Embraer 190 Crash
© Public Domain
Postoji mnogo teorija o tome što je na Božić srušilo let J2-8243 Azerbaijan Airlinesa. Zrakoplov, koji je letio iz glavnog grada Azerbajdžana Bakua za Grozni u ruskoj regiji Čečeniji, upao je u nevolju iznad Rusije i prinudno je sletio u Aktau u Kazahstanu, pri čemu je 38 od 67 ljudi u avionu poginulo.

Crne kutije iz zrakoplova trenutno se analiziraju u brazilskom Centru za istraživanje i prevenciju zrakoplovnih nesreća, ali ono što je već jasno je to da su neki već zaključili da je odgovorna Rusija. Mediji u SAD-u i Europi su naravno brzo uprli prstom. To nije iznenađujuće; oni krive Moskvu za svaki udareni nožni prst i za svaku prolivenu kavu.

Ono što je iznenađujuće jest da je predsjednik Azerbajdžana — čija je zemlja zadržala snažne veze s Rusijom unatoč pritisku Zapada, ili ste s nama ili ste protiv nas, posljednjih godina — na istoj strani kao i zapadni mediji.

To označava veliku promjenu. Bez obzira na to je li navodno obaranje zrakoplova bilo dio nove etape provokativnog pritiska na Moskvu, nesreća s ruskim raketama protuzračne obrane ili je riječ o nekakvim oštrokrilim pticama, čini se da nanosi stvarnu štetu azerbajdžansko-ruskim odnosima.

A to bi moglo imati velike implikacije na Južni Kavkaz gdje je središnja država Azerbajdžan najvažnije prometno i logističko središte u regiji.

Pogledajmo što azerbajdžanski predsjednik kaže o incidentu i ispitajmo što bi to moglo značiti za regiju.

Aliyevljeve izjave

Predsjednik Azerbajdžana Ilham Aliyev jednom je opisan u američkoj diplomatskoj depeši Wikileaksa kao nepredvidiva usijana glava slična Sonnyju Corleoneu, ali on je posljednjih godina bio sve samo to ne. Dok je mirno igrao na obje strane, uspio je ponovno zauzeti Nagorno-Karabah (što god netko mislio o metodi), postati glavni dobavljač plina za EU i održati snažne veze s Moskvom i praktične odnose s drugim igračima u regiji.

Njegovi komentari o padu zrakoplova stoga dižu obrve.

Prije nego što su se crne kutije analizirale, Aliyev je svalio krivnju na Rusiju, za koju kaže da je slučajno oborila zrakoplov, nastavila koristiti elektroničko ratovanje nakon toga, a zatim da je to pokušala zataškati. Možda će na kraju biti u pravu, ali ovo su još uvijek hrabre izjave koje dolaze od predsjednika koji je nedavno stao uz savezništvo Azerbajdžana s Rusijom. Evo relevantnih citata iz njegovog intervjua za Azerbajdžansku televiziju od 29. prosinca u međunarodnoj zračnoj luci Heydar Aliyev (nazvanoj po Ilhamovom ocu):
Činjenice govore da je azerbajdžanski civilni zrakoplov oštećen izvana iznad ruskog teritorija, u blizini grada Groznog, te je skoro izgubio kontrolu. Također znamo da su sredstva elektroničkog ratovanja stavila naš zrakoplov izvan kontrole. Ovo je bio prvi udar na zrakoplov. Istovremeno, od posljedica paljbe sa zemlje, teško je oštećen i rep zrakoplova...

Zbog činjenice da je trup izbušen rupama, teorija o udaru aviona u jato ptica, koju je netko iznio, potpuno se skida s dnevnog reda. Moguće je da kada je zrakoplov oštećen, kada je pogođen, pilot je to mogao percipirati kao sudar s pticama. Jer vjerojatno nikome ne bi palo na pamet da bi naš zrakoplov mogao biti gađan sa zemlje dok leti iznad nama prijateljske zemlje. No, nažalost, neki krugovi u Rusiji radije su iznijeli ovu teoriju. Još jedan trenutak vrijedan žaljenja i iznenađenja za nas je da su službene ruske agencije iznijele teorije o eksploziji plinske boce u avionu.

Drugim riječima, time se jasno pokazalo da ruska strana želi zataškati problem, što, naravno, nikome ne priliči. Naravno, naš zrakoplov je slučajno pogođen. Naravno, ovdje ne može biti govora o smišljenom terorističkom činu. Dakle, priznati krivnju, pravodobno se ispričati Azerbejdžanu, koji se smatra prijateljskom zemljom, te o tome obavijestiti javnost - to su bile mjere i koraci koje je trebalo poduzeti. Nažalost, prva tri dana iz Rusije nismo čuli ništa osim nekih apsurdnih teorija...

Neki vjeruju da su zemaljske postrojbe u Groznom namjerno skrenule zrakoplov s kursa jer je zrakoplov već bio izvan kontrole, te je postojala velika vjerojatnost da će pasti u more. Da je to bio slučaj, pokušaji zataškavanja bi bili uspješni, a tzv. teorija ptica bila bi predstavljena kao najvjerojatnija verzija... danas možemo jasno reći da je zrakoplov oborila Rusija. To je činjenica, koju nitko ne može poreći. Opet, ne kažemo da je to učinjeno namjerno, ali je učinjeno.
Teške optužbe. Primjetno je da Aliyev niti jednom ne spominje ukrajinske bespilotne letjelice koje su lansirane na civilnu infrastrukturu u regiji u vrijeme obaranja zrakoplova. To bi moglo pomoći u objašnjenju kako je Rusija slučajno pucala na zrakoplov - ako se to doista dogodilo. Nejasno je zašto Aliyev ne spominje mogućnost da su šrapneli ukrajinskog drona mogli oštetiti zrakoplov.

Iako Alijev bez sumnje ima razloga za brigu o javnom mnijenju nakon tako groznog incidenta, nije li čudno da čak i ako je njegova teorija 100 posto točna, on ne bi barem pokušao ublažiti udarac svom savezniku Rusiji i predstaviti Ukrajinu kao barem djelomično odgovornu? Umjesto toga Kijev uglavnom dobiva toleriranje jer je bijes javnosti usmjeren na Moskvu.

Koliko god to vrijedilo, Aliyevljeva teorija onoga što se dogodilo ista je kao i kod američkih dužnosnika koji su citirani u američkim medijima. I jedni i drugi mogli bi biti u pravu, iako zapadni mediji bez sumnje imaju interes iskoristiti incident za zabijanje klina između Bakua i Moskve.

Pitanje je slaže li se Aliyev s tim potencijalnim ishodom? Želi li igrati Erdoganovu ulogu u kojoj koristi utjecaj na Moskvu na sličan način kao i Ankara?

Pogled na Alijevljeve komentare u kontekstu nedavnih događaja u Južnom Kavkazu

To što je Alijev tako brzo okrivio Rusiju pomalo je reakcija poput Sonnyja Corleonea, posebno za nekoga tko je posljednjih godina pažljivo radio stvari na inteligentan i dobro planiran način. Mogu li nedavni događaji na Kavkazu objasniti njegovu promjenu? Ispitajmo teren:

Ruski utjecaj tamo je pod sve većim pritiskom od početka rata u Ukrajini.

Čini se da se Gruzija za sada oduprla pokušaju obojene revolucije. Opet je važno napomenuti da vladajuća stranka u Gruziji nije protiv SAD-a ili EU-a, ona jednostavno želi održati dobre veze s Rusijom, i ne biti pretvorena u drugu Ukrajinu.

U Armeniji je druga priča. Ona se nastavlja odmicati iz ruske orbite politički, ako ne i ekonomski. Američki vojni časnik sada je glavni savjetnik armenskog ministarstva obrane, Francuzi obučavaju armenske jedinice i potpisuju ugovore o naoružanju, a Indija je zamijenila Rusiju kao glavni opskrbljivač Armenije oružjem. Erevan također traži sigurnosna jamstva od Bruxellesa i Washingtona.

Moskva mirovni proces između Azerbejdžana i Armenije promatra sa strane (a nekada je vodila pregovore), iako naizgled još uvijek ima popriličan utjecaj na Baku. Dvije strane bliže se završetku bilateralnih pregovora o mirovnom sporazumu koji bi mogao imati velike implikacije na povezanost na euroazijskom raskrižju. Istovremeno, Turska i Armenija rade na normalizaciji odnosa, što je proces koji Ankara povezuje s pregovorima Armenije s Bakuom.

SAD se uvukao u ove procese preko Armenije i nastoji iskoristiti situaciju kako bi oslabio Iran i Rusiju.

Postoje nesporazumi oko dogovora između Azerbajdžana, Turske i Armenije, uključujući zahtjev Bakua da Armenija u svom ustavu ukloni implicitno polaganje prava na Nagorno-Karabah.

Najizazovnije pitanje u armensko-azerbajdžanskim pregovorima ipak je uspostava prometnih veza i točnije tko će ih kontrolirati.

Bitka za kontrolu nad logističkim koridorima na južnom Kavkazu

Takozvani Zangezurski koridor - koji bi se protezao paralelno s armenskom granicom s Iranom i povezivao Azerbajdžan s njegovom eksklavom Nakhchivan koja graniči s Turskom - karika je koja nedostaje u onome što bi bila najkraća kopnena prometna ruta između Tihog i Atlantskog oceana. A ključ za mnoge uključene strane nije samo kraća udaljenost, već i činjenica da je to jedna od rijetkih ruta koja u potpunosti zaobilazi Rusiju.

Koridor bi također bio ključna točka raskrižja drugih rastućih ruta sjever-jug i istok-zapad.

Srednji koridor, na primjer, koji prolazi od Kine kroz središnju Aziju, Kaspijsko more, Južni Kavkaz i Tursku, protežući se do Europe, mogao bi doživjeti velika poboljšanja s otvaranjem Zangezura.
The middle corridor
I tako se vanjska upletenost i pritisak stalno povećavaju na Armeniju i Azerbajdžan.

Glavno pitanje koje koči razgovore između njih dvoje je točka 9 trilateralne izjave potpisane između Azerbajdžana, Rusije i Armenije 2020. nakon Drugog karabaškog rata, koja glasi:
Deblokirati će se sve gospodarske i prometne veze u regiji. Republika Armenija jamči sigurnost prometne komunikacije između zapadnih regija Azerbajdžanske Republike i Nahičevanske Autonomne Republike s ciljem organiziranja nesmetanog kretanja građana, vozila i tereta u oba smjera. Kontrolu prometnih komunikacija provode tijela granične službe FSS-a Rusije.
Azerbajdžan i dalje inzistira na ovoj točki, dok Armenija više ne želi prisutnost ruskih graničara i umjesto toga se zalaže za rješenja poput ruskog nadgledanja koridora izdaleka. Još nije jasno kako će se to točno izvesti.

Armenski premijer daje izjave o povjeravanju sigurnosti Zangezura stranim privatnim snagama. Ove ideje dolaze dok Armenija uklanja ruske graničare.

Rusi su se u srijedu na zahtjev Armenije povukli s jedinog službenog armensko-iranskog prijelaza, što je uslijedilo nakon odlaska ruskih graničara iz jerevanske zračne luke Zvartnots u srpnju. Od 1992. granice Armenije s Turskom i Iranom bile su u nadležnosti ruskih trupa.

U međuvremenu, broj graničara EU-a na armensko-azerbajdžanskoj granici nastavlja se povećavati.

I Azerbajdžan i Rusija su kritični prema intervenciji EU, a Baku i dalje inzistira da Erevan pristane na raspoređivanje ruskih graničara duž Zangezurskog koridora.

Može li se to promijeniti?

Svaki sporazum između Bakua i Erevana (i njegovih zapadnih podupiratelja) koji isključuje Rusiju bio bi velika igra moći turske osovine i percipirana pobjeda za osovinu SAD-Izrael jer bi gurnuo Rusiju i Iran u stranu.

Ostaje za vidjeti kako će posljednja dvojica odgovoriti, ali ono što je jasno jest kako sukobi na Bliskom istoku i rat u Ukrajini krvare u Kavkaz. Lako je vidjeti kako bi to moglo postati dio dogovora koji pomaže u privremenom ublažavanju napetosti među osvajačkim stranama u Siriji nastavljajući se fokusirati na područja s preklapajućim interesima ili unatoč tome biti uvučen.

Evo kratkog pregleda pozicija ključnih igrača u ovom kazalištu Velike igre:

Iran

Prilično jednostavno:


Komentar: Prijevod twitta ispod:
Regionalni mir, sigurnost i stabilnost nisu samo prioritet, već i stup naše nacionalne sigurnosti.
Svaka prijetnja sa sjevera, juga, istoka ili zapada teritorijalnom integritetu naših susjeda ili prekrajanje granica je potpuno neprihvatljiva i crvena linija za Iran.

Iz iranske perspektive, Zangezurski koridor je noćna mora. Neokonski istraživački centri u Washingtonu dugo su sanjali o korištenju Azerbajdžana za destabiliziranje Irana - kao što su to učinili za slabljenje ruskog utjecaja na Južnom Kavkazu. Etnički Azeri za koje se procjenjuje da čine 15 posto iranskog stanovništva.

Zabrinutost Teherana oko Azerbajdžana dodatno je pogoršana podrškom Tel Aviva Azerbajdžanu (više o tome u nastavku). Teheran se također suočava sa sljedećim ekonomskim posljedicama Zangezurskog koridora, prema Security & Defense Quarterly:
  • Azerbajdžan je plaćao 15 posto od 350 milijuna kubičnih metara plina poslanih u Nakhchivan kroz Iran kao naknadu za tranzit. Otvaranjem novog koridora Iran bi mogao izgubiti ovu dobit.
  • Sporazum o prodaji plina između Turske i Irana potpisan je 1996. godine. Na temelju tog sporazuma Turska već godinama kupuje plin od Irana. Dok Turska plaća Iranu 490 američkih dolara za tisuću kubičnih metara plina, istu količinu može kupiti od Azerbajdžana za 335 američkih dolara.
  • Ako se od Azerbajdžana do Turske izgradi plinovod kroz ovaj koridor, gubitak prihoda Irana od plina mogao bi biti ogroman.
  • Planirani projekt plinovoda od Turkmenistana preko Irana do Turske pa do Europe zamrznut je 2017. godine zbog financijskih nesuglasica. Turkmenistan sada može isporučivati ​​ovaj plin Europi preko Azerbajdžana.
  • Važnost iranskog plinovoda za Armeniju također je smanjena.
Strateško vijeće za vanjske odnose u Teheranu, čiji je direktor bivši iranski ministar vanjskih poslova Kamal Kharazi, osudilo je izgradnju Zangezurskog koridora, naznačivši da je koridor uveden kao NATO-ov "Turanski koridor", projekt koji tobože podupiru Izrael i NATO-a, koji ima za cilj poticanje etničkih nemira u područjima Irana naseljenim Turcima. Prema spomenutom Vijeću, Turanski koridor NATO-a trebao bi izravno dovesti NATO na sjevernu granicu Irana, južnu granicu Rusije i zapadne Kine te postaviti temelje za njihov raspad.
Moskva i Teheran navodno bi trebali potpisati svoje strateško partnerstvo u nadolazećim tjednima, što će promijeniti računicu svih uključenih strana.

Turska

Turska je bila pokretačka snaga mnogih projekata suradnje na Kavkazu posljednjih godina, poput naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan, plinovoda Baku-Tbilisi-Erzurum, željezničke pruge Baku-Tbilisi-Kars i Trans-anatolski i Trans-jadranski naftovodi koji povezuju Azerbajdžan s Europom preko Turske.

Erdogan i prijatelji smatraju Zangezurski koridor većim od svega toga i ključnim dijelom u usponu zemlje kao velike euroazijske sile. Evo što Ankara predviđa:
  • Plinovod od Bakua do Turske kroz koridor.
  • Povećana moć u pregovorima o cijenama plina s Iranom.
  • Oživljavanje Transkaspijskog plinovoda i transport tog plina kroz Tursku u Europu (Plinovod kroz Nakhchivan koridor mogao bi pomoći u povećanju opskrbe Europi na više od 31 bcm, iako bi to bilo godinama daleko, i ironično, zbog velikih ulaganja u Azerbajdžanski naftni i plinski sektor, jedan od najvećih dobitnika bilo kojeg dogovora Bruxellesa i Bakua, mogla bi biti Rusija. Sam Azerbajdžan čak uvozi više ruskog plina kako bi ispunio svoje obveze prema Europi.
  • Logistički koridor koji se proteže do Kine.
  • Željeznička linija od Turske do Nakhchivana mogla bi Tursku učiniti regionalnim tranzitnim čvorištem uz energetsko.
SAD-Izrael-EU

SAD želi ostaviti po strani Rusiju i Iran. EU radi ono što SAD želi.

Stoga Zapad (uključujući Tursku) nastoji osigurati protok resursa Južnog Kavkaza i Središnje Azije u Europu zaobilazeći Rusiju i Iran te smanjujući njihov utjecaj, kao i utjecaj Pekinga. Kao i uvijek, trajna duboka država SAD-a je u koraku s Izraelom, a važno je i napomenuti da se unatoč površinskim trvenjima između Ankare i Tel Aviva njihovi interesi ponovno poklapaju na Južnom Kavkazu.

Izrael podupire panturske ambicije kroz Kavkaz jer Tel Aviv smatra turski utjecaj boljim od iranskog — čak i ako potencijalno postavlja "Veliku Tursku" i "Veliki Izrael" za budući sukob.

Izrael također nastavlja vršiti utjecaj u Azerbajdžanu kroz svoju ulogu glavnog dobavljača oružja za zemlju, uključujući sustave protuzračne obrane, sve najnovije bespilotne letjelice i tehnologiju nadzora, kao i suradnju u kibernetičkoj sigurnosti. Izrael je također vodeći uvoznik nafte u Azerbajdžanu, što je nešto što Turska i dalje djelomično olakšava unatoč njihovoj vlastitoj zabrani da trguju s Izraelom - ili onoga što Erdogan naziva "cionističkom terorističkom organizacijom".

Kina

Peking želi proširiti svoj utjecaj i otvoriti ili proširiti više trgovačkih ruta. Kina je potpisala sporazume o strateškom partnerstvu s Tbilisijem i Bakuom i provodi velike infrastrukturne projekte, poput one luke u Gruziji, koja u SAD-u izaziva toliko žgaravice.

Rusija

Rusija želi zadržati dominantnu ulogu na Kavkazu, uključujući i trgovinske koridore, koji postaju još važniji zbog nastojanja Zapada da je izolira. Dugo je bilo u interesu Moskve da tinja sukob između Armenije i Azerbajdžana jer joj je to dopuštalo da glumi mirovnog posrednika i održi prisutnost, ali se sve više gura iz tih procesa.

Još uvijek ima vojnu bazu u Armeniji, kao i mirovne snage i graničnu kontrolu, iako njihov broj opada na zahtjev Armenije, a vojna baza bi mogla biti sljedeća.

Armenija

Koridor bi bio blagodat za Aremeniju - sve dok got ne otuđi Rusiju, o kojoj uvelike gospodarski ovisi. Iz Centra za politiku Emirata:
Rusija je također zadržala Armeniju u svojoj orbiti održavanjem gospodarskih veza. Trgovinski promet između dviju zemalja porastao je s 2,6 milijardi dolara 2021. na 7,3 milijarde dolara 2023. To je značajno osiguralo rast armenskog BDP-a za 12,6% 2022. i 8,3% 2023. Armenija izjavljuje da nije zainteresirana za prekid odnosa s Euroazijskom ekonomskom unijom (EAEU), potvrđujući planove za aktivno sudjelovanje u organizaciji unatoč činjenici da je Armenija zamrznula svoje članstvo u ODKB-u i što smanjuje svoju aktivnost u Zajednici Neovisnih Država (ZND).

Štoviše, sporazum o slobodnoj trgovini EAEU-a i Irana jača ulogu Armenije kao jedine članice EAEU-a koja graniči s Iranom. Bliske gospodarske veze također daju Rusiji prednost, budući da mnogi armenski proizvođači ovise o njezinom tržištu, što Moskvi omogućuje uvođenje restriktivnih mjera ako je potrebno. Osim toga, članstvo u EAEU sprječava Armeniju da potpiše Sporazum o pridruživanju s EU-om, stvarajući dugoročnu gospodarsku prepreku od okretanja Zapadu.
Unatoč gospodarskom oslanjanju na Rusiju, Armenija je u velikoj mjeri infiltrirana američkim interesima i vjerojatno bi mogla biti natjerana da se složi s dogovorom koji odgovara ciljevima SAD-a i Izraela.

Ključ je Azerbajdžan, koji poput Turske učinkovito igra na obje strane. Uživa veze s Rusijom prvenstveno u energetici i logistici dok povećava svoje isporuke prirodnog plina u EU. Ima snažan oružje-za-energiju odnos s Izraelom koji koristi kako bi uravnotežio svoj odnos s Iranom.

Alijevljeva reakcija na obaranje leta J2-8243 mogla bi ukazati na spremnost da još malo riskira s Rusijom. Poput Erdogana, Aliyev bi mogao razumno vjerovati da je Rusiji to potrebno u ovom trenutku i da nije u poziciji zauzeti čvrst stav ili uzvratiti. Moskva mora surađivati ​​s Bakuom na trgovinskom povezivanju zbog pokušaja Zapada da je izolira, a to je pouzdanje koje bi Azerbajdžan sada mogao željeti iskoristiti.

Washington je dugo pokušavao oživjeti neprijateljstvo između Bakua i Moskve. Američki veleposlanik u Azerbajdžanu, Mark Libby, koji je prije toga radio u Bagdadu te kao zamjenik šefa misije i otpravnik poslova u Misiji SAD-a pri EU-u, između ostalih dužnosti, žurno je poslan u zemlju u prosincu 2023. Jedna od njegovih prva akcija bila je posjetiti Aleju mučenika posvećenu onima koje je sovjetska vojska ubila tijekom Crnog siječnja 1990. (ove stare rane SSSR-a su darovi koji se nanovo daju za SAD, npr. "Industrija holodomora" u Ukrajini). Tamo gdje ta očita smicalica nije uspjela, novija rana uzrokovana ruskim navodnim obaranjem leta mogla bi uspjeti.

U zaključku, još je prerano za odgovor tko ima koristi, ali ako akcije prate optužbe Alijeva, onda bismo mogli gledati u još jednu pobjedu za osovinu SAD-Izrael.