© Unknown/KJNTurski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan • Izraelski premijer Benjamin Netanyahu
Od nesigurnog partnerstva do otvorenog antagonizma
Prekid između Izraela i Turske nije rezultat jednog neslaganja ili incidenta. Umjesto toga, to je kulminacija dugotrajnog političkog kolapsa koji se ubrzao od početka rata u Gazi. Dvije države koje su se nekada bavile trgovinom, koordinacijom i povremenim međusobnim povjerenjem sada su postale suparnice u javnom ratu riječima.
U svibnju 2024. Turska je zaustavila svu trgovinu s Izraelom, navodeći da će odluka ostati na snazi dok se ne postigne trajno primirje i humanitarni pristup u Gazi. Kao odgovor, Izrael je ukinuo svoj sporazum o slobodnoj trgovini s Turskom i nametnuo 100%-tnu carinu na turski uvoz. Trgovina, koja je prije služila kao diplomatski tampon, sada je postala alat konfrontacije.
Osim toga, turski tužitelji optužili su 35 visokih izraelskih dužnosnika u vezi s presretanjem humanitarne flotile Sumud.
Prema Ankari, Izrael "pali sve mostove" u regiji. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan javno je izjavio da Izrael "ne može živjeti bez neprijatelja" i da možda pokušava pozicionirati Tursku kao svog sljedećeg protivnika nakon Irana. Stoga se diplomatski spor razvio u narativno natjecanje oko percipiranih prijetnji.
Turska kao "Novi Iran": Politika stvaranja neprijatelja
Trenutni izraelski stav karakterizira ne samo neprijateljstvo prema Ankari, već i tendencija da se svako regionalno neslaganje uokviri kao egzistencijalni sukob. Bivši izraelski premijer Naftali Bennett opisao je Tursku kao "novi Iran" u izjavama koje su se široko izvještavale u veljači i ožujku 2026. To ukazuje na to da izraelski desničarski čelnici ne tretiraju Tursku kao konvencionalnog susjeda s podijeljenim sporovima, već kao strateški izazov koji treba identificirati, pojačati i obuzdati.
Ovaj razvoj događaja značajan je jer odražava političku kulturu koja okružuje vladu Benjamina Netanyahua. Nedavna analiza Aarona Gella u The Guardianu o knjizi Omera Bartova "Izrael: Što je pošlo po zlu?" nudi širu perspektivu.
Bartov tvrdi da se liberalni, sigurnosno svjestan cionizam razvio u etnonacionalistički projekt karakteriziran nasiljem, kontinuiranom mobilizacijom i oslanjanjem na američku podršku. Bez obzira na korišteni jezik, temeljni argument je da će država koju sve više definira psihologija opsade na kraju izgraditi nove blokade putem narativnih strategija. Turska se sada uključuje u ovaj okvir.
Gaza, flotila i erozija diplomatske suzdržanosti
Eskalacija je usko povezana s moralnim i pravnim posljedicama sukoba u Gazi. Turski ogorčenje pojačalo se ne samo zbog rata, već i zato što se Ankara pozicionirala kao središte pravne odgovornosti, razvoj događaja koji Izrael nije predvidio. Optužnica vezana uz humanitarnu flotilu Sumud, koju su turski tužitelji povezali sa zločinima protiv čovječnosti, primjer je šireg pomaka od retoričke osude do pravnog i diplomatskog sukoba s izraelskim čelnicima. Kao odgovor, Netanyahu je optužio Erdoğana da ugošćuje teroriste dok je ciljao samo na Kurde.
Erdoğan je više puta okarakterizirao izraelske postupke kao genocid, usporedio Benjamina Netanyahua s Hitlerom i optužio ga da je orkestrirao neizazvani napad na Iran, implicirajući Donalda Trumpa u taj proces.
Izraelske regionalne akcije pojačale su te percepcije. Prema Reutersu, izraelska vojna kampanja u Libanonu i dalje je intenzivna, a napadi od 2. ožujka navodno su rezultirali s gotovo 2.300 smrtnih slučajeva, a izraelske snage održavaju kontrolu nad pojasom libanonskog teritorija od 5 do 10 km kao tampon zonom.
Ovi događaji čine kontekst u kojem Turska doživljava izraelske prijetnje. Kada vlada normalizira sukob na više frontova, njezina retorika prema Turskoj čini se manje obrambenom i sve ekspanzivnijom.
Mediteranska šahovska ploča: Grčka, Cipar, Italija i nova savezništva
Odnos Izraela i Turske mora se shvatiti u širem kontekstu istočnog Mediterana. Viktor Mikhin, pišući u New Eastern Outlooku, objašnjava da su se Grčka, Izrael i Cipar dogovorili o povećanju zajedničkih zračnih i pomorskih vježbi, produbljivanju obrambene suradnje i proširenju projekata pomorske sigurnosti i energetskog međusobnog povezivanja. Turska pomno prati ovu suradnju, percipirajući pojavu sigurnosnog trokuta na svom zapadnom krilu. Prema Mihinu, ovaj savez ne predstavlja samo stratešku inicijativu već i čin očaja Izraela, koji se sve više oslanja na Sjedinjene Države kao svog jedinog saveznika.
Ova dinamika odražava temeljne stvarnosti koje oblikuju regiju: energetske rute, zračni prostor, otoci, luke i raketni sustavi sada su integrirani u šire natjecanje za utjecaj na Mediteranu.
Međutim, regionalni razvoj nije jednosmjeran. Prema analizi Barina Kayaoglua u Al-Monitoru, očekivana talijanska kupnja turskog bespilotnog zrakoplova Bayraktar TB3 znači više od sporazuma o nabavi; to ukazuje na to da se Ankara pojavljuje kao značajan obrambeni partner unutar šire europske sigurnosne arhitekture. To dovodi u pitanje pretpostavku, prevladavajuću u izraelskom strateškom razmišljanju, da se Turska može lako izolirati.
Kayaoglu primjećuje da sporazum odražava širu rekalibraciju u Europi:
"Ono što se sada mijenja jest strateška samosvijest s obje strane: Turska učvršćuje svoju poziciju nezamjenjivog obrambenog partnera za europske države koje ne mogu čekati rješenja na razini EU."Slično tome, Francesco Schiavi tvrdi da je talijanski prelazak na turske sustave potaknut industrijskom koprodukcijom i transformirajućim obrambenim tržištem, a ne privremenim interesom.
Izravni sukob ostaje malo vjerojatan, ali regionalna krhkost raste
Izravni vojni sukob između Turske i Izraela ostaje malo vjerojatan. Obje vlade prepoznaju značajne troškove i nastoje izbjeći nekontroliranu eskalaciju koja bi mogla utjecati na Mediteran, Siriju ili šire energetsko tržište.
Turska se također uključila u napore za deeskalaciju i drugdje. Erdoğan je izjavio da Ankara radi na produljenju primirja u Iranu i održavanju diplomatskih razgovora, upozoravajući da izraelske akcije u Libanonu potkopavaju regionalni mir. Ovaj pristup odražava Ankarinu opreznost, a ne naivnost.
Međutim, nedostatak neposrednog rata ne treba izjednačavati s regionalnom stabilnošću. Sadašnje izraelsko vodstvo normalizira regionalni poredak karakteriziran kaznenim udarima, pravnim prkosom i upornom sumnjom. Bartovljeva kritika, kako ju je sažeo Aaron Gell, je relevantna: ako Izrael izjednačava militariziranu dominaciju sa sigurnošću, tada bi sve susjedne države na kraju mogle postati mete neprijateljstva.
Turska je najnovija država koja je uvučena u ovu izraelsku stratešku logiku. Temeljni problem nije samo identifikacija novog protivnika, već kontinuirano stvaranje takvih protivnika. Posljedično, primarna opasnost ne leži u izgledima za jedan rat, već u pojavi političkog sustava u kojem rat postaje dominantan način angažmana.
Komentari čitatelja
na naše novosti