© Andrej Pungovski/Getty Images
Prije nekoliko dana već sam preveo članak dopisnika iz Bruxellesa za TASS, koji je u originalu nosio naslov: "EU 3.0 ili priprema za rat s Rusijom kao novom jezgrom europskog projekta". Na kraju članka napisao je:
U sljedećem ću članku detaljno objasniti kako i na čiji trošak Bruxelles namjerava financirati svoj novi vojni savez, te što Europskoj komisiji još nedostaje da definitivno konkretizira svoje ratne planove.
Sada se pojavio taj sljedeći članak i smatram ga toliko važnim i zanimljivim da zaista mogu preporučiti svima da ga podijele s prijateljima i poznanicima. Naravno, preveo sam ga.
Početak prijevoda:
1,3 milijarde eura ratnih kredita: ulazi li EU u dužničku zamku?
Denis Dubrowin, voditelj ureda TASS-a u Belgiji, objašnjava kako Europa "zavjetuje" financijsku budućnost budućih generacija.
Ideja militarizacije EU i mobilizacije svih resursa za borbu protiv Rusije već je postala srž novog europskog projekta, Europske vojne unije ili EU 3.0. Bruxelles sanja o formiranju paneuropskog carstva. Ali kojim sredstvima namjeravate sve postići? Pogotovo jer je Europa danas daleko od vrhunca svog prosperiteta.
Opsežna militarizacija EU odvija se u kontekstu energetske krize, smanjenja civilne proizvodnje i pokušaja financiranja rata u Ukrajini protiv Rusije dugom. Stoga se svi vojni napori financiraju isključivo kreditima. Drugim riječima: Europa tvrdoglavo ide prema dužničkoj zamci.
Zašto to radi i planira li se izvući iz toga?
Postoje tri odgovora. Prvo, rat će sve otpisati. Drugo, pobjednik će uzeti sve. Treće, "poslije nas, potop".
Neke brojke
Novi program od 90 milijardi eura za financiranje vojske ukrajinskog režima u Europi stalno se naziva zajmom, ali postoji nešto: to nije zajam Kijevu. To je zajam koji same zemlje EU uzimaju kako bi dodatno financirali rat u Ukrajini u godinama 2026. i 2027.
A troškovi ovog budućeg rata, koji su zamislile europske elite, niču kao gljive poslije kiše. Tome se dodaje obećanje zemalja NATO-a da će do 2035. povećati svoju potrošnju na 5 posto BDP-a, kao i deseterostruko povećanje vojne potrošnje u proračunu EU. S ciljem militarizacije EU, Europska komisija je efektivno dopustila svojim državama članicama da prekorače gornju granicu svojih proračunskih deficita (3 posto BDP-a prema Paktu o stabilnosti i rastu EU). Međutim, to se primjenjuje pod uvjetom da dodatna potrošnja služi vojnim svrhama. Stoga Europska komisija namjerava mobilizirati gotovo 850 milijardi eura u sljedeće tri godine.
Ali što znači ako taj novac dolazi iz proračunskog deficita? Naravno, krediti.
Krajem 2025. godine prosječni nacionalni dug zemalja eurozone procijenjen je na 88,5 posto BDP-a, iako Pakt o stabilnosti i rastu postavlja gornju granicu za nacionalni dug od 60 posto BDP-a. Preuzimanje novog duga moglo bi tu gornju granicu u nadolazećim godinama povećati na 100 posto.
Ako bi u takvim okolnostima došlo do čak i blagog smanjenja kreditne sposobnosti zemalja EU-a, a troškovi servisiranja duga bi porasli, to bi značilo financijski kolaps. Europa više ne bi imala nikakvu vanjsku ili unutarnja sredstva za borbu protiv toga (kao tijekom globalne financijske krize 2008./2009. i kasnije krize državnog duga eura 2010.-2013.).
Za to bi, međutim, bilo mnogo oružja i nezaposlenih ljudi koji bi mogli ići u vojsku - u pješaštvo.
Novac vlada svijetom
Novi sedmogodišnji fiskalni plan EU-a za razdoblje 2028. - 2034., o kojem se već pregovara, predviđa 131 milijardu eura za vojne svrhe. Financijsko planiranje EU-a funkcionira u sedmogodišnjim ciklusima kako bi se što više odvojilo od političkih i izbornih ciklusa u EU-u i njezinim državama članicama (kao i SAD-u), koje obično traju četiri ili pet godina.
U trenutnom sedmogodišnjem planu za 2021. - 2027., vojni izdaci EU-a iznose samo desetinu toga, 13 milijardi eura. Najveći dio toga otišao je u zloglasni Europski mirovni fond, fond iz kojeg su Europljani 2022. kupili oružje za Ukrajinu i koji su te godine efektivno ispraznili.
Ipak, 131 milijarda eura tijekom sedam godina ne čini se puno u usporedbi s ukupnim godišnjim vojnim proračunom svih europskih zemalja, koji iznosi 500 milijardi eura. Ali ovdje govorimo o EU, organizaciji koja ne samo da nema vojsku (a time ni rashode za plaće i mirovine vojnika, nabavu, održavanje i rad oružja i opreme), koja nema ni kompletnu strukturu osoblja, već je cijelo vojno vodstvo vezano uz litavskog povjerenika za obranu Andriusa Kubiliusa.
Kamo ide novac? Na vojna istraživanja i jamstva za kredite za obrambene ugovore sa zemljama EU-a. A europska jamstva za ekonomske kredite mogu taj iznos udeseterostručiti. To znači da je banka spremna osigurati tvrtkama za oružje deset eura kredita za svaki euro jamstava EU-a. Ovaj multiplikator omogućuje Europskoj komisiji da praktički samostalno upravlja dodjelom 1,3 milijarde eura kredita.
Drugim riječima: Bruxelles će imati ogroman utjecaj na upravljanje europskom industrijom oružja.
Odakle dolazi novac?
Da, ali odakle bi se trebalo naći tih 131 milijardu eura u proračunu EU? To je veliko europsko "iznenađenje". Jer bez obzira na to koji se krediti uzimaju ili koji se primjenjuju multiplikatori, ni vlade zemalja EU ni nadnacionalna tijela EU nemaju stvarne izvore financiranja osim europskih poreznih obveznika.
Postoje dvije mogućnosti: ili države članice povećavaju svoje doprinose proračunu EU ili Europska komisija osiguravaju "vlastite izvore financiranja". Drugim riječima: uvođenje izravnih "europskih poreza i pristojbi".
Obje opcije su izuzetno bolne. Povećane uplate u proračun EU prisiljavaju vlade, u kontekstu naglog porasta vojnih izdataka, da dodatno smanje socijalne naknade i povećaju poreze, što ozbiljno šteti političkom kapitalu. Međutim, prenošenje prava na naplatu pojedinačnih poreza i pristojbi na Europsku komisiju znači ograničavanje kontrole europskih vlada nad Bruxellesom.
To znači da države članice EU financiraju značajno proširenje vlasti Europske komisije za kontrolu industrije oružja barem na vlastiti trošak. A to znači da ujedno ustupaju Bruxellesu najvažnije suvereno pravo države - odluke o pitanjima rata i mira.
Hoće li rat to otpisati?
Paradoksalno je, ali čak ni porast nacionalnog duga zemalja EU na preko 100 posto BDP-a (što je nekada bio nezamisliv u Europi, a sada je gotovo normalno) ne odvraća posebno briselsku elitu kada je u pitanju plaćanje većih vojnih izdataka.
Briselski birokrati možda to nikada neće javno priznati, ali izreka "rat sve čini zaboravljenim" ovdje više nije tabu. Ratovi u Europi tradicionalno su dovodili do uklanjanja starih ekonomskih problema i novog početka. Istina, uz ogromne gubitke i teškoće, ali elita pobjedničke zemlje uspjela je osigurati svoj položaj i proširiti svoje srednjoročne sposobnosti prisvajanjem novih resursa. To je bio idealan ratni scenarij proteklih tisuću godina europske povijesti, a tako je ostalo do danas.
Posljednja poveznica
U EU je najvažniji faktor u kontroli djelovanja Bruxellesa pravo veta u Vijeću EU (koje odobrava sve provedbene odluke Europske komisije). Međutim, to pravo više ne vrijedi u svim područjima - u području unutarnjeg tržišta i vanjske trgovine ukinuto je, a na snazi je načelo "kvalificirane većine". To znači da 55% država članica EU, koje predstavljaju najmanje 65% stanovništva EU, moraju glasati za odluku. Upravo iskorištavanjem nedostatka prava veta u području vanjske trgovine, EK je početkom 2026. uspjela progurati kroz Vijeće potpunu i trajnu zabranu kupnje ruskog plina od 2027., unatoč žestokom otporu Mađarske i Slovačke.
Međutim, pravo veta i dalje vrijedi u području vanjske i sigurnosne politike.
Ali što čujemo? Odmah nakon poraza Viktora Orbána na mađarskim izborima 12. travnja, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen iznenađujuće je izjavila da je vrijeme za ukidanje prava veta u Vijeću EU. Da bi to stupilo na snagu, sve zemlje EU moraju jednoglasno glasati za to.
A sada Von der Leyen koristi promjenu vlasti u Mađarskoj i priliku za financijski pritisak (izgled oslobađanja 17 milijardi eura iz fondova EU koji su blokirani kao kazna tijekom Orbánova mandata) kako bi ugušila protivljenje ukidanju prava veta.
Time će se u biti dovršiti proces tranzicije na EU 3.0. Osnovni mehanizmi novog europskog carstva bit će postavljeni, a zatim će ih jednostavno morati u potpunosti izgraditi i usavršiti...
Ako može, naravno.
Prednost eurodegradacije
Usput, ekonomski kolaps i erozija društvene stabilnosti u zemljama EU ne brinu previše Europsku komisiju, jer što su nacionalne elite slabije, to su spremni poslušati briselsku birokraciju. Zapravo, sadašnji europski atlantisti "samo" žele zamijeniti Washington Bruxellesom kao svojim gospodarom.
To je također prednost iz druge perspektive. U svojim nastojanjima da masovno proširi proizvodnju oružja, Bruxelles se suočio s neugodnom stvarnošću - nedostatkom dovoljno kvalificirane radne snage. A migracije ne pomažu stvarima. Nevjerojatno je, ali istinito: stručnjaci iz Azije općenito preferiraju Ameriku u odnosu na Europu.
To znači da uništenje, na primjer, europske automobilske industrije, "koja je također bila suvišna", oslobađa osoblje, kapital i proizvodne kapacitete za tenkove, dronove i rakete. Mnoge tvornice automobila mogu se izravno prebaciti na proizvodnju oružja uz minimalno restrukturiranje.
Militarizacija gospodarstva osigurava, s jedne strane, državne subvencije i može mu privremeno udahnuti novi život; s druge strane, čini gospodarstvo znatno upravljivijim, budući da ugovori o naoružanju potječu samo od države ili od države uz podršku Bruxellesa.
Bez društvenih previranja
Demontaža društvenih sustava također ima dvostruki učinak: štedi novac za vojne svrhe i stavlja ljude prave dobiti, koji nemaju ekonomske perspektive u novoj stvarnosti, na raspolaganje za proširenje vojske.
Istodobno, intenzivna ratna propaganda, u kombinaciji s puzećim padom životnog standarda, može uspješno suzbiti potencijalne društvene prosvjede na duže vrijeme. To je posebno istinito kada nijedna politička snaga ne preuzima rizik vođenja takve prosvjede. A unutar elite prevladava jasno mišljenje da se svoje privilegije mogu održati samo ne stvarajući valove.
Eksplozivni rezultat
I to je slika koja bi se mogla pojaviti u Europi za samo nekoliko godina: ekonomsko slabljenje, rastuće siromaštvo, društvena napetost i kriminal na pozadini sve intenzivnije propagande i brzog širenja proizvodnje oružja, rastućih vojnika i skladišta oružja. Tome se dodaju osvetoljubivost elita prema Rusiji, stalna nestašica sirovina i brzi kolaps financijskog sustava.
Drugim riječima: više nema nikakvih ograničenja, a prikupljeni su potrebni resursi za novi napredak na istok. I oni se moraju odmah rasporediti, jer takav sustav jednostavno ne može dugo postojati.
Ovakva situacija bi se mogla razviti u Europi u roku od samo nekoliko godina.
U slučaju da je netko zaboravio: njemački Wehrmacht je u prošlom stoljeću bez napora osvojio Europu. Ali 1941. nije bio dovoljno pripremljen za rat protiv SSSR-a. Nedostajalo je goriva i maziva otpornih na mraz za tenkove, niti zimske odjeće za vojnike...
Trenutno Europi nedostaju potrebni kapaciteti i istinska volja za borbu protiv Rusije. Hoće li se što dogoditi ako se dogodi barem dio gore opisanog pesimističnog scenarija? I s obzirom na takve okolnosti, hoće li europski šefovi država i vlada sutra imati dovoljno samoodržanja da spriječe novi veliki rat?
Uostalom, mali ili posrednički rat već je u punom jeku. Zapad ga je efektivno pokrenuo, plaća za njega, proizvodi oružje za njega, obučava osoblje i tako dalje. A da ne spominjemo opsežni ekonomski i informacijski rat protiv naše zemlje, koji je pokrenut čak i prije početka specijalne vojne operacije.
Komentari čitatelja
na naše novosti