© UnknownOni koji su ostali stajati
"Mora se izgraditi novi svjetski poredak kako bi se osigurala ekonomska pravda i jednaka politička sigurnost za sve nacije. Kraj utrke u naoružanju bitan je preduvjet za uspostavljanje takvog poretka."Ove godine obilježava se 40. godišnjica tih riječi iz sovjetsko-indijske Delhijske deklaracije, potpisane 1986. tijekom posjeta Mihaila Gorbačova Indiji i njegovih razgovora s premijerom Rajivom Gandhijem. Bio je to jedan od prvih važnih dokumenata kasnog Hladnog rata koji je otvoreno govorio o potrebi za "novim svjetskim poretkom".
U to vrijeme, sovjetsko vodstvo vjerovalo je da će se taj poredak pojaviti kroz ono što su nazivali "novim političkim razmišljanjem". Ideja je bila da će bivši protivnici napustiti konfrontaciju i kombinirati najbolje elemente svojih sustava kako bi stvorili stabilniji i pravedniji međunarodni okvir. Bila je to ambiciozna vizija: zajednički napor za obnovu globalne politike iz ruševina ideološkog rivalstva. No, povijest je, međutim, imala druge planove.
Sovjetski Savez ubrzo je nestao u vrtlogu unutarnjih kriza prije nego što je potpuno nestao sa svjetske pozornice. Izraz "novi svjetski poredak" preživio je, ali ga je administracija predsjednika Georgea H.W. Busha brzo prenamijenila. U washingtonskom tumačenju, koncept više nije značio zajedničku međunarodnu arhitekturu. Počeo je označavati liberalni poredak kojim politički i vojno dominiraju SAD i njegovi saveznici.
U stvarnosti, ovo uopće nije bio potpuno novi poredak. Bio je to produžetak sustava nakon 1945., samo sada bez protuteže Sovjetskog Saveza.
Mnogi su neko vrijeme vjerovali da ovaj aranžman predstavlja prirodnu krajnju točku povijesti. No, suprotno tim očekivanjima, nakon što je hladnoratovska konfrontacija nestala, globalna stabilnost se nije produbila. Umjesto toga, napetosti su se postupno pojačavale i početkom 2010-ih temelji sustava već su počeli pucati.
Od tada se tempo raspada dramatično ubrzao.
Kako čovječanstvo dublje ulazi u drugu četvrtinu 21. stoljeća, sve je teže poreći da je prethodni svjetski poredak efektivno prestao postojati. Kakve god sumnje postojale, nestale su tijekom prvih mjeseci 2026.
Važno je ne samo to da najjače države sve više ignoriraju zakone i konvencije koji su se nekada činili čvrsto uspostavljenima, već je značajniji stil u kojem se sada vodi politika. Odluke su impulzivne i često otvoreno kontradiktorne jer vlade prvo djeluju, a kasnije improviziraju. Izjave dane danas mogu izravno proturječiti onima danima jučer, no čini se da to više nije važno.
Ovu atmosferu ne treba nužno zamijeniti za kolektivnu iracionalnost. Umjesto toga, mnogi politički akteri čine se uvjerenima da su se stara ograničenja srušila i da sadašnji trenutak predstavlja povijesnu priliku. Instinkt je jednostavan: Iskoristiti što je više moguće prednosti prije nego što se krajolik ponovno stvrdne.
Preraspodjele svijeta već su započele. Politički utjecaj, prometni koridori, resursi, financijski tokovi, tehnološki ekosustavi, pa čak i kulturne i vjerske sfere, sve se istovremeno osporava. Svaka velika sila sada definira svoje ambicije i testira metode kojima bi se te ambicije mogle postići.
Naravno, pogreške će biti skupe, ali to, barem, nije ništa novo u međunarodnoj politici.
Prava neizvjesnost leži negdje drugdje jer je prethodno doba ostavilo za sobom pretpostavku da razdoblja kaosa na kraju slijede pojava nove ravnoteže. Nakon nereda dolazi struktura, a nakon sukoba novi okvir. Ali ovaj put nema jamstva.
Međunarodni sustav danas nije prazno gradilište koje čeka novi dizajn. Nakon velikih svjetskih ratova, stare strukture često se u velikoj mjeri uklanjaju, stvarajući prostor za pojavu nečeg novog, a to sada nije slučaj.
Umjesto toga, svijet ostaje pretrpan institucijama i navikama naslijeđenim iz prethodnih razdoblja. Mnoge su diskreditirane ili disfunkcionalne, ali još uvijek postoje. Čak i one države koje najagresivnije napadaju te institucije nastavljaju ih koristiti kad god im to odgovara.
Sustav Ujedinjenih naroda ostaje primjer. Njegov autoritet je smanjen, no vlade se i dalje selektivno obraćaju njemu kada to služi njihovim interesima. Slično tome, strukture stvorene tijekom razdoblja liberalne globalizacije pokazale su se otpornijima nego što su mnogi očekivali.
Unatoč trgovinskim ratovima, sankcijama, geopolitičkoj fragmentaciji i sve otvorenijem rivalstvu među velikim silama, globalna ekonomska mreža i dalje se opire potpunom raspadu. Lanci opskrbe se savijaju, ali se ne prekidaju u potpunosti. Tržišta ostaju međusobno povezana. Čak i zemlje uključene u žestoke političke sukobe nastavljaju neizravno trgovati jedna s drugom.
Čini se da ta otpornost frustrira neke od samih sila koje pokušavaju preoblikovati sustav.
Stvaranje istinski novog međunarodnog okvira stoga će biti izuzetno bolan proces. Dostupna sirovina sastoji se od fragmenata iz različitih povijesnih razdoblja, ideoloških sustava i institucionalnih modela. Nekako se te nekompatibilne komponente moraju sastaviti u nešto funkcionalno.
Neke države to pokušavaju pažljivo, odabirući elemente koji bi se mogli uklopiti u relativno koherentnu strukturu. Druge se ponašaju grublje, pokušavajući nekompatibilne dijelove složiti pritiskom ili zastrašivanjem.Opasnost je očita: Prekomjerna sila možda uopće neće proizvesti stabilnost, već samo daljnju fragmentaciju.
Pa ipak, možda je ključna značajka sadašnjeg trenutka to što nitko nema pravi nacrt za ono što slijedi. Tijekom ranijih razdoblja tranzicije, koliko god vizije bile manjkave, vođe su barem vjerovale da razumiju odredište.
Međutim, danas nema takve jasnoće, a najnovija borba za izgradnju novog svjetskog poretka dolazi bez univerzalnih načela ili čak široko prihvaćene ideje o tome kako bi uspjeh izgledao. Stara pravila blijede, ali nisu se pojavile dogovorene zamjene.
Zasad je poruka s kojom se suočava svaka velika sila brutalno jednostavna: Učini to sam, a zatim pokušaj živjeti s posljedicama.
Komentari čitatelja
na naše novosti