Vojnoindustrijski kompleks jeste taj koji diktira mnoge političke događaje u svetu, ali najnovije podatke o prodaji oružja ne treba, nužno, vezivati za trenutna žarišta. Jer prodaja oružja je najisplativiji biznis, gde se pare najbrže okreću i stvaraju najveći profiti.

Vest da su posle petogodišnje pauze, prošle godine ponovo porasli prihodi od prodaje oružja i vojne opreme, ovih dana je obišla većinu medija. Prema podacima Stokholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja, stotinu vodećih proizvođača oružja ostvarilo je ukupno 375 milijardi dolara prihoda, što je 1,9 odsto više nego u prethodnoj godini, od čega su 217 milijardi dolara ostvarile američke kompanije. Inače, udeo SAD i Zapadne Evrope u globalnoj prodaji oružja u 2016. godini iznosio je više od 82 odsto.

Među zapadnoevropskim državama, Britanci i Nemci beleže rast, a Francuzi i Italijani pad. Udeo ruskih kompanija u globalnim prihodima iznosio je 7,1 odsto. Zanimljivo je, pogotovo u svetlu krize na Korejskom poluostrvu, da su prihodi južnokorejskih kompanija porasli čak za 20 odsto.

Na šta ukazuju najnoviji podaci Stokholmskog instituta u situaciji kada se, moglo bi se reći, zatvara sirijsko ratno poglavlje, a potpaljuje staro-novo žarište na Bliskom istoku, odlukom američkog predsednika Donalda Trampa da Jerusalim prizna za prestonicu Izraela?

Sagovornik Sputnjika, spoljnopolitički komentator "Politike" Miroslav Lazanski ističe da vojnoindustrijski kompleks jeste taj koji diktira mnoge političke događaje u svetu, ali da najnovije podatke o prodaji oružja ne bi, nužno, vezivao za pojedina žarišta.

"Prodaja oružja je najisplativiji biznis, posao u kojem se pare najbrže okreću i gde se stvaraju najveći profiti. To je nešto čega nijedna država ne želi da se odrekne i zakonomernost u toj prodaji oružja diktira taj trend rasta od dva odsto godišnje", kaže Lazanski.

Zastupnik opozicionog parlamentarnog Živog zida Ivan Pernar otkrio je za Sputnjik zašto se odrekao katoličke vere, kakav je osećaj kada hapšenja postanu deo svakodnevice, kao i po kojem će svetskom državniku pamtiti 2017. godinu.

Šetajući Dunavskim kejom, našeg gosta iz Zagreba pitali smo šta je to što i dalje vezuje Srbe i Hrvate, koji grad po njegovom mišljenju treba da bude prestonica Izraela, ali i kakvi bi bili naši odnosi da je Jugoslavija opstala.

"Nacionalistički pojam koji nam je nametnut sugeriše da uopšte nije bitno kakav je naš život nego samo da na papiru imamo nekakve države. A te države koje imamo zapravo i nisu države, to su marionetske vlade kojima se upravlja spolja. To su države u kojima nema ni slobode govora, pa samim tim nijedne druge slobode. Mislili smo da ćemo razdvajanjem od Beograda biti svoji na svome, slobodni, ali činjenica je da mi u Hrvatskoj odlaskom od Beograda, odnosno iz Jugoslavije, nismo postali slobodni nego smo samo zamenili gospodara. Sada se Hrvatskom upravlja iz Brisela, iz Vašingtona i pogledajte kolike milijarde iz Hrvatske svake godine idu na Zapad".

U najboljem od svih mogućih svetova, Jerusalim bi bio glavni grad dve države - izraelske i palestinske - koje bi priznale sve druge države unutar granica koje bi bile međunarodno utvrđene i poznate. U najboljem od svih mogućih svetova, Jerusalim bi uživao specijalan status, koji bi bio pod međunarodnom zaštitom, uz njegovo uvažavanje kao svetog grada tri religije - judaizma, hrišćanstva i islama. Ali, ne živimo u najboljem od svih mogućih svetova, i nedeljivi Jerusalim je jednostrano proglašen za glavni grad Izraela u parlamentu te zemlje 1980. godine, posle trinaest godina vojne okupacije njegovog istočnog arapskog dela (jordanskog u to vreme), nakon Šestodnevnog rata. Nijedna država na svetu do sada nije priznala ovaj svršeni čin, sve imaju svoje ambasade u Tel Avivu, u gradu kojeg Izrael nikada nije smatrao svojom prestonicom. Nijedna zemlja, izuzev Češke i Vanuatua, čije su odluke u maju-junu bile reakcija na glasanje u UNESKO-u koje je negiralo izraelski suverenitet nad Jerusalimom. Svi ostali ambasadori iz 161 zemlje koje priznaju Izrael, kada se moraju susresti sa diplomatama ili funkcionerima izraelskog ministarstva spoljnih poslova, putuju iz Tel Aviva do svetog grada i natrag.

Sjedinjene Države su sa svoje strane odobrile, putem jednog zakona u Kongresu, premeštanje svoje ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim, pre nego sve ostale zemlje, još 1995. godine, ali to posle nisu sprovele u praksi. Poslednja četvorica američkih predsednika - Bil Klinton, DŽordž Buš (mlađi), Barak Obama i Donald Tramp, tokom svojih izbornih kampanja, obećavali su biračima da će zaista da premeste ambasadu ako budu izabrani. Od svih njih, izgleda da će samo Tramp održati svoje obećanje. Zašto to nisu učinili njegovi prethodnici? Zvanični motiv bio je obrazlagan željom da se očuva pregovarački proces između Izraela i Palestinaca i uloga SAD kao medijatora u tom kontekstu. Reč je o licemernoj motivaciji - Sjedinjene Države nikada se nisu ponašale kao treća strana između Izraelaca i Palestinaca, u stvari, one su podupirale status quo koji je vojno-politički bio u korist Izraela, i koji je kreiran tokom tri izraelsko-arapska rata (1948, 1967, 1973). Delovale su, pazeći da se ne posvađaju sa Izraelcima, i ne osvrćući se na diplomatske i druge proteste Palestinaca.

Donaldu Trampu, koji sada deluje nasuprot rezolucijama UN-a, i normama međunarodnog prava, treba priznati barem zaslugu da je demaskirao licemerje svojih prethodnika. Poslednji put kada su Sjedinjene Države ozbiljno tražile posredovanje između Izraelaca i Palestinaca, bilo je 2000. godine, u Kemp Dejvidu, kada je Ehud Barak ponudio Arafatu da vrati 92% okupirane teritorije kako bi tamo mogli da stvore svoju državu. Arafat je odbio.

Britanija je ipak pronašla "ruski trag" na prošlogodišnjem referendumu o izlasku zemlje iz Evropske unije. Ispostavilo se da su nekakvi "ruski trolovi" potrošili manje od dolara, tačnije - 97 centi, na reklamu na Fejsbuku tokom kampanje. To je, sasvim očigledno, odredilo ishod glasanja miliona Britanaca.

Uvređeni britanski ponos

Britanski političari bili su veoma uvređeni što su, usled sveopšteg traganja za "ruskim tragom" na svim izborima i referendumima, njihove sopstvene kampanje ostale izvan zone interesovanja.

Poznati satiričar Karl Šaro napisao je nakon izbora za britanski parlament: "Najveće razočaranje na britanskim izborima jeste to što nije bilo čak ni nagoveštaja o ruskoj intervenciji. Kao da smo potpuno beznačajni".

Povodom rezultata "bregzita" Britanci se u početku takođe nisu dosetili da sumnjiče Rusiju. Izlazak zemlje iz EU podržavala je apsolutna većina štampanih medija u zemlji, tako da se niko nije usudio da sve njih proglasi "Putinovim agentima".

S druge strane, protiv "bregzita" direktno su agitovali i tadašnji američki predsednik Barak Obama i čitav niz lidera evropskih zemalja. Bilo bi prilično smešno govoriti o ruskom mešanju kada se sve to ima u vidu.

Buduća austrijska vlada, kojom će upravljati kancelar Sebastijan Kurc, a koja će u ponedeljak položiti zakletvu, zalagaće se za smanjenje tenzija u ukrajinskom konfliktu, ali i postepeno ukidanje sankcija Rusiji.

U dokumentu "Zajedno. Za našu Austriju" naglašava se da je za državu krajnje važna "neutralnost" koja "treba da uzima u obzir sve međunarodne sporazume". U koalicionom sporazumu Narodne partije i Slobodarske stranke navodi se da Austrija treba da bude "mesto za dijalog između Istoka i Zapada". U delu posvećenom EU i spoljnoj politici, navodi se da će se nova šefica diplomatije Karin Knajsel zalagati za politiku smanjenja tenzija između Zapada i Rusije.

U Latinskoj Americi je proteklih godina postalo popularno uklanjati "nepoćudne" predsjednike institucionalnim državnim udarom, što je uspješno provedeno u Paragvaju 2012. godine, kada je svrgnut ljevičarski predsjednik Fernando Lugo. Potom se nešto slično dogodilo u Brazilu, kada je 31. kolovoza 2016. svrgnuta predsjednica Dilma Rousseff, predstavnica ljevice i zagovornica multipolarnog svijeta.

Jučer je također pokrenut opoziv predsjednika Perua, kojim bi 21. prosinca trebao biti smijenjen predsjednik Pedro Pablo Kuczynski.

Naime, Kongres Perua je jučer odobrio nacrt rezolucije o uklanjanju predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog s dužnosti.

93 od 111 zastupnika je glasovalo za pokretanje procesa opoziva predsjednika države. Rasprave o opozivu predsjednika su trajale više od pet sati. Očekuje se da će konačno glasovanje o ostavci čelnika Perua biti održano 21. prosinca.

U slučaju opoziva će čelnik države postati prvi potpredsjednik Martín Alberto Vizcarra Cornejo.

Međutim, situacija je prilično neobjašnjiva, obzirom da je Pedro Pablo Kuczynski, peruanski ekonomist, prethodno bio premijer zemlje od 2005. do 2006. godine, a do ulaska u politiku je radio u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je na visokim pozicijama u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, da bi potom bio imenovan generalnim direktorom Središnje banke Perua.

Najvjerojatniji novi predsjednik, Martín Alberto Vizcarra Cornejo, dolazi iz iste stranke kao i Kuczynski, Peruanos Por el Kambio, ali stranka ima samo 18 od 130 kongresmena, ali vlada uz pomoć neoliberalne stranke Fuerza Popular, koja ima 71 od 130 kongresmena.

Za pretpostaviti je da se u ovom omjeru snaga u Peruu ništa neće promijeniti, ali je ovo prvo svrgavanje jednog latinoameričkog predsjednika koji je u potpunosti bio odan politici Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Washingtona, što je svojevrsni presedan u provedbi takozvanih "institucionalnih državnih udara".

Prema obavještajnim podacima s terena i ruskog Centra za pomirenje zaraćenih strana u Siriji koji se odnose na povratnike, priopćeno je da američki instruktori stvaraju "Novu sirijsku vojsku" u izbjegličkim kampovima u pokrajini Hasaka na sjeveru zemlje. Borce regrutiraju među poraženim militantima terorističkih skupina.

Pod vodstvom instruktora za Snaga za specijalne operacije se iz različitih skupina bivši militanti odvode u kampove za obuku kako bi se stvorile nove milicije, poznate kao "Nova sirijska vojska", što bi nakon naoružane oporbe, Al-Nusra Fronta, kasnije koalicije Hayat Tahrir Al-Sham, "Islamske države", SDF snaga, te "Nove sirijske vojske 1" iz Al-Tanfa, bila tko zna koja borbena skupina po redu.

"Američki instruktori, umjesto da izbjeglice vraćaju u njihove domove, najavili su da će, nakon završetka obuke, stvoriti "Novu sirijsku vojsku" koja će biti prebačena na jug Sirije za borbu protiv sirijske vojske", navodi se u službenom priopćenju centra.

Na temelju dostupnih podataka, američka koalicija već više od šest mjeseci koristi izbjeglički kamp za obuku terorista. Kamp se nalazi 20 kilometara sjeveroistočno od grada Al-Shaddadi u pokrajini Hasaka u sjeveroistočnoj Siriji.

U ovom trenutku se tamo nalazi jezgra borbene skupine od 750 terorista, od kojih su 400 boraca poraženi teroristi "Islamske države".

"Do sada je regrutirano oko 750 boraca iz Raqqe, Deir Ez-Zora, Al-Bukamala i istočnih teritorija Eufrata. Svi oni su se okupili na području izbjegličkog kampa. Okosnicu grupe čini više od 400 terorista ISIL-a, koju su pod zaštitom Sjedinjenih Država neometano napustili Raqqu u listopadu ove godine" , priopćili su vojni i obavještajni djelatnici ruskog centra za pomirenje.

Ovog je tjedna predsjednik Vrhovne Rade Ukrajine Andrej Parubij posjetio Latviju, gdje se tijekom službenog posjeta sastao s predsjednikom Raimondsom Vējonisom i Inārom Mūrniece, predsjednicom parlamenta Latvije.
U razgovoru s ukrajinskim gostom su Vējonis i Mūrniece potvrdili stav službene Rige o nepriznanju ujedinjenja Krima s Rusijom.

"Mi se dosljedno pridržavamo politike nepriznavanja ilegalne aneksije Krima. Rusija bi trebala preuzeti vodstvo u deeskalaciji sukoba u istočnoj Ukrajini, kako bi se olakšala provedba Sporazuma iz Minska", rekao je predsjednik Vējonis.

Stvara se osovina koja povezuje Izrael i Saudijsku Arabiju, iza koje stoje SAD. To je jedna vrsta neprirodne saradnje, ali ona ima svoje opravdanje u smislu postojanja zajedničkog neprijatelja, neko bi čak rekao i "arhineprijatelja", u vidu Irana. Sa druge strane je osovina koju su formirali Iran i Turska.

Sudeći po najavama američke ambasadorke u Ujedinjenim nacijama Niki Hejli, Sjedinjene Države planiraju formiranje svojevrsne antiiranske koalicije. Naime, Hejlijeva je u Savetu bezbednosti izjavila da "neoboriv dokaz" pokazuje da Iran krši međunarodno pravo "time što snabdeva raketama hutske pobunjenike u Jemenu".

To, dodala je američka ambasadorka, dokazuje očigledno kršenje rezolucija SB UN u vreme dok je međunarodna zajednica "gledala u drugom pravcu" zbog nuklearnog sporazuma sa Iranom, pa je najavila da će SAD sada okupiti i druge zemlje kako bi "odgovorile na ponašanje Irana".

Nemanja Starović, istoričar i dobar poznavalac prilika na Bliskom istoku, ocenjuje da izjava američke ambasadorke nosi izvesnu dozu licemerja jer je poznato da rat u Jemenu traje već gotovo dve i po godine, a glavni faktor destabilizacije i ono što je uslovilo humanitarnu katastrofu prevashodno je saudijska intervencija koja je odnela na desetine hiljada života.

- U tom kontekstu, posmatrati eventualno snabdevanje jemenskih ustanika iranskim naoružanjem kao glavni faktor nestabilnosti zaista ne odgovara istini. Da ne govorimo o tome da je i sam Pentagon priznao da su ogromne količine naoružanja kojima je snabdevao pobunjenike u Siriji na kraju završile u rukama džihadista i terorista takozvane Islamske države. U tom smislu, čini mi se da ovo zapravo predstavlja samo izgovor za podizanje domaćeg i međunarodnog javnog mnjenja protiv Islamske Republike Iran, i predstavlja korak u stvaranju jedne velike antiiranske koalicije. Ta koalicija se svakako već stvara i čini mi se da se, globalno gledano, pred našim očima menja neka vrsta političko-bezbednosne arhitekture na području Persijskog zaliva i Bliskog istoka u širem smislu, ukazuje Starović.

Iole normalnima u svijetu nije trebalo ni mnogo vremena ni mnogo pameti da bi shvatili kako Trumpova priča o Jeruzalemu nije o "tome" - njemu ni vjera ni istorija ni pravo nisu fantazija - već da je, u suštini, u pitanju klasični pokušaj legalizacije bespogovorne dominacije koja se tamo podrazumijeva kao prirodno pravo. A eto, odjednom i iznenada sad im to pravo ugrožavaju širom svijeta raznim pobunama i suprotstavljanjima crpeći motive za to s pravom i u istoriji i u vjeri i pravu.

Politika siledžija

Na jednoj su se strani ljudi, u elementarnom smislu te riječi, oni što drže barem do minumuma vlastitog dostojanstva, podigli na noge širom planete braneći i sebe i principe temeljem nekada važećih vrijednosti u svijetu. Na drugoj strani je sila što je krenula da se nakon već pokazanog ruganja tim principima i tim vrijednostima, sa njima ponovo obračunava. Rezultat tog obračunavanja treba ovjeriti kao "priznavanje realnosti" što je gotova stvar, njima u korist, naravno.

Politika siledžija taj sve vidljiviji val otpora u najnovijoj storiji o Jeruzalemu već naziva "novim izvorom terorizma". Računa na prijemčivost ove teze ušima svijeta, medijski prepariranog i već dovoljno preplašenog postojećim terorizmom. U toj priči posebno je još uvijek uglavnom uspješno sakrivena istina da je, eto, baš taj terorizam ciljano i inicijalno proizvela "sila nebeska" organizirajući, naoružavajući i na razne načine podržavajući tamo gdje treba talibane, mudžahedine, Al Qaede, ISIL-e, Nusre, Boko Harame... Oni se u relativno novoj vojnoj doktrini zovu - proxy snage. Poraženi danas ovdje, pojavit će se sutra onde.

Na pripremljenom terenu, samo nekoliko dana nakon Trumpove objave o Jeruzalemu kojom se potire sve do sada decenijama pa i vjekovima tamo važeće, makar i na nivou osporavane zbilje, započeta je igra koja se ruga samim temeljima međunarodnog poretka, onakvog kakvim ga pamtimo barem do nedavno. Prvo su Trumpovi štapski pijuni na groteskan način krenuli kroz UN i druge svjetske "forume" objašnjavati kako njegova objava "nema veze sa granicama tamo", kako je u pitanju "snažan impuls mirovnom procesu", kako se "time ništa ne prejudicira..." Da bi se došlo onda do suštine: Amerika neće više dozvoliti dvostruke standarde u UN u odnosu prema Izraelu kakvi se, eto, primjenjuju decenijama?!!!

Čitave knjige što bi se mogle napisati kao odgovor ovom cinizmu iz kuhinje Donalda Trumpa, moguće je zamijeniti jednim jedinim prostim pitanjem, zapravo konstatacijom: pa, zar sedamdeset godina najbrutalnijih laži i prevara u slučaju Izraela i Palestine spram onoga što je odlučeno, potvrđeno, izglasano, potpisano... bezbroj puta, nije najbrutalniji dokaz svjetskih i UN "duplih standarda" - u korist Izraela! Zar nije bezočno kršenje svih izvornih, postojećih, uz to priznatih i potpisanih prava Palestinaca na samostalnu i suverenu državu, koja potom može pregovarati o svemu kako je i koliko normalno i moguće - svjetski jedinstveni "dupli standard" i to samo u korist Izraela i na štetu Palestine!