Hannah Arendt.
Po dolasku nacista na vlast, Hannah Arendt, Židovka koja će postati značajna filozofkinja 20. stoljeća, morala je s obitelji pobjeći iz rodne Njemačke.

Po završetku rata i privođenju pravdi nekih istaknutih nacista, Arendt je prisustvovala suđenju Adolphu Eichmannu u Jeruzalemu, arhitektu Holokausta.

To iskustvo je na nju ostavilo neizbrisiv dojam koji će oblikovati putanju njezinog filozofskog razmišljanja. Primijetila je da, na njezino iznenađenje, Eichmann nije utjelovljenje zla s kojim je očekivala da će se susresti. Njegovi su postupci bili monstruozni, da; ali on je bio nevjerojatno običan ili "banalan", da se poslužim Arendtovim terminom.

Ono što je pogodilo Arendt bila je Eichmannova "zanimljiva, ali autentična, nesposobnost razmišljanja".
"Koliko god da su djela bila monstruozna, počinitelj nije bio ni monstruozan ni demonski, a jedina specifična karakteristika koju je netko mogao otkriti u njegovoj prošlosti, kao i u njegovom ponašanju tijekom suđenja i prethodnog policijskog ispitivanja, bila je nešto potpuno negativno: nije to bila neinteligencija već zanimljiva, sasvim autentična nesposobnost razmišljanja".
Eichmann nije prihvatio niti jednu "teoriju ili doktrinu", nije pokazivao "nikakvu posebnu zloću, patologiju ili ideološko uvjerenje;" njegova "jedina osobna razlika bila je možda izvanredna površnost".

Napomena: Arendt nije namjeravala da se njezinu karakterizaciju protumači kao komentar Eichmannovog IQ-a. Niti nije htjela sugerirati da on doslovno nije sposoban kritički razmišljati. Umjesto toga, njena poanta je bila da Eichmann nije pokazivao volju da razmišlja izvan klišeja - mema, slogana s naljepnica za branik vozila i hashtagova - njegovog vremena.

Zbog njegovog oslanjanja na "klišeje", "osnovne fraze" i "konvencionalne, standardizirane kodekse izražavanja i ponašanja" - a svi oni "imaju društveno priznatu funkciju da nas štite od stvarnosti", "protiv zahtjeva na našu misaonu pozornost kojeg svi događaji i činjenice pobuđuju na temelju svog postojanja "- brojne "nedosljednosti i flagrantne kontradikcije" bile su prisutne na Eichmannovom svjedočenje na sudu.

Ipak, nije pokazivao znakove da mu i najmanje "smetaju".

Nakon iskustva s Eichmannom, Arendt je počela ponovno uzimati u obzir drevnu tezu, koja se podrazumijevala od ranijih generacija filozofa, da između volje za razmišljanjem i moralnog karaktera postoji neraskidiva veza.
"Je li počinjenje zla, ne samo grijeha nečinjenja, već i grijeha činjenja, moguće u nedostatku ne samo "osnovnih motiva "(kako to zakon naziva) već i bilo kakvih motiva, bilo kakvog posebnog poticanja interesa ili volje? Nije li zloba, kako god da je definiramo, ovo "odlučno dokazati negativca", nužan uvjet za zločinstvo? "
Dalje, Adendt piše:
"Može li aktivnost razmišljanja kao takva, navika ispitivanja i promišljanja o onome što se dogodi, bez obzira na određeni sadržaj i sasvim neovisno o rezultatima, može li ta aktivnost biti takve prirode da 'uvjetuje' ljude protiv počinjenja zla?"
Za čitatelja je presudno prepoznati da je ona za fenomen kojem je svjedočila u Eichmannu znala da je to i fenomen koji je endemičan ljudima općenito.

Drugim riječima, Arendt je znala da u Eichmannu uopće nema ničega jedinstvenog. Upravo suprotno: bio je običan, preobičan da parafraziramo Nietzschea. Ali u tome je i bio problem.

Dok se osvrćemo o spremnosti s kojom je većina Amerike (da ne govorimo o više milijuna ljudi u zemljama širom svijeta, uključujući zapadni svijet) šutke pristala nekoj vrsti zatočenja koju su im nametnule njihove vlade u ime zaštite od razboljevanja, nužno je da se upoznamo s Arendtinim spoznajama, jer ne može biti govora da "zanimljiva, ali sasvim autentična, nesposobnost razmišljanja", koja joj je prvi put privukla pažnju kod Eichmanna, nije jednako sveprisutna i očita danas, u našoj sredini, kao što je to uvijek bila.

To je moglo i već je dovelo do nesagledive boli i patnje. Nije prenapuhavanje da se to naziva zlom. Razmotrite sve što se dogodilo tijekom posljednjih šest ili sedam tjedana ili otprilike, od svitanja "Velike nepromišljenosti":

(1 Trideset milijuna Amerikanaca prisiljeno je u status nezaposlenih vladinom odlukom;

(2) Stotine tisuća vlasnika malih poduzeća, nakon što su istim vladinim uredbama prisiljeni zatvoriti vrata, lišeno je sredstava za život, lišeno krvi, znoja i suza koje su godinama ulagali u potragu za svojim verzijama američkog sna;

(3) Ustavna prava i slobode koje Ameriku definiraju kao jedinstvenu naciju kakva ona jest i za koju su generacije Amerikanaca žrtvovale svoje "živote, bogatstvo i svetu čast" su na neodređeno vrijeme opozvane od strane političara koji su se obvezali štititi ih;

(4) Sve te udruge, bezbroj zajednica koje sačinjavaju cijelo civilno društvo, čine same naše identitete kao jedinstvena ljudska bića kakva jesmo; oni odnosi koji nas preobražavaju iz atomističkih pojedinaca liberalne političke teorije i dvonožnih životinja darvinističke biologije u osobe i građane - oni su bitno nagriženi "socijalnim distanciranjem";

(5) Ljudima s ozbiljnim, potencijalno neizlječivim medicinskim stanjima kojima je potreban spasilački tretman, bolnice su uskratile to liječenje ili su oslobodile put pacijentima s COVID-om ili su ih obeshrabrili trgovci straha na položaju moći da ne traže liječenje;

(6) Nasilje u obitelji znatno se povećalo;

(7) Samoubojstva su nesumnjivo u porastu (premda točnih brojeva još uvijek nemamo), ali "vijesti o samoubojstvima povezanim s krizom COVID-19 zahvatile su svijet "od kraja ožujka" i nažalost ne pokazuju znakove popuštanja".

(Ta su samoubojstva, uzgredno, uzrokovana kako panikom potaknutom od strane medija koji potiču strah, tako i strahom od izolacije uzrokovano onim što dr. Fauci i Birx i njihovi pristaše eufemistički nazivaju "ublažavanjem".)

(8) Depresija, anksioznost, potištenost, malodušnost, usamljenost - primijećeno je da je sve to u porastu u Velikoj Britaniji i u SAD-u;

(9) Nošenje pokrivača za lice u javnosti, po samoj definiciji, odgovorno je za jačanje otuđenja, nepovjerenja i straha - obilježja koja ne čine civilizaciju. Iako virus po svojoj smrtnosti sasvim sigurno nije ni približno usporediv sa španjolskom gripom 1918. godine, socijalne posljedice koje su uslijedile nakon karantene koja se dogodila prije jednog stoljeća gotovo se sigurno javljaju kao posljedica naredbi o "socijalnom distanciranju" koja se danas nameću;

(10) Zbog tih "zaključavanja" zemalja širom svijeta, stotine milijuna ljudi moglo bi se suočiti s "akutnom glađu" samo do kraja ove godine, a zahvaljujući ovom masovnom poremećaju u "lancu opskrbe", još stotine milijuna moglo bi se suočiti s glađu u Trećem svijetu;

(11) Doušnici su se pojavili u Americi (i šire) dok su se oni pogođeni panikom i signaliziranjem vrline počeli koristiti "cinkaroškim linijama" kako bi prijavili kršitelje protokola "socijalnog distanciranja".

I tako dalje i dalje.

Ovdje je poanta: dok su oni u Velikoj vladi i Velikim medijima naravno odgovorni za sve ove vrste boli i temeljnu transformaciju zemlje, za što su neki dovoljno iskreni da priznaju da se nadaju da sve to donosi, krivnja nije samo u njima.

Masa Amerikanaca koji su progutali udicu, flaks i sidro, bez i jednog trenutka oklijevanja, zombi priču o apokaliptičnom virusu, jednako su odgovorni za ogromnu patnju koju je njihova podrška ostavila za sobom.

"Velika nepromišljenost" nije ništa manje nego ona "zanimljiva, ali sasvim autentična, nesposobnost razmišljanja" koju je Arendt prvi put primijetila u Eichmannu, a sada je držana pod povećalom i igrala je velika ulogu u odgovoru prosječnog Amerikanca na naraciju o "Pandemiji koronavirusa".

Poravnajmo krivulju! Ostanite kod kuće! Izbjegavajte nebitna putovanja! Spasiti živote!

Zbog nemogućnosti razmišljana jednog dijela prosječnih Amerikanca koji svaki trenutak provode živeći u strahu od zaraze virusom, to ih je učinilo da bude nesvjesni proturječja stručnjaka poput dr. Faucija koji je, uprkos tome što je plašio javnost tvrdnjom da je virus deset puta smrtonosnija od sezonske gripe, tiho priznao u The New England Journal of Medicine, zajedno sa svojim koautorom, dr. Redfieldom, direktorom CDC-a, da koliko znaju, stopa smrtnosti može biti usporediva sa stopom sezonske gripe: .1%

Poravnajmo krivulju! Ostanite kod kuće! Izbjegavajte nebitna putovanja! Spasiti živote!

Nemogućnost razmišljanja prosječnog Amerikanca učinila je to da bude nesvjestan da su svjetski poznati epidemiolozi, virolozi, mikrobiolozi, bakteriolozi i drugi medicinski stručnjaci, čija su stajališta u suprotnosti sa službenim izvještajem o COVID-19, potisnuti od strane velike vlade i velikih medija (jedan popis ovih stručnjaka i njihove primjedbe možete pronaći ovdje).

Poravnajmo krivulju! Ostanite kod kuće! Izbjegavajte nebitna putovanja! Spasiti živote!

Nemogućnost razmišljanja prosječnog Amerikanca dovelo je do toga da šuti pred maltretiranjem, sramoćenjem, fizičkim napadima, uhićenjima, pa čak i ubijanjem svojih sunarodnjaka, koje oni ili vlasti terete da krše smjernice za socijalno distanciranje.

Poravnajmo krivulju! Ostanite kod kuće! Izbjegavajte nebitna putovanja! Spasiti živote!

Nemogućnost razmišljanja prosječnog Amerikanca učinila ga je popustljivim dok se njegova lokalna trgovina prehrambenim proizvodima pretvara u nešto što jezivo podsjeća na Istočnu Njemačku za vrijeme Sovjetskog Saveza, mjesto gdje su kupci stjerani u redove i koje nadgledaju naoružani službenici sigurnosti.

Poravnajmo krivulju! Ostanite kod kuće! Izbjegavajte nebitna putovanja! Spasiti živote!

Nemogućnost razmišljanja kod prosječnog Amerikanca (uključujući i prosječnog Amerikanca koji je kršćanin) sprječava ga da jedva i trepne okom dok se crkve zatvaraju i ostaju zatvorene za Uskrs!

Poravnajmo krivulju! Ostanite kod kuće! Izbjegavajte nebitna putovanja! Spasiti živote!

Edmund Burke slavno je primijetio da jedino što treba zlu da trijumfira jest da dobri ljudi ne čine ništa. Njegova je poanta bila slična onoj Arendtinoj.

Sram bilo one koji su inače pristojna ljudska bića širom Amerike i u drugim bivšim slobodnim društvima koja su od tada pretvorena u virtualne logore.

Sram ih bilo zbog njihove zanimljive, ali sasvim autentične nesposobnosti razmišljanja.