Ariel Sharon (gore levo), Gabi Ashkenazi (gore desno), Benyamin Netanyahu (dole levo), Amir Peretz (dole desno)
BBC javlja da su izraelske novine objavile fotografije ministra odbrane Amira Peretza kako pokušava da posmatra vojne manevre kroz zatvoren dvogled.

© Effi Sharir / AP
Prema fotografu, gospodin Peretz je gledao kroz zatvoren dvogled tri puta, klimajući glavom dok je general Ashkenazi objašnjavao šta se nalazi u njegovom pogledu.
On nije prvi političar koji je demonstrirao tako živopisno koliko su oni stvarno van dodira sa stvarnošću. Na primjer, George Bush je uhvaćen u istom gafu:

© AP
George Bush na korejskoj demilitarizovanoj zoni 2002. Jedna druga kasnija fotografija je pokazala da je poklopac objektiva otklonjen, tako da je neko očigledno uvideo problem.
Sada, ne šaljite mi Snopea koji je "raskrinkao" linkove. Snope nije raskrinkao ovu fotografiju. Oni priznaju da ne znaju da li je fotografija prava ili manipulisana.

Kako to već biva, Bill Clinton je uhvaćen da radi istu glupu stvar a on je mnogo pametniji od Buša.

© AP
Bill Clinton na korejskoj demilitarizovanoj zoni 1993.
A onda, naravno, tu je Ariel Sharon.

© Reuters
Ariel Sharon se pridružuje političkoj školi "baziranoj na vjerovanju".
Svakako, tu je lako pogriješiti - staviti dvogled na oči bez prethodnog skidanja poklopca objektiva - a ako ste predmet velikog interesa drugih, uvijek će se naći neki revnosni fotograf koji će uhvatiti svaku glupu stvar koju napravite. Tako da možemo oprostiti Bushu, Clintonu i Sharonu, čak i ako mislimo da je neko drugi skinuo poklopce na Bushovom dvogledu.

Ali Peretzov gaf se čini da je malo više od toga. Kao što je BBC naglasio: "Gospodin Peretz je gledao kroz zatvoren dvogled tri puta, klimajući glavom dok je general Ashkenazi objašnjavao šta je u njegovom pogledu."

Shvatate li? On je to uradio TRI PUTA, dok je klimao glavom potvrđujući da je razumio šta je vidio.

Sada, da li je on samo pozirao za kameru? Verovatno ne jer bi u suprotnom shvatio da ako ne može ništa da vidi, da to znači da se poklopci nalaze na dvogledu i da će fotografije to pokazati i da će on izgledati kao glupi magarac.

Imajte na umu da je on trebao da vrši inspekciju trupa, gledajući vojne manevre sa novim načelnikom štaba izraelske vojske, generalom Gabi Ashkenazijem. Šta god da je Gabi brbljao to nije bilo interesantno Peretzu; toliko je jasno.

To znači da on jednostavno nije bio zanteresovan za ono što mu je bilo rečeno; njegov um je već donio odluku; ne zamarajte ga sa dokazima.

Čak i ako je bilo puno primjera takvih gluposti kod drugih političara koji su dospjeli na naslovne strane, stari Peretz nije bio sposoban to zapamtiti ili projektovati u budućnost da bi i on mogao izgledati veoma glupavo.

Šta je s tim?

Dozvolite prvo da se podsjetimo na ono što je Justin Raimondo napisao još u 2004.g.:
Ron Suskind, bivši reporter žurnala Wall Street i autor knjige The Price of Loyalty: George W. Bush, the White House, and the Education of Paul O'Neill, predstavio je jednom prilikom u magazinu New York Times nešto što bi se moglo nazvati portretom "predsjedništva zasnovanog na vjeri", zajedno s njegovim religio-kulturalnim idiosinkrazijama i slabostima. Međutim, ne radi se samo o tome, Suskind je uz pomoć jedne serije anegdota uspjeo da predstavi političku psihopatologiju koja motiviše američku administraciju i oblikuje njenu percepciju. Slijedi citat iz njegovog članka:
"U ljeto, 2002. godine, nakon što sam pročitao jedan članak u magazinu Esquire o tome šta Bijela Kuća nije voljela u vezi sa Karen Hughes, bivšim Bušovim šefom za komunikacije, imao sam sastanak s jednim višim savjetnikom predsjednika Buša. On mi je izrazio nezadovoljstvo Bijele Kuće, a onda mi je saopštio nešto što u to vrijeme nisam uspjeo potpuno shvatiti - ali što sada vjerujem da ide do same suštine Bušovog predsjednikovanja.

"Taj savjetnik mi je rekao da ljudi kao što sam ja pripadaju nečemu što mi nazivamo ‘zajednicom koja je bazirana na realnosti’, koju je on definisao kao 'ljude koji vjeruju da se rješenja pojavljuju uz pomoć jednog razumnog proučavanja onog što je vidljivo u realnosti’. Ja sam na to klimnuo glavom i promrmljao nešto u vezi s principima prosvjetljenja i empirizma. On me je prekinuo. "To nije više ono kako svijet sada funkcioniše", nastavio je. "Mi smo sada jedna imperija, i kad mi dejstvujemo, mi stvaramo našu vlastitu realnost. A, dok vi proučavate tu realnost - pomno i razumno - mi ćemo dejstvovati opet, stvarajući druge nove realnosti, koje vi možete takođe proučavati, i to je ono kako će se stvari rješavati. Mi smo igrači istorije... a vi, svi vi, vama će preostati samo da proučavate ono što mi činimo.'"
Tako nas ne bi trebalo čuditi što izraelski ministar za odbranu, Peretz, može gledati i kroz zatvoren durbin. On ne mora da vidi šta se stvarno zbiva tamo napolju - on zbivanja stvara u samom sebi a onda ih projicira napolje.

Raimondo je u pravu. Ovdje se radi o psihopatologiji. Tako on nastavlja:
Uobraženost, kako sam prije naglasio, oduvijek je bila karakteristika imperijalističkih ličnosti, međutim, ova vrsta oholosti koja je gore predstavljena - "Mi smo sada jedna imperija, i kad mi dejstvujemo, mi stvaramo našu vlastitu realnost" - ide izvan bilo čega što je svijet do sada vidjeo. I najluđi rimski imperatori su se trudili da umilostive bogove, čak i kada su sebi pridavali božanski status. Ali niko od njih se nije usuđivao da uspostavlja mit o sebi kao stvoritelju. To nije samo neka nova vrsta Amerikanaca, kao što je profesor Ryn govorio, nego nova vrsta ludaka.
Međutim, ovdje se ne radi o jednoj "novoj vrsti ludaka," nego o istom onom starom problemu s kojim se čovječanstvo stalno suočava, radi se o - psihopatama.

Amos M. Gunsberg, psihoterapeut i profesor psihoterapije u New York City, piše:
Mi smo ih nekad nazivali psihopatama --- ta stvorenja koja se fizički pojavljuju na našoj planeti u ljudskom obliku, međutim, oni nisu ljudska bića.

Primjetili smo da oni nemaju morala. To nam je trebalo biti svojevrsno upozorenje.

Primjetili smo da oni ne OSJEĆAJU osjećanja. To nam je trebala biti pouka.

Primjetili smo da oni nemaju srca. To nam je trebao biti znak za uzbunu.

Tim stvorenjima nedostaju elementi koji odlikuju normalna ljudska bića. Oni ne pokazuju nikakvu vezu sa onim što mi podrazumijevamo pod moralom, poštenjem, iskrenošću, fer-plejom itd. Njima nedostaje sposobnost koju mi nazivamo empatijom. Njima nedostaje sposobnost koju mi nazivamo introspekcijom.

Čovječanstvo vijekovima pokušava racionalizovati ova stvorenja kao neki oblik ljudskih stvorenja. Ali sve je to bilo uzalud. Ne samo uzalud, nego uz jednu ogromnu cijenu po našu civilizaciju koju plaćamo i dan danas. Ta stvorenja nisu ljudska bića koja su zastranila. Oni su druga vrsta ... posvećena ubijanju ljudskih vrijednosti ... što je uvertira za ubijanje ljudskih bića ... a to je strategija koju koriste nacisti, prošli i sadašnji.

Oni nam se smiju. Kažu: "Niko nas ne razumije. Čovjek se ne može staviti u kožu ljudi koji djeluju bez savjesti. Ljudi pokušavaju da nas razumiju ali ne mogu."

Ta stvorenja ne RAZMIŠLJAJU kao ljudi. Oni ne GOVORE kao ljudi. Oni ne znaju šta to uopšte znači BITI normalan čovjek.

Mi ih možemo klasificirati kao "humanoide".

Da, oni imaju ljudski oblik. Ukoliko nam pođe za rukom da se odupremo njihovom razaračkom dejstvu dovoljno dugo, na kraju ćemo uspjeti da razvijemo tehničke uređaje za skeniranje koji će biti u stanju da odrede koliko se oni razlikuju od normalnih ljudskih bića, bez obzira na njihovu sličnost u izgledu.

U međuvremenu, kvalitet naših života ... kao i sami naši životi ... zavisiće od našeg prepoznavanja ovih stvorenja, onoga što oni stvarno jesu i poduzimanju koraka za neutralizaciju njihovih pokušaja da nas unište.

ZNAKOVI HUMANOIDNOG PONAŠANJA


Oni daju izjave bez argumenata. Za njih te njihove izjave predstavljaju ono što oni smatraju pod realnošću ... izjava za izjavom. Njihova trenutna izjava može da bude u kontradiktornosti s onim što su izjavili u prošlom momentu. Međutim, to za njih ništa ne znači. Oni ni ne pokušavaju da objašnjavaju te kontradiktornosti.

Oni pokazuju jednu potpunu nesposobnost razumijevanja onoga što mi podrazumijevamo pod "činjenicama". Oni u svojim referatima i govorima ne koriste tu riječ.

Nama, ljudskim bićima je tako nešto teško za povjerovati. Korištenje činjenica je jedna od osnovnih stvari u našim životima. Mi na njima zasnivamo naše zaključke, odluke i postupke. Mi nadalje nastavljamo da provjeravamo stvari i dolazimo do više činjenica. Prilikom diskusija, mi prezentiramo činjenice i pokazujemo kako na osnovu njih dolazimo do naših opservacija i stavova.

Bez činjenica, ono što nam ostaje, to je samo tzv. "fantazija".

S obzirom da ta stvorenja izgledaju kao ljudi, mi pretpostavljamo da i oni moraju razmišljati isto kao i mi ... da su svjesni onoga čega smo mi svjesni. Mi mislimo da oni MORAJU znati šta su činjenice. Kad ne navode činjenice, mi kažemo da oni igraju neku igru. Mi mislimo da oni znaju šta su činjenice, ali ne žele to da priznaju.

Nije tako! Oni NE znaju šta je to činjenica. Kad mi govorimo o činjenicama i tražimo od njih da navode činjenice, oni mogu samo da nas gledaju svojim praznim očima. Njima nije poznato o čemu mi to uopšte pričamo.

Oni nas pomno proučavaju jer se njihova strategija sastoji u tome da se provlače kao ljudska bića. Oni nas čuju kad mi koristimo riječi kao što su - činjenice, dokazi, argumenti. Međutim, njima nedostaje sposobnost razumijevanja značenja tih pojmova. Ono što oni rade, oni ignorišu naše upućivanje na činjenice i ignorišu naše zahtjeve da nam prezentiraju činjenice. [...]

Za njih je stvarno samo ono što oni "proglase" stvarnim. Ono sto MI nazivamo realnošću, za njih nije realnost. ONI "proglašavaju" ono što se treba uzeti kao stvarno ili istinito. ...

Zamolio sam jednu pacijentkinju koja je bila na psihoterapiji da pogleda stolicu koja je stajala blizu zida na otprilike dva metra od nas. Onda sam je zamolio da mi opiše tu stolicu. Ona je opisala stolicu do najsitnijih detalja, osim što nije pomenula da ta stolica ima noge. STOLICA KOJU JE ONA OPISALA NIJE IMALA NOGE!

Ukazao sam joj na to a onda je upitao kako stolica može da lebdi u zraku bez nogu na kojima treba da stoji. Ona mi je odgovorila: "Ja sam je tamo stavila." Onda sam je pitao: "Ukoliko pogledaš na drugu stranu, da li će ona pasti na pod?" "Neće", odgovorila je ona - "ako pogledam na drugu stranu, stolica neće više biti tamo." Upitao sam je: "Šta će se desiti ukoliko se okreneš na drugu stranu a stolica još uvijek bude tamo?" Ona je ignorisala ovo pitanje.

Evo još jedan primjer. Prilikom jedne diskusije neko od učesnika je izjavio sljedeće: "Ukoliko dovoljno ljudi vjeruje da je nešto istina, onda to što oni vjeruju JESTE stvarno."

Onda je postavljeno sljedeće pitanje: "Koliko znamo, ljudi su jedno vrijeme vjerovali da se Sunce okretalo oko Zemlje. Da li hoćete da kažete da se tada Sunce stvarno jeste okretalo oko Zemlje ... kao rezultat njegove poslušnosti u odnosu na vjerovanje ljudi ... a onda se Zemlja počela okretati oko Sunca kad je došlo do promjene u vjerovanju ljudi?"

Ovo pitanje je bilo ignorisano.

Vi možete pomisliti da odbijanje odgovaranja na neko pitanje podrazumijeva priznanje ... priznanje da je ono što su oni rekli bilo skroz pogrešno. Iskustvo nam je pokazalo da nećete biti u pravu ako mislite tako. U praksi se događa to da će oni neprestano ponavljati iste tvrdnje čak iako im se predoče dokazi koji upućuju na suprotno.

Vidite li sada koliko su ta stvorenja drugačija? Vidite li koliko je njihovo razmišljanje i ponašanje daleko od razmišljanja i ponašanja normalnih ljudi?

Ništa od onoga što MI smatramo istinitim ili stvarnim, za njih nije STVARNO.

Ponavljam.

Ništa od onoga što MI smatramo istinitim ili stvarnim, za njih nije STVARNO.

Kad normalno ljudsko stvorenje pomene stolicu, onda se to odnosi na neku stolicu koja stoji negdje na svojim vlastitim nogama. Ona je tu bez obzira da li je iko gleda ili ne, da li je neko pominje ili ne, da li joj neko "dozvoljava" da bude tu ili ne, ili "proglašava" da ona postoji ili ne. Ona je tu SAMA PO SEBI.

Jedan od osnovnih elementata mentalnog profila humanoida je njihova nesposobnost razumijevanja da sve postoji samo po sebi, a ne zavisno od toga - kako oni kažu. Oni to ne VIDE. Jedini predmeti koje humanoidi vide su oni koje oni "deklarišu" ... oni koje oni zamisle.

Mi koristimo frazu "moja percepcija" u smislu jednog vida procjenjivanja ili odmjeravanja nečega što je odvojeno od nas. Mi to ne proglašavamo "činjenicom". Mi smo otvoreni ka uzimanju u obzir mišljenja ili pogleda drugih ljudi.

Humanoidi samo naprazno koriste frazu "moja percepcija". Oni ono što zamisle nazivaju svojom percepcijom ... koja u njihovoj svijesti onda OBRAZUJE realnost. Ono što mi nazivamo "činjenicama", za njih ne postoji. To je i razlog zašto se uvijek žale da ih neko napada kad god se od njih traže argumenti za ono što tvrde.

Humanoidi smatraju da su njihove tvrdnje ispravne samim tim što su ih oni izrekli!!! Oni to objašnjavaju ovako: "Ja poštujem integritet u vezi s tim. Kao egoista, ja tvrdim neke stvari koje su za mene ispravne. Ispravnost mene samog je na prvom mjestu. Ja dozvoljavam drugim ljudima da na isti način tvrde stvari koje oni smatraju ispravnim."

Među ljudskim bićima, da bi se nešto smatralo ispravnim ili istinitim, to mora da bude zasnovano na nekim činjenicama. Ništa nije ispravno samim tim što neko tako kaže.

Kad upitamo humanoide kako to oni određuju da je nešto što je neko rekao stvarno tako, a ne da se radi o nekoj izmišljotini, oni će ignorisati naše pitanje.

Obratite pažnju na čudno korištenje riječi "integritet". Normalni ljudi definišu taj pojam kao ispravnost karaktera; čestitost; poštenje. To se odnosi na pridržavanje činjenicama, pridržavanje istini, a ne na prodavanje. Humanoidi pod pojmom "integritet" podrazumijevaju insistiranje da se ono što su oni zamislili uzima kao istinito. Bez analize. Bez procjene.

Ukoliko neko od njih zatraži da se njihove izjave provjere, oni će takvu osobu odmah optužiti da ona nema integriteta. U ono što ONI zamisle - ne smije se sumnjati.

Humanoidi se odnose prema svijetu kao prema svom vlastitom holodeku. Oni su ti koji određuju šta postoji i šta će da postoji, a šta ne. Sve je za njih jedan hologram. Oni programiraju holograme a onda učestvuju u njima onako kako to njima odgovara. Oni ih potpuno kontrolišu. Kad odluče da ga ponište, onda on nestane.

Hologram je hologram. Hologram nema sposobnost da sam razmišlja za samog sebe. On ne može da procjenjuje, odmjerava, sudi itd. Ono što je najvažnije, hologram ne može da se otrgne iz svog hologramskog stanja, pa da počne da kritikuje svog gospodara.

Ukoliko se to desi, oni će prvo pokušati da ga kazne i tako ga vrate u njegovo prijašnje stanje. Ukoliko to ne bude uspješno, onda će ga oni "iščeznuti". Ukoliko ni to ne bude funkcionisalo, oni će onda pobjeći u zaklon napuštajući taj program, nakon čega će proglasiti neki drugi.

Iskustvo nam pokazuje da bez obzira na to šta kažemo, bez obzira na to na šta ukazujemo, bez obzira na to koliko dokaza da imamo, to nema nikakvog značenja za ta stvorenja. Oni imaju samo jedan zadatak: da nas zavaraju tako da ih mi klasifikujemo kao humana ljudska bića, tako da se oni mogu koncentrisati na zatiranje ljudske humanosti. Nakon što ubiju ljudske humane vrijednosti, njihov idući korak je ubijanje ljudskih bića.[...]

PREGLED


Humanoidi


1. Daju izjave bez argumenata. Očekuju da se njihove tvrdnje spremno prihvataju kao definicije realnosti u momentu kad su izgovorene.

2. Ignorišu zahtjeve da obrazlože svoje izjave.

3. Mršte se na svako pominjanje ljudskih vrijednosti, činjenica, poštenja, pravde, fer-pleja.

4. Podržavaju korištenje laži, prevare itd.

5. Kukaju da ih se napada kad god se njihovi stavovi dovode u pitanje. Međutim, ne pojašnjavaju samu prirodu tih "napada" niti njihove moguće razloge.

6. Ne OSJEĆAJU osjećanja.

7. Gledaju na svijet kao na njihov privatni holodek.

8. Smatraju da trebaju držati ljude "tamo gdje im je mjesto" - tj. nipodaštavaju normalne ljude.

DODATNE STVARI KOJE TREBAMO UZETI U OBZIR

Humanoidi ne razumiju kako normalni ljudi razlikuju dobro i zlo. Kada nam nanesu neko zlo, oni ne razumiju zašto ih nazivamo zlim ljudima. Oni ne razumiju zašto imamo zakone protiv ubistava. Oni se diče svojim postupcima prema njihovim žrtvama, i opravdavaju ih nekim svojim verzijama morala (paramoralizam).

S obzirom da ne razumiju razloge za takve zakone, oni smatraju da ne moraju da odgovaraju za svoje postupke.

Međutim, bez obzira na to što se ponašaju tako kao da se zakoni ne odnose na njih, njima je poznato to da su zakoni uvedeni za sviju. Nadalje, ukoliko pokušaju da se brane tvdnjom kako im neki zakon nije bio poznat, mi im uzvraćamo sa čvrsto ukorjenjenim principom da: "Nepoznavanje zakona ne predstavlja nikakvo opravdanje."

Kad se koriste takvim opravdanjima, oni nam jasno daju na znanje da će nastaviti i dalje da se ponašaju u skladu sa svojom strukturom, ili - suštinom. Ukoliko pokušavamo kod njih da pronađemo neke znakove pokajanja, sigurno ih nećemo naći. Oni ne smatraju da su oni ti koji šire zlo. Oni jednostavno rade ono što je u njihovoj suštini. Zmija zvečarka ne smatra da čini zlo time što grize njene žrtve i truje ih svojim otrovom. Ona se jednostavno ponaša onako kakva joj je suština.

Iskustvo nam pokazuje da se humanoidi stalno ponašaju na način njihove vrste ... ubijajući ljudske vrijednosti što im služi kao uvertira za ubijanje ljudskih bića. Nacisti su nam dali jedan lijep živopisan primjer.

Pitanje da li trebamo da ih smatramo "odgovornim" u humanom smislu te riječi, treba da bude podijeljeno na dva dijela. Mi njih ne smatramo odgovornim za to što su ono što jesu, međutim, mi ih smatramo odgovornim za zlodjela koje oni POČINJAVAJU.

Kad se pas zarazi bjesnilom, mi njemu ne možemo zamjeriti na tome što se on razbolio. Međutim, mi ćemo ga morati neutralisati PRIJE nego što nas ugrize, tj. PRIJE nego što nas inficira.

Mi ne smatramo zmiju otrovnicu odgovornom za to što ona IMA otrov u svojim čeljustima. Međutim, u slučaju njenog napada, mi ćemo je morati ubiti zbog svoje lične zaštite, PRIJE nego što ona nas ubije.

Tako, u slučaju sa humanoidima, mi bi morali poduzeti zaštitne mjere kod prvih znakova njihovog ubijanja ljudskih vrijednosti.
To su razlozi zašto Amira Peretza uopšte nije briga da li su objektivi na njegovom durbinu pokriveni ili nisu. Vjerovatno, iz istih razloga Billa Clintona, George Busha i Ariel Sharona to isto takođe nije briga. Raimondo je pisao:
Ova epistemologija modernog imperijalizma daje nam određenu sliku o stanju umova koji su zahvaćeni ovim novim oblikom mentalne bolesti, što je uveliko pospješila ne samo koncentracija centralizovane vlasti u američkom metropolisu, nego i napredak u tehnologiji i vojnim vještinama. Divljačka bitanga koja vjeruje da može kontrolisati svijet uz pomoć svoje toljage - arhetip kojeg je Ayn Rand nazivao Atila Hunski - sada je zamijenjen tehnokratom obučenim u Gucci odijelo, koji vjeruje da pritiskom na dugme ili uz pomoć svojih naredbi može krojiti realnost. Uz pomoć izdavanja komandi lovačkim avionima da bombarduju njihove neprijatelje do totalnog uništenja, moderni Atila vjeruje da kroji jednu novu realnost, realnost u kojoj će se njegove bubice, njegova predubjeđenja i njegove nacifrane deluzije, pretvarati u jednu silu prirodnih zakona.

Ukratko, ovi neokonzervativci su jednostavno ludi, mada na jedan istorijski poseban način. To mnogo objašnjava. To objašnjava i njihovu čudnu tvrdoglavost u odbijanju da priznaju da su naparavili grešku napadom na Irak, bez obzira na to što je u toj državi došlo do implozije. To objašnjava i indiferentnost naših lidera kada ih se uhvati u njihovim lažima, kao što su npr. one njihove tvrdnje o postojanju oružja masovnog uništavanja, Sadamove "veze" sa napadom na STC 11. septembra, itd...

Oni ne lažu - oni samo stvaraju "nove realnosti".

Militantno bezumlje te vrste mentalnog sklopa takođe objašnjava svirepost prilikom uvođenja neokonzervativne vizije američke imperije. To objašnjava i one zločine u bagdadskom zatvoru Abu Ghraib, ne kao neku aberaciju nego kao jedan novi oblik ponašanja. Sasvim je u redu da se bombarduju gradovi puni civila, da se zatvaraju i muče svi oni koji vam stanu na put, dok galamite na sav glas kako ste vi "oslobodilac". Uvijek ćete povređivati one koje volite - ukoliko ste sadista, naravno.
A sve psihopate to jesu.

Prije ili kasnije, realnost za koju ove psihopate misle da je stvaraju, okrenuće se i početi da ih grize. U stvari, to već počinje da se dešava. A do toga dolazi usljed još jedne osobine psihopata: njihove nesposobnosti da se sjete prošlosti, odnosno, da zamisle budućnost zajedno sa konsekvencama koje proističu iz njihovih postupaka.

Navođene od strane svog karatera, psihopate su stalno žedne globalne vlasti i moći. Na kraju, ta njihova neutaživa žeđ osuđuje ih na smrt, zajedno sa milionima - ili milijardama - drugih. Psihopate nemaju sposobnost za razumijevanje katastrofa koje neprestano izazivaju za sebe i ovaj svijet. Isto kao što bakterije nisu svjesne da će žive izgorjeti ili biti zakopane duboko u zemlju zajedno s ljudskim tijelom, tako ni psihopata ne razumije da je realnost koju on stvara, ujedno i realnost njegovog ličnog uništenja.