Istražujući stare tradicije, iz različitih dijelova svijeta i različitih povijesnih razdoblja, čini se da je za njih put čovjekova razvoja sinonim puta prema jedinstvu. Potraga za istinom, višom stvarnosti, često je predstavljena kao sposobnost nadilaženja iluzije odvojenosti koja čini da čovjek djeluje u suprotnosti od svoje istinske prirode koja je dio univerzuma.

Učenja kozmogeneze i kozmografije drevnih civilizacija Egipta, Mezopotamije, Grčke, Indije i pretkolumbovskih kultura, da spomenemo samo neke, dijele neke zajedničke temeljne principe. To ne isključuje jedinstvenu vrijednost i gledište svake pojedine tradicije, već nam nudi najvrjednije stajalište za vlastito istraživanje. Promatranje temeljnih sličnosti među različitim tradicijama zahtijeva veliku pažnju kako bismo primijetili odraz opće istine s kojom su sve bile povezane ili čak zajedničko podrijetlo njihovih znanja. Konstitucija čovjeka i svemira kao cjeline često je opisivana kao tajanstven spoj vječne i prolazne stvarnosti. Čovjek je smatran odrazom cjeline, mikrokozmos kozmosa, i temeljno je vođen istim zakonima prirode.

Mitologije i s njima povezana drevna učenja opisuju proces stvaranja kao proces ograničavanja neograničenog, dajući mu oblik i granice, kao prijelaz iz bezobličnog (indijski arupa) u oblik (rupa). Bezgranični ocean pun životnog potencijala (poput Nuna kod starih Egipćana) rađa prvi otok otkuda započinje stvaranje. Proces stvaranja često je paradoksalno opisivan kao prijelaz iz Jednog u Mnoštvo, od jedinstva koje se širi prema mnoštvu bez gubljenja izvornog jedinstva.

Škole mišljenja poput onih u staroj Grčkoj, Indiji i Rimu, da spomenemo samo neke, govore o svemiru kao velikom biću, jednom životu čiji je čovjek dio, bio ga svjestan ili ne. Čovjekov je razvoj putovanje obrnutim putem, iz mnoštva i odvojenosti prema jedinstvu života.

To putovanje svijesti često je simbolizirano usponom do točke sjedinjenja: vrha planine, središta mandale ili osi piramide. To je duhovno putovanje koje nas vodi prema unutra i gore, od mnoštva prema jednom, uklanjajući nam mrežu iluzije koja čini da vidimo samo dio stvarnosti, dio koji se sastoji samo od djelomičnog i razdvojenog. To je putovanje koje, simbolično ili ne, obilježava smrt odvojenog identiteta i ponovno rođenje novog identiteta, kapi koja se vraća u ocean čiji je uvijek bila dio, iako toga nesvjesna. Hindusi govore o jogi kao putu jedinstva sa samim sobom, s učenjima i konačno sa samim Životom (Prana Jiva).

Čovjekovo buđenje svijesti o jedinstvu života stoga je transformacija njegove smrtnosti u besmrtnost, neznanja u istinsko znanje i ako shvatimo Istinu kao sinonim za sveukupnu stvarnost - u jedan život koji je sâm univerzum.

Moderni čovjek naviknut je na razdvajanje svega, svakog elementa života od cjeline. To je kao da smo odvojili list od grane zaboravljajući postojanje stabla kao cjeline, pa čak i cijele šume čiji je dio; ne kao zbroj njezinih dijelova, već kao sâm entitet!

Ova je izvanredna mogućnost upravo ono što mnoge drevne tradicije sugeriraju. Ako su njihova zapažanja točna, vrijeme ne može potamniti ta učenja koja su za nas životno važna sada kao što su bila oduvijek.

Naši su preci možda bili na zanemarivo niskoj razini tehnološkog razvitka u odnosu na nas, ali ako su bili u pravu u svojem temeljnom promatranju života, imali su jasnu prednost znajući ono bitno!

Jednostavno rečeno, zapravo nema puno smisla znati kako dobro preživjeti u ovom svijetu, kako ga obogatiti udobnošću i zdravljem, ali zaboraviti zašto.

Potraga za jedinstvom obuhvaća nekoliko ključnih principa; jedan je potraga za istinom ili mudrošću. Ono što je istinito povezano je s cjelovitim pogledom na život. Djelomično zapažanje, nepovezano s cjelinom, neminovno dovodi do pogrešnog i neodrživog razumijevanja stvarnosti. “Samo istina pobjeđuje!” šapuću drevni tekstovi, podsjećajući nas da neće trajati ono što nije usklađeno s istinom. Tome možemo dodati: “Ono što ostaje odvojeno od cjeline, na kraju će propasti.”

U jedinstvu sa životom naći ćemo pravdu, kao što je govorio veliki stoički filozof Marko Aurelije: “Ono što nije dobro za košnicu, ne može biti dobro ni za pčelu.” Ako je pojedinac dio većeg života, kako može njegovo dobro proturječiti dobru cjeline? Naprotiv, ono što nas odvaja od cjeline glavni je uzrok nepravednih djela, kao i njihovih neetičnih motiva. Etički način života mora biti rezultat vlastite svijesti i identiteta. Između biti ‘dio svega’ i biti ‘odvojen od svega’ izranjaju potpuno različiti putevi koji vode do različitih misli i djela.

Danas toliko govorimo o potrebi nalaženja skladnog načina življenja s prirodom, ekološkog sustava koji bi očuvao temeljnu prirodnu ravnotežu koja, u konačnici, podržava život čovjeka. Mnogi se brinu o prirodi i posvećuju svoje vrijeme pronalaženju rješenja za ovaj veliki izazov našeg doba. Noviji pristupi tom pitanju približavaju se onima iz prošlosti - viđenju svijeta kao integriranog živog organizma koji ovisi o ravnoteži i skladnom doprinosu svih živih bića.

Ali konačno, znanje o našem okruženju, odnosno ekologija, ovisi o čovjekovoj razini svijesti i njegovom identitetu.

Kako čovjek može zaštititi prirodu ako je zaboravio da je on dio prirode? Ako je slijep za činjenicu da je neodvojivi dio prirode, može li ne naškoditi svojoj okolini bez obzira na to koliko dobre bile njegove namjere?

Potraga za jedinstvom uzdiže pojedinca izvan područja vremena, iznad lažnih granica smrtnosti. Ona slijedi drevne škole mišljenja prema kojima je čovjek vječna duša koja kroz vrijeme samo nosi različite maske, ali je u konačnici određen unutarnjim bićem koje nadilazi privremenu pojavnost. Individualno jastvo (individua), kako su ga poimali stari Grci, neodvojivi je dio čovjeka. Upravo se tu nalazi ta tajanstvena veza - unutar samog čovjeka, u njegovom nutarnjem svijetu - vrata koja čovjeka povezuju s cjelinom, vrata koja se mogu širom otvoriti. Naslućuje se tajanstvena veza između subjektivnog i objektivnog gdje se iluzija odvojenosti može odbaciti i stvoriti istinsko bratstvo; bratstvo svih ljudi te poštovanje svih drugih oblika života. Čudesno je da se možemo sjediniti s univerzumom oko nas skrećući pažnju na naš unutarnji svijet!

Uspostaviti jedinstvo znači izgraditi harmoniju sa životom, iznutra i izvana, oživjeti skrivenu vezu između najmanjeg i najvećeg, između kapi i oceana.

Tu unutar nas, koračajući na vrhovima prstiju, možemo opaziti bljeskove istine koja nam govori da je život uvijek samo jedan. Možemo pronaći vezu s onima koji govore o Ljepoti, s velikim misliocima i umjetnicima koji s dubokom ljubavlju pišu svoju bezvremenu poeziju koristeći riječi i zvukove. Možemo čuti odjek njihovih srca dok promatramo isti čudesan život kojim su bili očarani, jer u konačnici jesmo i uvijek smo bili JEDNO.

Autor: Yaron Barzilay
Sa engleskog preveo: Krešimir Andjel