Zamišljamo li svi isto dok slušamo glazbu ili su naša iskustva subjektivna? Drugim riječima, je li glazba uistinu univerzalni jezik?

Kako bi istražio ta pitanja, međunarodni tim istraživača (uključujući klasičnog pijanista, rock bubnjara i koncertnog basistu) pitao je stotine ljudi koje su priče zamišljali slušajući instrumentalnu glazbu. Rezultati su nedavno objavljeni u Proceedings of the National Academy of Sciences.

Istraživači, predvođeni Elizabeth Margulis s Princetona i Devinom McAuleyem sa Sveučilišta Michigan State, otkrili su da su slušatelji u Michiganu i Arkansasu zamišljali vrlo slične scene, dok su slušatelji u Kini zamišljali potpuno različite priče.

"Ovi rezultati daju složeniju sliku moći glazbe", rekla je Margulis, profesorica glazbe koja koristi teorijske, bihevioralne i neuroimaging metodologije kako bi istražila dinamičko iskustvo slušatelja. "Glazba može generirati nevjerojatno slične priče u glavama slušatelja, ali stupanj do kojeg se ovi zamišljeni narativi dijele ovisi o stupnju u kojem se kultura dijeli među slušateljima."

Praznici su idealno vreme da uložimo snagu, strpljenje i volju u to da neke odnose ponovo uspostavimo i osvežimo, a čin praštanja je put ka našoj psihofizičkoj ravnoteži i miru

Praštanje, ili nastavak života uz gorčinu? Izbor je samo na nama, a razumljivo je da nije uvek lako pretegnuti tas na stranu oprosta. Svako od nas se barem nekad osećao povređeno, a iza nekih životnih događaja, ako se sa njima ne pomirimo, ostaju ljutnja i ogorčenost koje utiču na našu mentalnu ali i fizičku jačinu.


Praštanje je ponekad dug, bolan i traumatičan proces

Ne postoji osoba koja se nije osećala povređeno, razočarano ili iznevereno. Ponekad i neka neoprezno izgovorena reč ili rečenica može da nas uvredi, povredi, učini da, jednostavno, budemo loše. Tako je, međutim, i u drugom smeru, što znači da slična osećanja i mi sami prouzrokujemo kod drugih ljudi. Možemo da budemo ljuti i na roditelje, partnera, brata, sestru ili najboljeg prijatelja. Stepen više su traume koje preživimo ili doživimo od stranaca ali, nažalost, i od bližnjih, kao što su nasilje, fizičko ili emocionalno zlostavljanje. Sve su to rane koje mogu da ostave trajna osećanja besa i gorčine, pa čak i osvete.

Površno gledano, za neke depresivne ljude nikada ne bismo rekli da imaju takav problem. I uživo, i na društvenim mrežama ostavljaju čak i predimenzionirani utisak srećnog i ispunjenog života - iznenadili biste se koliko njih samo fingira takvu sliku, a iznutra su duboko nesrećni, pa i depresivni.

Depresija, kao i njeni podtipovi u koje spada i visoko funkcionalna depresija, u našoj percepciji ostavljaju sliku izolovane, osamljene, bezvoljne, očajne osobe. Ponekad je gledamo sa razumevanjem, veoma često mislimo da je samo razmažena, češće pokažemo empatiju i želju da sa njom saosećamo.

Ova slika, međutim, ponekad može da bude potpuno drugačija i da nas zavara, pa i da ne primetimo da se pred našim očima neko grčevito bori da se iščupa iz kandži čestog psihičkog oboljenja.

Istraživači s Trinity College Institute of Neuroscience i Global Brain Health Institute otkrili su da fokusirano disanje utječe na razinu noradrenalina, prirodnog kemijskog glasnika u mozgu. Noradrenalin se oslobađa u krvotok kada ste znatiželjni, usredotočeni ili emocionalno uzbuđeni. Poboljšava vašu pozornost na detalje i poboljšava cjelokupno zdravlje mozga tako što potiće rast novih neuronskih veza.

Kada ste pod stresom, proizvodite previše noradrenalina, što otežava fokusiranje. Kada se osjećate letargično, proizvodite ga premalo, što također otežava fokusiranje.

Istraživači su mjerili obrasce disanja sudionika studije, njihov raspon pažnje i aktivnost u području mozga zvanom locus coeruleus - gdje se stvara noradrenalin. Otkrili su da su oni koji su se dobro usredotočili na zahtjevan zadatak imali bolju sinkronizaciju između svojih obrazaca disanja i pažnje, za razliku od onih koji su imali loš fokus i nedosljedne obrasce disanja.

Službeni pohod na Političku ponerologiju

Samo tjedan dana nakon što je objavljeno novo izdanje Političke ponerologije, u ožujku 2022., vidio sam ovaj tweet:

Kotiraju li pojedinci koji su počinili zločine protiv čovječnosti više na ljestvici psihopatije? Pogledajte ovu najnoviju publikaciju:

S obzirom da sam pomalo štreber, bio sam prilično uzbuđen. Pogotovo nakon što sam vidio da je Robert Hare glavni autor. Dr. Hare je vodeći stručnjak za psihopatiju, kreator revidirane kontrolne liste za psihopatiju, a, koliko ja znam, ovo je bio njegov prvi uvid u eksplicitno političku dimenziju psihopatije, nešto što je pak moja opsesija (iako je njegov rad s Paulom Babiakom uveo i popularizirao ideju birokratskog, korporativnog psihopate).

Cijeli rad možete pročitati ovdje. O tome detaljno raspravljam ovdje (audio), i u videu ispod.

Sljepoća klastera [skupine] B uvijek vodi do katastrofe

Zaključio sam da bih za prvi dio ovog novog Substack-a mogao odabrati temu koja je sočna i vjerojatno kontroverzna. Ali doći ćemo do toga. Prvo, kratak uvod. Politička ponerologija je znanstvena studija o političkom zlu. Inspirirana je tragom koji je zacrtao dr. Andrew Lobaczewski u svom 'underground' klasiku, Politička ponerologija, napisana 1984., koja je sada relevantnija nego ikad. Nedavno sam uredio novo izdanje ove knjige kako bih je prilagodio sadašnjem vremenu. A ako upravo ovdje dobro odradim svoj posao, i dalje ćete naučiti nešto čitajući samo ove postove, ali preporučam da pročitate knjigu za bitnu pozadinu koju ona pruža. S time rečenim, prijeđimo odmah na temu.

Ponerogeneza jednostavno znači porijeklo zla: bitni sastojci i koraci koji su potrebni da bi se ispekao kolač ljudske patnje. Glavni sastojci: specifični poremećaji osobnosti, posebno oni označeni kao "klaster B" (antisocijalni, narcisoidni, granični, histrionski) i crte ličnosti "mračna trijada" ili "mračna tetrada" (psihopatija, narcizam, makijavelizam i sadizam). Ovi se "ponerogeni čimbenici" kombiniraju i u interakciji su s procesima svakodnevnog ljudskog života kako bi stvorili zlo. Definicija Philipa Zimbarda će odgovarati mojem cilju:

Zlo se sastoji u namjernom ponašanju na način koji šteti, zlostavlja, ponižava, dehumanizira ili uništava nedužne druge — ili korištenje vlastitog autoriteta i sustavne moći da potakne i dopusti drugima da to čine u vaše ime. (The Lucifer Effect, str. 5)

Paraliza sna je stanje u kom je čovek svestan, ali ne može da se kreće ni da govori. Onaj ko to iskusi je "paralizovan" i na sebi oseća težinu, kao da neko ili nešto teško sedi na njemu.

Ako ste se probudili usred noći i pokušali da se pomerite, a telo ne reaguje, iskusili ste paralizu sna.

Ponekad mnogi prvo pomisle da je to san, ali osećaj je veoma neobičan jer su svesni svega što se događa, sve deluje stvarno. Često pokušavaju i da pozovu u pomoć, ali nisu u stanju da ispuste bilo kakav zvuk.

Ovaj fenomen je iskusilo 7,6 odsto ljudi, a neki od njih iskusili su ga i više puta u životu. Postoji mogućnost i da ste paralizu sna nekada i doživeli, ali da toga ne možete da se setite, piše Bright Side.

Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.

"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."

Tko je bio Gurdjieff?

Georgij Ivanovič Gurdjieff (1877. - 1949.), proputovao je Istok naširoko i poprijeko u potrazi za tajnim ezoterijskim znanjem. Među njegovim najvećim postignućima su bili tajni sufijski manastiri te manastir Sarmong na dalekim obroncima Tibeta, o čijem unutarnjem radu je Gurdjieff nerado govorio. Jedino što je ispričao je koliko mu se bilo teško popeti na goru na kojoj su ulazna vrata bila i ostala na vrhu ledene mrcine.

Sva svoja putovanja Gurdjieff je iznio u svojoj knjizi "Susreti sa izuzetnim ljudima" prema kojoj je snimljen čak i film u kojem igra i Fabijan Šovagović. Gurdjieff je bio neprocjenjiv egiptolozima u proučavanju Egipta jer su njegova dostignuća i tajni uvidi rasvijetlili mnoge tajne, među njima i o "objektivnoj umjetnosti", a Gurdjieff je bio i jedan od malobrojnih koji je vidio i skicirao slike pretpotopnog Egipta, Egipta prije potopa, kada je Egipat bio zimzelena meka ezoterijskih učenja.

Gurdjieff je sva svoja znanja i uvide raspravio u nekoliko svojih literarnih djela, među kojima se većina može pronaći u našim knjižarama. "Život je stvaran samo kad jesam", "Susreti sa izuzetnim ljudima", "Belzebubove priče", "Glasnik nadolazećeg dobra", "Borba Magičara".

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta" duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha.

Njegov rad je preuzeo Ouspensky te proširio učenje. Ouspensky je inzistirao na komercijalnoj upotrebi ezoterijskog znanja no Gurdjieff ga je upozorio i nakon toga su se razišli. Za života, Ouspensky je napisao jednu uspješnu knjigu u kojoj se pojavljuje i Gurdjieff kao glavni lik - "U potrazi za čudesnim", iz koje smo izvukli neke zanimljive dijelove u nastavku teksta.

S druge strane, Gurdjieffov učenik Bennet je također nastavio s njegovim radom i to prilično uspješno, ali bez literarne ostavštine.

Nisu poznati njegovi današnji nasljednici.

Slijedi izvadak iz knjige "U Potrazi za Čudesnim", P.D. Ouspenskog, nastavak na prijašnji članak G. I. Gurdjieff: O evoluciji Čovjeka.

Novo izdanje knjige Politička ponerologija, autora Andrewa M. Łobaczewskog, i urednika Harrisona Koehlija, sada je dostupno na Amazonu.1 Ova čudna i provokativna knjiga tvrdi da je totalitarizam rezultat proširenja psihopatologije iz skupine psihopata na cjelokupno političko tijelo, uključujući njegove političke i ekonomske sustave. Politička ponerologija je osnovno štivo za zabrinute mislioce i sve one koji pate od prošlog i sadašnjeg totalitarizma. To je posebno ključno danas, kada se totalitarizam ponovno pojavio, ovaj put na Zapadu, i gdje utječe na gotovo svaki aspekt života, uključujući posebno život uma.

Kad sam se prvi put susreo s Političkom ponerologijom, mučio sam se da razumijem kako je totalitarno ljevičarstvo učinkovito zavladalo Sjedinjenim Američkim Državama. Otkad sam se kao profesor na Sveučilištu u New Yorku susretao s bijesnim borcima socijalne pravde — što sam ispričao u svojoj knjizi Proljeće za pahuljice (eng. Springtime for Snowflakes) — počeo sam, jako alarmiran, primjećivati ​​totalitarni karakter suvremene ljevice. Tada me je pojava "woke" ideologije i njezino metastaziranje iz akademske zajednice u cijelo društveno tijelo usmjerila na misiju razumijevanja uspona totalitarizma — jer sam vjerovao, i još uvijek vjerujem, da je "wokizam" totalitaran. Daleko od toga da je "liberalan" u klasičnom smislu, "woke" ideologija je slična jakobinizmu koji je potaknuo komunističke revolucije u Rusiji, Kini i drugdje. Cilj mu je srušiti uspostavljeni poredak u cijelosti i preoblikovati svijet u njegovu sliku utopije.

Započeo sam s proučavanjem boljševičke revolucije u Rusiji i nastavio ispitivanjem izvoza boljševičkih varijanti u istočnu Europu i Aziju. Komunizam mi je bio zanimljiviji od nacizma i puno više zapostavljeni teren u američkoj akademiji. Nadalje, bio je relevantniji u sadašnjem kontekstu. Pokušavajući istražiti ljevičarski politički kriminal, bio sam i začuđen i bijesan kako je akademija pokopala velik dio povijesti. Na primjer, pretraživanja za praksama "seanse borbe" i "autokritike", koje su bile toliko rasprostranjene tijekom Kulturne revolucije u Kini, nisu dale gotovo ništa. Ove i srodne teme ili nisu obrađene ili su jednostavno nestale. Sumnjao sam da je poduzeto veliko zataškavanje.

Međuljudsko povjerenje ključna je komponenta zdravih odnosa. Kada komuniciramo sa strancima, brzo procijenimo možemo li im vjerovati. A te važne društvene vještine mogu biti oblikovane našim najranijim odnosom sa skrbnicima.

Prema novoj studiji sa Sveučilišta Illinois, adolescenti koji su kao mali imali nesigurnu privrženost svojim majkama vjerojatnije će precijeniti pouzdanost stranaca.

"Ideja je razumjeti imaju li rani odnosi privrženosti s majkama longitudinalnu, prediktivnu povezanost s načinom na koji adolescenti obrađuju znakove povezane s pouzdanošću, kako na razini ponašanja tako i na razini mozga", objašnjava Xiaomei Li, doktorand na Odjelu za ljudski razvoj i Obiteljske studije na Sveučilištu Illinois i glavni autor rada.