© Ericallie
Lista je podugačka i nastavlja rasti, kao da smo ušli u doba natjecanja tko će se prikazati većom žrtvom. Većina tih manjina vidi sebe kao 'Social Justice Warriors-e' [skraćeno SJW-i, ili u prijevodu: 'Ratnici društvene pravde'; op. prev.]. Pokušat ću objasniti kako su SJW-i uopće došli do toga da nameću svoju viziju svijeta na većinu ostalih i odakle dolazi sav taj razjareni prozelitizam kojeg vidimo kod njih.
Mnogi termini poput: materijalistički, znanstveni, ateistički, individualistički, racionalistički, konzumeristički - se koriste kako bi se opisao ovaj distopijski svijet u kojem se nalazimo. I sve su to točni opisi, no svaki se bavi samo jednim od naličja našeg globalnog društva.
Nedavno su neki mislioci pokušali dati opširniju procjenu našeg društva opisujući ga nihilističkim, relativističkim, post-modernističkim. Ono što ta tri termina imaju zajedničko jest njihova tvrdnja da ne mogu postojati objektivna istina, objektivni smisao i objektivne moralne vrijednosti.
Kontradiktorno, kada promatrate žestoki prozelitizam kojeg prikazuju navodne manjine, čini se da one snažno vjeruju da posjeduju istinu i prilično su voljne boriti se za nju. No kako to može biti u nihilističkom/relativističkom/postmodernističkom društvu kojeg zastupaju - u kojem po njima ne postoje istina, budućnost i svrha?
Uz potragu za fundamentalnim uzrocima i porijeklu zanosa i prozelitizma tih 'dominantnih' manjina, pokušat ću opisati trenutne dinamike i pokazati da one sežu daleko iza 'nihilizma'. Iz tog razloga koristim termin 'post-nihilizam' kako bih objasnio društvo koje izranja poslije tranzitorne 'nihilističke' faze.
Od potlačenih manjina do manjina koje su postale tlačitelji
U prethodnim člancima opisao sam kako se sustavno podrivaju temelji našeg društva: ljepota i umjetnost, spol i identitet, nacije, obitelj, religije... U svim tim poljima vidimo isti proces na djelu.
Sve počinje sa zabrinutostima oko manjina: homoseksualaca, ateista, migranata, pagana, entuzijasta moderne umjetnosti,... i, većinu vremena, postoji opravdanost u tim zabrinutostima - da, heretici su bili proganjani, žene su bile potlačene, neklasična umjetnost je bila zabranjena, homoseksualci su bili proganjani, samohrane majke su bile izopćene.
Zatim dolazi do naširokog publiciranja o zlostavljanjima kojima su te manjine bile izložene u prošlosti, prilikom čega mediji, akademici i edukativni programi često preuveličavaju. Sljedeća anketa savršeno ilustrira ovu točku.
Percipirana homofobija u odnosu na stvarnu homofobiju
Rezultati su pokazali da su ispitanici uvelike pretjerali s procjenom negativne percepcije o homoseksualnosti. Na primjer, u Nizozemskoj je stvarna razina netolerancije vrlo niska: 5%, no ispitanici su procijenili da je 36%.
Što to znači? Prvo, homofobija je čini se velikim dijelom stvar prošlosti. Drugo, 31% odstupanja je direktan rezultat napuhane i iluzorne homofobije koju šire mediji i LGBT pokreti. Treće, i najvažnije, sjeme krivnje je uspješno posijano u um javnosti. Kao i u bajci Janko i čarobni grah, ovo sjeme će rasti strahovito, no za razliku od sretnog ishoda te priče iz 18. stoljeća, ono neće voditi do nikakvog otkrića velikog bogatstva, vjerojatno će biti upravo suprotno.
Ova umjetno napuhana opresija je temelj za pridavanje statusa žrtve manjini, pri čemu u većini drugih ljudi stvara znatan osjećaj krivnje. Zanimljivo, istraživanje iznad prikazuje da zemlje koje najviše toleriraju LGBT pokazuju i najveći nesrazmjer. Ta korelacija sugerira da percipirana opresija doista omogućava implementaciju mjera kako bi se 'zaštitila' manjina. Što više krivnje neka zemlja osjeća, to je vjerojatnije da će manjina dobiti pretjerana prava i naposljetku neopravdane privilegije.
Kada se status žrtve ovih manjina duboko usadi u umove ljudi, društvo postaje zrelo za agendu jednakosti, bilo da se radi o gay brakovima za ugnjetavane homoseksualce, sekularizmu za ugnjetavane ateiste, muzejima suvremene umjetnosti za ugnjetavane entuzijaste suvremene "umjetnosti", bez-mesnim restoranima za ugnjetavane vegetarijance, itd.
Ok, sve je to fer i korektno, no u ovom je stvar: jednom kad se dosegne jednakost, manjine ne staju sa svojim zahtjevima. Jednakost tu očito nije krajnji cilj, ona tu služi kao podoban političko-korektni korak u željenom smjeru. Zahtjevi koje postavljaju te manjine se nastavljaju jer utjecajne sfere (akademici, mediji, obrazovni sustav) nastavljaju prenapuhivati percipiranu opresiju, no također tu postoji i dublji, mračniji faktor. 'Potlačena' manjina se osjeća pravedničkom u potraživanju direktnih reparacija i u svojoj žestini da postigne 'pravdu', potlačeni postaju tlačitelji.
Naziv 'Ratnik društvene pravde' kombinira dva poprilično uzajamno isključiva pojma: 'rat' i 'pravda'. Rat je pobjednikova pravda, a ne pravda. Temeljna uloga pravde je intervenirati kao treća strana između dvije umiješane strane (tlačitelja i potlačenog). Pravda kažnjava tlačitelja, ali ne kako bi kaznila zbog nekog prošlog događaja, nego kako bi sačuvala budućnost.
Izvršioc kazne ne kažnjava počinioce zlodjela fokusirajući se pritom na ono što su ti zločinci učinili i zbog toga što jesu učinili pogrešno, ne osim ako taj izvršioc želi poduzeti bezumnu osvetu, poput brutalnog divljaka. Onaj koji nastoji racionalno kazniti čini to ne radi tog počinjenog zlodjela, koje se sada nalazi u prošlosti, nego radi očuvanja budućnosti, tako da se zlodjelo ne ponovi, bilo od ruke počinioca ili drugih ljudi koji ga vide ili drugih koji ga vide kažnjenog.
- Plato, Protagoras, 324 a - b
Društvena pravda - antiteza pravde?
Primijetite da je, iako je vladavina prava vrlo privlačan princip, njezina provedba postala sve više arbitrarna, kao što ilustriraju brojne nekažnjene povrede međunarodnog prava i dvostruki standardi koje sudovi često imaju (bilo da ste dio elite ili mase).
U svakom slučaju, bez prave pravde, bez vladavine prava, vraćamo se u doba smrtnih neprijateljstava i krvnih osveta, kada je svijetom dominirala neugasiva žeđ za osvetom i prevladavao zakon najjačega. To je bilo doba beskrajnih osvetničkih ratova, doba zakona taliona.
Stoga, prigrliti ideju da ugnjetavani imaju pravo postati ugnjetavači je nevjerovatno nazadna i opasna ideja koja vrti unatrag kazaljku na satu za civilizaciju.
Jedan od prvih predložaka za ovu dinamiku preokreta 'iz žrtve u ugnjetavača' su uspostavili neki vođe židovske zajednice (ali ne židovska zajednica kao cjelina). Radilo se o vrlo uspješnoj operaciji stvaranja krivnje u drugima, toliko uspješnoj da je holokaust dosegnuo status svetosti i postao kult, doduše sekularan:
Religija "Holokausta" je ona sekularna: pripada običnom puku; svjetovna je; ima na svom raspolaganju sekularno oružje, to jest temporalni autoritet sa zastrašujućom moći. Ima svoju dogmu, svoje zapovijedi, svoje propise, svoje proroke i svoje visoko svećenstvo. Kao što je jedan revizionist zabilježio, ona ima svoj krug svetaca, muških i ženskih, među kojima su, na primjer, sveta Ana (Anna Frank), sveti Šimun (Simon Wiesenthal) i sveti Ilija (Elie Wiesel). Ima svoja sveta mjesta, svoje rituale i svoja hodočašća. Ima svoje svete (i jezive) zgrade i svoje relikvije (u obliku komada tvrdog sapuna, cipela, četkica za zube, ...). Ima svoje mučenike, svoje heroje, svoja čuda i čudesno preživjele (milijuni njih), svoju zlatnu legendu i svoje pravednike. Auschwitz je njena Golgota. Za nju, Bog je Jahve, zaštitnik svog izabranog naroda.Na kraju se sveti holokaust koristi kao opravdanje za ugnjetavanje koje provodi Izrael. No, primijetite ovu nelogičnost - ako ste protiv cionizma ili Izraela, tada vas se obilježava kao antisemita. Slično, kada kritizirate prozelitizam pro-LGBT organizacija, nazivaju vas homofobom, ili kada kritizirate Sorošom sponzorirane masovne migracije stranaca u njima nepoznatu kulturu, tada ste rasist.
~ R. Faurisson, The Secular Religion of 'the Holocaust': a Tainted Product of Consumer Society
No, grupe koje su ugnjetavane u prošlosti (židovi, stranci, homoseksualci) nisu isto što i političke organizacije (cionisti, Sorošom financirane pro-migrantske organizacije, pro-LGBT organizacije) koje danas postaju tlačitelji. Kako bi riješile ovu fundamentalnu razliku te organizacije koriste nasilno sjedinjenje (protivljenje cionizmu = antisemitizam, protivljenje LGBT društvu = homofobija, protivljenje masovnom migriranju = rasizam). Obratite pozornost i na vremensku nelogičnost. Tko među nama je uopće bio tamo u vrijeme koncentracijskih logora, homofobskih kampanja, KKK ludila? Ako nismo bili tamo, kako nas se može držati odgovornima?
Kako bi ova neopravdana odgovornost dobila formu, koriste još jednu groznu amalgamaciju: krivnja kroz povezanost s onima koji su odgovorni. U '40-im godinama prošlog stoljeća bijeli pojedinci su progonili manjine i, budući da ste nekako povezani s njima (etnički, nacionalno, spolno), i vi ste prema tome krivi. Logička greška u takvom razmišljanju je očita, ali kada su emocije dovoljno užarene (naročito krivnja i sram), logika postaje nebitna.
Ovaj proces nije ništa novo - pročitajmo ovu lijepu basnu koja je prvi put objavljena 1668. godine:
[u slobodnom prijevodu s engleskog na hrvatski, op. pre.]Ovo iznad je napisano prije gotovo četiri stoljeća. Neke stvari se nisu mnogo promijenile od tada. Vuk se pozivao na pravdu zbog nekakvog izmišljenog ugnjetavanja u prošlosti, no ta pravda je bila samo izgovor za počiniti zločin. Na sličan način i danas, jednakost ili pravda nisu stvarni ciljevi, nego samo izlike.
Vuk i janjeNa planinskom potoku janje krene tažiti svoju žeđ. No, u isto vrijeme i u blizini, gladni vuk krene u lov, neku ovcu da ubije. Došavši do tog potoka, vuk ugleda janje i stade ga promatrati, te bijesno zareži: "Kako se usuđuješ zamutiti mi piće?! Takva drskost se mora kazniti!" Na to mu janje odgovori: "Nemojte Vaše Veličanstvo, bila bi to brzopleta ili iz strasti odluka, jer teško mi je shvatiti na koji bi to način moje pijenje vode, tu gdje stojim, moglo uprljati vodu tamo gdje Vi stojite, budući da se nalazite punih 20 koraka uzvodno od mene!" Vuk će na to: "E pa zamutio si mi je, i osim toga, prije godinu dana si me psovao i klevetao, znam ja to." Janje će u nevjerici: "Oh, ne! Kako bih mogao učiniti takvu stvar, kada u to vrijeme nisam bio ni godinu star, tek sisanče sam svoje drage majke bio?" Vuk: "Onda tvoj brat." Janje: "Ali braće nemam ja." Vuk: "Ma, ma... sve je to isto, bio je to netko roda tvoga. Čuo sam zaista ja, da ovce, ljudi i psi naroda svih, reputaciju moju imaju za običaj uništavati!" I bez ijedne riječi više, osvetu svoju vuk izvršiše. U šumu janje natjerao, i tamo ga, bez porote, osudio, zaklao i pojeo.Ilustrirao Gustave Doré (kasno 19. stoljeće)
~ Jean de la Fontaine
Društvena pravda ili društvena nepravda?
Zamislite nekog stoljeće unazad kako ide uokolo govoreći drugima da bi homoseksualci trebali imati pravo posvajanja djece, da bi religije trebalo ukinuti, da je obitelj opresija, da se umjetnošću treba smatrati govno u limenci (i to skupo)... - takvu osobu bi odmah poslali u najbližu psihijatrijsku ustanovu.
Inženjeri društva su morali postupno nastaviti s provođenjem plana. Prvi korak je bio usaditi u ljudske umove sjeme relativizma: religija je jednaka ateizmu, heteroseksualnost je jednaka homoseksualnosti, žensko je jednako muškom, roditelji sa svojom djecom su jednaki pojedincu koji kupuje dijete, itd.
Nakon što je postignuta jednakost za te manjine, privilegije su proizašle: pretjerana zastupljenost manjina na pozicijama moći (mediji, politika), pretjerano pozitivno medijsko prikazivanje manjina, zakoni o manjinama, otvoreni prozelitizam, 'pozitivna' segregacija, 'pozitivna' diskriminacija i obrnuta diskriminacija, zajedno s beskrajnim omalovažavanjem i oslabljivanjem tradicionalnih vrijednosti.
Pri ovoj brzini, uskoro će biti ilegalno posjedovati pravo umjetničko djelo, ljude će osuđivati zbog heteroseksualnosti, bit će hereza smatrati planet okruglim, ljude koji podupiru svoju zemlju će zatvarati zbog rasizma, mesni proizvodi će biti gotovo nedostupni i obilato oporezovani, duhan će biti zabranjen, i naravno, pedofilija će biti onakva tema sutrašnjice kakva je homoseksualnost danas.
Dakle, kako možemo objasniti naglo i masovno pojavljivanje SJW-a i onih manjina koje karakterizira prozelitizam, agresija, čak i bijes, te mišljenje da imaju pravo na sve. Koje promjene u našem svijetu i našim umovima mogu objasniti ovaj nagli neočekivani pomak?
Hiper-narcistička generacija
'Zabranjeno je zabraniti'
No, sloboda nije o tome da možeš raditi što god želiš, upravo suprotno. Bez pravila, bez granica, čini se da, češće nego što ne, ljudi nazaduju u infantilno stanje koje leži odmah ispod površine svakog odraslog čovjeka, gdje je on rob svojih najsitničavijih pobuda, dok, na kolektivnoj razini, društvo nazaduje u barbarizam gdje najslabiji postaje rob najjačeg.
Milenijalci su prva generacija koju su odgojili roditelji rođeni nakon 'seksualne revolucije'. Ti su roditelji prihvatili 'hippie' kulturu i rekli 'da' svemu što su djeca tražila od njih. Činili su tako zbog pretežno popustljive okoline, ali i zbog narcističkih motiva: nisu htjeli da ih njihova djeca doživljavaju negativno, narcistička slika roditelja je bila važnija od mentalnog zdravlja njihove djece.
Pretežnost obitelji sa samohranim roditeljem
Tu je također i financijski faktor koji objašnjava narcističko strujanje viđeno među potomstvom hipi generacije (milenijalcima). Većina ljudi koji su prigrlili 'hippie' kulturu su bili dovoljno financijski imućni, nisu morali provoditi 8 sati dnevno u tvornici kako bi platili račune. Ovo relativno materijalno dobrostanje im je omogućilo da kažu 'da' svemu, uključujući i materijalnim zahtjevima svoje djece.
U tradicionalnim obiteljima, majka njeguje, dok otac postavlja granice. No sada živimo u društvu bez očeva. U SAD-u, od '90-ih, većinu djece podižu samohrani roditelji. U više od 80% tih slučajeva, samohrani roditelj je majka. Da, dobro ste pročitali, biti odgajan zajedno i od oca i od majke je sada izuzetak.
Kako bih ilustrirao utjecaj odgoja na naginjanje prema prihvaćanju autoritarnih svjetonazora, evo izvatka iz članka nazvanog 'Who goes Nazi', kojeg je 1941. napisala jedna od najpriznatijih novinarki tog vremena:
Mislim da je onaj mladi D jedini rođeni nacist u ovoj prostoriji. Mladi D je razmaženi sin jedinac podilazeće majke. Nikada mu se nitko nije suprotstavio u njegovom životu. Provodi svoje vrijeme u igri isprobavanja s čime sve se može izvući. Stalno je uhićivan za brzu vožnju i njegova majka plaća sve kazne. Bio je nemilosrdan prema svoje dvije supruge i njegova majka im plaća alimentaciju. Provodi svoj život tražeći uzbuđenja i teatralnost. Ni najmanje ne uvažava druge. Vrlo dobrog je izgleda, ali na isprazan, kavalirski način, te je uvelike tašt. Zasigurno mašta o tome da nosi uniformu koja bi mu dala priliku da se šepuri i gospodari nad drugima.Čak i za ono malo djece koju su odgojili zajedno i majke i očevi, ovi potonji danas rijetko imaju ulogu tradicionalne autoritativne figure. U mnogim kućanstvima diljem Zapada, izvor očeve legitimnosti - sposobnost da prehrani kućanstvo svojim radom - uništen je kroz sve veće razine nezaposlenosti.
- Dorothy Thomson
Ne trebam vas, imam internet.
U ovo doba interneta, možeš biti narcističan koliko želiš, a ako ti neki drugi korisnik interneta ukaže na tvoje greške, jednostavno se prebaciš u drugu chat sobu ili forum gdje korisnici dijele ista (često manjkava) uvjerenja poput tvojih.
Ne iznenađuje što su danas žarišne točke 'ratnika društvene pravde' upravo sveučilišta, mjesta gdje su najsiromašnije društvene skupine zapravo najmanje zastupljene. Ta generacija SJW milenijalaca - možemo je nazvati 'izgubljenom generacijom' - odrasta i dostiže dob veće društvene i političke moći. To su ljudi koji će oblikovati naše buduće društvo; oni su vođe sutrašnjice.
Ta generacija odbija različitost. Prava raznolikost je neprijatelj za njih zbog dva faktora:
- drugi ljudi, sa svojom različitosti, nude različite poglede i ideje koje imaju potencijal uzdrmati osjetljive temelje egzoskeletona (pogledajte sljedeća poglavlja) izgrađene na vanjskim autoritetima i prema tome kondicionirane vanjskim faktorima. Iz ove perspektive drugi ljudi su egzistencijalne prijetnje, stavljaju sam identitet narcističkog pojedinca u opasnost.
- drugi, u svojoj različitosti, imaju potencijal držati različita mišljenja i reći 'ne', što, u vrlo stvarnom smislu, znači patnju za narcističke pojedince koje je njihova popustljiva okolina naučila da jednače validaciju svojih hirova s užitkom, a neslaganje s njihovim stajalištima s patnjom.
Italija: feministice guraju kršćanski križ u svoje stražnjice
Po svjetonazoru SJW-a, jedina sloboda koju imate je ta da se složite s njihovom vizijom svijeta i riješite se svog biološkog i kulturalnog identiteta.
Cilj ideologije SJW-a nije jednakost prava (gdje su sve individue različite no imaju ista prava), već jednolikost, jer oni doživljavaju razlike kao korijen opresije. Stoga, kako bi zaustavili opresiju i uspostavili jednakost/pravdu, razlike moraju biti ukinute.
Ako, kao 'normalna' individua, želite biti potpuno prepoznati kao građanin 'hrabrog novog svijeta' SJW-a, morate prvo implementirati neka veća 'poboljšanja': obaviti operaciju promjene spola, odsjeći jednu svoju nogu, obojati kosu u ljubičasto, prekriti tijelo s tetovažama, te zabiti križ u svoje dupe.
Kult ega, narcistička implozija
Budući da su emocije postale jače od razuma i da je samointeres nadjačao zajednički interes, današnje manjine žive u stalnom nijekanju stvarnosti (postojanja istine, objektivne stvarnosti, dualnosti muško/žensko), koju su zamijenili sa svojim subjektivnim pogledom na nju.
U tom smislu ne samo da su 'ubili boga', nego sada i sjede na njegovom tronu, gdje svaki pojedinac drži i nameće svoju 'istinu', svoju 'stvarnost'. Podsjeća me na ovaj upečatljiv dijalog:
- Na koji način netko može izgubiti svoju dušu?Galopirajući narcizam kojeg danas vidimo posvuda oko nas doveo je do sužavajućeg fokusa na sebe, a na štetu drugih i zajednica u kojima živimo.
- Tako da griješi protiv svoje duše.
- Senzualnim načinom života?
- Ne, u većini slučajeva to je grijeh protiv svog tijela. Možeš patiti zbog toga u ovom životu ili nekoj budućoj inkarnaciji.
- Loše tretirajući druge onda?
- Ne, kao pravilo, čak ni to nije grijeh protiv svoje duše. Imat ćeš svoju kaznu za loše postupanje prema drugima u ovoj ili nekoj budućoj inkarnaciji, no bezobzirna okrutnost prema nemoćnim stvorenjima, štakorska nezahvalnost, ili unutarnja tendencija da špijuniraš druge već otkriva stupanj bezdušnosti što može biti zbog grjehova počinjenih protiv svoje duše u prošlim inkarnacijama.
- Dobro, onda, što je grijeh protiv svoje duše?
- Koristiti duhovne stvari za sebične svrhe. Vući Boga dolje na zemlju. Pokušavati staviti sebe na razinu Stvoritelja.
~ Theodore Ilion, Darkness over Tibet [Tama nad Tibetom, op. prev.]
Doista, prije 'suvremenog doba', pojedinci su živjeli u visoko integriranim sustavima. Bili su dio prirode (vidi animizam), dio čovječanstva (odnos prema drugima kao prema braći), dio kreacije (djeca Božja), dio zakonskog sustava (građani), dio transcendentnog sustava (Bog, raj, Zemlja, pakao), i dio moralnog sustava (dobro, loše). Imali su duboko poštovanje prema prošlosti (kult predaka) i snažnu brigu o budućnosti (raditi naporno kako bi se osigurala bolja budućnost djeci).
Sve ove suštinske veze koje su davale osobi njen identitet i smisao na društvenom, prirodnom i teološkom nivou su danas prekinute. Pojedinac je izoliran, disociran iz svoje okoline.
Priroda je zanijekana. Po uvjerenju pobornika rodne ideologije, ljudsko biće je rođeno slobodno od ikakvih prirodnih predodređenosti, uključujući i spol. Čovječanstvo je demonizirano (stav da su drugi ljudi izvor opresije), pravila i norme se odbacuju kao opresivne, moralnost se niječe jer nema više zajedničkog dobra budući da je svaki događaj analiziran samo iz sebične i subjektivne točke stajališta.
Suvremena verzija slogana 'moje tijelo pripada meni'
U prošlosti je dualnost muško/žensko bila utjelovljena u seksualnosti gdje bi se muškarac i žena sastali i iskusili užitak i prokreaciju. No, seksualni užitak i prokreacija su zatim disocirani kroz kontracepciju.
U prošlosti je masturbacija bila slaba seksualna alternativa za 'pravi seks'. Danas, kult sebstva i narcistička implozija doveli su do rastućeg broja pojedinaca koji tvrde da preferiraju masturbaciju uz porno filmove umjesto stvarnog snošaja. Ovo je omogućilo još jednu "seksualnu orijentaciju": pornoseksualnost. Ogroman broj prodanih seks igračaka je još jedan pokazatelj da seksualna aktivnost postaje solo 'razonoda'.
Jedan "roditelj" može kupiti djecu kroz in vitro reprodukciju, ostvarujući time jednu od najviših narcističkih fantazija: "samo-reprodukcija". Uskoro, za dodatnu cijenu, "roditelj" će moći podešavati genetiku djeteta i prilagoditi ga po svojoj volji poput automobila. Taj proces, zvan preimplantacijska genetička dijagnoza i probir, već se koristi za genetsko provjeravanje 'bolesti' u ljudskim fetusima.
Zajedno sa sužavanjem fokusa sa individue koja je integralni dio Kozmosa na izoliranog pojedinog sebe, svjedočimo i sužavanju vremena sa prošlost-sadašnjost-budućnost kontinuuma prema samo sadašnjem trenutku. Danas su stari ljudi zaboravljeni u domovima za starije osobe dok ljudi žive na kredit, 'trgujući sutrašnjicom za današnjicu' kako bi zadovoljili prolazne želje sadašnjeg trenutka.
Sve mlađi ljudi se odlučuju na plastične operacije kako bi se prilagodili nekakvim estetskim 'idealima' dok pritom ugrožavaju svoj budući izgled (64,000 pacijenata kozmetičkih operacija u 2014. su bili starosti 13-19 godina). Ušli smo u užasavajuća vremena brzih ljubavnih spojeva među mladima, programirane zastarjelosti, brze hrane, dostave narudžbi dronovima, instant slanja poruka, praćenja vijesti u realnom vremenu, učenja jezika u jednom danu, gubitka 10 kg u jednom tjednu, itd.
Bez prošlosti i budućnosti nema više nade, nema više povijesne perspektive, nema više učenja iz prošlih grešaka, nema više dugoročnog planiranja. Više ne postoje žaljenja, kajanja ili odgovornost, nema više povezivanja ponavljajućih zbivanja kroz povijest sa sadašnjim zbivanjima. Pojedinac pada u beznačajnu prazninu sveprisutnog sadašnjeg trenutka.
Međutim, ne doživljavaju svi milenijalci tu narcističku imploziju, nisu svi milenijalci zadrti SJW-ovci, tako da generacijski faktor ne može biti jedini uzrok rasta i uspona SJW-a.
Postoji li bilo kakva fundamentalna razlika između onih koji prihvaćaju i žestoko provode stavove autoriteta, i onih koji odbacuju te stavove?
Autoritarizam
Ovaj izvadak baca zanimljivo svjetlo na gornje pitanje:
Neka čitatelj zamisli vrlo veliku dvoranu u staroj gotičkoj sveučilišnoj zgradi. Mnogi od nas su se okupljali tamo tijekom ranog dijela studija kako bismo slušali predavanja izvanrednih filozofa i znanstvenika. Kasnije su nas vratili natrag tamo - pod prijetnjom - godinu dana prije diplomiranja, kako bismo slušali indoktrinacijska predavanja koja su nedavno uveli. Netko koga nitko nije znao pojavio se iza katedre i informirao nas da će nam od sada on biti profesor. Njegov govor je bio fluentan, ali u njemu nije bilo ničeg znanstvenog: nije znao razlikovati znanstvene i obične koncepte i ophodio se prema graničnim zamišljanjima kao da su mudrost u koju se ne može sumnjati. Po 90 minuta svakoga tjedna, preplavljivao nas je s naivnim, arogantnim paralogizmima i patološkim pogledom na ljudsku stvarnost. Postupao je prema nama s prezirom i slabo kontroliranom mržnjom. Da smo ga išli zafrkavati snosili bismo užasne posljedice, zato smo morali pažljivo slušati s najvećom ozbiljnošću.Gore opisani proces je vrlo sličan onom kojeg je umirovljeni profesor psihologije na Sveučilištu Manitoba, Bob Altemeyer, proučavao desetljećima. Ponovno i ponovno, opažao je iste iznenađujuće rezultate.
Glasine su uskoro otkrile porijeklo tog čovjeka. Došao je iz predgrađa Krakova i pohađao je srednju školu, no nitko nije znao je li uopće maturirao. U svakom slučaju, ovo je bio prvi put da je kročio na sveučilište, i to još kao profesor! "Ne može on biti uvjerljiv na taj način!", šaptali smo jedni drugima . "Ovo je zapravo propaganda s kojom idu protiv samih sebe."
No, nakon takve torture uma, trebalo je dugo vremena nekome da razbije tišinu. Proučavali smo sami sebe, jer smo osjetili da je nešto čudno preuzelo naše umove i da nepovratno gubimo nešto vrijedno. Svijet psihološke stvarnosti i moralnih vrijednosti se činio suspendiranim kao u nekakvoj ledenoj magli. Naš osjećaj za ljudskost i studentska solidarnost izgubili su svoje značenje, kao i patriotizam i naši davno utemeljeni kriteriji.
Stoga smo zapitali jedni druge, "prolaziš li i ti kroz ovo"? Svatko od nas tamo je na svoj način iskusio ovu zabrinutost o svojoj osobnosti i budućnosti. Neki od nas su odgovarali na pitanja tišinom. Pokazalo se da je dubina ovih iskustava bila drugačija za svakog od nas. Zapitali smo se kako se možemo zaštititi od učinaka te "indoktrinacije".
Teresa D. je prva predložila: "Idemo provesti vikend u planine". I vrijedilo je. Ugodno društvo, malo zezanja, nakon čega su uslijedili umor i dubok san u skloništu. To je bilo dostatno da se naše ljudske osobnosti vrate, no jedan određen utjecaj je i dalje preostao u nama. Prolazak vremena je, pokazalo se, također pomogao stvoriti neku vrstu psihološkog imuniteta, iako ne kod svakog.
Analiziranje psihopatskih karakteristika "profesorove" osobnosti je dokazalo još jedan odličan način kako zaštititi svoju psihološku čistoću. Možete samo zamisliti našu zabrinutost, razočaranje, i iznenađenje kada su neki kolege, koje smo dobro znali, odjednom počeli mijenjati svoj pogled na svijet; štoviše, njihovi misaoni obrasci su nas podsjećali na "profesorovo" blebetanje. Njihovi osjećaji, koji su dosad bili prijateljski, postali su primjetno hladniji, iako ne još neprijateljski. Dobronamjerni ili kritički argumenti drugih studenata su se samo odbijali od njih. Ostavljali su utisak kao da posjeduju nekakvo tajno znanje; mi smo za njih bili tek nekadašnji kolege koji još uvijek vjeruju u ono što su nas "stari profesori" učili. Morali smo biti oprezni što im govorimo. Ti naši prijašnji kolege su se uskoro pridružili Partiji. Tko su bili oni zapravo, iz kojih društvenih skupina su došli, kakvi studenti i ljudi su prije toga bili? Kako i zašto su se toliko promijenili u manje od godinu dana? Zašto nismo ja i većina ostalih kolega studenata podlegli ovom fenomenu i procesu?
~ A. Lobaczewski, Political Ponerology [Politička ponerologija, op. prev.]
Kroz upotrebu upitnika i ljestvica, otkrio je podgrupu koja konzistentno pokazuje visok stupanj privrženosti tradicijama i društvenim normama koje su viđene kao prihvaćene od društva i pripadajućih mu autoriteta, te uvjerenju da bi se od drugih u tom društvu također trebalo zahtijevati da se pridržavaju tih normi.
Ta podgrupa ispitanika je konzistentno ocjenjivala visoko za sljedeće tri stvari:
Autoritarni spektar
- Pokoravanje autoritetima - visok stupanj podčinjenosti autoritetima koji se smatraju utemeljenima i legitimnima u društvu u kojem pojedinac živi.
- Konvencionalizam - visok stupanj privrženosti tradicijama i društvenim normama koje su viđene kao prihvaćene od društva i pripadajućih mu autoriteta, te uvjerenju da bi se od drugih u tom društvu također trebalo zahtijevati da se pridržavaju tih normi.
- Autoritarna agresija - opća agresivnost usmjerena protiv prijestupnika, vanjskih grupa i drugih ljudi koji su od uspostavljenih autoriteta percipirani kao mete.
Primijetite naročito treću varijablu: autoritarna agresija. Sljedbenici ne samo da slijede autoritete nego su i primarni provoditelji postojećeg poretka. Skloni su podčiniti se autoritetima, ali također i pokazati agresiju prema onima koji se ne slažu s pogledima autoriteta.
Autoritarni sljedbenici nisu intrinzično dobri ili loši. Oni se jednostavno povinuju i provode uspostavljeni poredak. Ako je uspostavljeni poredak dobar, oni će biti sila za provedbu dobroga; ako je loš, bit će sila na strani lošeg.
Altemeyer je otkrio autoritarne osobnosti prije nekoliko desetljeća i u početku ih je zvao 'Autoritarci desnog krila' [eng. 'Right Wing Authoritarians' - RWA, op. prev.], vjerojatno zato što je dominantni autoritet tog vremena bila politička desnica, pa je stoga to bila i ideologija koja je privlačila autoritarce tog vremena. Kasnije je Altemeyer otkrio da postoje i 'Autoritarci lijevog krila' (LWA).
Nije im bitno značenje ideologije, nego njena predominantnost. Jučer je bio desničarski konzervatizam, danas je pak ljevičarski liberalizam.
Autoritarnim sljedbenicima nije toliko bitna suština ideologije (ideje i vrijednosti koje brani), nego njena predominantnost i legitimnost. S istom lakoćom mogu prigrliti opresivnu većinu jučerašnjice, kao što grle opresivnu manjinu današnjice. Možete pronaći istu autoritarnu osobu koja je ugnjetavala homoseksualce 1980-ih (kada je homofobija više prevladavala) kako sutra ugnjetava heteroseksualce, jer je to nova dominantna doktrina.
Autoritarci ne mijenjaju svoje mišljenje, oni uvijek podupiru dominirajuće autoritete. Jedina stvar koja se promijenila je da je u prošlosti dominantna ideologija bila konzervatizam, a danas je 'liberalizam'.
To vjerojatno objašnjava zašto je, oko 1990-ih, Altemeyer počeo primjećivati pad u postotku RWA-ova relativno ukupnom broju ispitanika. Objašnjava ovaj neočekivan trend kroz činjenicu da je on postajao slavan u sveučilišnom kampusu i da su zbog toga studenti pokušavali sakriti svoj autoritarizam kada su popunjavali upitnike. Drugo objašnjenje je da je '90-ih dominantna ideologija bila pomjerati se prema liberalnoj ljevici, zbog čega se smanjivao broj RWA populacije dok je LWA populacija istovremeno rasla.
Egzoskeleton ili endoskeleton
Altemeyer je mnogo vremena i energije posvetio razumijevanju što to čini nekoga autoritarcem. Iako je otkrio nekoliko uzročnih faktora kao što su odgoj, genetika, razina obrazovanja i imati djecu, nikad nije uspio utvrditi glavni razlog.
Pokušavajući razumjeti uzrok ove temeljne razlike između autoritarnog sljedbenika i ostalih, Andrew Bard Schmookler je nadošao na ideju moralnog endoskeletona i moralnog egzoskeletona.
Bila je to jedna moja studentica (na predavanju za odrasle na temu "Moralna kriza Amerike") koja je osmislila prikladnu predodžbu. Nije joj bilo važno, rekla je, hoće li društvo u kojem živi imati mnogo nametnutih pravila. Ona ima svoja moralna uvjerenja čvrsto unutar sebe - neka vrsta endoskeletona, rekla je.Ovo iznad je naročito zanimljivo ako to povežemo sa samim porijeklom današnjeg prozelitizma manjina, posebice zagovaranja LGBT-a. Rodna teorija je izvedena direktno iz egalitarnog feminizma. Temeljna ideja je da, ako više nema spolova (dualnost muško/žensko), onda više ne može biti ni spolne nejednakosti.
To nam s druge strane objašnjava zašto onakvi ljudi - s intenzivnim moralnim zabrinutostima u kombinaciji s oslanjanjem na vanjske moralne strukture kako bi držali svoje zabranjene impulse blokiranima - podržavaju državu koja nameće moralna pravila i društvenu kulturu koja stigmatizira one koji krše ta pravila. Zaista jeste prijetnja za njih - prijetnja njihovom vlastitom unutarnjem moralnom redu - kada društvo oko njih nema jasna pravila i strogu provedbu istih. Za takve ljude, čija je moralna struktura iskovana u egzoskeletnoj formi, nedostatak vanjskog moralnog autoriteta izgleda nužno predstavlja izbijanje moralne anarhije.
No, ne završava s tim, Sartre dodaje poprilično negativan spin ovoj ideji kada tvrdi da "Židovi postoje kao takvi samo zbog načina na koje ih doživljavaju anti-semitski ljudi."
De Beauvoir nije razvila svoje feminističke ideje u vakuumu, nego je jednostavno primijenila Sartreovu teoriju na žene. U The Second Sex, tvrdi da se "osoba ne rađa kao žena, već postaje takvom", te objašnjava da je ženstvenost ništa drugo nego "stanje koje nameću muške oči".
Kao što biva u svim uvjerljivim lažima, Sartre započinje sa zrnom istine: drugi imaju utjecaj na to kako doživljavamo sebe. No bila bi laž tvrditi da je to jedini faktor. Vidite li neke upečatljive sličnosti između Sartreove ideje i autoritarne/egzoskeletne osobnosti gdje je unutarnji pejzaž osobe definiran vanjskim faktorima? Nije ni čudo što su te ideje rezonirale kod ljudi, naročito onih autoritarnog tipa.
Sartre također laže kada tvrdi da vanjski utjecaji mogu biti samo negativni. Koliko puta su vanjski faktori - dobar otac, majka, prijatelj, učitelj, itd. - imali pozitivan utjecaj na nas? Prema mišljenju Sartrea i De Beauvoir, takve stvari se nikada ne događaju. Kroz grubo generaliziranje svojih vlastitih negativnih projekcija njih dvoje smatraju da su svi vanjski utjecaji opresivni.
To dvoje 'velikih mislilaca' 20. stoljeća je ohrabrivalo ljude da vjeruju kako, u ime slobode (koja je po njima to da možeš biti tko god želiš biti: muškarac, žena, vjeverica,...), imaš pravo negirati bilo koju prirodnu istinu (na primjer dualnost muško/žensko), te odbaciti druge istine kao izvor opresije koja ti nameće identitet koji nije tvoj. Oni koji doslovno primijene ta dva principa, završe u totalnom narcističkom balonu kojim vladaju strah, mržnja i besramne laži.
Uočavate li sljedeći fundamentalni paradoks u srži egzistencijalističkih autoriteta: prema njima, trebali bismo odbaciti sve vanjske autoritete zato što su oni izvor opresije, ali i Sartre i De Beauvoir su vanjski autoriteti, bismo li trebali onda odbaciti i njih?
Sada imamo uspostavljenu neku korelaciju između autoritarnih sljedbenika i moralnog egzoskeletona, te između ne-autoritarnih sljedbenika i moralnog endoskeletona. Sljedeće logično pitanje jest: odakle dolazi taj moralni endoskeleton/egzoskeleton?
"Mlade" duše i "stare" duše?
Zasigurno postoji mnoštvo faktora koji utječu na naš moralni kompas (prehrana, genetika, onečišćenje, obrazovanje, kulturalna pozadina, iskustva iz djetinjstva, traume, itd.). U ovom dijelu ću se baviti sljedećim pitanjem: može li naš moralni kompas biti emanacija duše, svijesti?
Samsara - budistički krug reinkarnacije i njegovih šest ravni
Uzimajući ovu ideju "mladih" i "starih" duša, za neke duše bi se moglo reći da su nove u inkarniranju u ljude, dok su druge prošle kroz brojne ljudske inkarnacije.
Naravno, to je samo spekulacija, nitko ne može dokazati ili opovrgnuti postojanje duše. No, ova hipoteza baca zanimljivo svjetlo na neke fenomene koji su me godinama zbunjivali.
Fokusirajmo se na četiri suvremene manjine: ravno-zemljaše [eng. flat-earthers, op. prev.], vegetarijance, pobornike slobodnog odabiranja rodnih zamjenica (pro-LGBT), i ateiste.
Kako bi novo-inkarnirana individua doživljavala svijet? Svježe pridošla iz životinjskog carstva, bi li bila sklonija opažati svijet u 2 dimenzije (ravna Zemlja ili Zemlja kao ravna ploča), dok bi netko više naviknut na ljudsku ravan postojanja opažao svijet prirodno u 3 dimenzije (okrugla Zemlja)?
Bi li novoinkarnirana individua nevoljko jela stvorenja koja su joj u njenim najnedavnijim inkarnacijama bila njena 'braća' (vegetarijanci), dok individua s više 'povijesti' u bivanju čovjekom ne bi vidjela problem u tome što jede meso životinja?
Bi li individua novoinkarnirana kao čovjek vidjela spol/rod kao fluidan arbitrarni koncept, dok bi 'stara duša' - budući da je provela brojne ljudske inkarnacije u istom spolu - razvila vrlo snažnu spolnu orijentaciju?
Je li moguće da bi mlade duše odbacile ideju o bogu i životu poslije smrti zato što, nenaviknute na reinkarnacijski proces, vjeruju da ne postoji život poslije smrti, dok stare duše - opetovano doživljavajući da je njihovo tijelo samo privremeno vozilo - imaju unutarnje 'znanje' da će preživjeti neizbježnu smrt svog tijela?
Ova spekulacija baca vrlo drukčije svjetlo na sve one vruće rasprave kojima ste vjerojatno svjedočili (ili ste ih i sami imali!). Razmotrite ravnozemljaše koji su potpuno uvjereni da je Zemlja ravna, vegetarijance koji religiozno vjeruju da je jedenje mesa ravno ubojstvu (kanibalizmu?), individue koje olako mijenjaju seksualnu orijentaciju kao da se radi o mijenjanju čarapa, te ateiste koji su potpuno uvjereni da ne postoji život poslije smrti.
Što ako je ono u što oni vjeruju zapravo potpuno istinito, ali samo za njihov slučaj? Što ako oni zaista tako percipiraju stvarnost? Što ako je to iskren odraz stanja njihove 'mlade duše'?
No nismo li 'svi rođeni jednaki'? Jesmo, u jednom smislu, ali možda nismo u nekim fundamentalnim aspektima.
Psihopati na vlasti i histerizacija masa
Na temelju prethodnih argumenata, sada bolje razumijemo kako su odgojni faktori (razmaženi milenijalci) i prirodni faktori (moralni egzoskeleton) doveli do situacije gdje je cijela jedna generacija zrela za biti manipuliranom u narcističko bjesnilo koje je usmjereno na veoma pogrešne mete.
Psihopati na vlasti mrze ono što nas čini ljudskim, mrze iskrenu ljubav, osjećaj pripadnosti, ljepotu, duhovnost, transcendenciju... jer ne mogu pristupiti tim višim sferama. Dobro, možda ne 'mrze' te stvari, ali su potpuno indiferentni na njih, što vjerojatno proizvodi sličan rezultat.
Psihopati na pozicijama od moći nam nastoje nametnuti anti-moralnu viziju svijeta, gdje su mržnja, nasilje, ubijanje i laži nove 'pozitivne' vrijednosti. Kako bi uspjeli u svom naumu uvelike se oslanjaju na kontrolirane medije koji uzdižu ovu mračnu viziju svijeta, te na znanstvenike i stručnjake koji podržavaju tu paradigmu sa svojim nevjerodostojnim radovima.
No utjecaj medija i "stručnjaka" nije dovoljan kako bi se navelo ljude da prihvate ono što je moralno neprihvatljivo, zato se psihopatska elita također oslanja na to da će narcistički i/ili autoritarni dio populacije podržati i provoditi njihove stavove.
Prema Altemeyeru, tri psihološke osobine koje su najraširenije među autoritarcima su strah, samopravednost i manjkava logika. Cijela kampanja manipulacije koju provodi elita kroz SJW-e je bazirana upravo na tim principima.
- strah - od onih koje SJW-i vide kao ugnjetavače koji prijete njihovim životima
- samopravednost - gdje je SJW naveden da vjeruje kako se bori za pravdu
- manjkava logika - zbog ogromnog jaza između stvarnosti i načina na koji SJW-i vide stvarnost
Osim akademije, psihopati su infiltrirali i druge ključne sektore našeg društva (mediji, pravosuđe, politika), te su u njih postupno unosili svoju izopačenu viziju svijeta.
To je ono čemu danas svjedočimo: psihopati na vlasti stvaraju histeriju među hordama narcističkih pojedinaca kako bi se potonji uključili u destruktivno divljanje u ime društvene pravde. Generaciji milenijalaca samo trebaju autoriteti da im pronađu sljedećeg krivca na kojem će izraziti svoj narcistički bijes.
Primijetite da ova histerizirajuća atmosfera djeluje ne samo na SJW-e, nego i na one koji su u opoziciji. Ovi potonji na kraju završe s crno-bijelim stavovima pri čemu danas svjedočimo anti-cionistima koji negiraju da se holokaust dogodio, anti-LGBT-ima koji negiraju da je homofobija ikada bila problem, te anti-feministima koji tvrde da žene nikada nisu bile potlačene, itd.
Kada su dva kampa visoko histerizirana i održavaju takve ekstremne, subjektivne i antagonističke poglede, planet je zreo za velike konflikte.
Savile je koristio svoju ulogu BBC TV prezentera kako bi silovao i zlostavljao stotine, ako ne i tisuće djece
Ako uspiju isprati umove masa do te točke da mase vjeruju kako je dualnost muško/žensko samo nekakva društvena tvorevina, zamislite koliko lako će biti zamutiti liniju između osobe koja ima 18 godina i one koja ima 14 godina, te poslije toga progurati zakon koji smanjuje dob seksualne većine, to jest, legalizirati pedofiliju.
Ta grozota će biti promovirana u ime jednakosti (svi imaju pravo izraziti svoju seksualnost, čak i prema djeci), ljubavi (koja je jača od ičeg, uključujući i umjetne dobne granice), te slobode (seksualne slobode).
Normalizacija pedofilije je već na svom putu kroz upravo iste taktike koje sam opisao iznad u članku (predstavljanje manjina kao ugnjetavanih žrtvi). Štoviše, takav pro-pedofilski stav ne drži samo neka slabo poznata web stranica, nego upravo i vrlo ugledno, institucionalno gnijezdo pedofila, također poznato kao BBC:
The British Broadcasting Corporation (BBC) se igra s vatrom dopuštajući anonimnom autoru da objavljuje članke na njihovoj platformi koji imaju za cilj minimizirati izopačenost pedofilije [...] BBC se izgleda slaže s tim autorom da pedofilija nije nužno poremećaj kojeg se treba tretirati s prezirom, nego radije seksualna orijentacija poput homoseksualnosti kojoj je jednostavno potrebna "pomoć".Takve poglede koje drži i promovira establišmentov medij poput BBC-a, već desetljećima njeguju i promoviraju šizoidni i psihopatski 'mislioci'.
Iznad spomenuti dvojac Sartre i De Beauvoir, zajedno s Deridom, Foucaultom i Deleuzeom kreirali su ono što je poznato pod nazivom Francuska teorija, koja je polegla temelje postmodernizma. Da, Francuska je donijela smrdljivi sir svijetu, i teoriju koja još više smrdi.
Dolazim u iskušenje da ponudim sljedeći mogući slijed događaja:
Egzistencijalizam/postmodernizam >>> nema istine, nema različitosti, nema moralnosti >>> slobodni smo birati bilo koju seksualnu orijentaciju i seksualni identitet >>> normalizacija pedofilije.
Naravno, to je samo spekulacija. Dakako, kad bi utemeljitelji egzistencijalističke/postmodernističke 'filozofije' otvoreno zastupali pedofiliju, bio bi to mnogo uvjerljiviji slučaj, no takvi inteligentni i štovani pojedinci nikad ne bi napravili takvo što, zar ne?
NETOČNO! Svaki od tih pet značajnih zapadnih 'mislioca' 20. stoljeća koje sam gore spomenuo je zauzeo službenu poziciju braneći pedofiliju. Godine 1971., potpisali su manifest protestirajući protiv kazne koja je dana trojici muškaraca koji su zlostavljali djecu od kojih su neka bila 13 godina starosti.
Je li možda njihovo podržavanje pedofilije samo neka greška, nešto izvađeno iz konteksta? Nikako. Šest godina nakon njihovog prvog manifesta, dakle 1977., potpisali su još jedan manifest s kojim traže da se spusti minimalna dob djeteta za pristanak na spolni odnos na 13 godina starosti.
Kopija originala manifesta pedofila iz 1977. godine (imena spomenutih istaknutih mislioca su podcrtana crvenom bojom)
...ovaj navodno visoko-misaoni duo [vršio je radnje] serijskih zavodnika namjerenih na utaživanje svojih žudnji, dvojac koji je koristio svoju očito uzvišenu filozofiju kao odskočnu dasku kako bi opravdali svoje višestruke veze, često s malodobnim tinejdžerima koje je takvo iskustvo slomilo.Sartre je famozno rekao: 'Pakao su drugi ljudi'. Ne mislim da su 'pakao drugi ljudi', ali sam prilično siguran da su Sartre i De Beauvoir bili pakao za druge ljude, osobito tinejdžere.
- Carole Seymour-Jones, A Dangerous Liaison
U ovom trenutku bolje razumijemo kako su pod maskom političke korektnosti (jednakost, pravda, sloboda) psihopati na vlasti histerizirali mase općenito, te naročito autoritarce, kako bi unaprijedili svoje zle ciljeve, uključujući i normalizaciju pedofilije.
Kako bi bolje histerizirali svoje mete, psihopati koriste razne alate: laži, obmane, strah, te samopravednost, kako sam opisao gore. Njihovo željno razmišljanje i samouzdizanje nema granica, stoga su počeli igrati vrlo opasnu igru kojom su, izgleda iz svoje ignorantnosti, otvorili Pandorinu kutiju.
Kanadski klinički psiholog i profesor psihologije Jordan Peterson
Arhetipi su moćni univerzalni principi koji se mogu manifestirati u ljudskoj kulturi i ponašanju.
Prilikom analiziranja pokreta društvene pravde, profesor psihologije na Sveučilištu Toronto, Jordan Peterson, sugerirao je da jedan mehanizam koji stoji iza cijele te dinamike jest 'arhetip ženskog heroja'.
Heroj je onaj koji ruši sustavnu patnju. On je onaj koji istupa i ubija zmaja koji sve ljude čini nesretnima.
Nema ništa loše u herojima. Upravo suprotno, oni inspiriraju, nadilaze, pružaju uzor, uče nas o hrabrosti i žrtvi, te nas oslobađaju od ugnjetavačkih zmajeva.
Međutim, užasna stvar se događa kada se heroj fokusira na pogrešnog zmaja. Upravo to se događa u ovom trenutku. Danas svjedočimo hordama ratnika društvene pravde, koje većinom čine žene, kako križare protiv nepravde i patnje. Nema ničeg nužno pogrešnog s tim, no elite su pametno preusmjerile njihovu opravdanu ljutnju s pravih meta (elita, mainstream medija, pokvarenih bankara) prema pogodnim žrtvenim jarcima: bijelom čovjeku, crkvi, heteroseksualcima, tradicionalistima, te patriotima.
Ženski arhetip je vrlo moćan. Duboko je užičen u živući sistem i jedan je od razloga zašto smo još uvijek živi. To je fundamentalno altruističan princip gdje je, pred licem velike prijetnje, majka potpuno voljna žrtvovati svoj život kako bi spasila svoje potomstvo, drugim riječima nastavak vrste je važniji za živući sistem od očuvanja jednog pojedinca.
Neki znanstvenici su pokušali objasniti 'histeričnu snagu' kao izboj adrenalina, no mislim da čak ni s ogromnom dozom ubrizganog adrenalina žena ne može podignuti auto. To je jednostavno mehanički nemoguće - njeni mišići (kao i oni muški) ne mogu fizički upregnuti toliko veliku silu.
Dakle, ako je mehanički to nemoguće, onda zasigurno neka druga sila mora biti u pitanju. Možda je to ono što majstori borilačkih vještina nazivaju 'chi', prožimajuća energija koju individua može kanalizirati kada je u pravom stanju uma, gdje namjera (moram spasiti moju bebu) i emocije (koje pogone spašavanje) postanu snažnije od ičeg, uključujući i sistema osobnih uvjerenja, tj. predstave o stvarnosti ('Ja ne mogu podignuti automobil').
Obratite pažnju na to kako ovo stanje nadilazi racionalnost, tu više nema činjenica ili realnosti; sve je u masivnom naletu namjere i određenih emocija. Upravo to je vrsta ogromne i opasne sile s kojom se današnji inženjeri društva igraju. Može se upotrijebiti za dobro - spasiti dijete od stvarne prijetnje, ili se može iskriviti i upotrijebiti za uništavanje izmišljenih prijetnji. Psihopati na vlasti su histerizirali mnoge žene i muškarce (ženski arhetip se također odnosi i na muškarce, no vjerojatno na ograničenije načine), izmislili umjetne 'zmajeve' koji prijete njihovim 'bebama', i upravo sada se te sile, koje nije moguće kontrolirati, oslobađaju pred našim sumnjičavim očima.
'Bijeli marš protiv tame' okupio je 650 000 ljudi
Ženski arhetip ima i svoj muški ekvivalent. Dobra strana muškog arhetipa je u prehranjivanju obitelji, snazi i racionalnosti. Zahvaljujući tom arhetipu građevine su izgrađene, polja požnjevena, teritoriji i zajednice zaštićeni. No, jednako lako se može iskvariti kao i ženski arhetip.
Ilustracija te iskvarenosti su brojni ratovi 20. stoljeća, gdje su histerizirani muškarci zamijenili 'prehranjivanje' s 'pljačkanjem', 'snagu' s 'barbarizmom' i 'racionalnost' s 'bezdušnosti'. Rezultati toga su bili katastrofalni. Ženski arhetip je vjerojatno još snažniji no, koliko ja znam, nikad nije bio preusmjeren/iskorišten u takve svrhe na globalnoj razini.
Naše drage elite bi se zaista trebale osvrnuti na slučaj Dutroux, djelomično razotkrivanje širokog kruga pedofila u Belgiji, koje je dovelo cijelu zemlju na rub vrlo stvarne revolucije, a što je na kraju spriječeno očitim medijskim zataškavanjem gdje su sve sveli na jednog pedofila kojeg su okrivili.
Moja poanta ovdje je da ako išta može osloboditi taj žestoki zaštitnički majčin instinkt, onda je to prijetnja u vidu normalizacije pedofilije, i svega onog što to podrazumijeva. Dakle, dok psihopatske elite histeriziraju SJW-e i 'aktiviraju' ženski arhetip protiv tihe većine, trebaju biti vrlo pažljive da nitko ne vidi pedofilske cipele dok se oni skrivaju iza zastora, jer bi im se u protivnom njihove zle makinacije mogle epski obiti o glavu.
Cipele iza zastora
U ovom članku smo vidjeli kako potlačene manjine postaju ugnjetavačke manjine, te zašto je ta razdvajajuća vizija svijeta privlačna nekim milenijalcima, naročito onima koji imaju osobine autoritarnog sljedbenika (što je vjerojatno povezano s hipotezom moralnog egzoskeletona/mlade duše). Također, vidjeli smo kako je ova generacija manipulirana da provodi destruktivnu agendu psihopatskih elita koje se igraju s jednom od najopasnijih sila, ženskim arhetipom.
Iako ova perspektiva izgleda prilično dramatična, kada razmislimo o korijenima sveg ovog SJW cirkusa, možemo svesti to na sasvim jednostavan problem: sve se vrti oko razlika i kako gledamo na njih.
Jedan način za nositi se s razlikama je vidjeti ono što je komplementarno i integrirati najbolje s obje strane, drugim riječima: teza (jedna strana argumenta), antiteza (druga strana argumenta), i sinteza (koja nadilazi vidljivu opoziciju i dovodi nas bliže istini). To je princip dijalektike kojeg su slavnim učinili Sokrat i Platon. Neslaganja se rješavaju kroz racionalnu raspravu, te konačno, potragu za istinom.
To isto se odnosi i na kolektivni nivo. Sva velika postignuća čovječanstva - katedrale, medicina, istraživanje svemira - bila su rezultat uspješne suradnje između pojedinaca s komplementarnim talentima.
Drugi način kako se ophoditi prema razlikama je kroz opoziciju i podjelu, što neizbježno vodi do svijeta kojim dominiraju nepovjerenje, mržnja, neprijateljstva i ratovi. Svijet kojim ne dominira jednakost prava, već jednolikost: vojska klonova inkubiranih u svojim narcističkim balonima.
Dakle, postoji li rješenje? Kao i obično, znanje štiti. Mnogi ljudi i dalje ignoriraju ovaj destruktivni plimni val koji je već počeo erodirati temelje našeg društva, zato bi nam bilo bolje da ubacimo u višu brzinu i zaista shvatimo horor ove situacije prije nego bude kasno.
Ako postanemo dovoljno svjesni trenutne situacije, i dalje će nam ostati jedno pitanje: hoćemo li imati dovoljno znanja i ljubavi da se obranimo bez pribjegavanja toj istoj agresiji kakvu ispoljavaju dominirajuće manjine i na taj način zaustaviti beskrajni ciklus osvete?
Romeo i Julija, autor Sir Frank Dicksee (19. stoljeće)
Komentar: Slijedeći nastavak iz ove serije članaka je Pokušava li Francuska normalizirati pedofiliju?.
Prijašnji nastavci su: