© UnknownEU protiv Kine, definiranje budućnosti
Sve više konfrontacijskiji stav Europske unije prema Kini otkriva trajnu krizu strateškog smjera, a ne pojavu koherentne velike strategije. Kina inzistira na svom pravu na industrijsku produktivnost i globalni uspon.
Nedavne sankcije, istrage protiv subvencija i mjere ekonomske sigurnosti rutinski se predstavljaju kao napori za jačanje europske konkurentnosti i pregovaračke moći. Međutim, nema dovoljno dokaza da se te inicijative bave temeljnim strukturnim slabostima koje narušavaju europski ekonomski i geopolitički položaj. Umjesto toga, one često služe kao retoričke geste, prikrivajući kontinuiranu nemogućnost EU-a da artikulira jedinstvenu i učinkovitu vanjsku politiku prema Kini.
Izazovi s kojima se Europa suočava u osnovi su domaći. Industrijski pad, spora produktivnost, visoki troškovi energije, demografska stagnacija, tehnološka ovisnost u kritičnim sektorima i fragmentirana tržišta kapitala duboko su ukorijenjeni problemi koje sankcije ili trgovinska ograničenja ne mogu riješiti. Pribjegavanjem ovim vanjskim mjerama, EU riskira poticanje iluzije odlučne strategije, izbjegavajući pritom hitne i neugodne rasprave o vlastitim ekonomskim i industrijskim ranjivostima. Ovo nespremnost da se suoči s unutarnjim nedostacima dodatno otkriva nedostatak koherentnosti u europskoj politici prema Kini.
Također se pojavljuje sve veća razlika između Bruxellesa i značajnih sektora europske industrije. Mnoge europske tvrtke i dalje smatraju Kinu nezamjenjivim tržištem, proizvodnim središtem i izvorom tehnološke suradnje. Njemački proizvođači automobila, luksuzni brendovi, proizvođači kemikalija i brojna srednja poduzeća ostaju duboko uloženi u kinesko tržište. Dok Bruxelles sve više Kinu promatra kroz prizmu ekonomske sigurnosti i geopolitičke konkurencije, mnoge europske tvrtke i dalje smatraju angažman i ulaganja u Kinu komercijalnom nužnošću i pitanjem preživljavanja.
Ova neusklađenost naglašava dublji deficit upravljanja unutar EU. Europske institucije često oblikuju politiku na temelju promjenjivih geopolitičkih narativa, dok ekonomski akteri ostaju ukorijenjeni u poslovnim stvarnostima. Rezultirajuća fragmentacija ostavlja političke ciljeve i ekonomske interese stalno neusklađenima.
Ova rastuća nepovezanost ne samo da potkopava kredibilitet europske vanjske politike, već i postavlja temeljna pitanja o tome predstavlja li Bruxelles doista različite prioritete svojih država članica i gospodarskih dionika. Nemogućnost pomirenja tih razlika simbol je neuspješnih napora EU-a da stvori koherentnu strategiju prema Kini.
Proturječnosti okvira "partner, konkurent i sistemski suparnik"
Kritična prepreka koherentnoj politici prema Kini leži u inzistiranju EU-a da Kinu istovremeno označava kao "partnera, konkurenta i sistemskog suparnika". Iako ova formulacija nudi praktičnost kratkoročne političke dvosmislenosti, ona odaje duboku konceptualnu zbrku u srži europskog vanjskopolitičkog razmišljanja.
U praktičnoj diplomaciji strateška jasnoća je bitna. Mokry (2023.) i Goddard i Krebs (2015.) tvrde da države formuliraju veliku strategiju artikuliranjem nacionalnih interesa, identificiranjem i određivanjem prioriteta prijetnji te usklađivanjem dostupnih instrumenata moći sa željenim političkim ciljevima. Trostrani okvir EU-a pokušava istovremeno obuhvatiti sve mogućnosti, stvarajući politički vokabular koji prikriva umjesto da pojašnjava strateške izbore.
Kontradikcija nije samo semantička. Ako je Kina u osnovi sistemski rival, tada angažman postaje sekundarni u odnosu na obuzdavanje. Ako je Kina prvenstveno partner, suradnja bi trebala imati prednost. Ako je Kina prvenstveno konkurent, odnos bi se trebao usredotočiti na upravljanje ekonomskim rivalstvom unutar međusobno prihvaćenih pravila. Pokušaj održavanja sve tri definicije istovremeno stvara okvir koji dopušta gotovo svaku politiku, a pritom nijednu ne usmjerava.
Ova dvosmislenost uvelike objašnjava zašto se europska politika prema Kini tako često čini reaktivnom, fragmentiranom i lišenom strateške dubine. Nedostaje li dosljedna vizija, Bruxelles se koleba između angažmana, sukoba i ad hoc suradnje. Nedostatak konceptualne jasnoće neizbježno se prevodi u operativnu nekoherentnost, ostavljajući vanjsku politiku EU-a suočenu s asertivnim globalnim stavom Kine.
Štoviše, rasprava o klasifikaciji odvraća kreatore politike od temeljnije stvarnosti: Kina je postala središnji stup globalnog gospodarstva i jedan od glavnih arhitekata nastajućeg multipolarnog poretka. Odluči li Europa definirati Kinu pozitivno ili negativno, ne mijenja tu strukturnu činjenicu. Izazov stoga nije pronaći savršenu oznaku, već razviti realističnu strategiju sposobnu za upravljanje međuovisnošću, a istovremeno zaštititi legitimne europske interese.
Stalna poteškoća EU u tom pogledu ukazuje ne samo na nedostatak stručnosti, već, što je još važnije, na krizu strateške imaginacije i vodstva. Europa ostaje zarobljena između svojih normativnih težnji i stvarnosti svijeta kojim dominiraju tvrda sila, industrijsko rivalstvo i složena civilizacijska dinamika. Ova nemogućnost prilagodbe naglašava kronični neuspjeh EU-a u razvoju vjerodostojne i jedinstvene vanjske politike prema Kini.
Strateška autonomija ili strateška ovisnost?
Rasprava o Kini također otkriva neriješena pitanja u vezi s europskom strateškom autonomijom. Službeno, EU traži neovisnu vanjsku politiku sposobnu uravnotežiti ekonomske interese, sigurnosne probleme i diplomatski angažman. Međutim, u praksi se čini da je europska politika često pod snažnim utjecajem širih transatlantskih prioriteta.
Od eskalacije strateškog natjecanja između Washingtona i Pekinga, europski diskurs sve je više usvajao američki jezik i percepciju prijetnji. Koncepti poput "sistemskog rivala", "smanjenog rizika", ekonomske sigurnosti, tehnološkog ograničavanja i otpornosti lanca opskrbe često odražavaju rasprave koje potječu iz Washingtona, a ne prevedeni su u gramatiku Bruxellesa. Dovodeći raspravu do geopolitičkih stvarnosti, Bruxelles nije rival Kini; samo je Washington. Dakle, odjekuje kao da Europa još uvijek živi u svojoj slavnoj, kolonijalnoj prošlosti. Stoga postoji mala vjerojatnost za adekvatnu, kalibriranu strategiju prema Kini.
To ne znači da Europa jednostavno slijedi primjer Washingtona. Postoje istinske zabrinutosti zbog pristupa tržištu, industrijskih subvencija, transfera tehnologije i strateških ovisnosti. Ipak, stupanj do kojeg je europska politika sada uključena u širi okvir koji predvode SAD postavlja kritična pitanja o neovisnosti i originalnosti europskog strateškog razmišljanja. Nemogućnost EU-a da odvoji svoju politiku prema Kini od transatlantskih prioriteta dodatno naglašava nedostatak domaćeg, koherentnog pristupa.
Teškoća je u tome što se europski interesi ne podudaraju u potpunosti s američkim interesima. Sjedinjene Države posjeduju veće vojne sposobnosti, tehnološko vodstvo, energetsku samodostatnost i geografsku izolaciju od euroazijskih ekonomskih poremećaja, uključujući one na Bliskom istoku. Europa zauzima drugačiji geopolitički položaj. Njezin prosperitet uvelike ovisi o vanjskoj trgovini, globalnim lancima opskrbe i stabilnim ekonomskim odnosima diljem Euroazije.
Kao izravna posljedica, politike osmišljene prvenstveno za američke strateške ciljeve mogu nametnuti nesrazmjerne troškove Europi. Što više Europa definira svoju politiku prema Kini kroz prizmu natjecanja velikih sila, to je veći rizik da žrtvuje ekonomske prilike bez značajnog poboljšanja svog strateškog položaja.
Rezultat je sve veća percepcija - posebno izvan Europe - da retorika EU o strateškoj autonomiji odjekuje prazno, jer njezine akcije ostaju ograničene agendama postavljenim negdje drugdje. Je li ta percepcija u potpunosti opravdana ili ne, manje je važna od stvarnosti da sve više oblikuje način na koji Europu doživljavaju i partneri i konkurenti. Nemogućnost EU-a da zacrta neovisan kurs prema Kini narušava i njezin kredibilitet kao ozbiljnog geopolitičkog aktera.
Imperativ strateškog angažmana u multipolarnom svijetu
Temeljna slabost trenutne politike EU nije u tome što nastoji smanjiti ranjivosti ili ojačati otpornost. To su legitimni ciljevi. Problem je što su takve mjere rijetko ugrađene u širu pozitivnu, koherentnu viziju budućeg odnosa.
Kao što Lebow (2022.) tvrdi, diplomacija ne može preživjeti samo na odvraćanju, upravljanju rizicima i obrambenim stavovima. Chas W. Freeman (2018.) je izravan: "Diplomacija je upravljanje vanjskim odnosima kako bi se smanjio rizik za naciju, a istovremeno promovirali njezini interesi u inozemstvu." Učinkovito državništvo zahtijeva vjerodostojnu ravnotežu između konkurencije i suradnje, pojačanu agendom usmjerenom prema budućnosti. Ipak, europski angažman s Kinom zaglibio se u tehničkim sporovima, regulatornim istragama i sigurnosnim brigama, nudeći malo pozitivne ili maštovite dugoročne vizije. Ovaj uporni nedostatak riskira da EU bude potisnut na margine globalne diplomacije, posebno jer Kina učvršćuje svoju ulogu središnjeg stupa međunarodnog sustava, s obzirom na to da Trumpove SAD nisu veliki obožavatelji međunarodnih institucija.
To je posebno problematično jer Kina nije marginalni akter, već jedan od središnjih polova međunarodnog sustava u nastajanju. Bez obzira na političke preferencije, budući prosperitet Europe ostat će povezan s razvojem kineskog gospodarstva, tehnološkim inovacijama, infrastrukturnim mrežama i inicijativama globalnog upravljanja. Dok se čini da se EU udružuje sa SAD-om kako bi obuzdala Kinu na njezin račun, europski poslovni ljudi jasno su dali do znanja da si ne mogu priuštiti da budu odsutni s kineskog tržišta.
Čisto konfrontacijska strategija, poput usporedbe Kine s rakom, kao što je to učinila šefica diplomacije EU-a Kaja Kallas prije nekoliko dana, stoga bi Europi nametnula značajne troškove, a istovremeno ponudila neizvjesne koristi. Isto tako, bezuvjetni angažman ignorirao bi legitimne zabrinutosti u vezi s pristupom tržištu, reciprocitetom i ekonomskom sigurnošću. Izazov nije birati između konfrontacije i suradnje, već izgraditi okvir koji daje prioritet suradnji uz očuvanje dubokih interesa EU-a.
Takav okvir zahtijevao bi održivi politički dijalog na visokoj razini, veću kulturnu i stratešku pismenost unutar europskih institucija i jasniju razliku između područja konkurencije, poput naprednih digitalnih tehnologija i ekonomske sigurnosti, te područja uzajamne koristi, uključujući ublažavanje klimatskih promjena, održivi razvoj i globalnu suradnju u javnom zdravstvu. Najvažnije je da bi Europa trebala formulirati politiku na temelju vlastitih dugoročnih interesa, a ne naslijeđenih pretpostavki ili vanjskih pritisaka.
Središnje pitanje stoga nije mogu li sankcije ili ograničenja spasiti Europu od propadanja; ne mogu. Buduća konkurentnost Europe počiva na inovacijama, industrijskoj obnovi u nekoliko odabranih sektora, strateškoj koherentnosti i diplomatskoj sofisticiranosti. Bez ovih stupova, kaznene mjere protiv Kine postaju simptomi strateške zbunjenosti i nesigurnosti, a ne alati istinskog državništva, jer će Kina odgovoriti istom mjerom. Trump je to naučio uz veliku cijenu.
Ponavljano pribjegavanje takvim mjerama od strane EU samo je po sebi priznanje njezine nesposobnosti da formulira snažnu i jedinstvenu vanjsku politiku prema Pekingu. U međuvremenu, razne pojedinačne države članice nastavljaju težiti bilateralnim sporazumima i suradnji s Kinom, često potkopavajući Bruxellesovu vlastitu retoriku o strateškoj konkurenciji i sistemskom rivalstvu, jer si njihove tvrtke jednostavno ne mogu priuštiti da budu odsutne s kineskog tržišta.
Komentari čitatelja
na naše novosti