Slika
© Vasily Maximov/Agence France-Presse via Getty ImagesLjudi šetaju moskovskim Crvenim trgom, sa kremljskim Spasiteljskim tornjem (desno) i katedralom Sv. Basilije (lijevo)
Sve je krenulo poput šapata, no sada je poput urlika. Članak Davida Kramera je još jedan udarac u naizgled beskranoj anti-RT baraži u određenim sekcijama američkih medija i političkih tijela.

To se manifestiralo u različitim formama, od Johna Kerryja koji je nazvao RT "propagandnim megafonom", do Andrewa Lacka, kratkotrajnog predsjedavajućeg Upravnog odbora za radiodifuziju (Board of Governors - BBG), koji je ovu mrežu bacio u isti koš s ISIS-om nazivajući je američkim "izazovom" jer je bio zabrinut našim određenim "stajalištima", što je dovelo do brojnih manje-negoli-rigoroznih publikacija koje su jednostavno izmišljale "činjenice" o RT kanalu.

Prije nekoliko dana u Washington Postu je Kramer iz John McCainovog istoimenog Instituta za međunarodno rukovodstvo pokrenuo tiradu žestokih antiruskih kritika. Prikazao je osobit prijezir prema RT-u, veličajući vrline zamrzavanja njene imovine. Očekivano, to je trebalo kazniti Moskvu s skladu s dvije sudske presude "koje uključuju multimiljunsku naftnu kompaniju Yukos oil". Dvije muhe jednim udarcem.

Bivši apparatchik George W. Busha je počeo sa brkanjem RT-a sa drugom novinskom agencijom Rossiya Segodnya (bivšim RIA Novosti), što je poprilično elementarna pogreška za navodnog ruskog "eksperta" (srećom, urednici su na koncu ispravili tu grešku nakon što smo ih kontaktirali). Kramer je tada sugerirao kako su američke vlasti zaplijenile imovinu RT-a kako bi kompenzirali Yukos, bivšu rusku naftnu tvrtku. Uzimjući u obzir da imovina RT-a nije ruska državna imovina, to bi bilo kranjnje ilegalno, iako se RT financira iz javnih fondova ona nije u državnom vlasništvu. No zašto bi se brinuli činjenicama vezanim za zakonitosti? Kada je u pitanju ušutkivanje RT-a i pritisak na Rusiju, sve je dozvoljeno.

Ironično je da poziv na restrikcije RT-a često dolazi iz istih izvora koji veličaju vrline različitosti i demokracije, a sada žele ušutkati rijedak glas koji se ne slaže s njihovom favoriziranom delineacijom.

Već duže vrijeme je postalo očigledno kako se osobe, izabrane da pišu o Rusiji u američkim mainstream medijima, mjere po njihovoj spremnosti napada na tu zemlju. Da je takva rerorika bila ograničena na web-stranice ili pak kasne radio emisije, to možda ne bi bilo bitno, pa ipak publicirane u institucijama poput Washington Posta, takve izjave imaju potencijal da uvelike utječu na kreatore politike. Alarmantno je kako upravo takvi glasovi sve više dominiraju američkim diskursom o vanjskoj politici vezanoj za Rusiju - oni streme ka konfrontaciji umijesto ka razumijevanju.

Zašto se određeni elementi američkog establišmenta toliko boje RT-a? Može li to biti zato što RT ne preuzima doslovno izjave State Departmenta, za razliku od gotovo svake druge organizacije koja djeluje u okviru američkog medijskog prostora? Vratit ću se nazad u 2003., kada su George W. Bush i Tony Bair planirali invaziju na Irak. Američki mainstream mediji nisu ponudili rigorozne analize koje bi objasnile na čemu se bazira potreba za ratom. RT tada još uvijek nije postojao, tako da ne možemo pobrati lovorike za ono što je trebalo biti ili ono što se trebalo učiniti - no danas svi mi vidimo što se događa kada se ne izazivaju stanovišta establišmenta.

Tijekom 2011. i 2012. RT je osnovan te je krenuo s radom - i dok su naše kolege sa mainstream medija slavili "pobjedu demokracije" usred vala ustanaka na Bliskom istoku, mi smo izvještavali o rizicima koje predstavlja destabilizacija. Vratimo se naprijed u sadašnjost i opasnosti koje prijete cijelom svijetu od Islamske države, terorističke organizacije koja je iznikla upravo iz takve destabilizacije.

Možda bi, umjesto na trošenje svoje energije kako bi izmišljali besmislene zapreke u emitiranju RT-a, zapadnjački establišment trebao zapravo slušati ono što imamo reći, tada se Tony Blair ne bi se morao ispričavati, kao što je to učinio prošli vikend, za "pogreške" koje su doprinijele usponu ISIS-a. U biti, RT je ovdje da bi pomogao. Vrijeme je da američka elita to shvati.

Dio ove kolumne je objavljen u sekciji "Pisma za urednika" Washington Posta drugog studenog 2015.
O autoru

2005. 25-godišnja Margarita je postavljena za glavnu urednicu RT-a, prvi stalni ruski news kanal na engleskom jeziku. Kasnije, nakon lansiranja RT-a na arapskom jeziku (Rusiya Al-Yaum) i RT-a na španjoslkom, postala je glavna urednica cijele multijezične televizijske news mreže. Margarita Simonyan je također i prva potpredsjednica Ruske nacionalne udruge TV i radio distributera (NAT).