Lako je slomiti narod, ako si slomio čovjeka
Svi ćemo mi popuniti groblja kao mali ljudi, povijest nas neće spominjati. Ako nismo učinili kakvo veliko djelo ili nedjelo. Samo se velike stvari pamte. Uđi u bilo koju knjižnicu i vidjet ćeš na tisuće knjiga od napisanih milijuna. I one su nebitne, kao i njihovi autori. Nisu Hemingwayi, nisu Tolstoji, nisu Krleže, ni Matoši.

A tko je ovo? - upitat će dijete oca pokazujući prstom na sliku djeda na nadgrobnom spomeniku. To ti je pradjed, bio je dobar čovjek. I to je sve. Bili smo djeca, bili smo obijesni mladići, bili smo odgovorni roditelji, bili smo ...pa bili smo ljudi. Oni preko kojih čovječanstvo živi. Produžili smo lozu.
Neki ljudi imaju rodovska stabla kroz koja pamte povijest roda. Ostalma uglavnom pamćenje seže do tri generacije unatrag. Povijest ne pamtimo pa nam je lako karikiranjem povijesti karikirati sadašnjost.

A naši praroditelji su uistinu bili veliki i činili su velike stvari. Tisućama godina su nastanjivali ovaj prostor u kojem nije bilo jednog trenutka bez povijesnih oluja. Valjalo je sačuvati živu glavu, prehraniti obitelj i osigurati potomstvo. Predati mlađima štafetu s porukom Ovo je tvoja zemlja, ovdje si svoj na svome, ovdje su kosti tvojih predaka, budi mudar i budan i čuvaj svoj rod i svoju zemlju.

Lako je slomiti narod, ako si slomio čovjeka

O životima se mogu pisati romani, ali sam život nije roman. Nema raspleta sa sretnim krajem zato jer život nema kraja. Ne postoji neko vrijeme nacionalnog raspleta nakon kojeg počinje bajka. Svi su naši puti trnoviti i oduvijek su bili. Mijenjaju se doba, mijenjaju se države, mijenjaju se tehnologije, mijenjaju se prisile nad nama i svakoj generaciji je snalaziti se u surovom svijetu.

Čovjek sam malo što može. Može kontemplirati tragajući za tajnama Boga, života i smrti. Puno toga može u suradnji s drugima. Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo da su uspješniji, zadovoljniji i moćniji oni koji potiču zajedništvo. Svi su gradovi isti i sva su sela ista, a opet nisu. Izdaleka možemo prepoznati one zajednice koje žive u uzajamnom poštovanju, u zajedništvu i poticanju Dobra.

Naši neprijatelji nisu ovi ili oni sa strane, nisu oružja ni vojske, nisu iluminati, ni masoni. Oduvijek se borimo s istim neprijateljima - s mržnjom, pohlepom, zavisti, oholosti. Sve naše bitke su unutarnje. Lako je slomiti narod, ako si slomio čovjeka. No, ni čovjeka se ne može lako slomiti prisilom, tvrdoglavi je. Zaobilazni i najučinkovitiji put je slomiti ga iznutra. Hraniti ga strahom, nezadovoljstvom i poticati u njemu mržnju. Odvojiti ga od drugog čovjeka, individualizirati do kraja i ... tako padaju narodi, padaju države.

Kažu kako je teško iz roda istjerati samoubojstvo, jednom kad se dogodi u jednoj generaciji, vjerojatnost da će se dogoditi i u drugoj raste eksponencijalno. U našem kolektivnom pamćenju mi u svakoj generaciji ubijamo po jednu državu pa nam to dođe kao genetski kod.

Sad smo dospjeli do točke u kojoj ubijamo još jednu, svoju državu. Ispunili smo je sa svim onim što se ne smije - mržnjom, zavisti, oholosti...Zemljom harače klanovi, zulum kakvog naši preci vidješe nebrojeno puta do sad. Oni koji ne mogu dalje to trpjeti odoše. Nije to prvi puta.

Hoće li nas ostati dovoljno ovdje da i sutra naši potomci govore upravo ovaj jezik ili ćemo nestati i nitko nikad upitati neće više za nas?

Nema nam druge - odgovorimo li na mržnju mržnjom, spasa nam nema. A kako ćemo na mržnju prema nama drugačije? Mrak ne postoji, to je samo odsustvo svjetla. Mržnja je odsustvo ljubavi. Ako izbacimo iz sebe ta sjemena zla, možda preživimo. Ljubav nije samo nešto što osjećamo prema drugima. Ljubav je najprije sila koja postoji neovisno o nama. Zato je moćna. Jer je sila. Korov i Zla se ne daju iskorijeniti lijepim riječima. Zato ljubav ima i mač. Koji nikog povrijediti neće, ali ozdraviti hoće. Biti u ljubavi je izbor. Možemo je izabrati kao dio sebe. I postat ćemo veliki.