Jemen, Huti
© Mohamed Al-Sayaghi/ReutersPristalice Huta u Sani, Jemen
Danas, lučki grad Crvenog mora Hodeidah je podvrgnut žestokom napadu u najnovijoj fazi zapadne agresije protiv nepokolebljivih ljudi Jemena.

Ovaj je rat započeo kao "plaćenički" rat u kojem su se trebali boriti njihovi zaljevski vazali, ali porazi i neuspjesi sve više su dovodili zapadne zemlje da imaju izravniji angažman. Već duboko ukorijenjena od samog početka - ne samo kroz naoružavanje i obuku saudijskih i emiratskih vojnika, nego i igrajući vodeću ulogu sa zapadnim časnicima postavljenim u komandne sobe, a da ne spominjem visoki "kvartet Jemena" za ratno planiranje - čini se da su Zapadne snage sada otvoreno uključene u posljednju eskalaciju.

Le Figaro je nedavno otkrio da su francuski pripadnici tajne službe razmješteni na terenu u Jemenu, dok je američki državni tajnik Mike Pompeo dao eksplicitno zeleno svjetlo za operaciju na luci, nešto za što su se - do sada - SAD suzdržavale.

U međuvremenu, Velika Britanija je koordinirala diplomatsku šaradu, pomažući torpedirati švedski poziv UN-u za prekid vatre, tvrdeći da umjesto toga podupre "mirovne naopore" posebnog izaslanika UN-a za Jemen, britanskog diplomate Martina Griffithsa. Njegova "nastojanja" sastojala su se od pozivanja da popularni pokret Ansar Allah napusti Hodeidah. Drugim riječima, ovo je "Ženevska konferencija" za Siriju opet iznova - zahtjev za bezuvjetnom predajom, prerušen kao "diplomatska inicijativa". Posao Griffithsa nije ništa drugo nego pružanje diplomatskog smokvinog lista za zahtjeve agresora, što je ekvivalent advokata u prugastim odijelima mafijaških šefova. Ne iznenađuje da je njegova "inicijativa" naišla na kratak tretman u Sani.

Kao što je poznato, najnovija eskalacija prijeti životima milijuna. UN je sugerirao da bi u borbi za Hodeidah moglo poginutii 250 tisuća, ali to je prije uzimanja u obzir prekida opskrbe uzrokovanog napadom na luku koja doslovce obezbjeđuje gotovo dvije trećine osnovnih potreba cijele zemlje. Hodeidah je poznata kao spasilačka linija Jemena iz dobrog razloga - ona obezbjeđuje 70 posto uvoza u zemlju koja ovisi o uvozu za 90 posto hrane, goriva i lijekova. S obzirom da 8,4 milijuna ljudi već gladuju, s dodatnih 14 milijuna ovisnih o pomoći u hrani za preživljavanje, nije teško vidjeti kako čak i privremeni poremećaji na ovoj "životnoj liniji" mogu rezultirati milijunima smrti.

Ali što čini zapadne sile - i njihove arapske opunomoćenike - toliko voljnim da razmišljaju o tako genocidnoj razini ubijanja, samo kako bi se osigurala pobjeda Saudijske Arabije i UAE nad njihovim osiromašenim susjedom?

Naposljetku, odgovor na to pitanje ne leži u "strahu od iranskog utjecaja" - koji je uvelike pretjeran i nije ništa više od pokušaja da se demonizira autentični autohtoni pokret otpora - niti u želji da se "obnovi legitimna vlada" - odvratna šala kao izgovor, s obzirom da je Hadiev tzv. "mandat" istekao 2014. godine, nakon što nije uspio postići - niti čak nastaviti - bilo šta od onog na što je bio obavezan da uradi kada je oprezno imenovan 2012. godine (na izborima na kojima je njegovo ime bilo jedino ime na glasačkom listiću). Zapravo, ono što Zapad i njegove arapske marionete uistinu užasava je istinski nezavisni Jemen. I upravo je to ono što predstavlja Ansar Allahov pokret.

U svojoj izvrsnoj novoj knjizi Uništenje Jemena: Što nam kaos u Arabiji govori o svijetu, profesorka Isa Blumi pokazuje kako je rat protiv Ansaru Allah (Houta), sada u tijeku, samo najnoviji u 100 godina besmislenih pokušaja da se slomi jemenski nepokolebljiv otpor.

Najnovije poglavlje ovog otpora počelo je 2000. godine, kada su Jemenci sjeverozapadne regije u i oko pokrajine Sa'adah otkrili da je njihova domovina predaka pod prijetnjom dvaju izvora: Saudijaca i MMF-a.

Godine 1934. Jemen je bio prisiljen na sporazum u kojem je Saudijska Arabija aneksairala povijesnu pokrajinu Asir. Dogovoreno je da će nova granica biti označena (s kamenjem), dogovoreno je da će se narodi regije moći slobodno kretati ovom granicom. Taj dogovor završio je potpisivanjem novog ugovora 2000. godine, koji je zamijenio kamenu granicu sa zidovima, ogradama i kontrolnim točkama i spriječio slobodan prolaz lokalnih stanovnika.

Baš kao i ilegalni izraelski zid, čija je izgradnja istodobno započela, saudijci su koristili "graničnu provedbu" kao sredstvo odvajanja autohtonih ljudi od njihovih poljoprivrednih (i drugih) resursa - a isto kao i Izrael, odlučili su u tom procesu stvoriti "tampon zonu" 10 km duboko u jemenskoj teritoriji. Blum napominje da je zona koja je priznata Saudijcima (da ne spominjem dodatnu zemlju koja je tada ukradena) sadržavala "neke od najboljih poljoprivrednih i ispašnih zemljišta u Jemenu, uz znatne količine vode".

Istodobno, predsjednik Saleh je užurbano privatizirao zemlju koja je ostala, u skladu sa zahtjevima programa "strukturalnog prilagođavanja" MMF-a. Hussein Badreddin al-Houthi pojavio se kao glasnogovornik nadolazećeg pokreta otpora koji je izazvala ova krađa i koji je uskoro zatražio 3000 naoružanih muškaraca zbog ovog razloga. Njegova je popularnost bila osigurana - nakon svega, to je doslovno bila borba za život i smrt nad pravom na opstanak. Borba je dovela do takozvanih 'Sa'adahovih ratova' od 2000. do 2009., iako, kako ističe Blumi:
"Priroda borbe uskoro se proširila izvan Sa'adaha, oživljavajući stare jemenske iredentističke tvrdnje da su Najran, Asir i Jizan posuđeni 1934. godine Saudijskoj Arabiji". Slijedilo je pet serija oružane borbe, prekida vatre i (neuspješnih) pregovora, ali "uz svaki sukob s lokalnim stanovništvom država je stvorila veću skupinu antagonista koji gravitiraju oko karizmatskog vodstva al-Huthija".
Usprkos nemilosrdnoj represiji, predsjednik Saleh bio je potpuno nesposoban da suzbije pokret, koji je samo rastao sve snažniji. Protestima iz 2011. godine otpor - sada poznat kao Ansar Allah - postao je još važnijim glasom za one Jemence koji su bili ljuti desetljećima zbog svoje zemlje koju su opljačkali imperijalni interesi pod krinkom 'neoliberalizma' a koju je omogućio Saleh. Saleh, koji je na vlasti od 1978. godine, kaže Blumi, nadgledao je transformaciju jemenske države iz "mehanizma za zaštitu ruralnog Jemena od globalnog kapitalizma" do kanala za usmjeravanje bogatstva Jemena u blagajnu zapadnih financijskih institucija.

U konačnici, čak se ni Saleh nije smatrao dovoljno učinkovitim za prebacivanje resursa svoje zemlje na Zapad. Ne samo da nije uspio obuzdati odlučan otpor u Sa'adahu, već je počeo da se povlači od nekih opscenijih zapadnih zahtjeva - kao što su pozivi korporativnih lobijskih skupina u 2010. godini da stranci budu oslobođeni od poreza - ispravno se plašeći da njegovo vladanje ne može preživjeti takvu orgiju pokornosti.

No ono što je stvarno zaplašilo Zapad bio je rastući nivo investicija u Jemenu od strane Kine koja je od početka 2000-ih pumpala milijarde u razvoj jemenske nafte, infrastrukture i ribolova. Opasnost ovdje, kao i svugdje, bila je da bi postojanje alternativnih izvora ulaganja omogućilo Jemenu određeni utjecaj - pa čak i neovisnost - u svojim odnosima sa zapadnim korporativnim interesima.

Ipak, vodeća uloga Ansar Allaha, uz njihov dosljedni fokus na otpor jemenskoj političkoj i ekonomskoj podređenosti, zaustavila je bilo kakve pokušaje da prosvjedni pokret pretvori u liberalnu šaradu. Ako bi golemi resursi Jemena bili pretvoreni u likvidnost za globalni kapital po stopi koja je potrebna - i nakon financijske krize, ovo je postalo sve osim egzistencijalnog zahtjeva - bilo bi potrebno neko vješto manevriranje.

Uvedite Hadija - "imperijskog čovjeka", kao što to kaže Blumi. Potpredsjednik pod Salehom već gotovo dva desetljeća, Hadi je bio solidna režimska marioneta,, ali bez Salehove rastuće drskosti. Određen od svećenika svjetskog kapitala, njegov službeni mandat bio je započeti proces pomirenja i pripremiti zemlju za izbore. Umjesto toga, on je sklopio dogovor sa Muslimanskim bratstvom koji mu je omogućilo da udalji dva glavna narodna pokreta u zemlji - Ansar Allaha na sjeveru, i Hirak, separatistički pokret na jugu, i započeo je da prisilno odvodi zemlju u članstvo u STO.

Taj je proces zahtijevao uobičajenu - i dugo diskreditiranu - "šok terapiju" neobuzdane privatizacije. Hadi je odmah privatizirao 11 od 12 glavnih sektora gospodarstva, sa 78 od 160 "podsektora" zavedenih na popisu za hitnu "liberalizaciju". Istodobno je izložio privatni sektor Jemena na trenutačno "slobodno tržište" konkurencije globalnih multinacionalnih tvrtki koštajući ga tisuće radnih mjesta. Drugim riječima, kaže Blumi, Hadi je "nastavio doslovno prodavati Jemen saudijskim i katarskim interesima ... pod nikakvim pravnim ili izbornim pritiskom, Hadijeva privremena vlada bila je idealno sredstvo za pljačku Jemena".

Do 2014. godine, kada je završio njegov takozvani "mandat", zemlji je bilo dosta, a ulazak Ansara Allaha u Sanau doživio je malo otpora. Od tada, pokret je kontrolirao teritorij koji obuhvaća 80 posto stanovništva. Činjenica da je on bio u stanju izdržati više od tri godine razornog rata, koju vodi koalicija od deset država koja je bila usmjerena i naoružana najstrašnijom vojnom moći na svijetu, trebala bi samo pokazati da je to izvanredni pokret koji ima pravo na legitimitet, a ne takozvani "predsjednik" koji ne može ni nogom da stupi u svoju zemlju.

Dan Glazebrook je slobodni politički novinar koji je pisao za RT, Counterpunch, Z magazin, the Morning Star, the Guardian, New Statesman, the Independent i Middle East Eye, između ostalih. Njegova prva knjiga: "Podijelite i uništite: Zapadna imperijalna strategija u doba krize".