Trumpova strategija i europska podrška Iranu
Nakon što je Europska unija donijela je odluku da Iranu dodijeli pomoć od 18 milijuna eura za ublažavanje utjecaja američkih sankcija protiv Teherana, postalo je jasno da taktika i strategija Washingtona, kojoj je cilj prisiliti Irance na reviziju nuklearnog sporazuma, neće uspjeti. Stvar nije toliko u iznosu kojeg je dodijelio Bruxelles, već u simbolici ove geste. U tom smislu američki časopis The Atlantic podsjeća kako su 2012. godine SAD i EU zajedno uveli embargo na izvoz iranske nafte, što je "prisililo Teheran da sjedne za pregovarački stol". Međutim, ovaj put se to neće dogoditi.

Ranije je šefica europske diplomacije Federica Mogherini rekla kako će Europska unija potaknuti tvrtke da posluju s Iranom, bez obzira na jednostrane sankcije Washingtona, ali pod uvjetom da Teheran ne izađe iz sporazuma o svom nuklearnom programu. Štoviše, EU je usvojila zakon kojem je cilj ograničiti štetu europskim tvrtkama zbog američkih sankcija. EU je također pojednostavila postupak za pružanje financijskih sredstava i jamstava Europske investicijske banke za projekte u Iranu i namjerava ojačati gospodarsku suradnju s Islamskom Republikom. Stvara se mehanizam za izravnu naplatu sa Središnjom bankom Irana, zaobilazeći američke banke.

Stručnjaci kažu da se "takav potres u američko-europskom savezu nije vidio od 1996. godine". No, to nije spriječilo da velike zapadne tvrtke, kao što su Airbus, Total, Renault, Siemens, Boeing, General Electric i drugi, da odbiju surađivati s Iranom. No nisu otišli svi, što znači da je iransko pitanje, uz politički "razvod" Sjedinjenih Država i EU, podijelilo i europske tvrtke.

Čini se da Washington uopće nije zabrinut zbog takvog razvoja događaja i smatra da u Europi nema "borbe između kompanija i europske birokracije". No, ovdje se otvara još jedan front koji, uz brojna druga putanja, dodatno može destabilizirati Europsku uniju.

Postavlja se pitanje koje konkretne rezultate u Europi nastoji postići administracija Donalda Trumpa pod krinkom borbe protiv Irana.

Posebni američki izaslanik za Iran, Brian Hook, naveo je kako Europljani ovom akcijom šalju "pogrešnu poruku u krivo vrijeme", te poziva EU da pomogne Washingtonu da "okonča iranski prijetnju globalnoj stabilnosti". Ali to su samo prazne fraze, što je vidljivo u dinamici u Europi i na Bliskom istoku.

Postoji više dijelova ove slagalice, kao što je uhićenje američkog pastora Andrewa Brunsona, optuženog od strane Ankare za špijunažu, što je samo vrh ledenog brijega. Washington traži od Turske da radikalno promijeni svoju vanjsku politiku, posebno na Bliskom istoku. Uključujući veze s Iranom, na popisu američkih zahtjeva Ankari je i pitanje revidiranje tursko-ruskih odnosa. Međutim, što bi Turska trebala učiniti u trenutku kada se protiv nje vodi trgovinski rat? Otkazati velike poslove s iranskim susjedom u trenutku kada je Ankara u koaliciji s Teheranom i Moskvom o sirijskom pitanju? Za Tursku je ovo trenutak u kojem ne može donijeti takve odluke.

Washington može optužiti Tursku, kao što je ranije optužio Iran, za "financiranje terorizma" na Bliskom istoku. Iako i sama Ankara optužuje SAD zbog njihove podrške sirijskim Kurdima, čije su vodstvo i milicije, po mišljenju Turaka, ogranak terorističke Kurdistanske radničke stranke, Turska nema poluge da sankcionira SAD.

Ankara se također protivi stvaranju autonomije sirijskih Kurda i suzbija kurdske aktivnosti na svom teritoriju. No, situacija se može pogoršati ako SAD s verbalnih prijetnji pređu u fazu otvorenog neprijateljstva protiv Irana.

The Washington Post primjećuje da ista Trumpova politika prema Europi i Bliskom istoku ne samo da dovodi do jačanja savezništva između Teherana, Ankare i Moskve, nego i potencijalnog nastanka "neprirodnih mostova" u savezu s EU.

"Cilj Washingtona je da ostane izvan nadolazećih borbi na Bliskom istoku u kojima će se Bruxelles, Moskva, Ankara i Teheran boriti za novi regionalni poredak", tvrdi The Washington Post.

Nije slučajno da mnogi europski stručnjaci trenutnu politiku Europske unije prema Iranu pokušavaju objasniti ne toliko željom za očuvanjem nuklearnog sporazuma, koliko željom za pristupom iranskim energetskim resursima koji mogu postati alternativa ruskim.
Merkel
© Kay Nietfeld / Global Look Press
Drugo, čini se da Europska unija pokušava uskratiti Moskvi mogućnost da ojača svoj utjecaj na Kavkazu. U tom kontekstu se može promatrati nedavni posjet njemačke kancelarke Angele Merkel regiji, koji je bio sve samo ne simboličan.

Prema "predviđanjima" Washingtona, "Turska i Iran će se u bliskoj budućnosti suočiti s jačanjem separatističkih pokreta i povijesni sukobi bi mogli ponovno oživjeti". Usput, jedan od njih je onaj u Nagorno-Karabahu.

Čini se da akteri bacaju velike uloge na stol, uključujući Trumpa, čija strategija ispod površine ne izgleda glupa. Naime, on kao da pokušava stvoriti taktičke antiameričke saveze, koji će biti interno ugroženi i neodrživi.

Ako o ovoj ideji govorimo na teoretskoj razini, ona je genijalna. No, ne zaboravimo da su na drugoj strani zemlje poput Rusije, Irana, Njemačke i Turske, četiri bivša carstva od kojih je svako očuvalo svoju sferu utjecaja. Stati ukraj i čekati da se jedno drugo oslabe međusobnim spletkama i intrigama je težak i možda neizvodiv posao za puno veće genije vanjske politike od Trumpa i njegovih savjetnika.

Čak je i Bloomberg otvorio ovo pitanje i pita se hoće li SAD kasnije uopće moći diktirati bilo kakvu međunarodnu i regionalnu politiku? U prvim danima rujna će se održati sastanak predsjednika Rusije, Turske i Irana u Teheranu. Tamo će se sigurno donijeti važne odluke, nakon kojih će se nastaviti odvijati ovaj neobičan povijesni proces s ozbiljnim geopolitičkim posljedicama.