Imigranti
© Reuters / Kim Kyung-Hoon
Već ste to vidjeli: Dvije žene i dvoje male djece, bosonoge i s pelenama, bježe od suzavca na granici između SAD-a i Meksika. Moćna slika je postala viralna, i to nije prvi put. Ali u koju svrhu?

Fotografija koja je snimljena u nedelju od Reutersovog fotografa Kim Kyung-Hoona uskoro se pojavila na naslovnicama i po zaslonima svih američkih mainstream medija. Brzo se proširila društvenim medijima, zasjenivši sve druge slike o incidentu - u kojem je skupina migranata iz srednjoameričkih "karavana" pokušala probiti američku granicu na prijelazu San Ysidro.


"Trump baca suzavce na djecu!" urlao je kritičar američkog predsjednika, koristeći fotografiju kao batinu protiv politike useljavanja i zaštite granica postojeće administracije.


"Ova djeca su bosonoga. U pelenama. Guše se na suzavac", tweetovao je trenutni guverner Kalifornije Gavin Newsom, demokrat. "To nije moja Amerika, mi smo zemlja utočišta, nade, slobode, i mi nećemo ovo podržati."


Washington Post je iskoristio Newsomove riječi kao naslov, čime je potkrijepljena trajajuća pripovijest tog lista da su "karavani" koji su napustili El Salvador i Honduras, i koji su onda došli do američke granice preko Gvatemale i Meksika, miroljubiva gomila tražitelja azila, većinom žena i djeca, vođena strahom od nasilja i političkog progona.

Ta pripovijest svakako je ojačana fotografijama karavanskog putovanja na sjever, obično pokazujući žene i djecu, a ne mlade ljude koji su bili velika većina u tim karavanima. Karavani nisu bili "invazija", priopćili su mediji, i nazivajući svaki razgovor o njima - i Trumpovo raspoređivanja američkih vojnika na granicu - "politička mahinacija" uoči srednjoročnih izbora.

Usred drame o Trumpu koji je ukinuo tiskovnu propusnicu CNN-ovom dopisniku za Bijelu kuću Jimu Acosti, zaboravljeno je zašto je on to zapravo učinio : jer je Acosta inzistirao na raspravi s predsjednikom oko karavana umjesto da postavlja pitanja na konferenciji za tisak.


Ako je sve što ste vidjeli od karavana fotografije uplakane djece i zabrinutih majki, i za koje su vam povjerljivi mediji više puta rekli da nisu prijetnja, i da su veoma daleko, i da ako i kad budu stigli, trebaju biti primljeni s dobrodošlicom jer njihovo vraćanje nazad "nije ono tko smo mi ", sasvim je normalno biti bijesan zbog slike. Priča djeluje onako kako joj je i namijenjeno da djeluje.

Prije "djece koja su bježala od suzavca", bila je "uplakana djevojčica". Sjećate li je se? Gvatemalansko dijete, navodno odvojeno od majke na granici, koje je TIME magazina fotošopirao kako se suočava s okrutnim, neosjetljivim Trumpom na naslovnici kao simbolom njegove "politike odvajanja obitelji".

Osim što nije bilo takvih stvari. Djevojčica je plakala jer je bila usred noći, a ona i njezina majka upravo su uhvaćene kako ilegalno prelaze granicu. Zajedno su bile zatočene. Što se tiče razdvajanja obitelji, majka je otišla iz Gvatemale bez da je rekla ocu, koji nije imao pojma gdje mu je kćer sve dok fotografija nije objavljena.


Prije toga, postojale su fotografije "djece u kavezima", navodno prikazujući zlog Trumpa koji je stvorio koncentracione kampove za nevinu djecu migranta koji su samo željeli bolji život u Americi, bježeći od tko zna čega iz njihove domovine.

To je također bila lažna vijest: Fotografija koja je postala viralna bila je iz 2014., pa ako su to bili "koncentracioni kampovi", postavio ih je predsjednik Barack Obama. Još jedna fotografija dječaka stavljenog u kavez zapravo je bila iscenirana.


Ipak, ljudi ih i dalje koriste kao argument za pripovijest koju su prihvatili. Pustite ih sve unutra! "Nema zabrane, nema zida, nema SAD-a uopće", da citiram stvarno skandiranje na imigracijskim prosvjedima. Što si ti, bezdušan? Okrutan? Rasist?

Sve se ovo dogodilo ranije, prije samo nekoliko godina, u Europi. Na vrhuncu zapadnog pritiska za promjenu režima u Damasku, Turska je otvorila vrata svojih izbjegličkih kampova i rekla Sirijcima da "idu na Zapad". Tako su i učinili. Međutim, europske zemlje su oklijevale otvoriti svoje granice.

Tada je došla fotografija: mali beživotan dječak u crvenoj košulji, s licem u pijesku, izbačen na turskoj plaži nakon neuspjelog prijelaza brodom. Time je trogodišnji Aylan Kurdi postao vizualno utjelovljene argumenta da "izbjeglice moraju biti dobrodošle!"


Nije bilo rasprave, nikakve diskusije, nikakvog rasuđivanja. Ako ste se protivili iz bilo kojeg razloga, bili ste bezdušno čudovište. Nije to bio prvi put da su djeca iskorištena od beskrupuloznih glumaca u sirijskom ratu, niti bi to bio zadnji.

Vizualni prikazi poput fotografija i videozapisa najsnažniji su oblik uvjeravanja. Vidjeti djecu koja pate utječe na naše temeljne ljudske emocije. Između njih, tko god koristi takve slike za guranje pripovijesti, u biti "hakira" osjećaje svoje predviđene publike. U koju svrhu? Neki to rade za novac, drugi za moć i prestiž - svo vrijeme govoreći sebi i metama njihove obmane da je sve to za veće dobro, naravno.