xi i erdogan
© Volkan Furuncu / Anadolu / AFPTurski predsjednik Erdogan i kineski predsjednik Xi Jinping, lijevo, prolaze pokraj čuvara časti tijekom službene dobrodošlice u Veliku dvoranu naroda u Pekingu 2. srpnja
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan je, tokom posete kineskom predsedniku Siju Đinpingu u Pekingu nakon samita G20 u Osaki, na više načina pružio slikovit prikaz Turske koja se okreće od NATO-a prema rusko-kineskom strateškom partnerstvu. Turska je glavno čvorište u nastajanju Novog puta svile ili Inicijative pojas i put. Erdogan je majstor predstavljanja Turske kao krajnje raskrsnice Istoka i Zapada. On je takođe izrazio veliko interesovanje za pridruživanje Šangajskoj organizaciji za saradnju, predvođenu Rusijom i Kinom, čiji se godišnji samit održao u Biškeku, nekoliko dana pre Osake.

Paralelno sa time, uprkos svim velikim poteškoćama - od pretnji sankcijama američkog Kongresa do NATO upozorenja - Erdogan nije odstupio od odluke Ankare da kupi ruski raketni odbrambeni sistem S-400 vredan, prema navodima Sergeja Čemezova iz Rosteka, dve i po milijarde dolara. Isporuka delova sistema S-400 Turskoj počeće najranije ove sedmice. Prema rečima turskog ministra odbrana Hulusija Akara, njihovo instaliranje bi trebalo da počne do oktobra. To će izazvati veliki gnev u Vašingtonu jer je Turska prva članica NATO-a koja je kupila S-400.

Si je, pozdravljajući Erdogana u Pekingu, naglasio poruku koju je on zajedno sa Putinom isticao na njihovim prethodnim sastancima u Sankt Peterburgu, Biškeku i Osaki: Kina i Turska bi trebalo da "podrže multilateralni svetski poredak u čijem središtu bi bile Ujedinjene nacije, odnosno sistem zasnovan na međunarodnom pravu". Erdogan je, sa svoje strane, pokušavao da šarmira sagovornika - od objavljivanja autorskog teksta u Global tajmsu u kom je veličao zajedničku viziju budućnostim, do detaljnog izlaganja na sastanku dve delegacije. Njegov cilj je obezbeđivanje kineskih investicija u nekoliko oblasti u Turskoj, koje su direktno ili indirekno vezane za Pojas i put.

Govoreći o izuzetno osetljivom ujgurskom pitanju, Erdogan je izveo diplomatsku piruetu. On je izbegavao da govori o optužbama koje je iznosilo njegovo ministarstvo spoljnih poslova o "torturi i političkom ispiranju mozgova" koji se sprovode u ujgurskim logorima. Umesto toga govorio je kako Ujguri "žive srećno" u Kini. "Činjenica je da ljudi iz kineskog regiona Sinkjanga žive srećno u kineskom razvoju i prosperitetu". Turska neće dozvoliti nikome da podstiče nesuglasice u odnosima Turske i Kine".

Ovo dodatno zapanjujuće ako se uzme u obzir da je i sam Erdogan u protekloj deceniji optuživao Peking za genocid. A u čuvenom slučaju iz 2015. godine, stotine Ujgura koji su bili deportovani sa Tajlanda u Kinu su, nakon mnogo peripetija, preseljeni u Tursku.

NOVI GEOPOLITIČKI KARAVAN

Erdogan je izgleda konačno shvatio da je Novi put svile digitalna 2.0 verzija drevnog Puta svile čiji su trgovinski karavani povezivali Srednje kraljevstvo za velikim brojem muslimanskih zemalja - od Indonezije do Turske i od Irana do Pakistana.

Pre 16. veka, glavna linija komunikacije širom Evroazije nije bila pomorska, već lanac stepa i pustinja od Sahare do Mongolije, kako je to maestralno primetio Arnold Tojnbi. Idući tom linijom, pronašli bismo trgovce, misionare, putnike, učenike, sve do turskih Mongola, kako iz Centralne Azije migriraju do Bliskog istoka i Mediterana. Svi oni su formirali lanac međupovezanosti i kulturne razmene između Evrope i Azije - daleko izvan geografskog diskontiuniteta.

Izgleda da je Erdogan naučio da gata u dlan. Rusko-kinesko strateško partnerstvo - direktno uključeno u povezivanje Pojasa i puta sa Evroazijskom ekonomskom unijom, kao i takođe Međunarodnim transportnim koridorom Sever-Jug - vidi Tursku i Iran kao apsolutno neophodna glavna čvorišta za tekući, višestrani evroazijski proces integracije. Nova tursko-iransko-katarska geopolitička i ekonomska osovina se polako ali sigurno razvija u jugozapadnoj Aziji, povezujući se sve više sa Rusijom i Kinom. Cilj je evroazijska integracija, vidljiva, na primer, kroz užurbanu izgradnju železničkih pruga osmišljenih tako da povezuju Novi put svile i Rusko-iranski transportni koridor sa istočnim Mediteranom i Crvenim morem i, na istočnoj strani, Iransko-pakistanski koridor sa sa Kinesko-pakistanskim ekonomskim koridorom, jednim od najvažnijih delova Pojasa i puta.

Sve ovo je podržano multilateralnim i bilateralnim sporazumima o transportnoj saradnji, uključivši i one potpisane između Turske, Irana i Katara, kao i između Irana, Iraka i Sirije. Krajnji rezultat nije samo konsolidacija Irana kao ključnog konektorskog čvorišta Pojasa i puta i kineskog strateškog partnera, već i pretvaranje pogranične Turske u most do Evrope.

Budući da je Sinkjang glavno čvoršite u zapadnoj Kini koje povezuje višestruke koridore Pojasa i puta, Erdogan je morao da ublaži retoriku (o pitanju ujgurskih muslimana koji žive u toj oblasti; prim. prev.), čime je u velikoj meri minimalizovao talase dezinformacija i sinofobije koji dolaze sa Zapada. Rečima Sija Đinpinga, moglo bi se reći da se Erdogan opredelio za davanje prednosti kulturnom razumevanju i građanskom međuprožimanju u odnosu na ideološke borbe.

SPREMAN ZA POSREDOVANjE

U vezi sa njegovim uspehom na dvoru kralja zmajeva, Erdogan se sada oseća dovoljno samouvereno da ponudi posredničke usluge Teheranu i Trampovoj administraciji, razvijajući dalje predlog koji se prvi put mogao čuti tokom njegovog sastanka sa japanskim premijerom Šinzo Abeom na samitu G20. Erdogan ne bi izneo takvu ponudu da se pre toga nije posavetovao sa Rusijom i Kinom koje su, što je ključno, potpisnice Iranskog nuklearnog sporazuma, odnosno Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije (JCPOA).

Lako je uočiti zašto Rusija i Kina smatraju Tursku savršenim posrednikom: ona je sused Irana, poslovični most između Istoka i Zapada i članica NATO-a. Turska je svakako mnogo reprezentativnija od "trojke" EU (Francuske, Velike Britanije i Nemačke).

Tramp izgleda želi da postigne - ili barem ostavlja takav utisak - JCPOA 2.0, bez Obaminog potpisa. Rusija i Kina bi vrlo lako mogli da odgovore na njegov blef tako što bi, nakon raščišćavanja računa sa Teheranom, ponudili novi sastav za pregovaračkim stolom koji bi uključivao i Tursku. Čak i ako bi u svakom smislu neefikasna EU "trojka" opstala, imala bi naspram sebe pravu protivtežu u obliku Rusije, Kine i Turske.

Od svih ovih važnih poteza na geopolitičkoj šahovskoj tabli, jedan motiv se ističe među vodećim igračima: evroazijske integracije ne mogu značajno napredovati bez suprotstavljanja trampovskoj opsesiji sankcijama.