katar
Od strane Saudijske Arabije i njoj pridružene arapske "trojke" Egipta, UAE i Bahreina, Katar je već više od dvije godine izolirana arapska monarhija na obali Perzijskog zaljeva. Međutim, Katar je svoj protuodgovor dotadašnjim arapskim saveznicima pronašao u obnovljenoj političkoj i gospodarskoj suradnji sa susjednim Iranom, a početno neprijateljstvo od strane Trumpove administracije prema sebi (Trump je bio inicijator pokretanja protukatarske politike Rijada), preusmjerio u suradnju sa SAD-om (prije svega na vojnom planu), kupivši nedugo potom od Amerikanaca 20-ak vojnih zrakoplova i, naravno, činjenicom da se ipak na njegovom teritroiju nalazi najveća američka bliskoistočna zračna baza Al Udeid.

U četvrtak, 8. kolovoza, katarski ministar obrane Khalid bin Mohammad al-Attyah, u svom je telefonskom razgovoru s iranskim kolegom, brigadnim generalom Amirom Hatamijem, izjavio, kako je Iran "ključni igrač u sferi sigurnosti i stabilnosti" u bliskoistočnoj regiji. Naglasio je kako odgovornost za regionalnu sigurnost i stabilnost leži na svima i nalaže pokretanje pregovaračkog procesa između svih međusobno suprostavljenih strana (info: agencija Mehr). Iranski ministar obrane "pozdravio je mudrost katarske vlade" oko riješenja krize u zoni Perzijskog zaljeva, pozvavši katarskog kolegu u posjet Teheranu u po njega bilo koje pogodno vrijeme.

Nakon gore spomenutog sukoba na relaciji "arapski kvartet" - Katar od ljeta 2017.g., katarsko-iranski odnosi doživljavaju svoju renesansu i zapravo su ponajbolji u čitavoj njihovoj povijesti. Doha je vratila svoga veleposlanika u Teheran i s njim uspostavila potpuni politički dijalog, uključno i konzultacije o osiguranju regionalne sigurnosti, što je sve skupa pravo "svetogrđe" za katarskog moćnog arapskog susjeda Saudijsku Arabiju i njenog najbližeg saveznika UAE.

Međutim, u novonastalim uvjetima, kada su se Sjedinjene Države pogubile u beskrajnom labirintu svojih potpuno poremećenih odnosa s Iranom (nakon dolaska na vlast Trumpove administracije), koji, to je sada već svima jasno ne želi popustiti pred diplomatsko-vojnim pritiscima Washingtona i neće odstupiti od svoje politike u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa, postavlja se pitanje, može li, na kraju, jedan mali, i od svih američkih partnera odbačeni i sotonizirani Katar učiniti ono što tamošnji veliki igrači (uključno i SAD) više nisu u stanju: postati svojevrsna spojnica, moderator, posrednik između opasno suprostavljenih strana koje sada teško mogu prve početi popuštati, a da ne izgube obraz u domaćoj i svjetskoj javnosti?

U tom bih smilu podsjetimo na slijedeće: uoči sklapanja nuklearnog sporazuma s Iranom u srpnju 2015.g. ulogu posrednika između Obamine administracije i Teherana tada je uspješno obavio mali sultanat Oman, smješten s druge strane Irana, na obalama Hormuškog tjesnaca. A ulogu posrednika između Washingtona i Teherana u njihovom najnovijem sukobu nedavno je pokušao odigrati i osobno japanski premijer Shinzo Abe, stigavši u iransku prijestolnicu nedugo nakon posjeta Bijeloj kući i razgovora s američkim čelnikom Donaldom Trumpom.

Navodno je tada iranskom predsjedniku Hassanu Rouhaniju obećao slobodan nastavak japanskog uvoza iranske nafte (a Japan je, nakon Kine, njezin najveći svjetski uvoznik i to bi po Iran bilo vrlo povoljno s obzirom na američke sankcije na izvoz njegove nafte) u zamjenu za iransko ponovno sjedanje za pregovarački stol s Trumpom oko postizanja nekog novog nuklearnog sporazuma (naravno, prema novim američkim uvjetima), a što je Iran glatko odbio. Jer i ovaj današnji telefonski razgovor šefova ministarstava obrane Irana i Katara sigurno ne može ostati nezamjećen od strane Pentagona. Šoviše, nije isključeno da ga je potaknuo i sam Washington s ciljem da se stvari pomaknu s "mrtve točke". Naravno, to ćemo vrlo teško doznati, barem ne u nadolazećem srednjoročnom razdoblju.