prosvjedi sad
© Ira L. Black / Corbis putem Getty ImagesBijeli prosvjednik u velikoj gužvi koja se okupila na trgu Foley u NYC-u, 02. lipnja 2020., SAD
Pre ili kasnije doći će do tihe političke reakcije na zahteve da se belci samoponižavaju zarad greha iz prošlosti. A jednom kad se ona dogodi, više neće biti tiha

Ponekad velike političke promene stignu poput Sendbergove "Magle" (misli se na poemu američkog pesnika Karla Sendberga, prim. prev.) - na malim mačijim šapama, tiho i neprimetno sve do momenta dok ne obuzmu celu naciju. Pojava Donalda Trampa pre četiri godine je primer toga. Iako bučan i buntovan kandidat, mnogima je delovao kao politički klovn osuđen na poraz. Političari establišmenta gotovo jednoglasno su verovali da će "plavi zid" demokratske izborne dominacije ostati čvrst pred ovim tipom. Predviđalo se da će se republikanski Srednji zapad držati čvrsto, ali da će Hilari Klinton osvojiti predsednički mandat.

Međutim tiha magla se približavala. Među biračima srednje klase iz američke unutrašnjosti raslo je uverenje da nešto ozbiljno nije u redu u njihovoj državi, kao i da nacionalni lideri menjaju Ameriku na način koji uništava njihovu budućnost. Međutim narastanje tog osećanja nije bilo praćeno uličnim protestima ili zapaljivom retorikom, niti udruženim građanskim aktivizmom i javnim zahtevima. Naravno, mediji glavnog toka, čvrsto svrstani uz elitu, nisu detektovali tiho ključanje u biračkom telu. A i zašto bi? Kad su oni u pitanju, sve je bilo u redu.

Za to vreme, nezadovoljni su prosto trpeli, čekajući svoju priliku da tiho iskažu svoj stav u samoći glasačke kabine. Nakon što su to učinili, Donald Tramp je postao predsednik. Gotovo niko to nije predvideo.

Po svemu sudeći, nešto slično će se dogoditi nakon rasprostranjenih uličnih demonstracija - praćenih neredima, pljačkom, uništavanjem i nasiljem - koje su usledile posle užasne smrti Džordža Flojda u Mineapolisu, kojem je brutalni policajac držao koleno na vratu gotovo devet minuta. To što je jednom crnom muškarcu od strane belog policajca na takav način oduzet život razlog je za nacionalne izlive žalosti i duboko moralno preispitivanje. Ne čudi što su ankete pokazale široku podršku javnosti za mirne demonstracije, organizovane u čast Džordža Flojda i kao znak protesta protiv njegove besmislene smrti.

DVE NACIJE

Ali ankete takođe pokazuju i rasprostranjenu rezignaciju povodom uličnih nereda i pljačkanja. Stoga je građanska drama koja je usledila nakon Flojdove smrti, uključujući talase uništavanja i sve agresivniju retoriku levičara, intenzivirala neke tekuće političke tenzije koje se nalaze u srži trenutnog nezadovoljstva u Americi. Ona je zapravo akcentovala do koje mere se Amerika podelila na dve nacije koje imaju dva različita narativa o vremenima u kojim živimo i problemima sa kojima se suočavamo.

Jedan narativ, nazovimo ga liberalnim, nameće se sve većom snagom poslednjih godina, a naročito od smrti Džordža Flojda. Po njemu je Amerika inherentno rasistička država, inficirana nečime što se naziva "sistemski rasizam". Ne možete ga uvek primetiti, a često je skriven iza fasade lažne belačke dobroćudnosti. Ali on bez obzira na sve vreba u srcima belaca i suptilno se aktivira kako bi manjine, a naročito crnce, držao podređenim i primoravao ih da se osećaju inferiorno.

Prema dotičnom narativu, ovaj sistemski građanski virus naročito je problematičan u policijskim organima širom zemlje, gde neobuzdani rasizam predstavlja ozbiljnu opasnost za crnce, naročito za mlade crne muškarce. Dobar deo retorike koju proizvodi ovaj narativ dovodi nas do zaključka da nedužni crnci bivaju ubijani u sve većim brojevima širom Amerike usled rastuće i nekontrolisane brutalnosti i rasne pristrasnosti snaga reda.

Prirodi nastavak ove priče o sistemskom rasizmu i stalnom nasilju nad crnim Amerikancima je zaključak da belce, na osnovu grehova njihovih predaka i današnje opstajuće netrpeljivosti, treba postaviti na njihovo mesto. U tom smislu, preporučuje se određena doza ponižavanja. Ovaj deo narativa postao je naročito bezobziran u poslednjih nekoliko godina.

Drugi narativ, onaj konzervativni, pretežno je defanzivnog karaktera. Prema ovom gledištu, nema sumnje da se rasizam provlači kroz političko telo, pa je potrebno suzbijati ga tamo gde bude primećen. Sa rasnim profilisanjem u policiji mora se raskrstiti kad god i gde god se ono pojavi. Ali država je u pogledu obračunavanja sa otvorenim rasizmom, eliminisanja barijera za jednake šanse i prepoznavanja rasnih osetljivosti manjina, napravila ogroman napredak od ere borbe za građanska prava iz 60-ih godina prošlog veka. Problem sa optužbom za sistemski rasizam je taj što je previše neodređena kako bi se jasno utvrdila, pa se stoga, sve i kad bi bila osnovana - što mnogi spore - ne može efikasno rešiti.

STATISTIKA KAŽE DRUGAČIJE

Što se policijskog rasizma koji dovodi do ubistava crnaca u velikim brojevima tiče, statistike prosto ne podržavaju takvu tezu. Heder Mekdonald sa Instituta Menhetn ističe da je, na osnovu baze podataka Vašington posta, policija smrtonosno ustrelila devet nenaoružanih crnaca 2019. godine (kao i 19 nenaoružanih belaca). Na osnovu ukupnog broja crnačkih žrtava ubistava (7.407 u 2018. godini), Mekdonaldova zaključuje da je smrtonosno otvaranje vatre na nenaoružane crnce odgovorno za smrt oko 0.1 odsto u odnosu na ukupan broj ubijenih Afroamerikanaca u 2019. godini.

Svoje stanovište dodatno potkrepljuje citiranjem studija Nacionalne akademije nauka, istraživanjem policijske prakse u Filadelfiji od strane Ministarstva pravde, kao i istraživanjem jednog harvardskog ekonomiste. Studija Akademije nauka zaključila je da "nema značajnih dokaza koji bi potvrdili da postoji veća verovatnoća smrtonosnog otvaranja vatre od strane policije kada su u pitanju crnci".

Nakon Flojdovog ubistva, liberalni narativ brzo je počeo da dominira političkim diskursom Amerike. Može se primetiti svuda - u većini medija glavnog toka, u oštrim nastupima pobesnelih građanskih organizacija, u buncanju sveta poznatih, masovnim uličnim demonstracijama, pa i u neredima i pljačkama kojima se pustoše radnje, preduzetnici i naselja.

Retorika liberalnog narativa ovih dana servira se ratoborno, sa prkosom i snagom koji ne da ne trpe neslaganje, nego ni pasivnost. Podsetimo se iskustva Drjua Briza, proslavljenog beka Nju Orleans Sejntsa, koji je odgovorio na pitanje hoće li smrt Džordža Flojda dovesti do ponovnog protesta NFL igrača protiv rasne nepravde klečanjem tokom intoniranja američke himne pred utakmicu. On je rekao da neće učestvovati u takvom protestu, navodeći:
"Nikada se neću složiti sa bilo kim ko omalovažava zastavu Sjedinjenih Američkih Država ili moju zemlju".
Nastavio je sa iskrenim i elkoventnim iskazom patriotizma, prizivajući uspomene na svoje dedove ratne veterane i hrabrost aktivista građanskih prava koji su se borili da unaprede ovu državu.

Rezultat: eksplozija sramotnih, okrutnih napada i zlonamernih kritika. Upečatljiv primer je članak Vašington posta koji je napisao crnački sportski komentator Džeri Brjuer. Najpre je nahvalio Briza kao "jedno od najizuzetnijih ljudskih bića u sportu", kao čoveka koji je "epitom karaktera, dobrote i milosrđa koje ljudi traže u sportskim uzorima". Ali samo zato što je dobar momak i izuzetno ljudsko biće, zarežao je Brjuer, to ne znači da bi smeo da se izvuče zbog distanciranja od vida protesta koji je brendirao Kolin Kejpernik (američki fudbaler poznat po klečanju prilikom intoniranja američke himne u znak protesta protiv rasne diskriminacije u SAD, prim. prev.).
slika
© Mike McCarn/AP fileKolin Kepernik (desno) sa saigračem Erikom Ridom kleči na jednom kolenu tokom inotiranja američke himne na jednoj NFL utakmici zbog rasne diskriminacije i ubijanja Afroamerikanaca, Šarlot, 18. septembar 2016.
Briz, napisao je Brjuer, pokazao se kao "zalutali, bezosećajni tupan... kao donekle neuki i lenji mislilac kome je očajnički potrebna pomoć da sagleda širu sliku". Bila je to novinarska kontrola misli na delu, i upalila je. Briz se ponizno izvinio - i to dva puta - za svoj prestup protiv čovečnosti.

NIKAD NIJE DOSTA

Džeri Brjuer nastupio je kao policajac u službi pretpostavke nedodirljive svetosti liberalnog narativa, koji se, shodno tome, nijednom rečju ili delom ne sme dovesti u pitanje. Sličnu motivaciju možemo pronaći u skorašnjoj sudbini ženskog košarkaškog trenera sa Univerziteta u Vašingtonu, Džodi Vin. Reagujući na smrt Džordža Flojda, izdala je iskreno saopštenje zabrinutosti, u kojem se, između ostalog, navodi da "moramo stati uz naše crne Amerikance i tražiti pravdu! Crni, braon, žuti... SVI životi su važni!"

Ups. Ne može tako! Sistemski rasizam na delu. Ovde govorimo o crnačkim životima, a brkati to sa iskazima zabrinutosti za druge rasne grupe potpuno je neprihvatiljvo. Prema Sijetl tajmsu, njen Tviter nalog je deaktiviran, a Vin je brzo izdala novo saopštenje u kojem navodi kako je govorila samo o crnim životima. "Htela bih da se duboko izvinim", napisala je u naletu samoponižavanja, dodajući da je razumela da su njene reči bile "uvredljive za obojene osobe... Naučila sam tešku i važnu lekciju u ovom trenutku i posvećena sam svojoj edukaciji...o tome kako da se na najbolji način promenimo". Obećala je da će biti deo promene koja je usmerena na okončanje rasizma.

Ali za sledbenike liberalnog narativa nije dovoljno da prosto kinje i ponižavaju autentično herojske ličnosti poput Drjua Briza do tačke poricanja njihovih iskaza istinskog patriotizma. Oni takođe odbijaju da osude nerede i pljačku do kojih dolazi nakon povlačenja lokalnih policijskih službenika. Zašto? Zato što, izgleda, žele da očuvaju narativ koji animira levicu i daje joj zalet u zapaljivom diskursu američke politike.

Suštinski prožimajući element liberalnog narativa je sve brutalniji i sve zapaljiviji polemički napad na jedan demografski segment nacije - belce. Oni su krivi, govori se sve agresivnije, za grehe svojih predaka, za rasizam prošlosti. I moraju da ispovedaju svoju krivicu i traže oslobađanje od iste kroz samoporicanje.

Ovo je u šokantnoj uverljivosti prikazano u jednom video segmentu emitovanom u programu Takera Karlsona na Foks njuzu pre nekoliko dana. Mladoj belkinji na ulici, tokom protesta u Njujorku, prilazi čovek koji se predstavlja kao neko ko radi za pokret "Crni životi su važni". "Pošto radim za tu kompaniju", kaže čovek (koji je belac), "moj direktor mi je rekao da izađem i nateram Vas da se spustite na kolena pošto imate belačku privilegiju. Ukoliko bi oni videli belu osobu kako kleči, to bi smatrali znakom solidarnosti u ovoj situaciji".
prosvjedi sad
© Renee Jones Schneider/Star TribuneDemonstranti u Mineapolisu kleče na jednom kolenu u znak protesta zbog ubistva Džordža Flojda, 03. jun 2020.
Ona se polako, bez ijedne reči, spušta na kolena na trotoaru. "I da li biste samo, molim Vas, mogli da se izvinite", kaže tip, "zbog, znate, Vaše belačke privilegije?" Deluje kao da ne zna šta bi rekla. "Samo da se izvinite?" - insitira tip, nepromenjeno ljubaznog tona. "Izvinjavam se", kaže ona. "Pokušavam da osmislim reči kojim bih ti se zahvalila".

Nema sumnje da bi mnogi pripadnici elite ove zemlje tretirali dotičnu scenu kao dirljivu, možda čak i inspirativnu - mlada belkinja se spušta na kolena i izvinjava se... za šta tačno? Definitivno ne za nešto što je ona sama učinila. Ne, ona je naterana da se ponižava zbog svoje rase i to je, po svemu sudeći, prihvatila kao normalnu posledicu svog nasleđa.

KO SU RASISTI?

Ali podosta Amerikanaca neće deliti to stanovište. Oni će to shvatiti kao rasni napad i ogromni grabež za vlašću. Poklič "sistemskog rasizma" predstavlja pretnju za belce. Svi znamo da je rasizam najpotentniji društveni tabu u ovoj zemlji. Čak i nevine omaške ili benigni komentari mogu izazvati ozbiljne hajke, društvene i profesionalne sankcije i ostrakizam. Stoga ova optužba predstavlja ozbiljnu pretnju za milione Amerikanaca. A predstavlja i veliki politički kapital onima koji olako lepe ovu etiketu.
Ali, ukoliko je Amerika inficirana sistemskim rasizmom, ko su sistemski rasisti? Sudeći po gledištu onih koji guraju ovaj liberalni narativ, to sigurno nisu oni sami. To nisu liberali sa kablovske televizije koji se tako raskalašno razbacuju ovom optužbom. To nisu ni holivudski mandarini koji je bljuju na sve i svašta. Nisu to ni doajeni naučnih instituta sa svojim folirantskim studijama i grafikonima. Nije ni demokratski establišment koji stalno pribegava identitetskoj politici. Niti profesionalne slavne ličnosti koje, po njihovom sopstvenom mišljenju, vrednost imetka kvalifikuje za ličnosti od autoriteta. A ni oni sa vrha meritokratske elite koja živi svoj nedodirljivi život u ograđenim zajednicama. A zasigurno to nisu ni nacionalne manjine, koje se svakodnevno kljukaju liberalnim narativom.
Ko preostaje? Belci srednje i radničke klase, već ekonomski izmučeni raspadanjem američke industrijske baze i prinuđeni da se svakodnevno bore za opstanak u novoj visokotehnološkoj sredini ekonomije usluga. A sada moraju da brinu i da će postati novi krunski dokaz u večitom procesu protiv sistemskog rasizma koji elite neprekidno vode. Opet oni Hilarini "bednici" ("deplorables").

Ovo su zastrašujuće stvari za ljude koji samo žele da žive svoje živote bez osećanja ugroženosti ili rizika da budu izdvojeni kao primerci sistemskog rasizma i kao takvi pozvani na odgovornost zbog nekog opasnog lapsusa, poput stava da su svi životi važni, ili neke druge bezazlene rasne opservacije koja nikada ne bi smetala bilo kojoj beloj ili crnoj osobi pre svega nekoliko godina.
Kada politička reakcija usledi, kao što neizbežno hoće, doći će na malim mačijim šapama. A elite, uljuljkane u pomisao da je optužba za sistemski rasizam briljantno uspela da do tačke pokornosti zastraši sve potencijalne disidente, neće je primetiti dok ne bude prekasno.
demokrate
© APKongresmeni iz Demokratske stranke na čelu sa spikerkom Nensi Pelosi kleče u znak solidarnosti sa demonstracijama povodom policijskog ubistva Džordža Flojda, Vašington, 8. jun 2020.
Diskutabilno je hoće li ovo pomoći Donaldu Trampu u novembru. Njegov mandat je neuspešan, a birači retko propale mandate nagrađuju reizborom. Ali u bliskoj budućnosti, kako se problem bude intenzivirao, a beli Amerikanci osećali sve ugroženije identiteskom politikom levice i prezirom prema srednjoj Americi; dok demonstracije i nemiri budu postajali sve destruktivniji, kontra-pokret će se pojaviti. Verovatno će se uvući u politiku jednako tiho kao Sendbergova magla. Ali jednom kada stigne, neće dugo ostati tih.
Robert V. Meri, bivši korespodent Volstrit džornala iz Vašingtona i direktor kongresne izdavačke kuće "Congressional Quarterly", autor je više knjiga od kojih je najnovija: "Predsednik Maklini: Arhitekta američkog veka".
Izvor The American Conservative