jews
© RHC Vecht en VenenTijekom Drugog svjetskog rata ovaj znak je stajao na granici općine De Bilt na Utrechtsewegu. Slične table postavljene su i na drugim mjestima u općini.
Na natpisu piše: "Židovi nisu poželjni".
Opasno je koristiti skupinu ljudi kao žrtvenog jarca za društvene bolesti, ili ih opisati kao izvor bolesti ili kao one koji iskorištavaju druge u svoju korist. U povijesti postoji mnogo primjera kada su se događale ovakve vrste pogrdnog etiketiranja, od kojih je najužasniji bilo postupanje prema Židovima tijekom Drugog svjetskog rata.

Čisteći roditeljski dom, njemački pisac Joachim Krause (1946.) je pronašao na tavanu gotovo dvije tisuće pisama i dnevnika napisanih između 1933. i 1945. godine. Bilo je to nevjerojatno i bolno otkriće. Poput zagonetke, tekstovi su, jednom postavljeni kronološkim redom, dobivali sve više smisla.

Dnevnici su otkrili kako je prosječni Nijemac u to vrijeme bio zaslijepljen državnom propagandom i kako je navijao za demonizaciju Židova. Paralele s onim što se događa danas su upečatljive i šokantne.

Trojica mladih autora tih pisama su bili njegovi roditelji i njegov ujak, koji je preminuo 'herojskom smrću' 1942.

Njih troje su u svojim dnevnicima opisivali svoje političke pozicije i raspravljali, između ostalog, o židovskoj dilemi. Krause je došao do šokantnog otkrića da su njegovi roditelji podržavali nacionalni socijalizam; djeca to nikada nisu znala. Ispostavilo se da je majka bila strastvena obožavateljica Hitlera, a stric fanatični časnik. Jedino je otac zadržao određenu kritičku distancu od nacionalističko-socijalističke ideologije. Sadržaj pisama i dnevnika zahtijevao je od pisca da temeljno revidira vlastitu sliku o osvojim roditeljima, a to je učinio hrabro dokumentirajući cjelokupnu obiteljsku povijest u intenzivnoj knjizi Unknown Legacy (hrv. Nepoznato nasljeđe, op.prev.), objavljenoj 2018.

Što ovaj pogled u ono vrijeme čini tako fascinantnim jest to da pokazuje točno ono što državna propaganda čini ljudima. Novine Der Sonntag su napisale da Unknown Legacy: "ne samo da pokazuje kako su milijuni ljudi, zaraženi propagandom, mislili i ponašali se u to vrijeme, nego i kako se milijun puta o tome šutjelo, a i dalje se o tome šuti."

Prema službenom povijesnom narativu, njemački narod uglavnom nije bio svjestan onoga što se činilo Židovima, ali ova knjiga govori drugačiju priču: da su mnogi znali, pa čak i pljeskali tim 'mjerama'. U nastavku citiramo pismo majke Joachima Krausea tijekom ratnih godina, koje pokazuje ne samo da je obični Nijemac želio zlo Židovima, već i da, po njenom mišljenju, 'mjere' protiv tih ljudi nisu mogle biti dovoljno oštre:
"Nama, Nijemcima, su rušenja i razaranja po prirodi strani. Mi želimo stvarati, graditi, zato nam je tako teško prihvatiti metode i sredstva ovoga rata. Jedno je jasno: Kada se u nekim stvarima ponašamo nemilosrdno i grubo, a često čak pokazujemo nemilosrdnu i iznimnu okrutnost prema Židovima i partizanima, to je, nažalost, samo nužna obrana od daleko neljudskijeg zvjerstva koje nam je nanijela mržnja onih drugih. Nikada ne bismo zamislili da bi besmisleno mučili drugoga ili čak na jeziv način ubiti tisuće, ali moramo se osvetiti za ono što su nam sada i kroz dugi niz godina već učinili Židovi i njihovi pomagači. Narod koji se ne odupire oskvrnuću, silovanju i uvijek novim udarcima, nema časti i gubi pravo na postojanje. Židovi su napravili velike pakosti u svim sferama moralnog i duhovnog života. Sada to moraju platiti.

Po mom mišljenju, postoji temeljna razlika između poteškoća koje Volksdeutschen (njemački narod, op.prev.) moraju podnijeti diljem svijeta, pokolja u Vinnytsiu (grad u Ukrajini u kojem su Nijemci istrijebili sve Židove 1941., ur.) i naših oštrih mjera protiv Židova. Židov je apsolutno uvijek živio za sebe, a ne za dobrobit čovječanstva. Ali zašto posebno nas Nijemce toliko mrzi? Možda zato što u Nijemcu vidi suprotan princip života. Židovi isisavaju izvore moći čovječanstva zbog drevne gladi za moći, isključivo zbog vlastitog interesa, dok Nijemci, iz poziva koji osjećaju duboko u sebi, donose nove moći na svijet, žele učiniti nešto za čovječanstvo i voditi put do onoga što je dobro. Da će njemačko biće jednog dana svijet učiniti boljim, stoljećima je bio san naših predaka, a danas je to naša dužnost."
Paralele s našim sadašnjim vremenom

Dnevnici pokazuju koliko je obični Nijemac bio zatrovan državnom propagandom. Danas nas uče da su Nijemci mrzili Židove isključivo zbog njihove rase, ali je iz ovog pisma jasno da to nije bilo tako jednostavno. Njemačka državna propaganda je uvjerila njemački narod da je obrnuto: da Židovi mrze Nijemce i da su oni ti koji su poslali Nijemce u smrt, nanijeli velike pakosti i živjeli samo za svoju korist, a ne za dobrobit čovječanstva.

Danas se slični osjećaji izražavaju prema necijepljenim osobama. Prema [potpredsjedniku nizozemske vlade] Hugu de Jongeu, samo su cijepljeni ljudi 'preuzeli svoju odgovornost' cijepljenjem, a necijepljeni su asocijalni i zaslužuju da budu protjerani. Oni koji su cijepljeni to rade nesebično 'za druge' i za svijet, dok oni koji ne pristaju na cijepljenje žive samo za sebe. Prema državnoj propagandi, necijepljeni ubijaju cijepljene zauzimajući bolničke krevete, što onemogućuje dobre cijepljene osobe da se podvrgnu operacijama.

Parele se mogu vidjeti i u 'mjerama' koje su poduzete protiv Židova. Već 1. travnja 1933. njemačka država organizira bojkot židovskih poduzetnika i nezavisnih stručnjaka. U rujnu 1935. država je objavila opsežno zakonodavstvo o nacionalnosti i državljanstvu. Ovim zakonima Židovi su stavljeni izvan 'njemačke zajednice'.

U Nizozemskoj, sve je počelo kada je 1. srpnja 1940. Židovima zabranjeno raditi u protuzračnoj obrani. Zatim je uslijedila zabrana zapošljavanja Židova u državnu službu. Nakon toga više nisu bili dobrodošli na amsterdamskim tržnicama. U studenom je objavljeno da će židovski dužnosnici biti suspendirani; 21. veljače 1941. su otpušteni. Židovima je 7. siječnja zabranjeno posjećivanje kina. Nekoliko dana kasnije, svi Židovi su se morali prijaviti. Na raznim javnim mjestima počeli su se pojavljivati ​​natpisi 'Židovi nisu poželjni'.

Zaključavanje za Židove

Dok su sada na snazi zaključavanja za necijepljene osobe, kao na primjer u Austriji i u Nizozemskoj s '2G pravilima', tijekom Drugog svjetskog rata, zaključavanja su se odnosila samo na Židove. To su tada bile 'mjere': židovski studenti više nisu smjeli studirati na sveučilištu. 12. ožujka 1942., Židovi više nisu smjeli imati svoju tvrtku. 1. travnja, Židovi u nizozemskom gradu Haarlemu više nisu smjeli ulaziti u kafiće, restorane, kina, kazališta, knjižnice i bazene.

31. svibnja 1942.: Od tog datuma Židovima je zabranjeno posjećivanje bazena i plaža. Također više nisu smjeli iznajmljivati ​​sobe u nekim primorskim odmaralištima niti posjećivati ​​tamošnje javne prostore. Dana 1. rujna, židovskim učenicima zabranjeno je pohađanje redovnih škola i obrazovnih ustanova .

Židovima je od 15. rujna zabranjeno posjećivanje parkova, zooloških vrtova, kafića, restorana, knjižnica, hotela, kazališta, kina i muzeja. A tada, Židovi više nisu smjeli putovati niti se preseliti bez dozvole. Od tog trenutka na ulicama su osvanule table s tekstom 'Zabranjeno za Židove'. Židovsko vijeće je 20. listopada bilo dužno registrirati sve Židove u Nizozemskoj. Postojala je i nova uredba koja je Židovima ograničavala obavljanje određenih profesija i činila ih ovisnima o dozvoli. Tako je postalo puno lakše tvrtkama otpustiti Židove.

Židovi su 22. listopada morali napustiti ne-židovske udruge i zaklade. Dana 5. prosinca, svi ne-nizozemski Židovi morali su se prijaviti za 'dobrovoljno iseljavanje'. Javno obrazovanje za Židove zabranjeno je 9. siječnja. Na dan 23. siječnja 1942., osobne iskaznice Židova bile su označene slovom 'J'. Od dana 5. lipnja, bila je na snazi potpuna zabrana putovanja za Židove. Dana 12. lipnja, Židovima je zabranjeno kupovati u određeno vrijeme i smjeli su ući samo u ograničen broj trgovina. Židovi se više nisu smjeli baviti sportom. 30. lipnja: Uveden je policijski sat. Židovi su morali biti kod kuće između 8 popodne i 6 ujutro. 6. srpnja: Židovi više ne smiju posjećivati ​​ne-Židove.

Sličnosti s onim što se danas događa s necijepljenim ljudima trebale bi biti svima jasne. Ali, čini se, vrlo malo ljudi to primječuje. Zakoni se mijenjaju da podrže 2G politike, koje više neće dopuštati testiranje za pristup određenim ustanovama, stavljajući necijepljene ljude u potpuno istu situaciju kao Židove tijekom Drugog svjetskog rata. Necijepljene već otpuštaju u mnogim zemljama, politiku koju [nizozemski premijer] Rutte također pokušava provesti, te im više nije dopušteno putovati javnim prijevozom. U Kanadi, necijepljeni više ne smiju napustiti svoju zemlju. Virolog i veterinar Ab Osterhaus je rekao na Op1 kako bi najradije 'izolirao' necijepljene kao što to čini s bolesnim životinjama, da 'bi ih mogao prepoznati po nosu' i 'da bi ih htio sustavno progoniti'.

Nema moralnog kompasa

Nedavno je dr. Wendy Mittemeijer-Ooteman oglasila alarm na LinkedIn-u. Kao etički savjetnik za medicinske poslove, ona je napisala : 'Zapravo nisam željela ništa objavljivati ​​o tome, ali ovo me doslovno drži budnom. Ne zato što to kaže ovaj patetični djed bez moralnog kompasa [odnosi se na Osterhausa], nego zato što mu se u ovom trenutku nitko ne suprotstavlja. U farmaceutskoj etici nekoga poput Ab O. nazivamo 'vođom mišljenja', stručnjakom s formalnim i neformalnim utjecajem. Onaj čije je mišljenje sposobno voditi i zavesti veliku grupu ljudi. Uvježbana sam da procijenim etičko ponašanje ovakvih 'vođa mišljenja' i odlučim hoću li raditi s njima ili ne. U ovom slučaju moj besplatni savjet bi bio: ne radite s tim čovjekom.'

[Nizozemska javna organizacija za emitiranje] NPO smatrala je da bi bilo smiješno osmisliti parodiju na Squid Game u TV programu De Sociëteit u kojem se puca na necijepljene ljude. A NPO program Plakshot napravio je drill-rap video u kojem se mladima prijeti da će, ako se ne cijepe, dobiti 'bockanje', što je na nizozemskom žargonu znači nekoga izbosti nožem. A netko je rekao [necijepljenima] na NPO Radio 1: 'Svi možete jednostavno umrijeti.' Uzmite u obzir i cijelu raspravu o uskraćivanju prava necijepljenima na skrb, a sada i prava na rad i egzistenciju.

Poslanik FVD-a Pepijn van Houwelingen usporedio je snimke iznad s genocidom u Ruandi 1990-ih: 'Vidite li možda paralele između Radio Milles Collinesa i načina na koji je došlo do genocida u Ruandi' upitao je ministra pravosuđa, 'naspram genocidno-satirične fantazije o nasilju koju emitira NPO i u kojoj se masovno puca na određenu skupinu stanovništva, u ovom slučaju necijepljene?'

Na Radio Milles Collinesu, Tutse (prije watussi, etnička grupa prvenstveno iz Ruande, Burundija i Ugande; op.prev.) su nazivali žoharima koje je trebalo ubiti. Svi znamo kako je to završilo, kao što znamo kakva je bila sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Šokantno je da su i današnji 'dobri građani' ponekad ogorčeni prema necijepljenim ljudima, kao što su obični Nijemci u ono vrijeme bili ogorčeni prema Židovima. To, u kombinaciji s vladinom politikom isključivanja necijepljenih ljudi iz društva i njihovog daljnjeg uništavanja, izaziva strah od najgoreg u budućnosti.