Što li se događa s Putinovom glavom?
Podsjećam kako ja nisam nikakav ekspert po pitanju psihologije, psihoanalize i psihijatrije, no kao običan laik mogu učiniti ono što je dostupno svima s dva aktivna neurona u glavi, usporediti javne objave Vladimira Vladimiroviča Putina iz prošlosti i sadašnjosti kako bi se jasno vidjelo jesu li se njegovi stavovi, načini komunikacije i izričaja promijenili s vremenom.
Krenut ćemo s Putinovim govorom iz 2007. godine na Münchenskoj konferenciji o sigurnosnoj politici. Nakon pozdrava i uvoda Putin je rekao sljedeće:
Prije samo dva desetljeća svijet je bio ideološki i ekonomski podijeljen i upravo je golemi strateški potencijal dviju velesila osiguravao globalnu sigurnost.Nedugo nakon Majdana i političkih promjena s kojima se Ruska manjina pretvorila u građane drugoga reda, Putin je izjavio:
Ovaj globalni zastoj gurnuo je najoštrije ekonomske i društvene probleme na margine međunarodne zajednice i svjetske agende. I, kao i svaki rat, Hladni rat nam je, slikovito rečeno, ostavio bojevo streljivo. Mislim na ideološke stereotipe, dvostruke standarde i druge tipične aspekte hladnoratovskog blokovskog razmišljanja.
Nije se dogodio ni unipolarni svijet koji je bio predložen nakon Hladnog rata.
Povijest čovječanstva zasigurno je prošla kroz jednopolarna razdoblja i vidjela težnje prema svjetskoj nadmoći. A što se nije dogodilo u svjetskoj povijesti?
Međutim, što je unipolarni svijet? Kako god netko mogao uljepšavati ovaj pojam, na kraju krajeva, on se odnosi na jednu vrstu situacije, naime jedno središte autoriteta, jedno središte sile, jedno središte donošenja odluka.
To je svijet u kojem postoji jedan gospodar, jedan suveren. I na kraju krajeva, to je pogubno ne samo za sve one unutar ovog sustava, već i za samog suverena jer se uništava iznutra.
A to sigurno nema ništa zajedničko s demokracijom. Jer, kao što znate, demokracija je moć većine u svjetlu interesa i mišljenja manjine.
Inače, Rusiju - nas - neprestano uče o demokraciji. Ali iz nekog razloga oni koji nas podučavaju ne žele sami učiti.
Smatram da je unipolarni model ne samo neprihvatljiv nego i nemoguć u današnjem svijetu. I to ne samo zato što da postoji individualno vodstvo u današnjem - i upravo u današnjem - svijetu, onda vojni, politički i ekonomski resursi ne bi bili dovoljni. Ono što je još važnije je da je sam model manjkav jer u njegovoj osnovi nema i ne može biti moralnih temelja za modernu civilizaciju.
Uz to, ono što se događa u današnjem svijetu - a o tome smo tek počeli raspravljati - je okvir za uvođenje upravo tog koncepta u međunarodne poslove, koncepta unipolarnog svijeta.
I s kojim rezultatima?
Jednostrane i često nelegitimne radnje nisu riješile nikakve probleme. Štoviše, izazvale su nove ljudske tragedije i stvorile nova središta napetosti. Procijenite sami: ratovi, kao i lokalni i regionalni sukobi nisu se smanjili. G. Teltschik je to vrlo nježno spomenuo. I u tim sukobima ne gine ništa manje ljudi - umire ih još više nego prije. Značajno više, značajno više!
Danas smo svjedoci gotovo neograničene hiper uporabe sile - vojne sile - u međunarodnim odnosima, sile koja svijet gura u ponor trajnih sukoba. Kao rezultat toga, nemamo dovoljno snage da pronađemo sveobuhvatno rješenje za bilo koji od ovih sukoba. Pronalaženje političkog rješenja također postaje nemoguće.
Sve je veći prezir prema osnovnim načelima međunarodnog prava. A neovisne pravne norme zapravo se sve više približavaju pravnom sustavu jedne države. Jedna država i, naravno, prije svega Sjedinjene Američke Države, u svakom je pogledu prekoračila svoje nacionalne granice. To je vidljivo u ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i obrazovnoj politici koju nameće drugim narodima. Pa, kome se ovo sviđa? Tko je sretan zbog ovoga?
U međunarodnim odnosima sve više uočavamo želju da se zadano pitanje riješi prema tzv. pitanjima političke svrsishodnosti, na temelju postojeće političke klime.
I naravno, ovo je izuzetno opasno. To rezultira činjenicom da se nitko ne osjeća sigurnim. Želim ovo naglasiti - nitko se ne osjeća sigurnim! Jer nitko ne može osjetiti da je međunarodno pravo poput kamenog zida koji će ih zaštititi. Naravno da takva politika potiče utrku u naoružanju.
Dominacija sile neizbježno potiče brojne zemlje da nabave oružje za masovno uništenje. Štoviše, pojavile su se značajno nove prijetnje - iako su i prije bile poznate - danas su prijetnje poput terorizma poprimile globalni karakter.
Uvjeren sam da smo došli do tog odlučujućeg trenutka kada moramo ozbiljno razmišljati o arhitekturi globalne sigurnosti.
I moramo nastaviti traženjem razumne ravnoteže između interesa svih sudionika u međunarodnom dijalogu. Pogotovo jer je međunarodni krajolik toliko raznolik i brzo se mijenja - mijenja se u svjetlu dinamičnog razvoja u čitavom nizu zemalja i regija.
(...)
Nema razloga za sumnju da će se gospodarski potencijal novih centara globalnog gospodarskog rasta neizbježno pretvoriti u politički utjecaj i ojačati multipolarnost.
S tim u svezi značajno raste uloga multilateralne diplomacije. Potreba za načelima poput otvorenosti, transparentnosti i predvidljivosti u politici je neosporna, a uporaba sile trebala bi biti doista iznimna mjera, usporediva s primjenom smrtne kazne u pravosudnim sustavima pojedinih država.
No, danas smo svjedoci suprotne tendencije, odnosno situacije u kojoj zemlje koje zabranjuju smrtnu kaznu čak i za ubojice i druge, opasne kriminalce bezbrižno sudjeluju u vojnim operacijama koje je teško smatrati legitimnim. I zapravo, ti sukobi ubijaju ljude - stotine i tisuće civila!
No, istodobno se postavlja pitanje trebamo li biti ravnodušni i povučeni prema raznim unutarnjim sukobima unutar država, prema autoritarnim režimima, prema tiranima i širenju oružja za masovno uništenje? To je, naime, bilo i u središtu pitanja koje je naš dragi kolega gospodin Lieberman postavio saveznoj kancelarki. Ako sam dobro shvatio vaše pitanje (obraćanje gospodinu Liebermanu), onda je, naravno, ozbiljno! Možemo li biti ravnodušni promatrači s obzirom na ono što se događa? Pokušati ću odgovoriti i na vaše pitanje: naravno da ne.
Ali imamo li sredstva da se suprotstavimo tim prijetnjama? Naravno da imamo. Dovoljno je pogledati noviju povijest. Nije li naša zemlja imala miran prijelaz u demokraciju? Doista, svjedočili smo mirnoj transformaciji sovjetskog režima - mirnoj transformaciji! I to kakav režim! S kolikim brojem oružja, uključujući i nuklearno! Zašto bismo sada počeli bombardirati i pucati u svakoj dostupnoj prilici? Je li to slučaj kada bez prijetnje međusobnog uništenja nemamo dovoljno političke kulture, poštivanja demokratskih vrijednosti i zakona?
Uvjeren sam da je jedini mehanizam koji može donijeti odluke o korištenju vojne sile kao posljednjeg sredstva Povelja Ujedinjenih naroda. I u vezi s tim, ili nisam razumio što je naš kolega, talijanski ministar obrane, upravo rekao ili je ono što je rekao netočno. U svakom slučaju, shvatio sam da upotreba sile može biti legitimna samo kada odluku donese NATO, EU ili UN. Ako on doista tako misli, onda imamo različita gledišta. Ili nisam dobro čuo. Korištenje sile može se smatrati legitimnom samo ako tu odluku odobri UN. I ne trebamo zamijeniti NATO ili EU za UN. Kada UN uistinu ujedini snage međunarodne zajednice i bude stvarno mogao reagirati na događaje u raznim zemljama, kada iza sebe ostavimo taj prezir prema međunarodnom pravu, tada će se situacija moći promijeniti. Inače će situacija jednostavno rezultirati u slijepoj ulici, a broj ozbiljnih pogrešaka će se višestruko povećati. Uz to, potrebno je osigurati da međunarodno pravo ima univerzalni karakter kako u koncepciji tako i u primjeni svojih normi.
I ne smije se zaboraviti da demokratsko političko djelovanje nužno ide uz raspravu i naporan proces donošenja odluka.
(...)
I ovdje u Njemačkoj ne mogu ne spomenuti jadno stanje Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama u Europi.
Prilagođeni ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi potpisan je 1999. godine. Uzeo je u obzir novu geopolitičku stvarnost, odnosno eliminaciju Varšavskog bloka. Prošlo je sedam godina i samo su četiri države ratificirale ovaj dokument, uključujući Rusku Federaciju.
Zemlje NATO-a otvoreno su izjavile da neće ratificirati ovaj sporazum, uključujući i odredbe o bočnim ograničenjima (o razmještanju određenog broja oružanih snaga u bočnim zonama), sve dok Rusija ne ukloni svoje vojne baze iz Gruzije i Moldavije. Naša vojska napušta Gruziju, čak i po ubrzanom rasporedu. Probleme koje smo imali s gruzijskim kolegama riješili smo, svi znaju. U Moldaviji još uvijek ima 1500 vojnika koji provode mirovne operacije i štite skladišta streljivom zaostalom iz sovjetskih vremena. O ovom pitanju stalno razgovaramo s gospodinom Solanom i on zna naš stav. Spremni smo za daljnji rad u tom smjeru.
Ali što se događa u isto vrijeme? Istodobno takozvane fleksibilne američke baze s do pet tisuća ljudi u svakoj. Ispada da je NATO postavio svoje prve snage na naše granice, a mi i dalje striktno ispunjavamo ugovorne obveze i uopće ne reagiramo na te akcije.
Mislim da je očito da proširenje NATO-a nema veze s modernizacijom samog Saveza niti s osiguranjem sigurnosti u Europi. Naprotiv, predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje razinu međusobnog povjerenja. I imamo se pravo pitati: protiv koga je ova ekspanzija namijenjena? A što se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su danas te deklaracije? Nitko ih se i ne sjeća. Ali dopustit ću si da ovu publiku podsjetim što je rečeno. Želio bih citirati govor glavnog tajnika NATO-a g. Woernera u Bruxellesu 17. svibnja 1990. On je tada rekao da: "činjenica da smo spremni ne smjestiti vojsku NATO-a izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrst jamstvo sigurnosti". Gdje su ta jamstva?
(...)
Drage dame i gospodo, govoreći na Konferenciji o sigurnosnoj politici, nemoguće je ne spomenuti djelovanje Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Kao što je poznato, ova je organizacija stvorena kako bi ispitala sve - to ću naglasiti - sve aspekte sigurnosti: vojni, politički, gospodarski, humanitarni i posebno odnosi između ovih sfera.
Što vidimo da se događa danas? Vidimo da je ta ravnoteža očito narušena. Ljudi pokušavaju transformirati OESS u vulgaran instrument namijenjen promicanju vanjskopolitičkih interesa jedne ili skupine zemalja. A tu zadaću također obavlja birokratski aparat OESS-a koji apsolutno nije ni na koji način povezan s osnivačima države. Postupci donošenja odluka i uključivanje tzv. nevladinih organizacija prilagođeni su ovoj zadaći. Te su organizacije formalno neovisne, ali su namjenski financirane i stoga pod kontrolom.
(...)
Očekujemo da će se OESS voditi svojim primarnim zadaćama i graditi odnose sa suverenim državama na temelju poštovanja, povjerenja i transparentnosti.
(...)
U zaključku bih želio napomenuti sljedeće. Vrlo često - i osobno, vrlo često - čujemo apele naših partnera, uključujući naše europske partnere, da Rusija treba igrati sve aktivniju ulogu u svjetskim poslovima.
U vezi s tim dopustio bih si jednu malu primjedbu. Jedva da nas treba na to poticati. Rusija je zemlja s poviješću koja se proteže više od tisuću godina i praktički je uvijek koristila tu privilegiju za provođenje neovisne vanjske politike.
Ovu tradiciju danas nećemo mijenjati. Istodobno, svjesni smo kako se svijet promijenio i imamo realan osjećaj za vlastite mogućnosti i potencijal. I naravno, željeli bismo komunicirati s odgovornim i neovisnim partnerima s kojima bismo zajedno mogli surađivati na izgradnji pravednog i demokratskog svjetskog poretka koji bi osigurao sigurnost i prosperitet ne samo nekolicini odabranih, već i svima.
Mora se usvojiti novi Ustav, a to se mora učiniti putem referenduma kako bi se svi građani Ukrajine osjećali uključenima u taj proces, proces oblikovanja glavnih načela svog državnog sustava. To nije naš posao, već posao ukrajinskih građana i njezinih vlasti, koje o tome odlučuju. Mislim da bih se nakon formiranja Vlade, izbora predsjednika i novog saziva parlamenta, da sam na njihovom mjestu vratio bih se na Ustav, te bi ga usvojio na referendumu. Ako se netko osjeća izostavljenim u ovom procesu, on to nikada neće prihvatiti i uvijek će se boriti protiv toga.2014. nakon što je svrgnut demokratski izabran predsjednik Ukrajine Janukovič i postavljena marionetska vlada pod okriljem Washingtona, te nakon užasavajućih napada na Ruse u istočnoj Ukrajini, Putin je rekao sljedeće:
Zemlja je potonula u krvavi kaos u bratoubilačkom sukobu", rekao je Putin i dodao: "Dat ćemo sve od sebe da okončamo ovaj sukob što je prije moguće kako bi se završilo krvoproliće u Ukrajini.Nakon što je postalo jasno kako Kijev nema želje mirno riješiti problem u istočnoj Ukrajini Putin je izjavio:
To je protuustavno svrgavanje i oružano preuzimanje vlasti". Tko tvrdi da se to nije dogodilo? Ukrajina je postala laboratorij za opasne političke eksperimente. A tko vodi taj eksperiment? Ljudi koji sjede preko Atlantika i koje ne zanima što se događa "pokusnim kunićima" ovoga eksperimenta.Putin je 2015. zaključio kako nije važno kojim ga imenima prozivaju (na Zapadu), već da je važno što čini za Rusiju, te je također dodao:
Moje je duboko uvjerenje da će bilo koje suprotne radnje kako bi se uništila legitimna vlada [Sirije] stvoriti situaciju kojoj sada možete svjedočiti u drugim zemljama regije ili u drugim regijama, na primjer u Libiji, gdje su sve državne institucije dezintegrirane. Sličnu situaciju vidimo i u Iraku.Tijekom intervjua 2015. kojeg je Putin dao talijanskom Corriere della Sera, predsjednik Ruske Federacije je rekao sljedeće:
Ne postoji drugo rješenje za sirijsku krizu osim jačanja učinkovitih struktura vlasti i pružanja im pomoći u borbi protiv terorizma. No, istodobno ih pozivajući da se uključe u pozitivan dijalog s racionalnom oporbom i provedu reformu.
Čvrsto vjerujem da Rusija nije odgovorna za pogoršanje odnosa naše zemlje i država EU. Ovo nije bio naš izbor; to su nam diktirali naši partneri. Nismo mi uveli ograničenja trgovačkih i gospodarskih aktivnosti. Dapače, mi smo bili meta i morali smo odgovoriti uzvratnim, zaštitnim mjerama.Putin se 2016. ozbiljno osvrnuo na stanje u Ukrajini:
(...)
Nikada na Europu nismo gledali kao na ljubavnicu. Sad sam sasvim ozbiljan. Uvijek smo predlagali ozbiljnu vezu. Ali sada imam dojam da je Europa zapravo pokušavala s nama uspostaviti materijalno utemeljene odnose i to isključivo za svoju korist. Tu je zloglasni Treći energetski paket i uskraćivanje pristupa našim proizvodima nuklearne energije europskom tržištu unatoč svim postojećim sporazumima. Postoji nevoljkost da se prizna legitimitet našeg djelovanja i nevoljkost za suradnju s integracijskim udrugama na području bivšeg Sovjetskog Saveza. Mislim na Carinsku uniju koju smo stvorili i koja je sada prerasla u Euroazijsku ekonomsku uniju.
Jer u redu je kada se integracija odvija u Europi, ali ako to radimo na području bivšeg Sovjetskog Saveza, oni to pokušavaju objasniti željom Rusije da obnovi carstvo. Ne razumijem razloge takvog pristupa.
(...)
Pogledajmo sada Sporazum o pridruživanju EU-Ukrajina. Ne zahtijeva da Ukrajina postane dio europskog energetskog sustava, ali se smatra mogućim. Ako se to dogodi, morati ćemo potrošiti ne 2-2,5 milijarde, već, vjerojatno, oko 8-10 milijardi eura za istu svrhu. Pitanje je: zašto je to potrebno ako vjerujemo u izgradnju zajedničkog gospodarskog prostora od Lisabona do Vladivostoka? Koji je cilj Istočnog partnerstva Europske unije? Je li integrirati cijeli bivši Sovjetski Savez u jedinstveni prostor s Europom, ponavljam po treći put, od Lisabona do Vladivostoka, ili nešto presjeći i uspostaviti novu granicu između moderne Rusije i zapadnih teritorija uključujući, recimo, Ukrajinu i Moldavija?
Da vam sada kažem nešto drugo, a vi sami odlučite što ćete objaviti, a što izostaviti.
Koji su korijeni ukrajinske krize? Čini se da je uzrok potpuno nesrazmjeran onome što je danas postala potpuna tragedija koja je odnijela mnoge živote na jugoistoku Ukrajine. Što je izazvalo krizu? Bivši predsjednik Viktor Janukovič rekao je da treba razmisliti o potpisivanju sporazuma o pridruživanju Ukrajine s EU, eventualno napraviti neke promjene i konzultirati se s Rusijom, njezinim glavnim trgovinskim i gospodarskim partnerom. S tim u vezi ili pod tim izgovorom izbili su neredi u Kijevu. Aktivno su ih podržavali i naši europski i američki partneri. Zatim je uslijedio državni udar - totalno protuustavan čin. Nove vlasti su najavile da će potpisati Sporazum o pridruživanju, ali će njegovu provedbu odgoditi do 1. siječnja 2016. Postavlja se pitanje čemu je bio državni udar? Zašto su morali situaciju eskalirati do građanskog rata? Rezultat je potpuno isti.
Štoviše, krajem 2013. bili smo spremni Ukrajini dati 15 milijardi dolara kao državni zajam uz daljnjih 5 milijardi dolara putem poslovnih banaka; plus već smo mu dali 3 milijarde dolara tijekom godine i obećali da ćemo prepoloviti cijene plina ako budu plaćali redovito. Nismo uopće bili protiv toga da Ukrajina potpiše sporazum o pridruživanju s Europskom unijom. Ali, naravno, htjeli smo sudjelovati u konačnim odlukama, što znači da je Ukrajina bila i tada i danas je članica ZND-a slobodne trgovine, a kao članice imamo zajedničke obveze.
Kako je moguće to potpuno zanemariti, tretirati s potpunim nepoštovanjem? Ja to jednostavno ne mogu razumjeti. Rezultat koji imamo - državni udar, građanski rat, stotine izgubljenih života, devastirana ekonomija i društvena sfera, četverogodišnji zajam od 17,5 milijardi dolara koji je Ukrajini obećao MMF i potpuni raspad gospodarskih veza s Rusijom. Ali rusko i ukrajinsko gospodarstvo su međusobno vrlo duboko povezane.
Europska unija jednostrano je ukinula svoje carine za Ukrajinu. Međutim, obujam ukrajinske prodaje na europskom tržištu nije rastao. Zašto ne? Jer nema se što prodati. Na europskom tržištu nema potražnje za ukrajinskim proizvodima, ni po kvaliteti ni po cijeni, pored proizvoda koji su se već prodavali.
Imamo tržište za Ukrajinu, ali ukrajinska je strana jednostrano prekinula mnoge veze. Na primjer, svi motori za naše borbene helikoptere došli su iz Ukrajine. Sada su isporuke zaustavljene. Već smo izgradili jednu tvornicu u Sankt Peterburgu, a druga će biti završena ove godine, ali će proizvodnja tih motora u Ukrajini biti ugašena jer Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj takvi motori ne trebaju i nikada neće trebati. Ukrajinu je nemoguće na bilo koji način preusmjeriti svoju proizvodnju; za to će trebati milijarde ulaganja.
Ne razumijem zašto je to učinjeno. Pitao sam mnoge svoje kolege, uključujući Europu i Ameriku, o tome.
Ukrajina "igra opasnu igru", takvi postupci su glupi i zločinački. Mislim da je očito da sadašnje vlasti u Kijevu ne traže načine za rješavanje problema pregovorima, već su se okrenule terorizmu.Putin je na pitanje o razlici između SAD-a i Rusije 2017. godine rekao sljedeće:
Mi nikada ne bismo učinili nešto nepametno. Poput toga da kupimo kartu za vlak, a s njim se nikada nemamo namjeru voziti. Nikada ne radimo gluposti koje bi nam štetile. Nikada sebi ne pucamo u nogu.Tijekom predsjedničke prisege 2018. Putin je naglasio sljedeće:
Naš cilj je Rusija - za sve svoje građane, za sve ljude, nešto što bi trebalo postati zemlja mogućnosti za svačiju samoostvarenje. Vjerujem da je jamstvo mirne i prosperitetne budućnosti Rusije moja obveza i smisao moga života. (...)U intervjuu kojeg je Putin dao za Bjelorusku nacionalnu TV kuću 2020. godine je rekao sljedeće:
Zalažemo se za ravnopravnu i obostrano korisnu suradnju sa svim državama u interesu mira i stabilnosti na našem planetu. Rusija je snažan, aktivan i utjecajan igrač na globalnoj areni. Sigurnost i obrambena sposobnost zemlje su pouzdano osigurani. Nastavit ćemo posvetiti potrebnu i stalnu pozornost ovim pitanjima.
Znate, mislim da smo pokazali mnogo više suzdržanosti i neutralnosti u odnosu na događaje u Bjelorusiji nego mnoge druge zemlje, europske i američke, poput Sjedinjenih Država.Tijekom Valadai konferencije početkom 2021. godine Putin je poslao sasvim jasnu poruku:
Po mom mišljenju, mi smo doista objektivno pratili razvoj događaja u Bjelorusiji, iz svakog kuta, pokazujući obje strane. Vjerujemo da je na bjeloruskom društvu i samim ljudima da se pozabave time. Iako nam je, svakako, stalo do onoga što se tamo događa.
Taj nam je narod vrlo blizak i možda najbliži, kako po etničkoj blizini, tako i po jeziku, kulturi, duhovnom, ali i drugim aspektima. Imamo desetke ili vjerojatno stotine tisuća, ako ne i milijune, izravnih obiteljskih veza s Bjelorusijom i bliske industrijske suradnje. Dovoljno je reći da, primjerice, bjeloruski proizvodi čine više od 90 posto ukupnog uvoza poljoprivrednih proizvoda na rusko tržište.
(...)
Zasigurno se nadamo da će sve strane imati dovoljno zdravog razuma da dođu do rješenja mirnim putem, bez upuštanja u krajnosti. Naravno, ako narod izađe na ulice, to se ne može zanemariti. Svi ih moraju saslušati i odgovoriti. Inače, predsjednik Bjelorusije je rekao da je spreman razmotriti provedbu ustavne reforme, donošenje novog Ustava, održavanje novih parlamentarnih i predsjedničkih izbora na temelju novog Ustava. Ali ne smije se kršiti važeći Ustav. Jeste li primijetili da je Ustavni sud Bjelorusije donio presudu prema kojoj je apsolutno neprihvatljivo osnivanje nadustavnih tijela koja nisu predviđena temeljnim zakonom zemlje i koja pokušavaju preuzeti vlast? Teško je ne složiti se s ovom presudom.
(...)
Ovo je bila operacija tajnih službi. Ljudi koje ste spomenuli korišteni su bez njihovog znanja kako bi se preselili u Bjelorusiju. Dobili su savršeno legalne zadatke. Rečeno im je da moraju ići u treće zemlje, u Latinsku Ameriku i na Bliski istok, na apsolutno legalan posao. Ali zapravo su odvučeni u Bjelorusiju i predstavljeni kao potencijalna napadačka snaga kako bi se destabilizirala situacija tijekom predizborne kampanje. Ovo nije imalo nikakve veze sa stvarnošću.
Da ponovim da su ti ljudi išli raditi u treću zemlju. Tamo su ih jednostavno namamili, vukli preko granice. Inače, naši graničari ih nisu puštali i nisu se mogli nikamo useliti. Ali de facto su dovedeni na lažnim dokumentima.
To je bila operacija ukrajinskih tajnih službi u suradnji s njihovim američkim kolegama. Sada se to sigurno zna. Neki sudionici ovog događaja ili promatrači, dobro upućeni ljudi to sada ni ne kriju.
Formalno članstvo [Ukrajine] u NATO-u možda neće uspjeti, ali vojni razvoj teritorija [od strane NATO-a] je već u procesu. A to stvarno stvara prijetnju Ruskoj Federaciji.Nakon početka specijalne vojne operacije u Ukrajini Putin je zaključio:
Potaknuta Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama, Ukrajina se namjerno pripremala za scenarij sile, masakra i etničkog čišćenja u Donbasu. Masovni napad na Donbas i kasnije na Krim bilo je samo pitanje vremena. Međutim, naše Oružane snage su porušile ove planove.Držim da iz brojnih Putinovih izjava koje su se nagomilale tijekom godina možete stvoriti poprilično jasnu sliku o tome kako razmišlja lider Ruske Federacije. Iako su se mnogi zapadnjački političari odavno oprostili od činjenica, Putin je od početka svoje karijere težio ka multipolarnom svijetu, suverenitetu i neovisnosti kako svoje zemlje, tako zemalja s kojima je Ruska Federacija imala političke ili ekonomske veze, uključujući i nesretnu Europsku uniju koja je sve to izgubila svojom krivicom.
(...)
U Ukrajini je postojala mreža od desetaka laboratorija u kojima su se pod vodstvom i uz financijsku potporu Pentagona provodili vojni biološki programi, uključujući eksperimente sa sojevima koronavirusa, antraksom, kolerom, afričkom svinjskom kugom i drugim smrtonosnim bolestima. U tijeku su bjesomučni pokušaji da se prikriju "tragovi tih tajnih programa.
Iznova i iznova vidimo da je kijevski režim, kojemu su zapadni gospodari postavili zadatak stvoriti agresivnu 'anti-Rusiju', ravnodušan prema sudbini samog naroda Ukrajine.
Također je očito da zapadni rukovatelji jednostavno tjeraju kijevske vlasti da nastave krvoproliće. Opskrbljuju im se sve više i više serija oružja, dobivaju obavještajne podatke, primaju i drugu pomoć, uključujući vojne savjetnike i plaćenike.
(...)
Ukrajinci godinama granatiraju civilne ciljeve, gađaju središta gradova, okupljališta civila na otvorenom, poput trgova i igrališta. Nedavno granatiranje je samo još jedna kap u moru napada na civile. Europski i američki tisak ovu tragediju u Donjecku nisu ni primijetili, kao da se ništa nije dogodilo. Baš kao što su u proteklih osam godina licemjerno gledali kako su majke pokapale svoju djecu u Donbasu, kako su ubijani stariji ljudi. Ovo je jednostavno moralna degradacija, potpuna dehumanizacija.
Danas cijela planeta plaća cijenu ambicije Zapada, za zapadnjačke pokušaje da se na bilo koji način održi raspadajuća dominacija.
Želim da me čuju i obični zapadni ljudi. Uporno vam se govori da su vaše trenutne poteškoće rezultat neprijateljskog djelovanja Rusije i da morate plaćati iz svog džepa za napore da se suprotstavite navodnoj ruskoj prijetnji. Sve je to laž.
Razmišljanje i stanovišta Vladimira Vladimiroviča Putina su sada jednaka kao i prije 20 godina, uz jednu razliku, Putin je izgubio iluzije da se sa Zapadom može razgovarati i dogovarati.
Ako se pitate zašto, odgovor je jednostavan - nekome "preko bare" ne odgovara konkurencija, kako politička, tako ekonomska. Svi oni koji ne prate naputke maglovite šačice u vrhu ponerizirane zapadnjačke piramide moći, su, kao i Putin - neprijatelji koje treba "neutralizirati" na bilo koji način.
Unatoč svemu, novi svjetski poredak se stvara pred našim očima, no on zasigurno neće biti jednopolaran kako bi to Washington želio. Pa ipak, bojim se da nam budućnost neće donijeti ništa dobroga jer, ako se prisjetimo povijesnih lekcija o propastima moćnih imperija i civilizacija, slijedi nam vrijeme nesigurnosti i kaosa. Već sada možemo vidjeti kako su sankcije namijenjene Rusiji najviše pogodile EU koja odavno nema dovoljno prirodnih resursa da bi održala svoju populaciju, standard i gospodarstvo. Već sada vidimo kako se ruše lanci opskrbe prehrambenim namirnicama, krmivom, energentima, plemenitim i rijetkim mineralima, umjetnim gnojivom i golemim nizom proizvoda koje smo dobivali iz Ruske Federacije.
Pred nama je vrijeme golemih promjena kako zemaljskih tako geopolitičkih, preživjet će oni koji razmišljaju o dobrobiti svoje zajednice, a ne oni koje ljude smatraju resursom i koji su ogrezli u pohlepi.
Komentari čitatelja
na naše novosti