© Moscow Museum of Modern Art"Medalja u Khankali", I.S. Araslanov; naslikano 2007.
Od 25. ožujka 2022., naša analiza situacije potvrđuje zapažanja i zaključke donesene sredinom ožujka.
Ofenziva pokrenuta 24. veljače artikulirana je u dvije linije napora, u skladu s ruskom operativnom doktrinom:
1) Glavni napor usmjeren je prema jugu zemlje, u regiji Donbasa i duž obale Azovskog mora. Kako doktrina navodi, glavni ciljevi su — neutralizacija ukrajinskih oružanih snaga (cilj "demilitarizacije") i neutralizacija ultranacionalističkih, paravojnih milicija u gradovima Harkovu i Mariupolju (cilj "denacifikacije"). Ovaj primarni pritisak predvodi koalicija snaga: kroz Harkov i Krim prolaze ruske snage iz Južnog vojnog okruga; u središtu su snage milicije iz republika Donjeck i Lugansk; čečenska nacionalna garda doprinosi angažmanu u urbanom području Mariupolja;
2) Sekundarni napor na Kijev, usmjeren je na "pritiskanje" ukrajinskih (i zapadnih) snaga, kako bi ih spriječili u izvođenju operacija protiv glavnog napada ili čak u spriječavanju napada na snage ruske koalicije sa začelja.
Ova ofenziva precizno slijedi ciljeve koje je odredio Vladimir Putin 24. veljače. No, slušajući samo vlastitu pristranost, zapadnim "stručnjacima" i političarima ušlo je u glavu da je cilj Rusije preuzeti Ukrajinu i zbaciti njezinu vladu. Primjenjujući vrlo zapadnjačku logiku, oni Kijev vide kao "centar gravitacije" (Schwerpunkt) ukrajinskih snaga. Prema Clausewitzu, "centar gravitacije" je element iz kojeg zaraćena strana crpi svoju snagu i sposobnost djelovanja, te je stoga primarni cilj strategije protivnika. Zbog toga su zapadnjaci sustavno pokušavali preuzeti kontrolu nad glavnim gradovima u ratovima koje su vodili. Obučen i savjetovan od strane stručnjaka NATO-a, ukrajinski glavni stožer je, sasvim predvidljivo, primijenio istu logiku, usredotočujući se na jačanje obrane Kijeva i njegove okolice, dok je svoje trupe u Donbasu ostavio bespomoćnima, duž osi glavnih ruskih napora.
Da je netko pažljivo slušao Vladimira Putina, shvatio bi da strateški cilj ruske koalicije nije preuzimanje Ukrajine, već uklanjanje svake prijetnje ruskom govornom stanovništvu Donbasa. Prema ovom općem cilju, "pravo" središte gravitacije koje ruska koalicija pokušava ciljati je najveći dio ukrajinskih oružanih snaga okupljenih na jug-jugoistoku zemlje (od kraja 2021.), a ne Kijev.
Ruski uspjeh ili neuspjeh?
Uvjereni da je ruska ofenziva usmjerena na Kijev, zapadni stručnjaci su sasvim logično zaključili da se (a) Rusi odugovlače i da je (b) njihova ofenziva osuđena na neuspjeh jer neće moći dugoročno zadržati teritorij. Čini se da su generali, koji su se redali na francuskoj televiziji, zaboravili ono što i potporučnik dobro shvaća: "Upoznaj svog neprijatelja!" — ne onakvog kakvog bi netko želio da on bude, već onakvog kakav on jest. S takvim generalima više nam ne treba neprijatelj.
Uz to, zapadni narativ o ruskoj ofenzivi koja je zaglibila i čiji su uspjesi oskudni, također je dio propagandnog rata koji vode obje strane. Na primjer, niz operativih mapa, u izdanju Libérationa od kraja veljače, ne pokazuje gotovo nikakvu razliku od dana do dana, sve do 18. ožujka (kada su ih mediji prestali ažurirati). Tako je 23. veljače na [TV postaji] France 5, novinarka Élise Vincent ocijenila teritorij koji je zauzela ruska koalicija kao ekvivalent Švicarskoj ili Nizozemskoj. U stvarnosti smo bliže području Velike Britanije.
Kao primjer, promatrajmo razliku između situacijske karte 25. ožujka 2022., koju je objavio Ouest-France:
Zapravo, situacijska karta, od 25. ožujka, bi trebala izgledati više nalik:
Situacija od 25. ožujka 2022.:
["Poussée principale"= glavni potisak; "poussée secondaire"= sekundarni potisak].
Plavo područje u obliku kosti označava mjesto gdje se nalazi masa ukrajinske vojske (u stvarnosti, ova "masovna" ukrajinska vojska je podijeljena na nekoliko manjih kotlova).
Strelice s crvenim linijama prikazuju cjelokupnu ofenzivu ruske vojske. Strelice s narančastom linijom pokazuju proboj snaga Donbasa. Crvena točkasta crta pokazuje maksimalno napredovanje ruskih koalicijskih snaga.
["Poussée principale"= glavni potisak; "poussée secondaire"= sekundarni potisak].
Plavo područje u obliku kosti označava mjesto gdje se nalazi masa ukrajinske vojske (u stvarnosti, ova "masovna" ukrajinska vojska je podijeljena na nekoliko manjih kotlova).
Strelice s crvenim linijama prikazuju cjelokupnu ofenzivu ruske vojske. Strelice s narančastom linijom pokazuju proboj snaga Donbasa. Crvena točkasta crta pokazuje maksimalno napredovanje ruskih koalicijskih snaga.
Zamaglljivanje koja se održava na Zapadu o situaciji ukrajinskih snaga ima i druge učinke. Prvo, održava iluziju moguće ukrajinske pobjede. Stoga, umjesto da potiče pregovarački proces, Zapad nastoji produžiti rat. Zbog toga su Europska unija i neke njezine zemlje članice poslale oružje i potiču civilno stanovništvo i dobrovoljce svih vrsta da odu u borbu, često bez obuke i bez ikakve stvarne zapovjedne strukture — sa smrtonosnim posljedicama.
Znamo da u sukobima, svaka strana nastoji informirati na način kako bi dala povoljnu sliku o svojim postupcima. Međutim, slika koju imamo o situaciji i o ukrajinskim snagama temelji se isključivo na podacima koje je dostavio Kijev. On prikriva duboke nedostatke ukrajinskog vodstva, iako ga je obučavala i savjetovala NATO vojska.
Dakle, vojna logika bi nalagala da se, na primjer, snage zarobljene u Kramatorskom kotlu povuku do linije na Dnjepru, kako bi se pregrupirali i proveli protuofenzivu. Ali povlačenje im je zabranio predsjednik Zelenski. Još 2014. i 2015., pomno ispitivanje operacija pokazalo je da su Ukrajinci primjenjivali šeme "zapadnjačkog" stila, potpuno neprilagođene okolnostima i suočene s maštovitijim, fleksibilnijim protivnikom koji je imao lakšu strukturu vodstva. Isti fenomen vidimo i i danas.
Na kraju, djelomični pogled na bojište koje su nam dali naši mediji onemogućio je Zapadu da pomogne ukrajinskom generalštabu u donošenju ispravnih odluka. I to je navelo Zapad da vjeruje da je očiti strateški cilj Kijev; da je "demilitarizacija" usmjerena na članstvo Ukrajine u NATO-u; a ta "denacifikacija" ima za cilj rušenje Zelenskog. Ovu legendu potaknuo je apel Vladimira Putina ukrajinskoj vojsci da budu neposlušni, što je protumačeno (s velikom maštom i pristranošću) kao poziv na rušenje vlade. Međutim, ovaj je apel bio usmjeren na ukrajinske snage raspoređene u Donbasu da se predaju bez borbe. Zapadno tumačenje dovelo je do toga da ukrajinska vlada pogrešno procijeni ruske ciljeve i zloupotrijebi njihov potencijal za pobjedu.
Ne dobivate rat s pristrasnošću - gubite ga. I to je ono što se događa. Dakle, ruska koalicija nikada nije bila "u bijegu" niti je bila "zaustavljena" herojskom obranom - jednostavno nije napala tamo gdje su očekivali. Nismo htjeli slušati što nam je vrlo jasno objasnio Vladimir Putin. Zbog toga je Zapad tako postao — volens nolens — glavni arhitekt ukrajinskog poraza koji se upravo oblikuje. Paradoksalno, Ukrajina je danas u ovakvoj situaciji vjerojatno zbog naših samoproglašenih "stručnjaka" i rekreativnih stratega na našim televizijskim prijemnicima.
Vođenje bitke
Što se tiče tijeka operacija, analize iznesene u našim medijima najčešće dolaze od političara ili takozvanih vojnih stručnjaka, koji prenose ukrajinsku propagandu.
Budimo jasni. Rat, kakav god bio, je drama. Ovdje je problem u tome što naši stratezi u odijelima očito pokušavaju predramatizirati situaciju kako bi isključili bilo kakvo rješenje pregovorima. Međutim, takav razvoj događaja potiče poneka vojna lica sa zapada da progovore i da ponude nijansiraniju prosudbu. Tako je u Newsweeku analitičar Defense Intelligence Agency (DIA), američkog ekvivalenta Direction du Renseignement Militaire (DRM) u Francuskoj, primijetio da je "u 24 dana sukoba Rusija izvela oko 1400 napada i lansirala gotovo 1.000 projektila (usporedbe radi, Sjedinjene Države izvele su više napada i lansirale više projektila prvog dana rata u Iraku 2003.)"
Dok Zapad voli "omekšavati" bojno polje intenzivnim i dugotrajnim udarima, prije slanja kopnenih trupa, Rusi preferiraju manje destruktivan, ali više trupski intenzivni pristup. Na France 5, novinarka Mélanie Tarvant predstavila je smrt ruskih generala na bojnom polju kao dokaz destabilizacije ruske vojske. Ali ovo je duboko nerazumijevanje tradicije i načina djelovanja ruske vojske. Dok na zapadu zapovjednici imaju tendenciju da vode iz pozadine, njihovi ruski kolege imaju tendenciju da predvode — na Zapadu kažu: "Naprijed!" U Rusiji kažu: "Za mnom!" To objašnjava velike gubitke u višim ešalonima zapovjedništva, koji su već uočeni u Afganistanu - ali također govori o mnogo rigoroznijoj selekciji osoblja-stožera nego na Zapadu.
Nadalje, analitičar DIA-e je primijetio da je "velika većina zračnih napada iznad bojišnice, pri čemu ruski zrakoplovi pružaju 'blisku zračnu potporu' kopnenim snagama. Ostatak — manje od 20 posto, prema američkim stručnjacima — bio je usmjeren na vojna uzletišta, vojarne i prateća skladišta." Stoga se čini da fraza "neselektivnog bombardiranja [koje] razara gradove i ubija sve" koju odjekuju zapadni mediji proturječi američkom obavještajnom stručnjaku, koji je rekao,"Ako sami sebe uvjerimo da Rusija bombardira neselektivno, ili [da] ne uspijeva nanijeti više štete jer njezino osoblje nije doraslo zadatku ili zato što je tehnički nesposobno, onda ne vidimo pravi sukob."
Zapravo, ruske operacije se bitno razlikuju od zapadnog koncepta istog. Opsesija Zapada da nema smrtnih slučajeva u vlastitim snagama dovodi ih do operacija koje su prvenstveno u obliku vrlo smrtonosnih zračnih napada. Kopnene trupe interveniraju tek kada je sve uništeno. Zbog toga su u Afganistanu ili u Sahelu zapadnjaci ubili više civila nego teroristi. Zbog toga, zapadne zemlje angažirane u Afganistanu, Bliskom istoku i sjevernoj Africi više ne objavljuju broj civilnih žrtava uzrokovanih njihovim napadima. Zapravo, Europljani koji su angažirani u regijama koje samo marginalno utječu na njihovu nacionalnu sigurnost, poput Estonaca u Sahelu, tamo odlaze samo kako bi "pokvasili noge".
U Ukrajini je situacija sasvim drugačija. Dovoljno je pogledati kartu jezičnih zona da biste vidjeli da ruska koalicija djeluje gotovo isključivo u zoni ruskog govornog područja; dakle, među populacijama koje su joj općenito naklonjene. To također objašnjava izjave časnika američkog ratnog zrakoplovstva: "Znam da vijesti stalno ponavljaju da Putin cilja na civile, ali nema dokaza da to Rusija namjerno čini."
S druge strane, iz istog razloga - ali na drugačiji način - Ukrajina je rasporedila svoje ultranacionalističke paravojne borce u velikim gradovima, poput Mariupolja ili Harkova - bez emocionalne ili kulturne veze s lokalnim stanovništvom, te se milicije mogu boriti čak i po cijenu teških civilnih žrtava. A kako su primijetili mediji bliski republikancima u Sjedinjenim Državama, zlodjela koja se trenutno otkrivaju ostaju skrivena od strane francuskog govornog područja, iz straha od gubitka potpore Ukrajini.
Nakon "obezglavljujućih" udara u prvim minutama ofenzive, ruska operativna strategija bila je zaobići urbana središta i zaokružiti ukrajinsku vojsku "prikovanu" od strane snaga republika Donbasa. Važno je zapamtiti da "obezglavljivanje" nema za cilj uništiti generalštab ili vladu (kako to naši "stručnjaci" obično shvaćaju), već razdvojiti vodstvene strukture kako bi se spriječio koordiniran manevar snaga. Naprotiv, cilj je očuvanje vodstva same strukture kako bi mogle pregovarati o izlasku iz krize.
Dana 25. ožujka 2022., nakon što je zapečatila Kramatorski kotao kako bi uskratila bilo kakvu mogućnost povlačenja Ukrajinaca, te zauzevši većinu gradova Harkova i Marioupola, Rusija je praktički ispunila svoje ciljeve — ostaje samo da se koncentrira na smanjenje džepova otpora. Dakle, suprotno onome što je zapadni tisak tvrdio, ne radi se o preorijentaciji ili promjeni veličine ofenzive, već o metodičnoj provedbi ciljeva najavljenih 24. veljače.
Uloga dragovoljaca
Posebno uznemirujući aspekt ovog sukoba je stav europskih vlada koje dopuštaju ili potiču da se njihovi građani odu boriti u Ukrajinu. Poziv Volodomira Zelenskog da se pridruže Međunarodnoj legiji za teritorijalnu obranu Ukrajine, koju je nedavno osnovao, europske su zemlje dočekale s oduševljenjem.
Potaknuti medijima koji predstavljaju razbijenu rusku vojsku, mnogi od tih mladih ljudi odlaze, zamišljajući da idu — doslovno — u lov. Međutim, jednom kada dođu tamo, razočaranje je veliko. Svjedočanstva pokazuju da ti "amateri" često završe kao "topovsko meso", bez ikakvog stvarnog utjecaja na ishod sukoba. Iskustvo nedavnih sukoba pokazuje da dolazak stranih boraca ništa ne prinosi sukobu, osim što povećava njegovo trajanje i smrtnost.
Štoviše, dolazak nekoliko stotina islamističkih boraca iz regije Idlib, područja pod kontrolom i zaštitom zapadne koalicije u Siriji (i također područja u kojem su Amerikanci ubili dvojicu čelnika Islamske države), trebao bi izazvati našu zabrinutost. Doista, oružje koje vrlo liberalno isporučujemo Ukrajini već je dijelom u rukama kriminalnih pojedinaca i organizacija i već počinje predstavljati sigurnosni problem za vlasti u Kijevu. Da ne spominjemo činjenicu da bi oružje koje se reklamira kao učinkovito protiv ruskih zrakoplova moglo u konačnici ugroziti naše vojne i civilne zrakoplove.
Volonter koji se ponosno predstavio RTBF-u u vijestima u 19:30, 8. ožujka 2022., bio je obožavatelj "Corps Franc Wallonie", belgijskih dobrovoljaca koji su služili Trećem Reichu; i on ilustrira vrstu ljudi koje privlači Ukrajina. Na kraju ćemo se morati zapitati tko je dobio najviše — [u ovom slučaju] Belgija ili Ukrajina?
Neselektivna distribucija oružja mogla bi učiniti EU - volens nolens - pristašom ekstremizma, pa čak i međunarodnog terorizma. Rezultat — bijedu pridodajemo bijedi, kako bismo još više zadovoljili europske elite nego samu Ukrajinu.
Tri točke koje zaslužuju da budu istaknute u zaključku
1. Zapadna obavještajna služba, ignorirana od strane kreatora politike
Vojni dokumenti pronađeni u ukrajinskom sjedištu na jugu zemlje potvrđuju da se Ukrajina spremala napasti Donbas, te da je paljba koju su promatrači OESS-a uočili već 16. veljače signalizirala skoro izbijanje rata u roku od nekoliko dana ili tjedana.
Ovdje je Zapadu potrebna neka introspekcija - ili njegove obavještajne službe nisu vidjele što se događa i stoga su jako loše, ili su ih donositelji političkih odluka odlučili ne poslušati. Znamo da ruske obavještajne službe imaju daleko superiornije analitičke sposobnosti od svojih zapadnih kolega. Također znamo da su američke i njemačke obavještajne službe od kraja 2021. vrlo dobro razumjele situaciju i znale da se Ukrajina sprema napasti Donbas.
To nam omogućuje da zaključimo da su američki i europski politički čelnici namjerno gurnuli Ukrajinu u sukob za koji su znali da je unaprijed izgubljen - s jedinom svrhom da zadaju politički udarac Rusiji.
Razlog zašto Zelenski nije rasporedio svoje snage na rusku granicu, te je u više navrata izjavio da ga njegov veliki susjed neće napasti, vjerojatno je zato što je mislio da se oslanja na zapadnjačko zastrašivanje. Ovo je rekao za CNN 20. ožujka — jasno mu je rečeno da Ukrajina neće biti dio NATO-a, ali da će javno reći suprotno. Ukrajina je tako bila usmjerena da djeluje na Rusiju. Cilj je bio zatvaranje plinovoda Sjeverni tok 2, što je 8. veljače najavio Joe Biden tijekom posjeta Olafa Scholza; a nakon čega je uslijedila salva sankcija.
2. Slomljena diplomacija
Jasno je da od kraja 2021., Zapad nije ulagao nikakav napor da ponovno aktivira sporazume iz Minska, o čemu svjedoče izvještaji o posjetima i telefonskim razgovorima, posebice između Emmanuela Macrona i Vladimira Putina. Međutim, Francuska, kao jamac Minskih sporazuma i kao stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, nije poštivala svoje obveze, što je dovelo do situacije u kojoj se Ukrajina nalazi danas. Osjećaj je takav da Zapad pokušava doliti ulje na vatru od 2014.
Tako su stavljanje nuklearnih snaga Vladimira Putina u pripravnost 27. veljače naši mediji i političari predstavili kao neracionalan čin ili ucjenu. Ono što se zaboravlja jest da je to uslijedilo nakon tanko prikrivene prijetnje Jean-Yvesa Le Driana, tri dana ranije, da bi NATO mogao upotrijebiti nuklearno oružje. Vrlo je vjerojatno da Putin tu "prijetnju" nije shvaćao ozbiljno, već je želio potaknuti zapadne zemlje — a posebno Francusku — da odustanu od neumjerenog izražavanja.
3. Raste ranjivost Europljana na manipulaciju
Danas, percepcija koju propagiraju naši mediji jest ta da je ruska ofenziva propala; da je Vladimir Putin lud, iracionalan i stoga spreman na sve kako bi izašao sa mrtve točke u kojoj se navodno nalazi. U ovom potpuno emotivnom kontekstu, pitanje koje je postavio republikanski senator Marco Rubio tijekom saslušanja Victorije Nuland pred Kongresom bilo je u najmanju ruku čudno: "Ako se unutar Ukrajine dogodi incident ili napad s biološkim ili kemijskim oružjem, imate li ikakve sumnje da bi 100% iza toga stajali Rusi?" Naravno, odgovorila je da nema sumnje. Ipak, nema apsolutno nikakvih naznaka da Rusi koriste takvo oružje. Osim toga, Rusi su završili s uništavanjem svojih zaliha još 2017. godine, dok Amerikanci još nisu uništili svoje.
Možda ovo ništa ne znači. Ali u trenutnoj atmosferi, sada su ispunjeni svi uvjeti da se dogodi incident koji bi potaknuo Zapad da se, u nekom obliku, više uključi u ukrajinski sukob (incident "lažne zastave").
Jacques Baud bivši je pukovnik Glavnog stožera, bivši član švicarske strateške obavještajne službe i specijalist za istočne zemlje. Prošao je obuku u američkim i britanskim obavještajnim službama. Služio je kao šef politike za mirovne operacije Ujedinjenih naroda. Kao stručnjak UN-a za vladavinu prava i sigurnosne institucije, osmislio je i vodio prvu multidimenzionalnu obavještajnu jedinicu UN-a u Sudanu. Radio je za Afričku uniju i 5 godina je bio odgovoran za borbu u NATO-u protiv proliferacije malog oružja. Bio je uključen u razgovore s najvišim ruskim vojnim i obavještajnim dužnosnicima neposredno nakon pada SSSR-a. Unutar NATO-a pratio je ukrajinsku krizu 2014., a kasnije je sudjelovao u programima pomoći Ukrajini. Autor je nekoliko knjiga o obavještajnim službama, ratu i terorizmu, posebice: Le Détournement u izdanju SIGEST, Gouverner par les fake news, te L'affaire Navalny. Njegova posljednja knjiga je Poutine, maître du jeu? (Putin, majstor igre?, op.prev.) koju je objavio Max Milo.Ovaj članak je objavljen s ljubaznošću Centra Français de Recherche sur le Renseignement, Pariz. S francuskog preveo N. Dass.
Komentar: Baudove prethodne uratke možete pročitati ovdje: