Snage EUFOR-a vrše vojnu patrolu kroz civilna područja Bosne i Hercegovine u ožujku 2022.
Posrednički rat u Ukrajini prijeti uvući Balkan u veći regionalni sukob, jer SAD, EU i NATO militariziraju Bosnu i povećavaju pritisak na Srbiju, a Ukrajinski dron je pao u Hrvatskoj.
Posrednički rat u Ukrajini prijeti uvući Balkan u veći regionalni sukob, jer SAD, EU i NATO militariziraju Bosnu i povećavaju pritisak na Srbiju, a Ukrajinski dron je pao u Hrvatskoj.
Ovi vojnici su navodno poslani na Balkan da nadgledaju mirni prosvjed u organizaciji Boračke organizacije Republike Srpske, koji je podržala vladajuća stranka bosanskih Srba i njezin predsjednik Milorad Dodik.
Sve veća vidljivost trupa EUFOR-a i NATO-a u Bosni pogoršava ionako visoke napetosti u zemljama bivše Jugoslavije, nakon dramatične eskalacije nasilja u Ukrajini ove godine.
Intervencija EUFOR-a u Banjoj Luci uslijedila je nakon sličnih demonstracija sile u Bosni (iz "predostrožnosti") u posljednjih nekoliko mjeseci, uključujući prelet francuskih borbenih zrakoplova i vježbe u kojima su trupe EUFOR-a marširale trgovačkim ulicama u centru Sarajeva i vozile se oko civilnih područja u oklopnim vozila.
Prosvjedi u Banjoj Luci rezultat su oprečnih tumačenja nadležnosti prema Daytonskom sporazumu, sporazumu kojim je okončan četverogodišnji građanski rat u Bosni 1995.
Daytonski sporazum uspostavio je slab politički sustav za Bosnu i Hercegovinu u kojem je vlast podijeljena između dva "entiteta" uz liniju primirja: hrvatska i muslimanska "Federacija" i srpska "Republika".
Dok Dayton formalno uključuje Rusiju i druge zemlje koje nisu članice NATO-a u svoje nadzorno tijelo, sporazumom u praksi upravljaju vlade NATO-a i Austrija, koje zajedno imenuju "visokog predstavnika" koji ima široke ovlasti kojima može poništi demokratske odluke vlada pojedinih entiteta.
Iako je nominalno neutralna, Austrija igra ključnu ulogu u provedbi politike NATO-a u Bosni, a njezin status unutar bivših jugoslavenskih republika kao povijesne kolonijalne sile i velikog stranog investitora potkopava njezine tvrdnje o objektivnosti.
Dayton je također postavio okvir za ono što je zapravo postalo trajna vojna okupacija Bosne, prvo izravno pod NATO-om, a kasnije u okviru zajedničke operacije EU-NATO poznate kao Snage Europske unije za Bosnu i Hercegovinu - odnosno EUFOR.
Simbol EUFOR-a
U Tuzli, pretežno muslimanskom rudarskom gradu u Bosni, poznatom po tradiciji socijalističke i radničke borbenosti, 2014. godine započeo je val antiprivatizacijskih i antikorupcijskih prosvjeda.
Prosvjedi su bili značajni po širokoj solidarnosti između muslimanskih, hrvatskih i srpskih prosvjednika, te zajedničkom preziru prema nefunkcionalnim administrativnim strukturama i nacionalističkim elitama (uključujući spomenutog Dodika) koje je stvorio Dayton.
Kao odgovor, visoki predstavnik kojeg je imenovao Zapad zaprijetio je da će ugušiti prosvjede s austrijskim postrojbama.
U regiji sa živim nedavnim sjećanjima na užasan građanski rat, takve su zapadne prijetnje bile dovoljne da prosvjednike pošalju kući.
SAD i Europska unija naglašavaju ulogu Balkana u ratu u Ukrajini
Kao odgovor na ruski vojni upad u Ukrajinu ove veljače, Sjedinjene Države, Europska unija i NATO pojačali su svoje aktivnosti s EUFOR-om, održavajući sastanke na kojima su sudjelovali visoki predstavnici SAD-a, UK-a, Njemačke, Francuske i Italije.
Ovog ožujka, visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Josep Borrell, otputovao je u Bosnu kako bi se sastao s vodstvom EUFOR-a.
Zatim je u travnju dvostranačka skupina američkih senatora krenula na turneju po Balkanu kako bi, prema vlastitim riječima, "prenijela kontinuiranu potporu SAD-a svojim saveznicima usred ruske agresije na Ukrajinu i implikacije na europsku sigurnost u regiji".
Demokratski i republikanski senatori sastali su se s predstavnicima EUFOR-a i NATO-a u Bosni i Hercegovini. Američko veleposlanstvo u Sarajevu priopćilo je kako je sastanak održan "kako bi se razgovaralo o načinima na koje možemo ojačati suradnju i partnerstvo".
Zapovjednici EUFOR-a također su se koordinirali s američkim veleposlanikom u Bosni, Michaelom J. Murphyjem, ističući "važnost zajedničke suradnje i partnerstva".
Ova zapadna koordinacija prijeti uvlačenjem Balkana u veći geopolitički sukob.
Ukrajinski dron s eksplozivnim oružjem slučajno pogodio Hrvatsku
Bosna nije jedina bivša jugoslavenska zemlja u kojoj je NATO-ov doprinos miru i sigurnosti sumnjiv.
U ožujku, dron Tupoljev Tu-141 s bombom je ušao u hrvatski zračni prostor preko Mađarske i srušio se u stambenoj četvrti u središtu Zagreba, vjerojatno kao posljedica pogreške.
Dron Tupolev Tu-141
Iako nitko nije ozlijeđen, prolazak drona s eksplozivnim oružjem preko stotinu kilometara zračnog prostora NATO-a, a da nije presretnut, u Hrvatskoj je postavio pitanje o sposobnosti NATO-a da osigura sigurnost zemlje.
Pritisak Zapada na Srbiju
Vlade Srbije i bosanskih Srba suočene su sa sve većim pritiskom zapadnih vlada koje nastoje naštetiti bilateralnim odnosima s Rusijom, unatoč njihovim ponovljenim izjavama u kojima žale zbog eskalacije nasilja u Ukrajini i pozivaju na mirno rješenje sukoba.
Taj je pritisak doveo Srbiju do toga da u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda izglasa suspenziju Rusije iz Vijeća UN-a za ljudska prava, što je bio općenito nepopularan potez u Srbiji.
Prema navedenim ciljevima američke politike, pritisak na Srbiju nema smisla: Srbija je mala zemlja srednjeg dohotka koja ne igra nikakvu ulogu u ruskim ratnim naporima.
Srpska neutralnost za Rusiju je mnogo manje važna od uloge Izraela i Turske, koje su, za razliku od Srbije, u zapadnom tisku dobile malo kritika zbog njihove dvosmislene pozicije u sukobu.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić više puta je implicirao da pritisci na njegovu zemlju imaju za cilj uništiti Balkan, a ne pomoći Ukrajini.
Što god netko mislio o Vučiću ili o ratu, s obzirom na činjenički obrazac, ovo je objašnjenje uvjerljivije od službenog zapadnog.
Kosovski presedan
Vlada Srbije je također izrazila zabrinutost zbog ruskog pozivanja na intervenciju NATO-a 1999. u Saveznoj Republici Jugoslaviji (danas Srbija i Crna Gora) kao pravni izgovor za akcije Rusije u Ukrajini.
Intervencija NATO-a 1999., izvedena namjerno bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, dijelom kao demonstracija spremnosti NATO-a da djeluje jednostrano kršeći međunarodno pravo, ipak je ponudila slab pravni izgovor za vojnu akciju: prvo je priznala separatističku republiku na Kosovu, odmah prije nego što je bombardirala Srbiju da bi je zaštitila.
Iako neovisnost Kosova nikada nije dobila široko međunarodno priznanje - uglavnom zbog globalnog konsenzusa da su njegovo odcjepljenje i intervencija NATO-a bili u izravnom kršenju Povelje UN-a - NATO je ipak bio u stanju natjerati Srbiju da prihvati trajnu okupaciju Kosova nakon 78 dana bombardiranja.
Camp Bondsteel, baza američke vojske u kojoj se nalazi NATO-ova prisutnost na Kosovu, ključno je logističko središte za vojne operacije diljem Azije. To je jedna od najvećih američkih vojnih baza na svijetu i bila je umiješana u teška kršenja ljudskih prava od strane američkog osoblja, uključujući izručenja.
Slično kao američka baza u Guantanamo Bayu na Kubi, lokacija Camp Bondsteela u legalnoj sivoj zoni, pod vojnom okupacijom i bez civilnog nadzora, nudi prednosti za tajne operacije.
Ukrajinski vojnici na obuci u bazi američke vojske Camp Bondsteel na Kosovu 2010.
Posrednički sukob na Balkanu
Kao i u Bosni, stalna prijetnja obnove NATO agresije je uvijek prisutna avet u srpskoj politici.
Unatoč tvrdnjama da su njegove vojne okupacije namijenjene očuvanju regionalne stabilnosti, NATO nikada nije pokazao želju za trajnim mirom i pomirenjem među balkanskim zemljama.
Naprotiv, percipirana regionalna nestabilnost pouzdan je izgovor za održavanje stalne vojne prisutnosti na strateškom mjestu, bez demokratskog nadzora, kontrole ili transparentnosti koji bi bili ustanovljeni s redovitim članstvom u NATO-u.
Balkan je doživljavao velike ratove svakih nekoliko desetljeća kroz povijest modernih država - često posrednički sukobi između susjednih supersila - a tijekom razdoblja intenziviranja sukoba u Europi, regiji je potrebna obnovljena diplomacija, a ne militarističke provokacije.
Ipak, u skladu s maksimalističkim, eskalacijskim stavom NATO-a u samoj Ukrajini - eksplicitno nastojeći žrtvovati Ukrajinu u apokaliptičnom posredničkom ratu kako bi oslabio Rusiju - NATO nije učinio ništa da osigura ili umiri narode Balkana.
Možda je najveća opasnost stvaranje samoispunjavajućeg proročanstva. Tvrdnje da je regija osuđena na nestabilnost i nasilje riskiraju daljnje poticanje eskalacijskog ciklusa koji može dovesti upravo do nasilja koje se nada da će izbjeći.
Iako je ovo možda dobra vijest za zapadne proizvođače oružja, to ne štiti živote Hrvata ili Albanaca.
Međutim, unatoč rasističkim lažima o "drevnim etničkim mržnjama" i nasilnim kulturama, oružani sukob i nestabilnost su više puta nametnute Balkanu od strane koristoljubivih stranih sila, iskorištavajući iste unutarnje lomove i podjele koje postoje bilo gdje drugdje.
Regiji prijete vanjske provokacije, a ne temeljni sukobi među njezinim narodima.
Ništa od toga ne znači da je i nedavna ruska diplomacija u regiji bila posebno pozitivna. Opomene ruskog veleposlanika u Bosni i Hercegovini Igora Kalabuhova naišle su na široku osudu, nakon što je zaprijetio uzvratnom akcijom ako zemlja započene proces pristupanja NATO-u, navodeći nedavne ruske akcije u Ukrajini kao primjer mogućeg odgovora.
Eskalirajuća retorika i djelovanja s obje strane - ali posebno sa strane NATO-a, koji ima opsežnu nedavnu povijest vojne agresije u regiji i značajnu vojnu prisutnost u obje bivše jugoslavenske republike koje nisu članice NATO-a - povećavaju ozbiljnu opasnost od obnove nasilnog sukoba u regiji.
Bombaški napadi u Pridnjestrovlju prijete širenjem rata
Zapadni Balkan nije jedino mjesto na kojemu su razni akteri nastojali proširiti opseg posredničkog rata između Rusije i NATO-a otvaranjem novih frontova.
Pridnjestrovlje, sporna regija na istočnoj granici Moldavije s Ukrajinom, u kojoj se nalaze male ruske mirovne snage, ovog je travnja pogođen nizom bombaških napada nepoznatog podrijetla, usmjerenih na vladine institucije i radijsku infrastrukturu.
Komentar: Radijsku infrastrukturu koja emitira ruske medije.
Moldavska pro-EU predsjednica Maia Sandu dala je slične primjedbe Vučiću, sugerirajući napore za destabilizaciju formalno neutralne zemlje. Koje točno snage potiču eskalaciju u svakom od ovih slučajeva i zašto, nije uvijek jasno.
Komentar: Prije samo nekoliko dana, Moldavija je odbila ponudu nacističke vlade i vojske iz Kijeva koja je ponudila pomoć Moldaviji da za sebe 'osvoji' Pridnjestrovlje.
I Rusija i NATO djelovali su na načine koji potkopavaju suverenitet i teritorijalni integritet slabijih država i obje su se upustile u eskalirajuću retoriku. Međutim, napori za produljenjem, intenziviranjem i proširenjem zemljopisnog opsega oružanog sukoba, uključujući napore da se Moskva uvuče u sekundarne posredničke sukobe, u potpunosti su u skladu s navedenim američkim programom maksimiziranja troškova i destabilizacije unutar same Rusije.
Situacija u Ukrajini posve je jasno pokazala da se američka politika ne trudi zaštititi svoje tobožnje saveznike, uključujući članice NATO-a.
Washington ne samo da vidi ukrajinske živote kao prihvatljivu cijenu u posredničkom sukobu protiv Rusije; prihvatljiva je i gospodarska devastacija Europe i slijetanje bespilotnih letjelica s eksplozivom u Zagreb.
Komentar: To je zato što Rusija predstavlja toliku prijetnju podlim planovima establišmenta, te možemo očekivati (i trebamo se pripremiti) za eskalaciju provokacija kakve je malo tko na Zapadu doživio u svom životu.
Ovo je iznimno opasno razdoblje povijesti, za Balkan, za Europu i za svijet.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov čak je izjavio da je rizik od nuklearnog rata u sadašnjim okolnostima "znatan".
Koordinirani napori za poticanje diplomacije, deeskalaciju i mir nikada nisu bili hitniji.
Komentari čitatelja
na naše novosti