Svejedno da li su istovremeno i lekari, sveštenici, mistici, psiholozi, seoske starešine, proroci ili pesnici - šamani su ovlašćeni pregovarači sa skrivenom stvarnošću i zauzimaju uzvišenu poziciju u svojim društvima.

shaman
© Kerolin DrejkŠamanka početnica nudi duhovima mleko tokom svog obreda inicijacije u okolini Ulan Batora, prestonice Mongolije.
Nergvi stoji nasred sobe njišući se levo-desno, ritmično ponavljajući mantru: "Nebesa golema, priđite ovamo." Sklopljenih očiju, rukom steže snop šarenih krpica. Hrapavim glasom neprekidno ponavlja melodiju nalik na neku drevnu baladu: "O plava nebesa, golema što pokrivate me, priđite mi."

Nergvi je bu, kako Mongoli nazivaju šamane. Sebe smatra posrednikom između vidljivog sveta i skrivenog sveta duhova i bogova. Mistične ličnosti poput njega obnavljaju prastaru tradiciju širom Mongolije, srednje Azije i Sibira, gde ima publike prijemčive za njihove harizmatične obrede.

Posle meditacije i mantre Nergvi pada u trans u trenutku kad duh iz nevidljivog sveta može da uđe u njegovo telo. "O duše moj, jahao bih deset mongolskih krava tebe da bih ugledao. Molim te pusti zlatnu kukavicu da me odvede do duha tog."

Nas osmoro je na okupu, sedimo na hoklicama i krevetima sa metalnim ramovima koji su gurnuti do zida Nergvijeve jednosobne kolibe. Napolju je minus 12 stepeni, sredina je novembra. Tek je prošlo podne i sada je "konjski sat", po kineskom zodijačkom časovniku. Za Nergvija podne je savršeno vreme za putovanje u svet duhova.

"Nebesa vučja, pomozite mi. Čovek u nevolji, s mirom u srcu, došao je. Nebesa golema, priđite nam."

Nergvi je sitan, neugledan čovek umornog izraza lica, koji me podseća na glumca Voltera Mataua. Neobrijan i obučen u tamnosmeđi del, tradicionalnu mongolsku odeću, sa žutim pojasom i plavom, svilenom ešarpom oko vrata. Nogavice izbledelih plavih somotskih pantalona vire mu ispod odore. Na nogama ima posebne šamanske čizme od kože irvasa.

On je Darhad, pripadnik jedne etničke starosedelačke grupe sa severa Mongolije, uz granicu sa Rusijom. Darhada ima oko 20.000 i uglavnom su zadržali svoj tradicionalni nomadski način života. Nergvijev svakodnevni posao, recimo, svodi se na čuvanje krava, koza, ovaca i konja. Darhadi takođe praktikuju šamanizam u jednom od njegovih iskonskih oblika, kao sastavni deo života. Zabačenost ovog regiona glavni je razlog zašto se malo toga promenilo. Da bih stigao ovamo, prvo sam se klatio u avionu od glavnog grada Mongolije, Ulan Batora, a zatim sam se čitavih 13 sati truckao i klimatao uraspalom minibusu iz sovjetskog doba, preko zaleđenih reka, ledenih planinskih prevoja i po zavejanoj tundri.

Nergvijeva mantra se ubrzava, a njegovo njihanje sve više liči na ples. Povremeno izusti "điha" i zamahne snopom krpica kao da podstiče konja.

Smrekovo granje gori u furuni od livenog gvožđa, odajući aromatični miris; veruje se da dim ove biljke privlači duhove. Zbog ćebadi okačene na zidove, da bi se zadržala toplota, soba izgleda još manje. U ćošku, suprotno od vrata, nalazi se se zbirka amajlija, figurica, marama raznih boja, krpica i ostalih talismana - to je hram posvećen Nergvijevim duhovnim zaštitnicima.

Iznenada se ruši. Dvoje pomagača ga pridržavaju, a on ispušta urlik nalik zavijanju vuka. Zatim se cereka kao neki zlikovac iz filma strave i užasa. "Duh je ušao u njega", šapuće mi Zaja Oldov, moj vodič i prevodilac.

Odnose ga u zadnji deo sobe i on seda prekrštenih nogu, očiju i dalje sklopljenih. Jedna po jedna, osobe iz grupe mu prilaze. Šaman, ili duh koji kroz njega govori, opisuje prošlost svake osobe i daje joj savet.

Dolazi red i na mene; kleknem do njega. "Kao mlad, bio si veoma povučen." Nergvijev glas se produbljuje i zvuči samouverenije. "Voliš životinje. Kuda god si išao, ljudima si davao stvari i to im je budilo osmeh na licima." Sve je to tačno, ali može da važi maltene za svakoga.

Nastavlja dalje. "Imaš jedinstveni beleg s desne strane, ispod pazuha." (Netačno, tu nemam ništa na koži.) Zatim slede konkretne, šifrovane opaske. "Čovek sa znakom psa i ovce uskoro će ti pomoći." Nergvi tada zaključuje: "Svojom moći čuvaću tvoju porodicu i tvoje voljene. Ponesi ove smrekove grančice i spali ih u svom domu." Uzimam grančice, a on hvata nešto i pruža ruku. "Evo ti vučja kost. Nosi je u svom desnom džepu - štitiće te od nevolje."

Počinje da izlazi iz transa, mlatara i kruži rukama. Dahće, očiju punih straha (ili možda bola?). Njegova supruga Čimgi - žilava ženica u sivkastoplavom delu i zelenoj marami - prilazi i stavlja mu upaljenu cigaretu u usta. Još uvek se tresući, žvaće je, sve zajedno sa upaljenim krajem, i guta.

Naposletku, Nergvi se umiruje. Drugu ponuđenu cigaretu ovog puta puši. Čimgi se smeši svom mužu. "Jesi li dobro putovao, dušo?" pita ga.

saman
© Kerolin DrejkKao simbol večnosti i „matično drvo”, ovaj bor na severu Mongolije posećuju mnogi hodočasnici. On popušta pod težinom molitvenih tkanina čija plava boja predstavlja večitu sreću i mir.
shaman tree
© Kerolin Drejk
REČ "ŠAMAN" potiče iz jezika Evenkija, sibirskog naroda, poznatijeg kao Tunguzi. Međutim, šamana ima u gotovo svim krajevima sveta - sada šamanski centri postoje u Londonu, Bostonu i mnogim drugim zapadnim gradovima. Šamani veruju da nevidljivi duhovi prožimaju svet oko nas, deluju na nas i upravljaju našim sudbinama. Svejedno da li su istovremeno i lekari, sveštenici, mistici, psiholozi, seoske starešine, proroci ili pesnici - šamani su ovlašćeni pregovarači sa skrivenom stvarnošću i zauzimaju uzvišenu poziciju u svojim društvima.

Ne postoji precizna definicija šamanizma. "Bolji naziv je 'šamanizmi', u množini", kaže Mardžori Mandelstam Balzer, antropolog sa Univerziteta Džordžtaun u Vašingtonu. Ona mi objašnjava da verovanja, obredi i rituali variraju od osobe do osobe, jer je put do šamanizma izrazito individualan. Mada ima nekih sličnosti: ekstatični trans ili putovanje duše, kako ga neki zovu, zajednička je crta. Ali načini na koji šamani primenjuju svoja sredstva i duhovna saznanja veoma je raznolik, kao i krajnji ciljevi rituala. Mnogi šamani rade samostalno, dok se drugi udružuju u velike organizacije po gradovima koje deluju kao sindikati; Golomt, centar za šamanističke studije u Ulan Batoru, ima oko 10.000 članova.

Većina šamana u srednjoj Aziji, u većinski islamskim zemljama kao što su Kirgizija i Kazahstan, sebe smatraju revnosnim muslimanima, a njihovi obredi su prožeti tradicionalnim sufijskim misticizmom. Umotani u devičanski bele ogrtače, oni svoje rituale obavljaju u muslimanskim svetinjama, a svaki obred podrazumeva i čitanje obimnih molitvi iz Kurana. U Sibiru i Mongoliji, šamanizam se stopio sa lokalnom budističkom tradicijom u tolikoj meri da je često nemoguće razlučiti gde se jedno završava, a drugo počinje.

U Ulan Batoru upoznajem šamana Corigbatara Bancara - veoma krupnog, dežmekastog čoveka prodornog pogleda, koji je zasnovao sopstvenu versku instituciju - Centar za šamanizam i večno nebesko usavršavanje, koji sjedinjava šamanizam sa svetskim religijama. "Isus je koristio šamanske metode, ali ljudi to ne shvataju", kaže. "Takođe i Buda i Muhamed." Četvrtkom u svom geru (tradicionalnom mongolskom šatoru) postavljenom u centru grada, u zagušljivoj ulici punoj smoga Corigbatar vrši svoje obrede nalik na crkvenu liturgiju, sa desetinama vernika koji pažljivo slušaju njegove opširne propovedi.

shaman
© Kerolin Drejk
POŠTO SE POVRATIO iz transa Nergvi otvara flašu votke koju sam mu doneo kao poklon i svima sipa piće u plitke šoljice za čaj. Ponuđenu šolju uzimam desnom rukom - primiti bilo šta levom rukom je žestoko uvredljivo - i pre nego što otpijem, nudim piće duhovima u tri pravca. Lagano umačem prste u tečnost, prskam nekoliko kapljica u vazduh, zatim prema podu i na kraju prstima dodirujem svoje čelo.

Šamanizam je nešto sa čim se čovek rađa, kaže Nergvi, naiskap popivši punu šoljicu votke. Ne možeš tek tako da odlučiš da postaneš šaman, već duhovi moraju da te izaberu. Šamanski poziv se obično prenosi s kolena na koleno. "Moj otac je šaman", priča Nergvi, dodajući da je kao 25-godišnjak shvatio da ima sposobnost da komunicira sa spiritualnim svetom. "Bavim se ovim već 25 godina i imam 23 duha koja mogu da prizovem."

Ali šamanski talenat je tek početak, dodaje. Svi šamani prvo moraju da prođu kroz ozbiljno šegrtovanje i nauče vekovne rituale svog poziva. Ti rituali šamanu omogućavaju da kontaktira sa svetom duhova - kao onaj trans čiji sam očevidac upravo bio - ali i diktiraju načine kojima se iskazuje poštovanje duhovima. Šamani koriste sopstvenu obrednu opremu ispunjenu svetim duhom; ona "oživljava". Nergvi upotrebljava bubanj od kože irvasa, drombulju, šarene komade tkanine i svoj kostim.

U sovjetsko doba sve religije, uključujući šamanističku tradiciju, bile su gušene represijom. Mnogi šamani umrli su u radnim logorima. "Znao sam jednog šamana, zvao se Gombo, koji je uhapšen za vreme rituala. Godinu i po je proveo u zatvoru", priča Nergvi. U vreme kad je Nergvi počeo da vrši obrede, najgora vremena čistke uveliko su prošla, ali šamanizam je i dalje bio zabranjen, pa su šamani morali da rade u tajnosti. "Skrivali smo našu veru, da ne bi iščezla", kaže on. "Samo na dva mesta smo vršili obrede. U kući, pri čemu je neko uvek sedeo ispred vrata i motrio da li neko dolazi. Drugo je bilo jedno skrovito mesto u planini. Onda su se oko 1995. godine stvari promenile i mogli smo slobodno da vršimo obrede." I zaista, šamanizam sada doživljava veliki preporod širom svoje drevne postojbine u srednjoj Aziji, Sibiru i Mongoliji - toleći duhovnu glad naraslu tokom 70 godina prisilnog ateizma.

Sada Nergvijevo lice izgleda umornije nego ikad, kao da ga je obuzela duboka melanholija. Pre svega, šamanizam podrazumeva služenje svojoj zajednici, kaže on. "Kad postaneš šaman, odgovoran si za ljude oko sebe." Sve to uzima ogroman psihološki danak, što možda objašnjava činjenicu da među šamanima ima mnogo alkoholičara. "Ponekad moraš da radiš mračne stvari", kaže on, pa zaćuti.

shaman place
© Kerolin DrejkKamena humka, zvana ovo, u Mongoliji označava mesto na kojem su se ukazali duhovi; uviđavni putnici obilaze oko humke tri puta.
shaman place
© Kerolin DrejkLitice Burkanske stene uzdižu se kao kule bliznakinje iz sibirskog Bajkalskog jezera, najdublje slatke vode na svetu. Ljudi širom Azije veruju da duhovi sa Bajkala obitavaju na ovom krševitom špicu ostrva Olkon, gde neprestano dolaze brojni hodočasnici.
KAKO RASTRE POPULARNOST ŠAMANIZMA, njegovi rituali postaju značajni događaji - pa čak i unosni poslovi. Jednog avgustovskog dana na osunčanoj livadi u ruskoj sibirskoj republici Burjatiji dvadesetak ljudi u tamnoplavim odorama iz lokalne šamanističke grupe Tengeri ('Nebeski duhovi') izvodi energični obred tajlgan, u čast jednog svetog mesta na obližnjoj planini. Rojevi mušica i miris kuvane ovčetine lebde u vazduhu. Ovca je ritualno zaklana, isečena na četiri dela i krčka se u velikom kazanu.

Pevajući mantre i lupajući u okrugle bubnjeve od životinjske kože, šamani sede poređani, licem okrenuti ka svetom mestu Buka-Nojonu, čistini usred šumovite planinske padine. Kažu da tamo stanuju sveti duhovi, među kojima je i muški praduh po kojem je čistina nazvana. Ispred šamana su priručni stočići sa svećama, raznobojnim slatkišima, čajem, votkom i drugim ponudama za duhove. Prodaju se buze, burjatske knedle sa začinjenim mesom, koje neki trgovac nudi iz gepeka terenskog džipa, dok se deca igraju na sasušenoj travi. Iznad Buka-Nojona kruže dva orla, što znači, kako mi kažu, da se duhovi spuštaju.

shaman
© Kerolin DrejkŠamanka koja prevodi obred incijacije za novajlije, u okolini Ulan Batora, u ruci drži srce koje je upravo izvadila iz ovce. Ovaj žrtveni dar duhovima ona vidi kao simbol njene moći nad životom i smrću.
Stojim iza šamana, u polukrugu od oko 200 posmatrača. Publika je šarolika: Rusi, lokalni Burjati, zapadnjaci. Oleg Doržijev, jedan od šamana, povija se napred zbog koncentracije, dok njegova mantra i udarci u bubanj poprimaju frenetičan tempo. Najednom prestaje i skače na noge. U publici nastaje muk. Duh je ušao u njega.

Doržijev prilazi jednoj strani grupe. Njegova kapa liči na ratnički šlem, lice mu se teško razaznaje ispod niza crnih tananih resa. Hoda polako, mehanički, čini se da teško diše. Ljudi sklanjaju pogled. "Zabranjeno je šamana gledati u oči dok je duh u njemu", kaže čovek do mene, postojano gledajući u zemlju. "Može svašta loše da ti se desi."

Pomagač donosi šamanu stolicu da sedne. Oko njega se okuplja dvadesetak ljudi, neki kleče, drugi gotovo leže na zemlji. Postavljaju mu pitanja. Zašto mi posao ne ide? Zašto ne mogu da zatrudnim? Šaman odgovara tihim, ozbiljnim glasom.

Ostali šamani oko nas takođe padaju u trans, teturaju unaokolo, privlače pažnju. Scena mi liči na sibirsku verziju "Noći živih mrtvaca". Blizu mene jedan šaman sa rogovima na kapi prizva duha koji je strastveni pušač i zahteva potoke votke. Drugi šaman govori piskavo, kao da je zaposednut ženskim duhom. Posle nekih 20 minuta vreme je da duh napusti Doržijeva. Pomagači ga vode nekoliko metara dalje i teraju ga da skakuće. On skida svoju kapu i žmirka pred sjajem letnjeg sunca. Trans je gotov.

shaman audience
© Kerolin Drejk
Kasnije se sastajem sa Doržijevim u njegovoj prigušeno osvetljenoj, vojnički jednostavnoj kancelariji u sedištu Tengerija, na obodu Ulan-Udea, mirne prestonice Burjatije. Ispred prizemne drvene barake nalazi se velika skulptura oblikovana kao novogodišnja jelka, iskićena plavim barjacima, rogovima losa i lobanjom medveda.

"Kad počneš da padaš u trans, osećaš kako ti se približava silovita energija", kaže mi, malo povisivši ton. "Ne vidiš ga - to liči na ljudski obris u magli. Kad ti se sasvim približi, vidiš ko je, vidiš da je to duh. Neko ko je nekada davno živeo."

"On uđe u tebe i tvoja svest te napušta", nastavlja Doržijev. "Tvoja svest odlazi negde gde je predivno. Duh ti preuzme telo. A kad završiš, on odlazi, a tvoja svest se vraća. Osećaš se jako umorno, treba ti dosta vremena da se oporaviš."

Pre nego što je postao šaman, Doržijev je radio kao pravnik pri Ministarstvu pravde - na osnovu njegovog racionalnog izlaganja i smirenog načina govora, lako ga je zamisliti u tom poslu. "Nosio sam belu košulju i kravatu. Plata je bila dobra", priča on. Pre dvanaest godina, kad je imao 34 godine, uhvatila ga je takozvana šamanska bolest - duži period intenzivnih psihičkih, profesionalnih, ličnih i fizičkih teškoća, što se smatra znakom koji šalju duhovi. Problemi traju sve dok osoba konačno ne poklekne i prihvati šamanski poziv.

"Bolela su me leđa, bolela me je glava. Pošto sam prilično racionalan čovek, otišao sam kod lekara", kaže Doržijev. Ali lekar nije mogao da ustanovi šta nije u redu. "Osećao sam krivicu. Kao da lažem." Nelagoda je trajala četiri godine, sve dok jedan prijatelj, šaman, nije upao u trans da bi ga pročistio. Tokom rituala duhovi su otkrili da je Doržijev jedan od odabranih. Poslednjih osam godina, otkad je i sam šaman, nema bolove.

Doržijev je 2003. godine bio jedan od osnivača Tengerija, jer je želeo da bude deo zajednice. Organizacija se nedavno našla na udaru oštrih kritika. Nepisani zakon šamana je da nikada ne traže novac za svoje usluge, a nekoliko istaknutih burjatskih šamana optužuje članove Tengerija da naplaćuju astronomske sume. Takođe im prebacuju da isključivo žele publicitet i da prave cirkus smišljen da zadivi publiku. Ovde treba istaći da je šamanska zajednica izdeljena na brojne frakcije i rivalske grupe, tako da se deo kritika može pripisati ljubomori.

"Mi nemamo plate - živimo od onoga što nam ljudi daju", kaže Doržijev. Dok sam ja bio sa njim, delovao je kao da svoju profesionalnu odgovornost shvata vrlo ozbiljno i nikad nisam video da od klijenata traži novac. Sa suprugom Tatjanom i troje dece živi u skromnom, dvosobnom stanu u zgradi koju Tatjana održava. "Snalazimo se. Imamo dovoljno za hleb", kaže on kroz smeh.

Čak i samu ideju šamanske organizacije mnogi smatraju čudnom, štaviše jeretičkom, jer su šamani tradicionalno ruralna pojava i rade samostalno u svojim selima i nomadskim plemenima. Članovi Tenegrija smatraju da bi ih, kada ne bi imali svoje registrovano udruženje, prevladale dominantne verske grupe koje su posle pada komunizma stekle svoja čvrsta uporišta. "Uspeh određene vere zavisi od kvaliteta marketinga", kaže Doržijev.

shaman oleg
© Kerolin DrejkOleg Doržijev dovršava obred Buka-Nojon sa dvadesetak drugih šamana, u sibirskoj Republici Burjatiji, dok u pozadini jedna žena prosipa mleko u pravcu svete stene na padini, kao žrtveni dar.
ŠAMANIZAM JE više od duhovnog preporoda i unosnog posla. On je i katalizator kulturne obnove starosedelačkog naroda u postsovjetskoj Burjatiji. Na obali Bajkalskog jezera, najdublje slatke vode na svetu i jednog od najsvetijih mesta u Sibiru, bio sam svedok šamanizma kao samoopredeljenja, burjatske svetkovine namenjene Burjatima.

Burjati su mongolski narod u kojem su zastupljeni i hrišćanstvo i budizam. Pre oko 300 godina carska Rusija ih je progutala u sklopu svog nezadrživog širenja na evroazijskom kopnu. Tokom sovjetske ere, kao i ostale starosedelačke zajednice, Burjati su pretrpeli drastično smanjenje stanovništva, a njihova kultura je bila potisnuta. U današnjoj Burjatiji, jedva trećina populacije suBurjati.

Dok talasi Bajkala zapljuskuju podnožje obližnjeg brega, a po nebu lebde oblaci toliko nisko da vam se čini da ih rukom možete dohvatiti, trojica šamana u zelenoj, ljubičastoj i plavoj odori okupila su se da se pomole duhovima za dobru žetvu i slogu među ljudima. Izdvojili su se na stranu i jedva čujno mrmljaju reči za prizivanje duhova, kapajući mleko i votku u oganj male vatre naložene ispred njih. Nema transa, nema duhovnog vatrometa, samo se čuje šapat molitve i cvrčanje kad tečnost kapne u vatru.

Do mene stoji Petar Ažunov, vrlo energičan i temperamentan čovek, sa kosom vezanom u rep i retkom bradom, koji je istovremeno i šaman i antropolog. Za njega je šamanizam i politički stav, a ne samo verski pokret - to je pokušaj da se obnove burjatska nacionalna osećanja posle ruske hegemonije. Ažunov kaže da su u vreme komunizma šamanski rituali ponekad morali da se održavaju u gluvo doba noći. Ipak su mnogi lokalni komunistički funkcioneri tolerisali šamanizam, a neki su čak i dolazili kod šamana. "Moskva se boji autentičnih šamana kao što smo mi", kaže Ažunov. "Muslimane možete kontrolisati, budiste možete kontrolisati, organizovane grupe poput Tengerija možete kontrolisati, ali prave šamane ne možete." On ritualno sipa na zemlju nekoliko kapi lokalnog napitka tarasuna, vrste fermentisanog mleka jetkog ukusa, a zatim srkne jedan gutljaj.

Ažunov je tradicionalista koji smatra da žene ne treba da učestvuju u pojedinim šamanskim obredima. "Vaš fotograf Kerolin ne može da slika ovaj obred", kaže mi on, izvinjavajući se. "Kod žena postoji rizik da nisu čiste." Prisutni muškarci ozbiljnih lica potvrdno klimaju glavama.

Samo nekoliko stotina metara odatle, na drugom svetom mestu, Kerolin Drejk i ja nailazimo na tri žene, šamanke, koje vrše sopstveni ritual. Njihovoj predvodnici, Ljudmili Lozovnoj Lavrentijevoj, koja ima žutu maramu, crvene pantalone i brojne ogrlice, smešna je tvrdnja da samo muškarci mogu biti šamani. "Po burjatskom predanju, nekad davno jedan orao je leteo i ugledao trudnicu kako spava ispod drveta, pa ju je onda ispunio svetim duhom. Žena je rodila dečaka koji je postao šaman. Dakle, jasno je", kaže ona sa očiglednim zadovoljstvom, "prvi šaman je zapravo bila žena."

shaman
© Kerolin DrejkIsterujući zle duhove malim bubnjem, Ljubova Lavrentijeva skida uroke i pomaže bolesnima u svom kabinetu u Irkutsku, u Rusiji. Posle pada komunizma, šamanizam je doživeo preporod. Lavrentijeva se reklamira u lokalnim novinama i sebe naziva „krojačicom duša”.
shaman
© Kerolin DrejkU svom domu u Ulan Batoru studentkinja traži pomoć od šamanke da obezbedi dokumenta potrebna za studije u inostranstvu.
ODLAZEĆI SA BAJKALA, razmišljam o nečemu što mi je ispričao Oleg Doržijev. Po šamanističkom verovanju, univerzum je jedinstvena celina, džinovska mreža u kojoj su ljudska bića povezana sa planinama i jezerima, kao i međusobno i sa svojim precima. "Naši preci su nam najistaknutiji bogovi, oni su naši anđeli čuvari. Oni su stvarne osobe. Gajimo snažnu ljubav prema njima. To je ljubav dece prema roditeljima, roditelja prema deci i unucima. Ta energija nikada ne iščezava."

Nisam ostao ravnodušan prema ovome, kao ni prema ostalim aspektima šamanizma - jakoj individualnosti, dubokom poštovanju prema prirodi, vezama sa prošlošću. U najgorem slučaju, šamanizam je obično šarlatanstvo koje ponekad može da bude i opasno, kao onda kad sam gledao šamana kako čvrsto vezuje krpu oko glave čoveku koji je možda imao prelom lobanje. Čovek je iskolačio oči i glasno jaukao, očigledno zbog nesnosnog bola. Neki šamani tvrde da mogu da izleče rak, u šta je teško poverovati.

Pristalice se zaklinju da je to istina, nabrajajući slučajeve preobražaja i čudesnih izlečenja. Novinar i aktivista za ljudska prava Rupert Ajzakson i njegova supruga Kristin su 2007. godine doveli svog autističnog, petogodišnjega sina Rovena u Mongoliju, kod šamana po imenu Gost, iz naroda Catan. Nedavno sam razgovarao sa Ajzaksonom i on priznaje da ne može da dokaže da je šaman pomogao njegovom sinu, osim što mi je istakao promene kod deteta koje su nastupile maltene odmah. "Kad smo krenuli od kuće", kaže on, "Roven nije kontrolisao svoje fiziološke potrebe, često je imao napade histerije i nije bio sposoban da se sprijatelji sa bilo kim. Kad smo se vratili kući, ta tri poremećaja su nestala." Rovenu je sve bolje.

Kad sve sagledam, neću da se preobratim u šamanističku veru, ali i dalje imam onu vučju kost koju mi je dao šaman Nergvi - za svaki slučaj.

shaman
© Kerolin DrejkPreko dana Sain Ceceg (’Dobri cvet’), iz etničke grupe Catana, čuva svoje irvase na severu Mongolije.
shaman
© Kerolin DrejkUveče u svom orcu, šatoru nalik na vigvam, ona lupa u bubanj da bi ušla u trans, dok pomagač pali smrekove grančice čiji aromatični miris privlači duhove.