Howitzer
© Anatolii Stepanov/AFPUkrajinski vojnici rade pored poljske samohodne haubice kalibra 155 mm
SAD neće izravno intervenirati, jer to nije egzistencijalna kriza za Washington - malo će izgubiti nakon neizbježnog poraza Kijeva.

Strahovi da je sukob u Ukrajini sada zaglibio u neku vrstu pat pozicije koja riskira opasnu eskalaciju od uključenih strana kako bi se postigla pobjeda su neumjesni. Samo je jedan pobjednik u ukrajinskom sukobu, a to je Rusija. Ništa ne može promijeniti ovu stvarnost.

Poznati američki intelektualac John Mearsheimer je napisao važan članak o sukobu pod naslovom: 'Igranje vatrom u Ukrajini: Podcijenjeni rizici katastrofalne eskalacije'. Članak oslikava mračnu sliku o prirodi rata u Ukrajini (dugotrajni zastoj) i vjerojatnom ishodu (odlučna eskalacija uključenih strana kako bi se spriječio poraz).

Međutim, Mearsheimerove temeljne premise su u osnovi pogrešne. Rusija posjeduje stratešku inicijativu - vojno, politički i ekonomski - kada je riječ o ratu u Ukrajini i većem posredničkom angažmanu s NATO-om. Štoviše, ni SAD ni NATO nisu u poziciji eskalirati, odlučno ili na neki drugi način, kako bi osujetili rusku pobjedu, a Rusija nema potrebe za bilo kakvom sličnom eskalacijom sa svoje strane.

Ukratko, ukrajinski sukob je gotov, a Rusija je pobijedila. Sve što ostaje je samo dugo i krvavo čišćenje.

Ključ za razumijevanje kako je Mearsheimer tako pogriješio jest secirati njegovo razumijevanje ambicija i SAD-a i Rusije kada je riječ o tom pitanju. Prema Mearsheimeru:
"Otkad je rat počeo, i Moskva i Washington značajno su povećali svoje ambicije, i oboje su sada duboko predani pobjedi u ratu i postizanju znatnih političkih ciljeva."
Ovaj odlomak je posebno teško raščlaniti. Prvo i najvažnije, iznimno je teško artikulirati zdravu polaznu točku kada se radi o procjeni američkih "ambicija" u odnosu na Ukrajinu i Rusiju. Administracija predsjednika Joea Bidena naslijedila je politiku koja je osmišljena u doba Georgea W. Busha i djelomično je provedena pod timom Baracka Obame (gdje je Biden igrao ključnu ulogu). To je bila vrlo agresivna politika usmjerena prema potkopavanju Rusije s ciljem slabljenja ruskog predsjednika, Vladimira Putina, do te mjere da bi na kraju bio zamijenjen figurom koja je podložnija slijeđenju politike koju diktira SAD.

Ali čovjek se ne može pretvarati da nije bilo četiri godine politike Trumpove administracije koja je srušila narativ protiv Putina - i, šire, protiv Rusije - koji je objavila Obamina administracija. Iako Trumpov pristup američko-ruskoj diplomaciji s motom 'zašto ne bi mogli biti prijatelji' nikada nije dobio zamah, uspio je ozbiljno potkopati dva glavna politička stupa koja su podupirala politiku Obamine ere, a to su jedinstvo NATO-a i ukrajinska solidarnost.

Bidenova administracija nikada nije uspjela oživjeti smjer politike iz Obamine ere u vezi s Rusijom, uključujući njezine kratkoročne i dugoročne ciljeve protiv Putina. Trumpovo potkopavanje jedinstva i svrhe NATO-a, u kombinaciji s ponižavajućim povlačenjem iz Afganistana, postavilo ih je u nepovoljan položaj kada se radilo o suprotstavljanju izazovu ruske države koja se odlučila nametnuti u pogledu onoga što je smatrala svojim legitimnim nacionalnim sigurnosnim interesima, uključujući novi europski sigurnosni okvir koji poštuje pojam ruske 'sfere utjecaja'.

Umjesto toga, svijet je bio počašćen spektaklom Joea Bidena koji vrijeđa svog ruskog kolegu djetinjastim komentarima 'on je ubojica', cijelo vrijeme dajući obećanja u vezi s diplomatskim inicijativama (pritisak na Ukrajinu da prihvati Minsk II, započinjanje 'smislenih' pregovora o kontroli naoružanja) za koje se pokazalo da je njegova administracija nesposobna i/ili nevoljna da ih ispuni.

Kada je suočena sa stvarnošću ruskog vojnog gomilanja oko Ukrajine, najbolje što je Bidenova administracija mogla učiniti bilo je da uputi isprazne vojne prijetnje i još ispraznija obećanja o "smislenim i bezpresedanskim" gospodarskim sankcijama ako Rusija vojno intervenira.

Činjenica je da, iako američki vladini dužnosnici mogu davati hrabre izjave o potrebi nanošenja štete, preko posrednika, ruskoj vojsci kroz isporuku oružja vrijednog milijarde dolara Ukrajini, SAD su te koje su pretrpjele poraz u smislu tekućih gubitaka posredničke ukrajinske vojske i uništenja opreme pružene kao potpora. SAD su se, poput svojih saveznika u NATO-u, pokazale vrlo dobrima u davanju hrabrih izjava o ciljevima i namjerama, ali vrlo loše u njihovom provođenju u praksi.

Ovo je stanje američkih 'ambicija' u odnosu na Ukrajinu danas - sve je retorika, bez smislene akcije. Svaki strah od vojne intervencije SAD-a i/ili NATO-a u Ukrajini mora se odvagnuti u odnosu na stvarnost da vrući zrak ne stvara hladni čelik; Američki političari možda su vješti u ispunjavanju stranica poslušnih vodećih medija s riječima koje zvuče impresivno, ali ni američka vojska ni njezini saveznici u NATO-u nisu u stanju stvoriti smislenu vojnu sposobnost potrebnu za učinkovito suprotstavljanje Rusiji na terenu u Ukrajini.

Ova stvarnost ozbiljno ograničava opseg i razmjere svih mogućih američkih ambicija u vezi s Ukrajinom. Na kraju dana, Washington ima samo jedan put naprijed - nastaviti rasipati milijarde dolara novca poreznih obveznika slanjem vojne opreme u Ukrajinu, koja nema šanse promijeniti ishod na bojnom polju, kako bi uvjerili domaću američku publiku da njihova vlada 'čini pravu stvar' u gubitničkom naporu.

Ne postoji 'vojna opcija' u Ukrajini ni za SAD ni za NATO jer, jednostavno rečeno, ne postoji vojska koja je sposobna smisleno provesti takvu opciju.

Ovaj je zaključak ključan za razumijevanje ruskih 'ambicija'. Za razliku od SAD-a, Rusija je artikulirala jasne i sažete ciljeve u vezi sa svojom odlukom o slanju vojnih snaga u Ukrajinu. Oni se mogu opisati na sljedeći način:
Trajna ukrajinska neutralnost (tj. bez članstva u NATO-u), denacifikacija Ukrajine (trajno iskorjenjivanje odvratne nacionalističke ideologije Stepana Bandere) i demilitarizacija države - uništenje i uklanjanje svih tragova NATO-ove uključenosti u sigurnosnim poslovima Ukrajine.
Ova tri cilja samo odražavaju neposredne ciljeve Specijalne vojne operacije u Ukrajini. Konačni cilj - restrukturirani europski sigurnosni okvir kojim je sva NATO-va infrastruktura povučena na granice tog saveza iz 1997. - ostaje kao zahtjev o kojem se ne može pregovarati i koji će se morati riješiti nakon što Rusija osigura svoju konačnu vojnu i političku pobjedu u Ukrajini.

Ukratko, Rusija pobjeđuje na terenu u Ukrajini, a ni SAD ni NATO ne mogu učiniti ništa da promijene ovaj ishod. A kad Rusija jednom osigura ovu pobjedu, bit će u daleko jačoj poziciji da inzistira da se njezina zabrinutost oko održivog europskog sigurnosnog okvira poštuje i provede.

Mearsheimer vjeruje da situacija na terenu u Ukrajini pruža i SAD-u i Rusiji "snažne poticaje za pronalaženje načina da dominiraju i, što je još važnije, da izbjegnu gubitak".

Na kraju krajeva, sukob u Ukrajini nije egzistencijalni sukob ni za SAD ni za NATO; poraz u Ukrajini bit će još jedan neuspjeh - Afganistan na steroidima. Ali ukrajinski poraz, sam po sebi, ne prijeti raspadom NATO-a niti znači kraj američke republike.

Jednostavno rečeno, Mearsheimerov strah da gubitak u Ukrajini "znači da bi se Sjedinjene Države mogle pridružiti borbama ako očajnički žele pobijediti ili spriječiti Ukrajinu da izgubi" je neutemeljen.

Isto vrijedi i za njegovu tvrdnju da bi "Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje ako očajnički želi pobijediti ili se suočiti s neizbježnim porazom, što bi bilo vjerojatno ako bi američke snage bile uvučene u borbe."Rusija se niti "suočava s porazom" niti ima razloga za brigu, egzistencijalno, zbog američke vojne intervencije koja se, sa svih praktičnih točaka gledišta, ne bi mogla ostvariti čak ni kad bi SAD htjele biti toliko hrabre.

Mearsheimer zaključuje svoj članak napomenom da "Ova opasna situacija stvara snažan poticaj da se pronađe diplomatsko rješenje za rat."

Ništa nije dalje od istine. Baš kao što bi SAD nevoljno tražile "diplomatsko rješenje" za sukobe vođene protiv nacističke Njemačke i imperijalnog Japana, Rusija bi na sličan način bila nesklona uključiti se u bilo kakvu diplomaciju koja joj uskraćuje potpunu provedbu njezinih temeljnih ciljeva.

Još u ožujku, kao odgovor na tweet Joea Bidena koji je izjavio "Neka ne bude sumnje da je ovaj rat već bio strateški neuspjeh za Rusiju," odgovorio sam tweetom:
"Ovaj će rat ući u povijest kao strateška ruska pobjeda. Rusija će zaustaviti širenje NATO-a, uništiti opasnu jazbinu nacističke ideologije u Ukrajini, redefinirati europsku sigurnost potkopavanjem NATO-a i demonstrirati rusku vojnu snagu, važno sredstvo odvraćanja."
Te su riječi bile točne tada, a ostaju točne i danas.
O autoru:
Scott Ritter bivši je obavještajni časnik američkih marinaca i autor knjige Razoružanje u vrijeme perestrojke: Kontrola naoružanja i kraj Sovjetskog Saveza. Služio je u Sovjetskom Savezu kao inspektor za provedbu INF sporazuma, u stožeru generala Schwarzkopfa tijekom Zaljevskog rata, a od 1991. do 1998. kao inspektor UN-a za oružje