propaganda
"Samo osoba koja je proživjela period koji je prijetio njenom životu i toj dragocjenoj supstanci, njegovoj individualnoj slobodi, ratom, moći i tiranskim ideologijama - samo ona zna koliko je hrabrosti, koliko iskrenosti i odlučnosti potrebno da se održi unutarnje ja u takvom vremenu bezumlja stada".

— Stefan Zweig
U kulturi koja kao da od nas traži da se priklonimo ovoj ili onoj strani, ideologiji ili narativu, te da smo žrtve raznih okolnosti, odlučnost, hrabrost i iskrenost gube na važnosti a mentalnu osrednjost i slijepo prihvaćanje se predstavlja kao da su najveće vrline.

Umjesto da očuvamo vlastitu slobodnu volju i mogućnost izbora, mi ih predajemo onima koji ih izrabljuju i nadamo se da će na kraju sve dobro završiti. Ili zbog lijenosti ili straha ili nečeg trećeg, naučimo očekivati da će država ili neka institucija popraviti naše živote i okolnosti umjesto da se suočimo sa stvarnošću. Očekujemo da će mediji odraditi svoj posao i objektivno izvještavati o situaciji u svijetu umjesto da sami provjerimo i istražimo što se događa. Mislimo da će zdravstveni sustav biti od pomoći ako nešto pođe po zlu s našim zdravljem bez da se sami potrudimo učiniti sve što možemo da održimo ili popravimo vlastito fizičko ili mentalno zdravlje. Popis ide dalje i dalje. Ne dajemo si vremena da riješimo neke od tih osnovnih problema. Ne zaustavljamo se i ne odgađamo donošenje zaključaka nego revno slijedimo stručnjake koji navodno imaju odgovore, bez obzira na cijenu toga i moguće posljedice.

Zahtijevati da država ili određena institucija riješi probleme s kojima smo suočeni ne samo da atrofira našu sposobnost odgovaranja na situacije već i dovodi do toga da se država uvlači u sve kutke života kako bi ih regulirala, što rezultira rastućom birokracijom koja nam daje razne upute, od toga kako bismo trebali provoditi svoje vrijeme do toga što trebamo raditi kako bi ostali zdravi. Čak i kad se pokaže da njihovi savjeti nisu nimalo korisni, ponovno prigrlimo sljedeću stvar koju promoviraju misleći da ovaj put moraju biti u pravu. U modernom dobu to znači i da moderiraju ono što mislimo kroz kontrolu medija i pristupa informacijama. Ono što im se ne sviđa etiketiraju kao "lažne vijesti" i tvrde da sve to rade za dobrobit društva.

Očito postoji mnogo situacija kad se moramo oslanjati na razne stručnjake, ali to može otići u krajnost. Znati da su medicinske pogreške treći po redu uzrok smrti u SAD-u bi trebalo biti dovoljno da zastanemo i razmislimo kada se od nas očekuje da "vjerujemo struci". Ispostavilo se da je teorija o niskoj razini serotonina koja uzrokuje depresiju neutemeljena, a šteta koja je uzrokovana time nije nikako mala. Imamo i grozne prehrambene savjete za koje je više puta utvrđeno da su u krivu. Kad netko sve to dublje sagleda, može biti doveden u napast da radije potraži zdravstveni savjet od lokalnog vrača (ako takvi još postoje) nego od modernih stručnjaka. Nitko od nas ne voli biti u stanju neizvjesnosti i brzo zakrpamo rupe u vlastitom neznanju slijedeći ono što se promovira jer pretpostavljamo da znaju o čemu pričaju.

U takvoj klimi, razboritost, umjerenost i odgađanje upuštanja u određena djela može biti od koristi, ako to odgađanje primijenimo u pravilnom kontekstu, što znači da trebamo znati čitati situaciju i pravilo se postaviti. Na kraju nema jednostavnih situacija u kojima će pravilan odgovor uvijek biti isti, život uvijek od nas traži pravilno prosuđivanje, a slijepo vjerovanje "struci" ili autoritetima nikako nije primjer toga. Umjesto da igramo ruski rulet s vlastitim životima bilo bi pametnije da počnemo obraćati pažnju i preuzimati odgovornost. Ne postoje jednostavna rješenja za razne egzistencijalne ili društvene problema, a određena doza pesimizma bi nam mogla pomoći da ne nasjedamo na razne muljaže, na primjer kada smisle novi lijek za takozvanu "kemijsku neravnotežu" depresije. Korisno je imati stav da je budućnost otvorena, što znači da ima još mnogo toga za naučiti i istražiti, umjesto da vjerujemo da smo kao društvo stigli do konačnih odgovora.
"Usuditi se znači samo na trenutak izgubiti tlo pod nogama. Ne usuditi se znači izgubiti samoga sebe". — Søren Kierkegaard
Suočiti se sa stvarima koje ne volimo, sagledati druge izvore informacija, poslušati osobu s kojom se ne slažemo, sve to predstavlja gubitak tla pod nogama, barem na kratko. Ali na kraju, suočiti se s tom kratkotrajnom neugodnošću je mnogo vrijednije nego nastaviti slijepo hodati kroz života misleći da imamo odgovore i tako izgubiti sami sebe, kao što gore navedeni primjeri pokazuju može dovesti i do težih psihičkih ili fizičkih posljedica.

Možemo se zapitati da li je gubitak vlastitog ja cijena koju smo voljni platiti za održavanje iluzije da vlasti imaju naše najbolje interese u vidu kada provode svoje planove. Covid histerija je pokazala da je velik broj ljudi spreman tu cijenu platiti, barem na neko vrijeme. Trebali bi imati više samopoštovanja umjesto da predajemo vlastiti um onima koji ga izrabljuju u vlastite svrhe.
"Čini se da većina naših društvenih institucija ima za cilj održavanje čovjeka u osrednjosti ideja i emocija, što ga čini najprikladnijim da vlada ili da se nad njime vlada".

— Nicolas de Chamfort
Postoji nešto zagušljivo u prihvaćanju ograničenja našeg svjetonazora koja dolaze zbog našeg aktivnog prihvaćanja modernih dogmi koje nam serviraju uz auru "znanosti". Neki se pojedinci zbog osobne naravi bune protiv toga i na svima nama ostaje odluka da li da ih prihvatimo ili zaobiđemo.
"[Galapagoške kornjače nikada ne obilaze prepreke; one ostaju čvrsto ukopane uz nju, bila da je riječ o kamenu ili glavnom jarbolu.] Drže se svog nefleksibilnog puta. Njihovo glavno prokletstvo je njihov mučan impuls za izravnost u pretrpanom svijetu".

— Herman Melville