Neuspjeh ofenzive ne samo što bi snažno uzdrmao političke ambicije predsjednika Volodimira Zelenskog na izborima iduće godine, već bi uzdrmao i čitav politički i vojni aparat, a mogao bi dovesti i do ruskog pokretanja svoje protuofenzive koju bi tada bilo puno teže zaustaviti.
Sve su to elementi koje u Kijevu dobro znaju, kao što i znaju da ruske snage nisu "mačji kašalj" (kako bi se to moglo pretpostaviti prateći angažirane i nestručne medije i analitičare) i da je ratna sreća krajnje nepredvidljiva.
Rizik, naravno, itekako postoji i na strani Zapada (ali ipak manji, i političkih je a ne egzistencijalnih dimenzija jer Zapad uvijek može reći "mi smo Kijevu dali sve što smo mogli i što mu je trebalo, a zabrljao je ukrajinski državni vrh). O ovom riziku više na kraju teksta.
Osim toga, na ukrajinski državni vrh vršio se postojani pritisak kako ofenziva mora biti pokrenuta, da je upravo sada najveća prilika za uspjeh, a sve je to nužno pokrenuti uoči summita NATO saveza u Vilniusu, u srpnju, kako bi se opravdala velika vojna ulaganja (uspjeha ukrajinskih snaga nema još od početka listopada prošle godine, a u međuvremenu su izgubili i važan grad Bahmut) - pa je bilo jasno kako odstupanja Kijeva po tom pitanju nema i ne može biti.
Smanjeni apetiti od ofenzive; novovjeki ruski "vlasovci"
Međutim, u međuvremenu su u zapadnim političkim strukturama i medijima apetiti vezani uz očekivani rezultat ofenzive smanjeni s obzirom na jasne pokazatelje kako je ruska vojska i brojnošću vojnika i količinom i vrstom tehnike dopremljenom na linije sukoba ojačala i dodatno utvrdila obrambene položaje, ali i "naučila ratovati". Zato se naglasak sada stavlja na mogući značajni uspjeh ukrajinskih snaga barem na jednom dijelu bojišnice duže od 900 kilometara, što bi onda trebalo, prema mišljenju Washingtona, osnažiti poziciju Kijeva za pregovaračkim stolom za zaustavljanje ratnog sukoba prema po sebe povoljnijim uvjetima.
Kijev je, međutim, i dalje nastavio s tvrdnjama kako će ukrajinska ofenziva razbiti ruske snage i protjerati ih iz zemlje. Time je održavao moral i čvrstoću svojih snaga, poglavito nakon što se doznalo za gubitak Bahmuta u krajnje neugodnom trenutku (pred pretpostavljeni početak ofenzive i u vrijeme održavanja summita G7 u Hirošimi gdje je i Zelenski bio gost).
U jednoj od prethodnih analiza napisao sam kako će ukrajinska vojska uskoro pokrenuti ofenzivu ali da će Kijev to negirati, a potvrditi njezin početak jedino u slučaju da se na bojišnicama dogode značajni uspjesi - iznad razine onih taktičkih koji su nužni pri bilo čijem pokretanju ofenzive (ali sami po sebi ne donose previše ploda jer ne mogu prelomiti situaciju čak i na operativnoj a kamoli strateškoj razini).
Međutim, prva faza ukrajinske ofenzive pošla je po zlu i gubici ukrajinske žive slile i tehnike puno su veći od očekivanog uz minorne uspjehe na terenu koji se teško mogu nazvati i taktičkima, pa se počela mijenjati i službena retorika. Sada je dominantni narativ zapadnih političara i stratega NATO saveze taj, da ni ukrajinska ni ruska vojska još nisu ubacile glavninu svojih snaga, odnosno da odlučujuća bitka tek predstoji.
Uoči ofenzive pokrenuti su ukrajinski topnički i napadi dronovima na rusku susjednu Belgorodsku regiju, kao i napadi diverzanata (Kijev ih naziva ruskim dobrovoljačkim korpusom koji se bori protiv službene Moskve i negira svoje sudjelovanje, ali mu u tome malo tko vjeruje s obzirom da su kod diverzanata pronađena i uništena američka oklopna vozila, kao i belgijske jurišne puške što jasno ukazuje da su stigli s ukrajinskog teritorija i tamo bili opremljeni). Jezične razlike nema jer se Ukrajinci jednako dobro služe ruskim jezikom kao i domicilni Rusi pa su idealni za proglasiti ih ruskim pobunjenicima - svojevrsnim novovjekim "vlasovcima" iz doba Drugog svjetskog rata koji su se borili na strani Hitlerove Njemačke protiv komunističke vlasti u SSSR-u).
Tko je srušio branu hidrocentrale Nova Kahovka?
Ono što je najviše obilježilo prošli tjedan ipak je bilo rušenje brane hidrocentrale Nova Kahovka u regiji Herson 6. lipnja, koja je pod nadzorom ruskih snaga. Izgrađena je 1956., a služila je ne samo za regulaciju toka Dnjepra i opskrbu električnom energijom regije Herson, a vodom sjevernog Krima i juga Ukrajine, već i za vodoopskrbu nuklearne elektrane Zaporožje.
Prouzročen je golemi vodeni val kojim je veliki Dnjepar pokazao svu svoju moć, obrušivši se nizvodno od brane i noseći sve pred sobom, poplavljujući brojna naselja i gradove nizvodno, sve do ušća u Crno more. Stradala je i desna, ukrajinska, i lijeva obala Dnjepra koja je pod nadzorom ruskih snaga. Tek kad se voda povuče u korito štete će se moći procijeniti, ali je već sada jasno kako će biti katastrofalne i da je učinjen zločin i prema ljudima i ekocid prema prostoru.
Komentar: Poplave nesrazmjerno utječu na rusku stranu rijeke. Ovo je prilično temeljito utvrđeno. Istočna (lijeva) obala rijeke je niža i stoga je više pogođena poplavama. Znali smo to u akademskom smislu, a sada satelitske slike potvrđuju da je doista istočna obala pretrpjela većinu poplava.
Stoga se odmah nametnulo pitanje tko je srušio branu? Kijev je već iste noći za rušenje brane optužio Rusiju s argumentom da je brana pod fizičkim nadzorom ruskih snaga. Taj su obrazac određivanja krivnje još isti dan usvojili i brojni europski dužnosnici, poput visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepha Barrella, njemačkog kancelara Olafa Scholza, glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga - redom optuživši Rusiju za novi zločin protiv čovječnosti.
Moskva je pak sa svoje strane za rušenje brane optužila Kijev i to nazvala terorističkim činom, a kao argumente, navela granatiranja brane od strane ukrajinske vojske još od jeseni prošle godine, između ostalog i raketnim sustavima HIMERS o čemu je rusko ministarstvo vanjskih poslova već tada pismeno upozorilo UN.
Te ruske navode potkrepljuje i tekst američkog medija Washington Post od 29. prosinca prošle godine kada je pisao upravo o ukrajinskim granatiranjima brane Nova Kahovka i potvrdama istog od strane izvjesnog ukrajinskog generala.
Da li iz tog razloga ili zbog nečeg drugog službeni Washington bio je oprezniji od europskih dužnosnika u davanju ocjene tko stoji iza rušenja brane. Tako je koordinator za stratešku komunikaciju u Bijeloj kući admiral John Kirby na upit novinara izjavio kako Bijela kuća još ne može tvrditi tko je odgovoran i da se u tom smislu vode konzultacije s Kijevom.
Još su oprezniji u određivanju krivnje bile države izvan združenog Zapada, prije svega u Aziji, dok je Turska preko svog ministra vanjskih poslova na odlasku Mevluta Cavusoglua inicirala stvaranje komisije radi utvrđivanja činjenica (i time de facto podržala rusku stranu) u kojoj bi sudjelovale Rusija, Ukrajina i još tri zemlje. Ukrajinski šef diplomacije Dmitro Kuleba nakon dva dana tu je inicijativu Ankare odbacio.
Simptomatičan je međutim bio intervju ukrajinskog predsjednika Zelenskog za njemački Welt, kada je na upit kojim dokazima Kijev raspolaže tvrdeći da iza rušenja brane stoji Rusija, odgovorio s "nemamo nikakav dokaz" i da "ćemo ga pronaći tek kada naše snage ovladaju hidrocentralom".
Dakle, "mršav" argument koji se temelji isključivo na podatku tko kontrolira teritorij HC iako svi znaju i za spomenuta ukrajinska raketiranja. Isto kao što znaju i da sigurnost bilo kojem objektu općenito ne daje sama činjenica da je on pod nadzorom nečijih snaga, jer postoje i profesionalne diverzantske postrojbe specijalizirane za provedbu upravo takvih akcija - dizanje u zrak.
Zanimljivo je ukazati i na komentar Takera Carlsona (nedavno smijenjenog najvećeg kritičara Bidenove administracije s televizije Fox News) koji je ubrzo nakon toga s Twitterom postigao sporazum o pokretanju svoje emisije na toj društvenoj platformi. U prvoj emisiji, objavljenoj nedugo nakon dizanja u zrak brane u Novoj Kahovki, koju je u jednom danu pregledalo 55 milijuna gledatelja, Carlson je rekao da bi svaka poštena osoba, nakon što ispita dokaze, došla do zaključka da je Ukrajina odgovorna za uništenje brane. Prema njemu, uništenje hidroelektrane može biti neprofitabilno za Kijev, ali "u većoj mjeri šteti Rusiji", a također je iznio tvrdnju da je Kijev ranije kovao planove za rušenje ove hidrocentrale.
Oko stavova Tuckera Carlsona možda se i može sporiti jer je otprije poznat kao oštar kritičar američkog dubokog angažmana na strani Ukrajine. Međutim, sve je više i tekstova američkih liberalnih medija koji počinju "propitkivati" i "zabijati nos gdje ne treba" (o tome nešto više kasnije u tekstu).
Terorizam će razoriti Ukrajinu ali prijeti i široj Europi
U svezi rušenja brane odmah su počela nagađanja kojoj strani to više odgovara: Rusima, koji time žele otežati ukrajinsku ofenzivu, ili Ukrajincima koji time sprječavaju rusko forsiranje Dnjepra na jugu u eventualnom prodoru prema Odesi i Pridnjestrovlju u Moldaviji i td., i td.?
Međutim što god bilo i tko god stajao iza ovog zločina jasno je kako se u ukrajinskom ratu sve više koristi terorizam i da to može dovesti do eskalacije i nesagledivih posljedica ne samo po Ukrajinu i Rusiju, već i po Europu. Napadi dronovima i klasični teroristički napadi podmetanjem eksploziva šire se ne samo u Ukrajini i ruskim pograničnim regijama, već i na Moskvu i Sankt Peterburg pri čemu se najviše napadaju civilni objekti i obiteljski domovi (poput sada u Belgorodskoj oblasti).
U opasnosti nakon rušenja brane u Novoj Kahovku je i spomenuta najveća atomska centrala u Europi - Zaporožje. Kada tome pridodamo napade na Krimski most i dizanje u zrak ruskih baltičkih plinovoda Sjeverni tok, vidimo koliko ubrzano raste mogućnost da se ukrajinski rat prelije izvan granica te zemlje.
WP piše da je Kijev izvršio diverziju ruskih plinovoda Sjeverni tok
Da se nešto čudno događa s terorizmom i Ukrajinom svjedoči i prošlotjedni senzacionalni tekst srednjostrujaškog i prodemokratskog medija Washington Post u kojem se de facto tvrdi kako je ruske plinovode Sjeverni tok u zrak digla Ukrajina!
Pojedinosti plana sabotaže, koji prethodno nisu objavljeni, prikupila je obavještajna služba jedne europske države i prenijela ih CIA-i u lipnju 2022., navodi dalje WP. Sadrže neke od najkonkretnijih dokaza do sada koji povezuju ukrajinsku vladu sa sabotažom u Baltičkom moru, koju su Sjedinjene Države i drugi zapadni dužnosnici opisali kao smion i opasan čin sabotaže europske energetske infrastrukture." - navodi WP.
Komentar: Ukrajina nema mogućnost ući u danske vode neotkrivena kako bi raznijela velike cjevovode na morskom dnu. Utjecajne "snage povezane s Ukrajinom" IMAJU sredstva i motiv. Američki novinar Seymour Hersh: Kako je Amerika uništila plinovod Sjeverni tok
Čitav i opširan tekst možete pročitati na ovoj poveznici.
Kissinger bi Ukrajinu u NATO da se spriječe njene terorističke akcije u Rusiji
Ovdje bih podsjetio kako je nedugo nakon eksplozija na baltičkim plinovodima Bidenova administracija odmah optužila Rusiju da ih je sama digla u zrak. To je, dakle, bila prva službena verzija Washingtona. Što se onda događa i što se to u međuvremenu promijenilo?
Rekao bih kako je sigurno jedno: Washington će prije ili kasnije morati zatvoriti Ukrajinski rat. Kako, to vjerojatno još ni sam ne zna, jer, naravno, ne ovisi sve o njemu, već i o Moskvi koja je neposredno uključena u ratna zbivanja.
Ali ovdje me sve opet vuče na neizbježnog Henryja Kissingera koji je godinama tvrdio kako bi uvlačenje Ukrajine u NATO bila najveća geopolitička pogreška Zapada s obzirom da je tako nešto za Rusiju "crvena crta". Međutim, prije par mjeseci promijenio je priču i kazao kako je članstvo Ukrajine u NATO-u sada nužnost nakon ruske agresije.
Ali u nedavnom intervjuu za The Economist Kissinger opet čini verbalnu "akrobaciju" pa kaže, kako će, ukoliko Ukrajina ostane izvan NATO-a, postati teroristička država koja će najviše ugrožavati sigurnost Rusije. I zato je, smatra on, i po samu Rusiju najbolje da se Ukrajina nakon rata integrira u NATO jer će ju jedino on moći dovesti u red i spriječiti državni terorizam.
Ne znam koliko su ovakvi Kissingerovi prijedlozi prihvatljivi za Moskvu i koliko ona još uopće drži do njegovih stavova, ali znam da Moskva "gomila fajlove" o ukrajinskim terorističkim akcijama i da paralelno priprema prebaciti svoje taktičko nuklearno oružje u Bjelorusiju - iza 8. srpnja kada budu dovršeni skladišni prostori. A vanjska teroristička ugroza ruskoj nacionalnoj sigurnosti jedan je od elemenata casus belli za izvođenje nuklearnih napada prema ruskoj strateškoj doktrini.
Zelenski traži jamstva za članstvo u NATO-u i ne želi ostati "jedan na jedan" s Rusijom
Volodimir Zelenski prošli je tjedan dao intervju za medij PolitNavigator u kojem je kazao kako traži snažna jamstva na summitu NATO saveza u Vilniusu da će Ukrajina ući u NATO, i da ne želi da njegova zemlja ostane sama nasuprot Rusiji. Štoviše, čak je i uvjetovao da se u suprotnom neće odazvati tom sastanku.
Takav je stav ponovio i u intervjuu za američki The Wall Street Journal, objavljen 3. lipnja.
Sam je Zelenski vjerojatno svjestan da takva jamstva neće dobiti jer se zapadne zemlje, prije svega same SAD-e tome protive prije završetka rata, dok s druge strane upravo jasan rok za članstvo Ukrajine zahtijevaju Poljska i baltičke zemlje koje, naravno, o tako nečemu ipak ne odlučuju.
Zelenski je sve nervozniji jer nije pozvan ni na raspravu Vijeća sigurnosti UN-a o rušenju brane u Novoj Kahovki, zato što UN i Crveni križ nisu reagirali na zahtjeve Kijeva za pružanje pomoći nakon te havarije, zato što je indijski ministar vanjskih poslova izjavio kako Zelenski neće biti pozvan na summit G20 jer je on isključivo predviđen za njegove članove, i td.
A ako ne dođe ni na summit NATO-a u Vilnius moglo bi biti još i gore. Naime, Zelenski je Ukrajincima još na početku obećao članstvo u euroatlantskim integracijama i svekoliku pomoć Zapada u borbi protiv Rusije pa bi eventualni neuspjesi na vanjskopolitičkom planu mogli dovesti do demoraliziranja stanovništva njegove zemlje koje ionako ne želi trajanje rata u nedogled.
Rasmussen: Poljska bi mogla poslati vojsku u Ukrajinu
Međutim, pomoć Kijevu nudi jedan od glavnih lobista politike Zelenskog na Zapadu, bivši tajnik NATO-a Andres Rasmussen, koji je prošli tjedan dao krajnje zanimljiv intervju za britanski The Guardian, a prije njega obišao je Washington i još neke europske prijestolnice. Ovo zadnje navodim zbog toga što smatram kako je itekako ispitivao teren prije nego što je htio reći ono što je u intervjuu i kazao.
A kazao je da bi u Ukrajinu svoje vojne snage mogle poslati, izolirano od NATO saveza, Poljska i neke baltičke države, ako SAD i druge članice saveza na summitu u Vilniusu Kijevu ne dodijele konkretna jamstva o ulasku u savez. Rasmunsen smatra kako Varšava na tome aktivno radi i da bi mogla pokrenuti stvaranje "koalicije voljnih" za slanje svojih snaga u Ukrajinu i da Kijev ima puno pravo pozvati na takvu intervenciju.
Ove riječi bivšeg tajnika NATO-a mogu se protumačiti kroz dva aspekta:
- Kao blef Rasmussena, odnosno upozorenje članicama NATO saveza što bi se moglo dogoditi ako one odbiju Kijevu dati tražena jamstva i time ih potaknuti na omekšavanje sadašnjih stavova. Jer u slučaju samostalne akcije Varšave prije ili kasnije bi moglo doći do izravnog sukoba ruskih i poljskih vojnika što bi u krajnje neugodan položaj stavilo zapadne saveznike Poljske pa je onda bolje poslušati Kijev;
- U slučaju neuspjeha ukrajinske ofenzive nije isključeno da bi Washington mogao stajati iza ovakvog poteza Varšave i jamčiti zaštitu poljskim vojnicima, ali u tom slučaju isključivo uz paralelno pokretanje mirovnog sporazuma s Moskvom jer bi u suprotnom to značilo pokretanje Trećeg svjetskog odnosno nuklearnog rata. A to pokretanje sporazuma tada bi definitivno značilo i novi geografski izgled Ukrajine tj. nastavak njenog komadanja.
Bijela kuća zabrinuto promatra ukrajinsku protuofenzivu, a Bidenov ugled je na kocki
Sad se vratimo na uvodni dio analize i rizicima po Zapad. Ali prije toga navodim kako ovo nije moj podnaslov, već naslov teksta medija POLITICO objavljenog 8. lipnja autora Jonathana Lemire, u kojem se naglašava kako je problem s ograničenjem američkog državnog duga riješen, a da je "pozornost sada prikovana na međunarodne probleme kojih je sve više".
"Visoki američki dužnosnici uvjereni su da buduća potpora ukrajinskom ratu - i globalni ugled predsjednika Joea Bidena - ovisi o uspjehu ukrajinske protuofenzive."
Ako bude uspjeha - i vojno-ekonomska pomoć Zapada poteći će kao voda. Ali ako netko posrne ili iznevjeri očekivanja, takve će pomoći sigurno ponestati - navodi se u tekstu. Pozivi na ubrzano diplomatsko rješenje tada će biti sve glasniji, a jedno od značajnih postignuća Bijele kuće u međunarodnoj areni otići će u prah - piše POLITICO.
Medij ukazuje da američka domaća politika "komplicira cjelokupnu situaciju".
Bijela kuća ne zna hoće li zastupnici odobriti dodatna sredstva za Ukrajinu kada istekne već dodijeljena tranša.
"Nemiri u Washingtonu jačaju i zbog toga što Ukrajinci udaraju na ruski teritorij, i to u većoj dubini. Zbog toga se u zakulisnim diplomatskim kanalima čuju vrlo oštra upozorenja" - piše dalje POLITICO.
"Administracija smatra da je Kijev, ili barem proukrajinske snage, odgovoran za napade dronovima na Kremlj i za eksplozije u kojima je ubijen istaknutI vojni bloger, kao i kći Aleksandra Dugina. A ovaj tjedan je The Washington Post izvijestio da je prema američkim obavještajnim službama vlada ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog planirala dići u zrak plinovode Sjeverni tok. ..." - piše američki medij i dodaje kako je Bidenova "trenutačna vanjskopolitička agenda prepuna, a Ukrajina mu nije jedini prioritet".
Medij ukazuje i na Bidenove probleme sa Saudijskom Arabijom koja je, suprotno američkim željama, opet podigla cijene nafte, kao i na propale pregovore između američke i kineske vojske, "jer je kineska vojska vrlo agresivna prema američkim brodovima u regiji i planira uspostaviti obavještajnu bazu na Kubi". A još ovog mjeseca, zaključuje medij, Bidena "očekuje težak posjet indijskog premijera Narendre Modija, koji pobija Bidenov argument da je odlučujući sukob 21. stoljeća sukob između demokracije i autokracije".
Zanimljivo je da je i bivši američki ministar obrane (do 2020.) Mark Esper za CNN također kazao kako će se, ako ukrajinska ofenziva ne uspije, možda morati prekinuti pomoć Kijevu.
S tako nečim Biden se očito ne slaže, poglavito ne u predizbornoj godini. Tako je za Kijev već predvidio novih 2 milijarde dolara za koje će Ukrajina dobiti i napredne proturadarske rakete tipa Pac-3, proizvođača Lockheed Martin, kao i proturadarske rakete s naprednim sustavom navođenja GEM-T, koje proizvodi Raytheon Technologies.
Opasna igra živaca i strpljenja, ali i basnoslovne zarade - očito ide dalje.
Komentar: