thomas hand
Izraelski otac dao je zastrašujući TV intervju još u veljači.

Thomas Hand je čvrsto držao mali dlan svoje 9-godišnje kćeri Emily. Djevojčica je puštena u razmjeni zarobljenika s Hamasom samo nekoliko mjeseci prije.

Dok je posmatrala, njezin je otac rekao izraelskom novinaru Taliju Morenu da ju je bio spreman žrtvovati kako bi se nastavio genocidni rat Izraela protiv Palestinaca u Gazi.

Govoreći o njezinom kratkom vremenu u palestinskom zatočeništvu, rekao je da je izraelska vojska "morala učiniti sve što je u njezinoj moći da uništi Hamas", čak i ako je to značilo ubojstvo njegove vlastite kćeri.

"Shvatio sam da bi mogla biti bombardirana, da bi mogla biti pogođena prijateljskom vatrom", rekao je. Pa ipak: "To je bila cijena za koju sam u svojoj glavi mogao reći: 'Da, dobro.' Sve dok got uništavamo Hamas."


Relevantni video isječak možete pogledati iznad.

Intervju je bio s izraelskim kanalom Kan koji financira država. Iako se uglavnom vodi na engleskom, postoji nekoliko razmjena na hebrejskom sa samom Emily. Ovdje možete pogledati titlovanu verziju cijelog intervjua.

Ali Handov hladnokrvni stav prema vlastitom djetetu samo je jedan primjer šireg fenomena u izraelskom društvu.

Čini se da su mnogi Izraelci voljni žrtvovati vlastite civile na oltaru cionizma - a ponekad čak i sebe.
october attack israel
© Israel MFA/TelegraphFotografije koje je Izrael objavio na internetu i video koji je objavio The Telegraph pokazuju više zgrada u kibucu Be'eri koje su očito bile teško granatirane vrstom oružja koje je dostupno samo Izraelu.
Kao što je The Electronic Intifada detaljno izviještavala još od palestinskog vojnog napada koji je započeo 7. listopada, Izrael je tog istog dana ponovno aktivirao svoju samoubilačku (i ubilačku) "Hanibalovu direktivu".

Ova vojna doktrina usmjerava izraelske snage da namjerno gađaju vlastiti narod u slučaju vjerojatnog ili stvarnog zarobljavanja od strane palestinskih ili drugih arapskih boraca otpora.

Cilj je spriječiti otpor da dobije izraelske zarobljenike koji se mogu koristiti kao poluga u pregovorima o razmjeni zarobljenika. Ali čini se da je politika također ukorijenjena u desetljećima staroj cionističkoj mitologiji.

The Electronic Intifada izvijestila je u prosincu o izraelskoj vojsci koja je tiho priznala da je 7. listopada došlo do "ogromne i složene količine" incidenata pod "prijateljskom vatrom".

Prema Yoavu Zitunu, vojnom dopisniku hebrejske web stranice Ynet, vojno zapovjedništvo vjeruje da "ne bi bilo moralno ispravno istraživati" ovu prijateljsku vatru.

Čini se da se mnogi Izraelci s time slažu.

Iako se činjenica o takvoj "prijateljskoj vatri" prilično otvoreno raspravlja na hebrejskom u izraelskim medijima, kada The Electronic Intifada i drugi neovisni mediji - uključujući The Grayzone, Mondoweiss i The Cradle - izvještavaju o tome na engleskom jeziku, bili su napadnuti i okaljani od strane proizraelskih korporativnih medija na Zapadu i od strane izraelskih medija na engleskom jeziku.

The Washington Post je čak pokušao nečuveno implicirati da je točno izvještavanje The Electronic Intifada - koje nije suštinski osporio - bilo jednako poricanju holokausta.


Iako je Hanibalova direktiva i činjenica o "ogromnoj" količini "prijateljske vatre" 7. listopada javna tajna unutar Izraela, malo je glasova koji se tome protive. Jedan je izraelski rabin čak natuknuo da bi to moglo biti vjerski dopušteno kako bi se spriječila "nacionalna sramota".

Uistinu, čini se da postoji veliki stupanj prihvaćanja doktrine, cijene koju društvo mora platiti u tijeku brisanja Palestinaca u Gazi - što je općenito podržan ratni cilj među Izraelcima.

Jedno ispitivanje javnog mnijenja u studenom pokazalo je da nevjerojatnih 94 posto izraelskih Židova smatra da vojska ili koristi odgovarajuću količinu sile u Gazi ili nedovoljnu silu. U tom trenutku, više od 11.000 Palestinaca već je bilo ubijeno.

Do pisanja ovog teksta više od 35.000 Palestinaca masakrirano je tijekom sedmomjesečnog izraelskog genocida u Pojasu Gaze - broj koji se smatra ozbiljno podcijenjenim zbog velikog broja tijela zarobljenih ispod ruševina.

Iako su Izraelci podijeljeni po pitanju razmjene zarobljenika (rođaci zarobljenika održavali su redovite prosvjede i parlamentarne lobije), općenito izraelsko prihvaćanje "prijateljske vatre" se, u nekim slučajevima, proširilo čak i na obitelji izraelskih zarobljenika u palestinskom pritvoru.

Spremnost Thomasa Handa da žrtvuje svoju kćer nije jedini primjer.

Niti je Kan-ov intervju bio prvi put kada se činilo da taj isti Hand - irski doseljenik koji je prije nekoliko desetljeća stigao u okupiranu Palestinu - odobrava Emilynu smrt.

"Smrt je bila blagoslov"

Izraelska vojska je isprva rekla Handu da je Emily umrla 7. listopada.

U sada već ozloglašenom intervjuu s uplakanom CNN-ovom novinarkom Clarissom Ward, izbezumljeni Hand ispričao je svoje oduševljenje nakon što mu je rečeno da mu je kći mrtva.

"Rekao sam 'Da!' i nasmiješio se", rekao je. "Ako znate išta o tome što rade ljudima u Gazi, to je gore od smrti. To je gore od smrti. Način na koji se ponašaju prema vama ... ona bi bila ... prestravljena svake minute ... smrt je bila blagoslov."

Ali Emily je bila živa.

Oslobođena je u razmjeni zarobljenika koja se dogodila tijekom kratkotrajnog privremenog primirja u studenom prošle godine.

U intervjuu s Piersom Morganom u svibnju, Hand je pojasnio: "Nikada se nisam nadao da je mrtva. Kad su mi rekli da je mrtva, laknulo mi je što nije prolazila kroz sve te patnje."

Čini se da je Handov strah da će Emily biti "prestravljena svake minute" tijekom zatočeništva neutemeljen.

Iako je to očito bilo zastrašujuće iskustvo, Emily je rekla novinaru Kana da je našla utjehu kod jednog izraelskog zarobljenika, s kojim se "smijala cijelo vrijeme" - unatoč teškim uvjetima nametnutim genocidnom izraelskom opsadom Gaze i potrebom da se bježi od stalnog izraelskog bombardiranja.

Hand nije jedini Izraelac s takvim makabričnim stavom - stavom koji je ukorijenjen u orijentalističkim fantazijama o palestinskoj okrutnosti i divljaštvu, rasističkim pogledima tipičnim za koloniste prema starosjedilačkim narodima čiju su zemlju i prava uzurpirali.
Natali Yohanan israel
© NYTNatali Yohanan: "Pucaj nam u glavu."
U kibucu Nir Oz (kolonijalno naselje na granici s Gazom), majka Natali Yohanan ispričala je New York Timesu iskustvo svoje obitelji kada su bili 12 sati zabarikadirani u svom skloništu od bombi i kad su palestinski borci stigli u njihov dom.

Takozvane "sigurne sobe", izgrađene u svakom naselju u blizini Gaze, nikada nisu bile namijenjene za sprječavanje ulaska boraca, već su bile zamišljene kao skloništa od raketne vatre. Pa kao što je to bilo uobičajeno, vrata do obitelji Yohanan se nisu mogla zaključati.

Yohananin suprug zabarikadirao je vrata svojom jurišnom puškom. Zamagljujući razliku između civila i boraca, mnogi su Izraelci naoružani, posebno u naseljenim središtima u blizini Palestinaca poput takozvane "omotnice Gaze".

Prisjećajući se svojih muka, Yohanan je rekla za Times: "Djeca su bila tako tiha. Bili su tako uplašeni... I rekla sam svom mužu - ako više ne možeš izdržati, rekla sam mu: uzmi svoje oružje i pucaj nam u glavu, neka bude brzo."

Čini se da razmatranje sporazuma o ubojstvu i samoubojstvu nije bio neuobičajen izraelski odgovor 7. listopada.
Or Yelin israel
© i24Or Yelin: Tvrdio je da mu je supruga rekla "molim te, ubij me".
Vodeći novinare oko svog bivšeg doma u Kibbutz Be'eriju nakon napada 7. listopada, Or Yelin (sin argentinskog doseljenika Haima Jelina, istaknutog lokalnog političara) rekao je da se tog dana spremao izbosti na smrt vlastitu ženu radije nego da dopusti palestinskim borcima da je zarobe.

Govoreći za izraelski i24 News, objasnio je: "Rekla mi je, 'Or: ako dolaze po nas, a imaš samo kuhinjski nož, molim te ubij me prije.' I znate što ću joj reći: Da."

Slično kao i Thomas Hand - koji je Emilyne otmičare opisao kao "barbare" - Yelin je svoju ubilačku ideju opravdavao kolonijalnim fantazijama o divljaštvu palestinskih boraca.

Yelin je tvrdio da bi njegovu ženu mučili i: "možda će je silovati. A nakon toga će je rastrgati i onda ubiti. To je stvarnost."

Koliko znamo, Palestinci nisu ubili nikoga od Izraelaca zarobljenih 7. listopada.

S druge strane, smatra se vjerojatnim da je Izrael ubio u Gazi čak 70 izraelskih zarobljenika, u takozvanoj "prijateljskoj vatri" tijekom izraelske kampanje genocidnog bombardiranja - uz ono što je vjerojatno bilo stotine Izraelaca koji su ubijeni izraelskom vatrom nakon što je Hanibalova direktiva ponovno aktivirana tijekom samog napada 7. listopada.

Nadalje, unatoč sedam mjeseci sumornih izraelskih fantazija o domorocima koji siluju njihove žene, još uvijek nije javno identificirana niti jedna žrtva navodnog silovanja 7. listopada, živa ili mrtva.

Čini se da su palestinski otmičari dobro postupali s izraelskim zarobljenicima i gotovo svi preživjeli civili (i tajlandski "gastarbajteri") pušteni su tijekom kratkog primirja u studenom.
shani goren israel
© Israeli Channel 12Shani Goren: "sve oborite."
Jedna od tih oslobođenih zatvorenika bila je Shani Goren, stanovnica kibuca Nir Oz.

Goren je u veljači dala intervju za izraelski Channel 12, ispričavši svoje iskustvo. Dana 7. listopada na nju je pucao izraelski jurišni helikopter, nakon što su palestinski borci zarobili nju i skupinu drugih.

Uz sve palestinske borce, jedan od izraelskih zarobljenika - Efrat Katz - poginuo je na licu mjesta, dok je nekoliko drugih ranjeno.

Zapanjujuće, u svom intervjuu Goren je zapravo zahvalila pilotu helikoptera koji je pucao na nju, čak je poželjela da se vratio da završi posao nakon što je ostao bez streljiva.

"Kada biste sada sreli pilota, što biste mu rekli?" novinar Channela 12 upitao je Goren.

"Rekla bih mu: 'Hvala - a zašto nisi ostao?'", odgovorila je Goren. "Također: 'Zašto nisi bio tu, ovdje, da oboriš sve ovdje?' Da je jedan helikopter pucao, sve bi bilo u redu. Nikada ne bismo stigli do Gaze."

Drugim riječima, ne samo da se činilo da Goren odobrava smrt Efrata Katza od helikopterske topovnjače, nego se čak čini da je bila voljna da je cijela izraelska skupina poginula - uključujući i nju i dvoje djece - ako je to značilo zaustaviti odvođenje zarobljenika u Gazu.


Možda najpoznatiji incident "prijateljske vatre" od 7. listopada dogodio se u kibucu Be'eri.

Zbog preživjelih dvoje civilnih očevidaca, to je dosad najbolje dokumentirani primjer izraelskih zapovjednika koji su provodili "Hannibalovu direktivu" na terenu tog dana.

Kako su ispričali preživjeli Yasmin Porat i Hadas Dagan, izraelski zapovjednik Barak Hiram naredio je tenkovsku vatru na kuću Pessi Cohen, gdje su palestinski borci držali grupu od 15 civila.

Osim jednog palestinskog borca ​​(koji se predao), te Porata i Dagana, svi koji su bili u kući poginuli su u eksploziji koja je nastala. Među izraelskim žrtvama bila je 12-godišnja Liel Hatsroni, djevojčica čija je fotografija kasnije korištena u propagandi izraelske vlade gdje se lažno navelo da ju je Hamas spalio do smrti.

Nakon javne kampanje rodbine poginulih, izraelska vojska otvorila je istragu u veljači. Unatoč tome, premijer Benjamin Netanyahu je ubrzo nakon toga intervjuirao Hirama za mjesto njegovog vojnog tajnika. Čini se da je malo vjerojatno da će se takvo promaknuće dogoditi dok istraga ne završi.


Pa ipak, čak je i jedan od rođaka djevojčice koja je spaljena na smrt po Hiramovom nalogu rekao izraelskom TV kanalu da je bio spreman "platiti cijenu" - uključujući ubijanje izraelskih civila - ako bi se time postiglo nešto na bojnom polju.

Hatsronijev bratić Omri Shifroni rekao je za Kan vijesti: "Spreman sam platiti cijenu: da ćemo ubijati naše civile u zamjenu za nešto drugo. Ali što je nešto drugo? Brzo napredovati? Zašto? Zašto?! Jesmo li nekoga sa sigurnošću spasili ispalivši granatu ovdje?"

Što objašnjava ovo rašireno - iako ne jednoglasno - prihvaćanje od strane Izraelaca nečega što bi se moglo shvatiti kao neka vrsta nacionalnog pakta o masovnim samoubojstvima? Jedan pukovnik izraelskih zračnih snaga opisao je 7. listopada kao događaj "masovnog Hanibala".

Trag je u nazivu koji su odabrali časnici izraelske vojske da bi opisali Hanibalovu direktivu.

Hanibal je bio najpoznatiji general koji je vodio Kartažane, sjevernoafričku civilizaciju koju je Rimsko Carstvo smatralo svojim temeljnim neprijateljem.

On se na kraju otrovao, radije nego da ga Rimljani živog zarobe. Čini se vjerojatnim da su izraelski kreatori politike koji su stvorili tu tajnu doktrinu 1986. odabrali to ime upravo zbog njegovih implikacija "herojskog" samoubojstva.

Drugi trag leži u činjenici da je valorizacija masovnog samoubojstva usađena u generacije Izraelaca tijekom desetljeća cionističke indoktrinacije.

Izraelski identitet je "truo"

Izraelski profesor književnosti Yoav Rinon opisao je ovaj fenomen kao vjerovanje u "herojsko samoubojstvo" temeljeno na mitovima o Samsonu i Masadi.

"Samson - temeljni mit židovsko-religiozno-nacionalističkog fanatizma - isprepliće eros, kič i smrt, nesveto trojstvo na kojem se temelji fašistički romantizam", tvrdi Rinon u nedavnom eseju za Haaretz.

On piše da je "suvremeni izraelski identitet truo" zahvaljujući tim mitovima.

U biblijskoj priči, Samson je vođa Izraelaca koji se bori protiv svojih arhetipskih neprijatelja Filistejaca. Nakon što ga je izdala filistejska ljubav Delilah (koja je obrijala Samsonovu kosu, lišavajući ga njegove čudesne snage), Filistejci su ga zarobili i oslijepili.

S iskopanim očima, Samson je doveden u Gazu u lancima za zabavu filistejskih gospodara. Samson moli izraelskog boga Jahvu da mu vrati magičnu snagu, tako da "ovim jednim činom osvete" može ubiti sve prisutne tako što će srušiti zgradu na sve njih - uključujući i na sebe.

On to odmah čini, ali ne prije nego što izgovori: "Pusti me da umrem s Filistejcima."

U svom eseju Rinon prati kako su ovu mitsku priču o "razbojničkom" Samsonu prihvatili svi u Izraelu, od najekstremnijih doseljenika sa Zapadne obale do izraelskih vojnih trupa koje se gomilaju za invaziju na modernu Gazu.

"Cijeli mit o biblijskom Samsonu vodi do njegovog herojskog samoubojstva kao primjera najveće i najvrijednije žrtve od svih, navodno podnesene u ime Boga", objašnjava Rinon.

Međutim - i što je ključno - Rinon tvrdi da ovaj ideal "herojskog samoubojstva" nije "ograničen samo na religiozno-nacionalistički židovski fanatizam". Također se proteže na naizgled sekularno-nacionalističku izraelsku javnost.

Izmišljena "povijest"

Rinon tvrdi da "sekularni [izraelski] judaizam ima vlastiti ekvivalentni mit, a obrazovanje u njegovom svjetlu počinje u osnovnoj školi. To je mit o Masadi."

Legenda o "herojskom" paktu o masovnom samoubojstvu koji je navodno sklopila židovska sekta Sicarii u rimskoj tvrđavi Masada, blizu Mrtvog mora, duboko je ukorijenjena u sekularnu izraelsku kulturu.

Školska se djeca indoktriniraju u mitologiju mjesta izletima od malih nogu, a mnogi izraelski vojnici završavaju osnovnu obuku na svečanostima koje se tamo održavaju.

"Masada nikada više neće pasti", bio je cionistički moto od 1948.

Ali službenu priču o Masadi velikim je dijelom izmislio 1960-ih izraelski general i kolonijalni arheolog Yigael Yadin. Između 1947. i 1949. Yadin je igrao ključnu ulogu u planiranju i izvršenju Nakbe: protjerivanju Palestinaca radi stvaranja Izraela.

U svojoj knjizi Etničko čišćenje Palestine, izraelski povjesničar Ilan Pappé dokumentira kako je, početkom 1948., kao šef stožera preddržavne cionističke milicije Hagane (i kasnije izraelske vojske), Yadin izveo "duboke invazije" gusto naseljenih palestinskih područja - uključujući grad Jaffa (dio današnjeg Tel Aviva) gdje su "kuće nasumično minirane s ljudima koji su još bili u njima."

Rezultat je bio da su Yadin i njegovi suučesnici protjerali oko 800.000 Palestinaca. Njima i njihovim potomcima Izrael još uvijek brani povratak sve do danas, čisto zato što nisu Židovi.

U ranim godinama cionističke države, kako bi pomogao dovršiti posao tih masovnih protjerivanja, Izrael je krenuo u višestrani program izmišljanja "povijesnih" veza sa zemljom Palestine za uglavnom europske židovske doseljenike.
Masada israel
© Andrew Shiva/WikipediaPogled iz zraka na arheološko nalazište Masada 2013.
Kao dio ovog napora, Yadin se okrenuo "biblijskoj arheologiji" - sumnjivoj, ali potencijalno unosnoj profesiji kojom su se dugo bavili europski imperijalisti u Palestini.

I židovski europski cionisti i kršćanski europski imperijalisti (od kojih su mnogi također bili cionisti) bili su odlučni pojednostaviti ili izmisliti nezgodnu stvarnost stvarnih arheoloških nalaza - ili točnije nedostatak takvih nalaza - kako bi se činjenice uklopile oko doslovnog tumačenja Biblije dominantne na Zapadu.

Ne postoje povijesni dokazi za postojanje mitskih biblijskih ličnosti poput Samsona, a - prema nekim arheolozima - "opsada" Masade se možda uopće nikad nije dogodila.

Istina je da je službena priča o Masadi - kakva se i danas naširoko širi među Izraelcima i turistima - izmišljena kako bi odgovarala interesima nove cionističke države.

Izmišljena povijest ide ovako:

73. godine nove ere, hrabra grupa od oko 1.000 židovskih boraca i njihovih obitelji povukla se u Masadu, utvrđenu rimsku redutu na vrhu litice, i tamo su se do kraja odupirali rimskoj okupaciji. Nakon epske rimske opsade, na rubu poraza, borci su pobili svoje obitelji, a zatim su završili i vlastite živote masovnim ubojstvom-samoubojstvom radije nego da budu zarobljeni.

Priča očito ima odjeka s onim što je Hannibal učinio 250 godina ranije i s onim što neki Izraelci prijete učiniti gotovo 2.000 godina kasnije.

Ali povijesna stvarnost je bila drugačija i "većina izraelskih arheologa sada prihvaća da je ono što se stvarno dogodilo u Masadi bilo vrlo različito" od Yadinove verzije, izvijestio je novinar Patrick Cockburn još 1997. godine.

Kada je Yadin iskopavao mjesto Masada između 1963. i 1965., postojao je jedan očigledan problem: nisu pronašli masovnu grobnicu. Nije bilo dokaza o "masovnom samoubojstvu" židovskog kulta koji je zauzeo Masadu.

"To je bilo potpuno izmišljeno, nije bilo dokaza za to", rekao je 2013. za The Observer jedan britanski volonter, veteran iskopavanja u Masadi.

"Neka naše žene umru prije nego budu zlostavljane"

Masada je danas jedna od najvećih izraelskih turističkih atrakcija i UNESCO-va svjetska baština. Oko 750.000 posjetitelja godišnje navodno je dolazilo tamo prije 2020., mnogi od njih kršćanski cionisti iz Sjeverne Amerike.

Mjesto je opremljeno žičarom, kampom, pa čak i muzejom nazvanim po ratnom zločincu Yigaelu Yadinu.

Iako su riječi koje mu je pripisao rimski židovski povjesničar Josip Flavije gotovo sigurno bile književna izmišljotina, govor Sicarijevog vođe Eleazara ben Yaira danas ima modernu rezonancu među mnogim Izraelcima.


Komentar: Nazvati Josipa 'povjesničarom' je isto kao nazvati glasnogovornike izraelske vlade 'novinarima'. Pisao je fikciju kako bi spasio judejske buntovnike - uključujući i sebe - od progona rimskih vlasti.


"Neka naše žene umru prije nego budu zlostavljane, a naša djeca prije nego što okuse ropstvo", tvrdi Josip Flavije, rekao je Eleazar.

Iako su te riječi bile izmišljene, čini se da su ih mnogi Izraelci uzeli k srcu. Izraelci kao Or Yelin, Shani Goren i Thomas Hand.

Ruka cionističkih tvoraca mitova baca dugu sjenu.

Je li prekasno da međunarodni otpor cionizmu spasi Izraelce od njih samih? I koliko će Palestinaca povesti sa sobom u tom procesu?

Budućnost još nije napisana.
S prijevodom Dene Shunre, prijevodom i dodatnim istraživanjem Davida Sheena, plus dodatnim istraživanjem Tamare Nassar.

Suradnica urednika The Electronic Intifada, Asa Winstanley je istraživačka novinarka i autorica knjige Anisemitizam kao oružje: Kako je izraelski lobi srušio Jeremyja Corbyna (OR Books, 2023.).