© AP Photo / Fred Ernst
U prošlosti sam puno razmišljala o problemu hidžaba, a sada kada Marine LePen kaže da ih želi zabraniti u Francuskoj, možda je vrijeme da još malo razmislim o tome i pokušam razjasniti svoje mišljenje. Prvo, dopustite mi da definiram 'društvo'. To je skupina međuovisnih ljudi koju odlikuju zajednički interesi, sudjelovanje u karakterističnim odnosima, zajedničke institucije, zajednička kultura, aktivnosti i interesi.
Rekavši to, dopustite mi da kažem da je moja intuitivna reakcija na hidžab, kao ženi sa Zapada, UNUTAR zapadnog društva prilično negativna; on tamo ne pripada. Čini se da izražava i predstavlja duboki sram zbog toga što je žena žena. To je dio većeg skupa prilično mizoginih kulturnih normi koje su općenito neshvatljive zapadnom umu. O tome se može puno pisati, ali bi ovo bilo predugo. Mogu samo kratko reći da je to praksa koja je nastala iz ideje da je hidžab ili burka dizajnirana kako bi spriječila muškarce da 'perverzno' gledaju žene. Žena je, samim time što je žensko, nešto što se mora skrivati, jer samim svojim postojanjem može potaknuti negativne ishode u društvu. Muškarci su, u isto vrijeme, preslabi i bespomoćni da bi se oduprli. Iz moje perspektive, takav stav je uvredljiv i za muškarce i za žene.
Čitala sam da se mnoge muslimanke koje nose hidžab u nekoj varijanti osjećaju 'sigurno' i 'zaštićeno' uz njega. Pokušavam to razumjeti i mislim da je to zbog gore opisane opće kulture u kojoj su odgajani: koja je mizogina. Ako žena to duboko osjeća, onda teško da će to ikada preboljeti i osjećati se ugodno bez hidžaba. Možda to znači da se nikada neće osjećati ugodno unutar zapadne kulture općenito, što znači da bi trebala ostati na mjestu gdje je kultura koja joj odgovara norma. (Lakše reći nego učiniti, kao što ćemo vidjeti.)
Nošenje nakita koji oglašava članstvo u određenoj religiji ili društvenom 'klubu' je zapadnjačka tradicija. Ljudi nose križeve različitih vrsta kako bi pokazali svoju pripadnost određenoj vjeroispovjesti kršćanstva; Židovi nose svoju vrstu vjerskog nakita; Masoni i Eastern Star klubovi nose prstenje i slično; izviđačice, skauti, bivši učenici škole, Shrineri i tako dalje i tako dalje, svi imaju neku vrstu obilježja ili nakita. Općenito, ovi znakovi članstva su diskretni. Nose ih ljudi koji općenito nose isti stil odjeće i koji se inače ne bi mogli razlikovati jedni od drugih. Takve osobe prvo ističu da više liče jedna na drugu nego da ne, a nakit im samo omogućuje da signaliziraju svoje 'članstvo u klubu'.
Hidžab (i burka), s druge strane, su nešto poput velikih izjava o članstvu koje naglašavaju vrlo velike razlike. Unutar svoje vlastite kulture, Muslimani su 'kao i svi ostali' oko njih. Na Zapadu signaliziraju veliku razliku između njih i onih oko njih; oni signaliziraju da su manje slični onima oko njih nego što su slični njima. Čak i ako to nije sasvim slučaj, to ipak ostavlja takav dojam i odmah stvara prepreke.
Ako Musliman želi živjeti na Zapadu jer se, iz nekog razloga, divi zapadnoj kulturi ili traži korist od nje, onda bi trebao signalizirati da je 'kao i svi ostali' u širem smislu, te ograničiti svoje 'članstvo u klubu' na nakit kao i drugi zapadnjaci. Mogu se skromno obući u zapadnjačkom stilu ako žele. (Zapravo, voljela bih kad bi se zapadnjaci općenito odijevali malo skromnije.) Ali postaviti se tako da naglašavaju svoje razlike unutar kulture jednostavno nije prijateljski prema toj kulturi u kojoj moraju živjeti. To je teška činjenica i Muslimani bi je trebali uzeti u obzir ako se odluče živjeti na Zapadu.
Rekavši sve to, mislim da bi se ista pravila trebala primjenjivati na neke sekte Židova koji nose separatističku odjeću i frizuru po kojima se više ističu po različitosti nego po sličnosti s ljudima oko sebe. To jednostavno nije dio zapadne kulture. Držite se nakita. Odbacite kapice, viseće uzice i kovrče, bizarne šešire i tako dalje. Isto za bilo koju drugu skupinu koja nastoji zadržati poseban i drugačiji stil odijevanja jer misle da ih to čini posebnima. Mormoni imaju zgodan trik: svoje različitosti nose ISPOD odjeće. Donje rublje više ili manje predstavlja njihov osobni odnos s njihovim Bogom. Ključno je da nisu javno izloženi i da ne stvaraju razlike među ljudima unutar šire kulture. Druga ključna stvar jest ta da je nečiji odnos s njegovim Bogom privatna stvar.
Moj zaključak na ove misli je da, ako Muslimani, Židovi ili bilo tko drugi, žele živjeti u zapadnim društvima, trebali bi nastojati naglasiti svoje sličnosti s onima oko sebe i sudjelovati u tom društvu u značajnoj mjeri. To nije samo zbog njihove vlastite udobnosti, već i zbog udobnosti onih oko njih. Ako im zapadno društvo nije ugodnou njegovoj ukupnosti, onda bi trebali potražiti društvo u kojem im je ugodnije. No, kao što ćemo vidjeti, to često nije moguće.
Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, zapadno društvo je preplavljeno bujicom muslimanskih izbjeglica zahvaljujući agresivnim ratovima samog Zapada, uglavnom po nalogu cionističkog Izraela. Zapad se uništava ovom nekontroliranom imigracijom.
Istodobno, Zapad je pretrpio unutarnje napade na svoju kulturu, opet uglavnom na poticaj židovskih intelektualaca koji promiču postmodernističke ideologije uključujući transrodnost, pedofiliju, 'raznolikost, jednakost i inkluziju' i tako dalje. Zapad je gledao kako se njegovi resursi rasipaju, a njegov životni standard pada u vodu. Čini se da zapadni narodi nisu u stanju zaustaviti ovaj pad budući da ponovno Židovi (uglavnom cionisti) i njihovi podanici kontroliraju vlade, medije i obrazovanje bilo ucjenom, mitom ili terorom. Sada vlastodršci bezočno lažiraju izbore kako bi ostali na vlasti.
I tako se mnoge muslimanske izbjeglice i migranti nađu gurnuti u zapadno društvo bez vlastitog izbora. Gaza je samo najnoviji i najužasniji primjer.
Cijeli je svijet sada bure baruta koje samo čeka iskru. Nije u redu reći "samo ih pošaljite tamo odakle su došli". U slučaju Muslimana, njihovi domovi i zemlje već su desetljećima izloženi nasilju i razaranju od strane Zapada. Gdje moraju ići? Isto vrijedi i za mnoge druge izbjeglice, ali najgori slučaj u ovom trenutku je nasilje naneseno Muslimanima koji su bili savršeno sretni da žive svoje živote na svoj način, u svojim domovima, sve dok nisu pokrenuti ratovi u Iraku, Siriji, Afganistanu, Libiji itd po nalogu cionističkih neokona iz SAD-a.
Izrael je mislio da mogu samo protjerati Muslimane s Bliskog istoka i preuzeti svu zemlju 'od rijeke do mora' i to bi bilo to. Mislili su da mogu pokoriti Zapad tako što će ga preplaviti tim izbjeglicama dok će oni udobno sjediti u svojim kibucima na planini Sion i gospodariti nad svima ostalima.
Međutim, ne ide tako. Teško je zamisliti da su planeri ove strategije stvarno dobro promislili, osim ako krajnji kaos nije bio željeni ishod. Ali ono što postaje jasno je da danas postaje sve opasnije biti Židov s milijunima muslimanskih izbjeglica i migranata koji su sada raštrkani po zapadnim zemljama, nevoljko izbačeni iz svojih domova i pod sve većim pritiskom da se prilagode nečemu što smatraju kršenjem svega u što vjeruju.
Kao što je neki komentator istaknuo, migranti kojima su cionistički neokonzervativci preplavili svijet, sada žele židovsku krv; Židovi su zahtijevali bacanje bombi na njihove mrske neprijatelje, a sada su ti neprijatelji posvuda gdje su se Židovi prije osjećali sigurnima. Štoviše, ti su neprijatelji sada krajnje radikalizirani zbog nasilja koje je naneseno njima i njihovim kulturama.
Postoji rješenje za sve to, ali ono nije onakvo kakvo bi bilo prihvatljivo psihopatskim Židovima i neokonima. Rješenje bi bilo popraviti ono što smo pokvarili kako bi svi Muslimani (i druge izbjeglice) mogli otići kući i živjeti u miru i blagostanju kako žele. To bi značilo, naravno, da Židovi odustanu od svog prava na Palestinu i da se vrate svojim prvobitnim domovima u raznim zapadnim/europskim zemljama odakle su otišli na cionistički poziv. To bi značilo trošiti novac na popravljanje stvari umjesto na uništavanje. To nije moguće, jer psihopati mogu samo uništavati; nemaju kreativni impuls. I, u ovom trenutku, je li takvo rješenje uopće moguće? Milijuni ljudi su nasilno ubijeni i protjerani iz svojih domova. Milijuni psiha su oštećeni i radikalizirani. Ljutnja, izdaja i tuga moćna su mješavina.
Da se vratim na pitanje zabrane hidžaba. Kad se sve uzme u obzir, ne mislim da je to dobra ideja, jer samo dodaje uvredu povredi. Muslimani su, kao narod, strašno povrijeđeni. Možda nemam naklonost prema hidžabu i burki općenito, ali oni su normalni u njihovoj kulturi i imaju pravo na svoju kulturu, svoju zemlju i domove. Kao što su oduvijek bili. Samo su oni na Zapadu nastojali nametnuti vlastite norme drugim narodima u njihovim domovinama, nasilno ih izbaciti iz njihovih domova, natjerati ih da uđu na Zapad u nastojanju da unište njihovu kulturu, a cijeli projekt se Zapadu vraća kao bumerang. Prije su dvije kulture uvijek mogle komunicirati i održavati dobre odnose s časti, ali nikada im nije bilo namijenjeno da se međusobno isprepliću na tako blizak način. Nijedna kultura nije bolja od druge sveukupno; svaka je na jedan način bolja, a na drugi lošija. Ali to je čak i nebitno, jer oni imaju pravo na svoju kulturu iako meni osobno nije osobito privlačna.
Na kraju, Židovima moramo zahvaliti za sve to: uništenje muslimanskog društva i uništenje zapadnog društva.
Komentari čitatelja
na naše novosti