© NASA/JPL-Caltech/Space Science InstituteZato što su toliko udaljeni od Zemlje, Kentauri se pojavljuju kao točkice svjetla čak i kroz najveće teleskope. Saturnov mjesec Feba promjera 200 km, prikazan na ovoj slici, bi mogao biti Kentaur kojeg je u nekom periodu prošlosti uhvatila gravitacija planeta. Dok se svemirske sonde ne pošalju u posjet drugim Kentaurima, naša najbolja zamisao o tome kako izgledaju dolazi iz slika poput ove koju je snimila svemirska sonda Cassini pri orbitiranju oko Saturna. NASA-ina svemirska letjelica New Horizons, koja je prošla kraj Plutona prije 6 mjeseci, ima cilj izvršiti prilazak 45 km širokom transneptunskom objektu krajem 2018.
Tim, kojeg čine profesori Bill Napier i Duncan Steel sa Sveučilišta Buckingham, profesor Mark Bailey s opservatorija Armagh, te dr. David Asher, također s Armagha, objavio je svoj pregled nedavnog istraživanja u prosinačkom izdanju Astronomy and Geophysics, žurnalu Kraljevskog astronomskog društva.
Ogromni kometi, nazvani Kentauri, kreću se po nestabilnim orbitama koje presijecaju putanje masivnih vanjskih planeta Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna. Planetarna gravitacijska polja mogu povremeno skrenuti te objekte prema Zemlji.
Kentauri su obično 50 do 100 kilometara u promjeru, ili veći, a jedno takvo tijelo sadrži više mase nego cijela populacija dosad poznatih asteroida koji presijecaju Zemljinu orbitu. Izračuni stope po kojoj Kentauri ulaze u unutarnji Sunčev sustav ukazuju da će jedan o njih biti skrenut na putanju koja siječe Zemljinu orbitu otprilike jednom svakih 40 000 do 100 000 godina. Dok su u prostoru blizu Zemlje očekuje se njihov raspad u prašinu i velike krhotine, što preplavljuje unutarnji Sunčev sustav s kometarnim ostacima i čini udare na naš planet neizbježnima.
Poznata snažna previranja zemaljskog okoliša i prekidi u napretku drevnih civilizacija, zajedno s našim rastućim znanjem o međuplanetarnoj materiji u prostoru bliskom Zemlji, ukazuju na dolazak jednog Kentaura otprilike prije 30 000 godina. Ovaj ogromni komet je zasuo unutarnji Sunčev sustav s krhotinama koje variraju od veličine čestica prašine pa sve do grumenja promjera nekoliko kilometara.
Specifične epizode previranja u okolišu koje su se dogodile oko 10 800. pr. Kr. i 2300 pr. Kr., a koje su identificirali geolozi i paleontolozi, također su dosljedne s ovim novim razumijevanjem o kometarnim populacijama. Neka od najvećih masovnih izumiranja u udaljenoj prošlosti, na primjer smrt dinosaura prije 65 milijuna godina, bi mogla na sličan način biti povezana s ovom hipotezom o ogromnim kometima.
Profesor Napier komentira: "U zadnja tri desetljeća uložili smo mnogo truda u praćenje i analiziranje rizika sudara između Zemlje i asteroida. Naš rad sugerira da također moramo gledati i izvan našeg neposrednog susjedstva, te gledati dalje od orbite Jupitera kako bi pronašli Kentaure. Ako smo u pravu, tada bi ovi udaljeni kometi mogli biti ozbiljna opasnost, i vrijeme je da ih bolje shvatimo".
Istraživači su također otkrili dokaze iz različitih polja znanosti koji podupiru njihov model. Na primjer, starost podmilimetarskih kratera identificiranih na kamenju s Mjeseca koje se prikupilo i donijelo u svemirskom programu Apollo je gotovo kod svih manja od 30 000 godina, što ukazuje na veliko povećanje u količini prašine u unutarnjem Sunčevom sustavu od tada.
Reference žurnala:
Bill Napier, David Asher, Mark Bailey i Duncan Steel. "Centaurs as a hazard to civilization." Astronomy and Geophysics, prosinac 2015., 56. izdanje, stranice 6.24-6.30.
Izvor: Kraljevsko astronomsko društvo (Royal Astronomical Society - RAS, op. prev)
Komentari čitatelja
na naše novosti