SAD u Africi
Prijevod: Sott.net

WBAI
: U proteklom desetljeću, Amerika je tiho proširila svoju vojnu prisutnost u cijeloj Africi. Povedite nas tamo za početak i educirajte nas.

Eric Draitser: Posljednje desetljeće je dobar vremenski okvir za razgovor o tome jer je došlo do takvih značajnih promjena u smislu onoga što se dogodilo na kontinentu Afrike, te u smislu kako su Sjedinjene Države i njihov vojni establišment odgovorili na to. Ljudi se možda sjećaju, ili se možda u stvari i ne sjećaju, da smo još 2007. godine krajem Bushove administracije imali osnivanje takozvanog Afričkog zapovjedništva (AFRICOM) američke vojske. Od svojih skromnih početaka, da tako kažemo, u smislu "kooperativnih aranžmana sigurnosti" i "protuterorizma", AFRICOM se tiho proširio i postao vojna prisutnost SAD-a diljem kontinenta, koju SAD koristi za sve vrste ciljeva. Naime, američki vojni establišment se umetnuo u gotovo svaku zemlju na kontinentu, s izuzetkom dvije (Zimbabvea i Eritreje).

I tako su, iako to ne dobiva mnogo medijske pozornosti, iako to ne dobiva mnogo eksponiranosti, Sjedinjene Države vojno duboko prodrle u Afriku, i izravno sudjeluju u svim važnim sukobima na kontinentu. Bilo da želite razgovarati o ratu SAD/NATO-a u Libiji 2011. godine, Sjedinjene Države su bile najvažniji dio tog sukoba. SAD je duboko angažiran u zapadnoj Africi, i u pogledu takozvanih protuterorističkih operacija protiv Boko Harama, i po tome što je glavni sudionik u sukobima oko korita jezera Čad. Duboko su prodrli u Sahel regiju s protuterorizmom i nadzorom. I mogli bismo nastaviti s nabrajanjem. Stvar je u tome da gdje god da pogledate u Africi, američka vojska je već tamo.

Africom

Insignija AFRICOM-a
Dakle, kako bi razumjeli promjenjivu prirodu angažmana SAD-a moramo razumjeti i korporativne zapadne interese (ekstrakcija resursa, ulaganja, itd.), kao i njegov vojni angažman i sve izlike s kojima to opravdava. U gledanju na problem na ovaj način, počinjemo dobivati cjelovito shvaćanje koliko duboko su SAD i bivše kolonijalne sile zapravo uključene u Africi.

WBAI:
Motivacija, rečeno nam je, kad otkrijemo i shvatimo ovu penetraciju, je u osnovi humanitarna. Tamo je da pomogne u protuterorizmu, kao što ste vi spomenuli s Boko Haramom i otetim učenicama, itd. Molimo educirajte nas još dublje o motivacijama, mjestima i bitnim problemima koji su doveli SAD do toga da unaprijedi svoje vojna uporišta diljem Afrike.

ED: Naravno. Boko Haram grabi mnogo naslovnica zbog groznih napada, otmice onih Chibok djevojčica i drugih, masakra u Bagi i drugdje, i svog ostalog nasilja te organizacije. Dakako da to zahtijeva pozornost, ako imamo vremena mogao bih dublje razjasniti činjenicu da korporativni mediji neće taknuti stvarne probleme koji se kriju iza Boko Harama: odakle dolazi, njegove mutne početke i sjenovite mreže unutar kojih djeluje. Ali isto tako, dalje od Boko Harama, sjećamo se nedavne panike oko ebole u zapadnoj Africi koja pruža vrlo zgodan izgovor za SAD da pošalje takozvane "vojne savjetnike" uz vojno medicinsku opremu i objekte, pružajući pokriće za nastavak vojnog angažmana i, što je zanimljivo, puno tih vojnih snaga je još uvijek tamo. Dakle, naravno, možete vidjeti da postoje brojne izlike koje SAD koristi kako bi opravdao svoju prisutnost.

Ako se sjetimo perioda 2012./2013. godine, kao rezultat SAD/NATO-vog rata koji je srušio Libijsku Arapsku Džamahirija vladu Muammara Gaddafija, postojao je stalan protok oružja koje je otišlo na zapad i jug, a to oružje, i neki od tih boraca, u konačnici su doveli do svrgavanja vlade u Maliju što je dovelo do rata u toj zemlji. Taj rat je zatim doveo do intervencije bivšeg kolonijalnog gospodara Francuske, potpomognute naravno SAD-om. I, činjenica je, američko vojno osoblje je sudjelovalo u Maliju i prije svrgavanja vlade. Dakle, diljem zapadne Afrike i Sahel regije imate vojni angažman SAD-a.


Treba napomenuti da prisutnost SAD-a nije ograničena samo na aktivnu prisutnost vojske i djelatni vojni angažman. Dopustite mi da dam samo nekoliko primjera. U državi Čad, Sjedinjene Američke Države stacionirale su kontingent vojnika. U stvari Čad, vrlo važna država zbog svog strateškog položaja - južno od Libije, istočno od zapadne Afrike, smješten u bazenu jezera Čad i Sahel regiji - je bio domaćin američkoj vojnoj vježbi naziva Flintlock 2015. Niz vojnih vježbi koje je sponzorirao SAD uključivale su sudjelovanje država Čada, Nigera, Nigerije, Kameruna i Tunisa. Svaka od tih država domaćin je američkog vojnog osoblja kao izdanak ove sveobuhvatne međunarodne vojne vježbe.

No, naravno, prisutnost SAD-a nije ograničena na samo takve vježbe. The Washington Post je izvijestio o osnivanju nove velike baze SAD-a za bespilotne letjelice u državi Niger. Ova baza je osmišljena kao sjedište za bespilotne letjelice i nadzor za cijelu regiju jezera Čad-zapadne Afrike-Sahela. Razmislite vrlo pažljivo što takva baza znači; to znači da Washington ima "oči na nebu" kroz cijelu Boko Haram zonu sukoba i nad cijelim bazenom jezera Čad, šireći se prema gore u sjevernu Afriku, do zapadnog ruba zapadne Afrike i južno u središnju Afriku. Dakle, kada SAD tvrdi da oni nemaju pojma što se događa s Boko Haramom, te da su u mraku o tome što se događa na teritoriju jezera Čad, potrebna je velika naivnost da se u to povjeruje.

No, ni tu nije kraj. Sjedinjene Države imaju "vojne ispostave" - oni ih ne nazivaju vojnim bazama iz očitih propagandnih razloga - u državama Gani, Senegalu i Gabonu. Također imaju saveznike, poput Njemačke i Francuske u kojima su isto prisutni. I onda, naravno, SAD ima veliko čvorište u svojoj mreži nadzora u državi Burkina Faso kako je izvijestio Washington Post još 2012. godine.

Zapravo sam samo zagrebao površinu ovdje. Mogli bismo satima razgovarati o svim različitim vojnim objektima diljem kontinenta koje su toliko duboko postavili, i naravno razloge iza tog prodora na kontinent. I kao što sam spomenuo ranije, razlozi su kompleksni i višestrani: riječ je o geopolitici, ekonomiji i strateškom vojnom angažmanu.

WBAI: Možete li nam dati sažetak nečeg od toga? Kako nekolonijalne vlasti koriste dug kao oružje protiv Afrike? Kako SAD koristi vojsku u ovom suvremenom neokolonijalnom kontekstu? U jednom trenutku znam da ste mi predložili da je to u određenoj mjeri učinjeno da se blokira sve veći utjecaj Kine u njenom razvoju i angažmanu s Afrikom. Možete li izložiti nešto od toga za nas?

ED: U konačnici je geopolitika u središtu svega toga. Gledajući najprije na pitanje duga - Sjedinjene Američke Države i njihovi neokolonijalni saveznici Francuska i Velika Britanija prvenstveno (ali ne isključivo) su zadržali svoju hegemoniju nad svojim bivšim kolonijalnim posjedima kroz mehanizam duga. Mislim da to nikome nije tajna tko je pratio politiku Afrike u postkolonijalnom razdoblju. To je nešto što je dobro poznato i dobro proučeno. Koriste mehanizam međunarodnih financija preko Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke; glavne poluge su financiranje duga i servisiranje duga. To jest, pružaju financijsku pomoć tim zemljama koja zapravo nikada nije otplativa, prisiljavajući te zemlje u začarani krug otplaćivanja duga, i kamata na zajmove. Tako da su zadužene zemlje onda prisiljene uzeti nove kredite kako bi platili izvorni kredit, dodatno se zadužujući, čime u godinama koje dolaze sprječavaju svoj ekonomski napredak.


Komentar: Sljedeća karta otkriva šokantan opseg dužničkog ropstva širom svijeta. Financijski paraziti su imali pune ruke posla:

A global history of debt by region: Map from 1970-2010


Nije iznenađujuće, one zemlje koje su pokušale ili odbaciti dug ili su ga barem proglasile onim što jeste i pokušale pronaći izlaz iz tog ciklusa dužničkog ropstva, su uništene, imale intervencije ili atentate ili prevrate vlasti. Moglo bi se pogledati na Thomasa Sankaru u Burkini Faso, ili čak i Muammara Gaddafija u Libiji. Mnoge od tih zemalja koje su učinile nešto da izađu iz tog ekonomskog ropstva su se našle u gorim situacijama zbog reakcije neokolonijalnih zemalja Zapada.

I to je zapravo glavni problem ovdje: SAD i njegovi saveznici žele nastaviti održavati hegemoniju nad Afrikom financijski u smislu iskorištavanja resursa - izvlačenja bogatstva Afrike i slanja tog bogatstva natrag kolonijalnim silama, nešto što se događa stoljećima, iako je to donekle novi oblik i pod krinkom pravnog, neoliberalnog kapitalizma takoreći.

No isto tako, širenje hegemonije je učinjeno za potrebe blokiranja Kine. Kinezi sudjeluju ekonomski diljem cijelog kontinenta, ovo je bio nepogrešiv trend tijekom posljednjih desetljeća ili više. Samo da vam dam ideju o opsegu onoga što je Kina uložila u Afriku: 2000. godine ukupna investicija Kine u Afriku bila je oko 10 milijardi dolara za cijelu Afrike, do 2012. godine porasla je na više od 165 milijardi dolara, povećanje od petnaest puta. To vam daje ideju o važnosti Afrike za rast investicija Kine, te kako gleda na svoju budućnost u pogledu financijskih angažmana na kontinentu.

Jedan od razloga zašto je Kina postala takva atraktivan investitor ovih afričkih zemalja je zato što se kineski model izrazito razlikuje od modela SAD-a i zapadnih sila. Naime, Kinezi ne gledaju na pomoć u smislu zajmova, subvencija ili dobrotvornih svrha. Umjesto toga, gledaju na financijsku pomoć u smislu obostrano korisne suradnje - win-win ulaganja kao što to Peking ponekad naziva. Da budem pošten, tu su naravno slučajevi korupcije, neki negativni nusprodukti u smislu nejednake raspodjele, uništavanja okoliša i drugih učinaka koji dolaze sa svim oblicima ulaganja, bez obzira na to tko izvršava ulaganja. No, ono što je Kina ponudila su teška ulaganja u infrastrukturu: ceste, tvornice, zračne luke, željeznice, luke, satelitske i telekomunikacijske mreže, itd., koja su im potrebna da bi dobili povrat na njihova ulaganja i kako bi mogli dodatno proširiti svoja gospodarska ulaganja na kontinentu.
brics

BRIKS
I Kina to čini bez tog negativnog produkta kojeg se afrički ljudi toliko opravdano boje: duga. Drugim riječima, kad Kinezi dolaze da bi ulagali, rade to bez albatrosa duga kojeg bi objesili oko vratova afričkih zemalja. Nema zajmova koje treba servisirati kada Kinezi završe sa svojim ulaganjima. I to je jedan od razloga zašto gotovo svaka zemlja u Africi gleda na Kinu kao alternativu zapadnom financijskom ulaganju i "pomoći". I to je opasnost koju SAD vidi ovdje. Amerika zna, sasvim jasno, da zbog vlastitih ekonomskih problema i onih u Europi također, da se jednostavno ne može natjecati s Kinom u smislu ulaganja u Afriku. Dakle, ono što su Sjedinjene Države izabrale napraviti, što je jasno iz političkih odluka i vojnog angažmana diljem kontinenta, je da obuzdaju kineski ekonomski prodor sa svojim vojnim prodorom. I to je zapravo sveobuhvatan problem ovdje: SAD koristi svoju vojsku posvuda na afričkom kontinentu kako bi blokirali kineski ekonomski angažman, prodor i utjecaj.


WBAI: Volio bih se vratiti na ratovanje SAD/NATO-a protiv Libije 2011. godine koje je bilo glavna sila destabilizacije. Vi ste ustvrdili da je to prekretnica za Afriku. Možete li objasniti?

ED: Apsolutno. Zapravo, nazivajući to prekretnicom je možda preslabo rečeno. To je bio trenutak preokreta od svjetskog-povijesnog značaja jer je razaranje Libije - ja bih to nazvao imperijalističkim ratom protiv Libije - zapravo pokrenulo lanac događaja čije učinke još uvijek i danas vidimo.

Kad su Sjedinjene Države i njihovi NATO saveznici uništili Libiju, oni su destabilizirali cijelu regiju sjeverne Afrike. Mislim da sam ukratko ranije spomenuo, oružje i borci iz Libije tekli su kako na zapad tako i na jug; svatko tko pogleda na kartu može vidjeti sasvim jasno koje posljedice se mogu očekivati zbog toga. Dok je to oružje teklo zapadno, otišlo je u zapadnu Afriku i u Sahel, a kada je otišlo na jug otišlo je u Čad. To oružje i borci koji su išli u Čad, mnogi od njih sada sudjeluju u sukobima koje poznajemo kao rat protiv Boko Harama. Mreže iz kojih je Boko Haram izrastao imaju sjedište u Čadu, to znamo putem informacija WikiLeaksa koje smo sada vidjeli. Mnogi od tih boraca primaju mnogo svog financiranja i oružja preko Čada kao i od određenih elemenata u Nigeriji. Njihova područja djelovanja su također u Čadu. Dakle, mnogo tog oružja je otišlo u taj sukob tamo.

Mnogo oružja i boraca također je otišlo u Mali. Rat u Maliju i svrgavanje vlade u Maliju bio je izravan izdanak rata u Libiji, mnogi od tih boraca su otišli u Mali, pokupili svoje oružje i pridružili se njihovom dugom ratu koji traje nekoliko desetljeća. Terorizam je nastao u tom vrtlogu. Vidjeli smo pojavu terorističke organizacije poznate kao Ansar al Dine koju predvodi sjenoviti pojedinac poznat kao Ayad Ag Ghaly koji ima duboke veze sa Saudijcima i Katarcima. Ghaly je vodio terorističku pobunu u Maliju koja je onda zahtijevala francusku intervenciju kako bi se vratio red. Dakle, vidimo najmanje dva odvojena rata u Maliju i Nigeriji koja se može opisati kao izravni izdanak rata protiv Libije.

Naravno, tu je i nastavak djelovanja Al Qaede u Islamskom Magrebu (AQIM), vrlo tajanstvene terorističke organizacije, također ima svoje suvremene korijene u onome što se dogodilo u Libiji 2011. godine, iako je grupa postojala i prije tog rata. Mnogi od boraca iz Libije postali su plaćenici za najam u kriminalnim organizacijama kao što su AQIM i druge u regiji.

Dakle, protok oružja, protok boraca iz Libije je destabilizirao cijelu regiju. I treba ponoviti da to nije isključivo u Africi, jer su mnogi od onih boraca koji su bili veterani rata u Libiji ne slučajno pronašli svoj put u Siriju, te su djelovali kao plaćenici u ratu u četiri i pol godine u Siriji.

Jasno, postoje duboki udarni valovi koji su krenuli iz rata u Libiji, a još uvijek se osjećaju i danas diljem cijele sjeverne Afrike, zapadne Afrike, kao i na Bliskom istoku. Ja tvrdim da to nije bilo nepredvidljivo. Mnogi od nas, uključujući i mene, su govorili da je to upravo ono što će se dogoditi ako Sjedinjene Države pokrenu taj rat protiv Libije. To je upravo ono što se dogodilo. I ako mislite da strateški planeri u Washingtonu nisu imali pojma o tome, ja bih rekao da je to duboko naivno i pogrešno. Mislim da su shvatili savršeno da će narušavanjem i uništavanjem Sirije moći proširiti kaos diljem cijele regije koji, da se vratim natrag na ono što sam rekao na početku ovog intervjua, daje opravdanje i izgovor za daljnje proširenje američkog vojnog angažmana, upravo ono što su htjeli od početka.

WBAI: U preostalom vremenu kojeg imamo Eric, kako analizirate Obamin nedavni posjet Keniji i Etiopiji?


ED: Pa, mislim da je to bio čin očaja što smo vidjeli u oba mjesta jasno na licu Obame, jer u obje zemlje Kina je sada nadmašila SAD na različite načine, a posebno u Etiopiji. Ovo je vrlo zanimljivo jer je Etiopija povijesno američka posrednička država u posljednjih nekoliko desetljeća, djelujući kao Washingtonov "redar" za Rog Afrike. Činjenica je ipak da se Etiopija sve više okreće prema Kini. Jedan od glavnih primjera tog pomaka je masivna nova brana koju Etiopljani grade na Nilu s kineskim financiranjem i kineskom stručnošću. Iako projekt ima određene negativne posljedice na okoliš, to je u mnogočemu veliki razvoj za Etiopiju, zemlju u kojoj većina stanovništva i dalje živi bez struje, gdje je infrastruktura dotrajala do te mjere da gotovo više ne postoji, što je duboko unazađenje u smislu njenog razvoja. I Kinezi su došli i ponudili ovaj masivan projekt, a Etiopljani su objeručke prihvatili.

SAD je duboko zabrinut da će izgubiti svoju uporište na Rogu Afrike ako Etiopljani postanu izravni saveznici s Kinom. I tako, ono što ste vidjeli s Obamom bio je trenutak od povijesnog značaja: prvi put da je predsjednik SAD-a otišao u Afriku i otvoreno rekao da SAD nudi Africi bolju ponudu nego Kina. Drugim riječima, otvoreno i izravno priznanje da su Sjedinjene Države u otvorenom natjecanju s Kinom za utjecaj u Africi. To je nešto o čemu su mnogi ljudi pisali, što su mnogi ljudi znali. No, za američkog predsjednika da to otvoreno kaže na službenom putu u Africi je, mislim, vrlo značajno i otkrivajuće o očaju kojeg Washington osjeća.

Druga stvar koju smo vidjeli na ovom putovanju bio je Obamin govor u Keniji kada je stajao rame uz rame s kenijskim predsjednikom Kenyattom. Obama je govorio o američkim i zapadnim "vrijednostima" i važnosti "vrijednosti" koje se odnose na stvari kao što su priznavanje prava LGBT osoba, što bi se moglo nazvati "sekularnim zapadnim liberalnim progresivnim vrijednostima". No, ono što smo vidjeli je bilo odbijanje ne samo tih određenih vrijednosti, iako smo i to vidjeli, već također i odbijanje da SAD diktira uvjete afričkog kulturnog, društvenog i političkog razvoja. Predsjednik Kenyatta je govorio - prije svega treba napomenuti da se Kenyatta kandidirao na platformi protiv Međunarodnog kaznenog suda - protiv valjanosti samog suda, tvrdeći da je pretvoren u sredstvo SAD-a i Zapada za progon isključivo afričkih ljudi, čime je efektivno postao Međunarodni kazneni sud za Afrikance, te da je sam sud bjelački supremativan, kolonijalistički, rasistički u svojoj samoj srži...i u potpunosti se slažem s procjenom i analizom gospodina Kenyatte.

Dakle, vidjeli smo pomak u smislu afričkih percepcija i perspektiva prema Sjedinjenim Američkim Državama, i zapadnim političkim i ekonomskim institucijama kojima dominira. Kada je Kenyatta stajao tamo s Obamom, on nije samo odbacivao ideju da SAD treba diktirati vrijednosti Afrikancima, on je odbacio i samu ideju zapadne hegemonije u Africi, i mislim da je to stvarno važno. Iako Kenija surađuje s SAD-om u brojnim pitanjima koja uključuju održavanje mira i mnoge druge stvari, vidi se veliki pomak u smislu perspektive i u smislu vrijednosti i razumijevanja uloge koju Sjedinjene Države imaju u Africi. I mislim da je to jako važno jer je to prekretnica. Afrikanci žele samostalan razvoj - nezavisni politički i gospodarski razvoj. I to je upravo ono što vidimo. Što više, to bolje za Afriku.

WBAI: Eric Draitser, hvala vam na ovoj sveobuhvatnoj analizi koju ćemo nastaviti pokrivati u tjednima i mjesecima koji dolaze. Hvala što ste se ustali ovoga jutra za intervju.

ED: Hvala vama što ste me primili.
Eric Draitser je osnivač StopImperialism.org i domaćin CounterPunch radija. Neovisni je geopolitički analitičar sa sjedištem u New Yorku. Možete doći do njega preko ericdraitser@gmail.com.

Gornji tekst je preuzet iz intervjua provedenog 19. kolovoza 2015. godine s radijskim voditeljom CounterPuncha Ericom Draitserom na WBAI 99.5FM New York City.