Arbitražni sud izvršio je pravosudno „silovanje“ donošenjem svoje odluke, neovisno o tome kakva ona jest i kakva je mogla biti. Taj sud je ugovorni sud i on donosi odluke isključivo dogovorom ugovornih strana kojim mu se to prepušta. Povlačenjem jedne od strana, poglavito kada je to potaknuto njegovom „kontaminacijom“ izvršenom političkim pritiscima s ciljem utjecanja na njegovu konačnu odluku, prestaje i bilo kakva potreba i mogućnost za donošenjem odluka od strane tog suda. Ukoliko Arbitražni sud to iz nekog razloga učini, kao što je sada bio slučaj, takva odluka nema nikakvog međunarodno-pravnog učinka. Zato je i naizgled čudno zašto se s na ovim toliko forsiralo.
Međutim, treba pogledati puno dublje i proanalizirati širi geopolitički kontekst ovog do sada neviđenog pravosudnog „silovanja“ jedne suverene države, a kakvo je primjenjeno prema Hrvatskoj.
Najprije se podsjetimo: Slovenija je vršila blokadu hrvatskog pristupa EU, a njezino ukidanje uvjetovala rješenjem graničnog spora, pri čemu niti jedna članica EU nije željela vršiti pritisak na Ljubljanu zbog klasične ucjene svog južnog susjeda. Na kraju je Slovenija, nakon intervencije Washingtona, svoj stav ublažila pristankom na arbitražu oko nečega što je nedvojbeno hrvatski teritorij, a naš je državni vrh, očito nakon konzultacija s Buzinom i brzopletim srljanjem u EU na to pristao, iako je time de facto priznao kako granični spor s tom državom postoji i svjesno se odlučio kockati s vlastitim teritorijem.
Komentar: Pogledajte: Kina i Rusija će potpisati ugovor vrijedan 10 milijardi dolara