Na Bliskom istoku odavno Evropu ne doživljavaju kao veliku, moćnu i odlučujuću u njihovim životima. Ni kao cjelinu, ni posebno kao Evropsku uniju. Osim kada se ta
»Evropa« nadvije nad njihovim nebom avionima koji im pod krilima u već rutinskim igrama donose demokraciju i ljudska prava. Pa ih se natjera da bježe gdje bilo, a evo sada masovno i baš tamo, kod onih što ih tjeraju iz kuća odakle nisu imali namjeru odlaziti.
Ni usprkos drugačijim navikama u vezi sa tom »demokracijom«. O Evropi kao presudnom faktoru u njihovim sve mučnijim životima ne razmišljaju ni političari, ne previše ni novinari, a za obične ljude koji gledaju kako da održe privid donedavno koliko-toliko normalnih života »ona« je odavno smještena u prošlost.
Sami Evropljani koji su se tamo odavno ugnijezdili iz ovih ili onih dobitničkih razloga, teško se navikavaju na ovu realnost. Onaj nježni i dobrohotni osjećaj uzgajan decenijama po kojem su oni, Evropljani, zapravo spasioci tih naroda i njihovih bogatstava tamo pa otud i najbolje znaju kako im urediti stvarnost, teško se privikavaju na ulogu nevoljenog viška u životu Orijenta. I ne pada im na pamet kako su sve učinili da se, konačno, ovakvi kakvi su, ispišu iz bliskoistočne povijesti.
Ta priča sa nekada najmoćnijima tamo, Francuzima i Britancima (može i obrnutim redom), na Bliskom istoku je najupečatljivija. Prvo su počeli da ih bagatelišu svojevremeno njihovi moćniji saveznici, Amerikanci i Rusi, potjeravši ih sa Mediterana usprkos britansko-francusko-izraelskoj pobjedi protiv Nasera u Sueckom ratu 1956. godine, kako bi zauzeli ključnu naftnu rutu prema Zapadu. Sykes-Picotov sporazum kojim je bliskoistočni kolač podijeljen među Evropljanima nakon Prvog svjetskog rata, Izrael i Palestina, panarabizam i Afrika, sve je to tada počelo dobijati nove obrise i novi smisao. Pritisnuti različitim sjećanjima na prošlost i sve gorim slutnjama na budućnost, Arapi su pokušavali da plivaju dalje onako kako su diktirali novi gospodari. Evropa je polako otklizavala u sjećanje. Kako se pokazalo do današnjeg dana, jedino je među njima samima onaj čip nadmene, a »prirodne obaveze« da se osjećaju kao klasa koja ima dužnost da tamo vlada, ostao neuništiv. Nagledao sam se toga tamo toliko da je i logično što su knjige i knjige napisane na te teme iako se čini da se u Evropi iz njih ponajmanje uči.
Komentar: Pogledajte: