Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci kazao da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati što se ne smije iz kuće i države, kako nema susreta, raje, kafane, izleta, promocija, knjižara i pijaca, planina i mora - rekao bih mu da je lud. Ali, otkako se, evo, baš to dešava, jedna mi se ranije nedostižna mogućnost, a sada zbilja, pojavila kao blagodet. Eto viška slobodnog vremena koliko ga nikad nije bilo da se zasuču rukavi i uroni u poslove koje smo sami sebi obećavali godinama, a nikada ih nismo uspjeli ni započeti, a kamoli dovršiti. Na red su došle police, kese, fascikle, kutije pod krevetom i na ormarima, ladice u koje se godinama trpalo ono što se "ne smije baciti, trebaće..."
Požutjela dokumenta iz drugog života, zahvaljujući karantinu čiji se dani više ne broje, vraćaju u sjećanja zaboravljene ljude, mjesta, činjenice, pokazujući kako je i puno toga što je nekada izgledalo nemoguće postalo moguće. I kako smo za mnogo šta što će doći imali signale koje smo ignorisali. Isplivavaju neupitni dokumenti u šta smo i kome vjerovali, a kome nismo. I gdje smo se, sada se vidi, strašno prevarili, a gdje nismo ni trena. Ko je "ostao", a ko je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Nebrojeni su zapisi, sada zlata vrijedni dokumenti, onako lično, fotografije, primjerci novina koje smo onda sa ogromnim zadovoljstvom i srećom pravili. Kuljaju uspomene koje sada mame osmijeh, pa čuđenja, ponakad nevjericu, ali i i tugu. Nepobitno je danas da se život kotrljao kroz dvije različite državne i društvene realnosti, ma kako ih ko nazivao, volio i ne volio. I da je mnogo toga u bivšem svijetu bilo krojeno za ovu realnost.
Mimo "papira" koji ovih dana uzvitlavaju emocije povodom spoznaja ko smo i šta smo bili, a više nismo, ko nam je bio bitan, pa nije, koga nismo ni primjećivali, a postao nam je blizak, u šta su se neki oko nas kleli glasno i javno, a danas sjećanja na te kletve kriju...puno toga otkriva se i povodom svijeta mimo nas. O današnjoj realnosti na planeti koju su iza kulisa modelirali drugačije nego što smo mislili.
O zlu koje se proširilo kao virus, donoseći, evo, i ovaj karantin što ga danas živimo i niko ne zna sa kakvim krajem. O raspadu takozvanog međunarodnog poretka koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao.
Sa jednog davnog, lijepog putovanja po Americi, gdje mi je kao mlađanom novinaru bilo omogućeno da vidim puno od onoga što vjerovatno nikada ne bih vidio, nakon cjelodnevnog kopanja po čudesnim arhivama Vašingtonske biblioteke, i dokumentima iz istorije "sile nebeske" - gdje su mi pokazali i najnoviji primjerak sarajevskog "Svijeta" u kojem sam tada radio - dopao mi je ruku i govor Đorđa F. Kenana iz 1948. godine o planiranju vanjske politike SAD-a... Kenan, diplomata i istoričar, bio je jedan od stratega hladnog rata. Upamćen je kao otpravnik poslova ambasade SAD u Moskvi 1946. i autor dugog telegrama odatle u kojem je ustvrdio "ekspanzionistički karakter SSSR-a", na što treba odgovoriti. Na toj je liniji i njegova teorija "zaustavljanja" ugrađena u Trumanovu doktrinu i hladni rat. Dobio sam tada u biblioteci kopiju tog govora sa ostalim što me interesovalo o istoriji vanjske politike Amerike. Sa mnogim drugim "sjećanjima" sa putovanja, pohranjenim pa potisnutim, i ovo je završilo u fascikli na kojoj je pisalo "Put po Americi '81".
Komentar: Netko bi se upitao što se zapravo krije iza ovog brzog zaokreta. Možda Trump to vidi kao priliku za uspostavljanje stroge granične kontrole, nešto što je bila njegova politička platforma uoči izbora i on jednostavno može djelovati kako bi to ponovno potvrdio. Ili možda Trump zna nešto što mi ne znamo.