Kao što je navedeno u prijašnjem članku, naši su preci duboko vjerovali u povezanost ljudskog ponašanja i prirodnih katastrofa. Kad bi se ljudi dobro ponašali, priroda bi ostala mirna, ali ako bi se ljudi ponašali loše, to bi izazvalo gnjev 'bogova' i priroda bi žestoko reagirala.

Nisu samo 'uobičajeni' slojevi društva vjerovali u tu povezanost čovjeka i kozmosa. Učenjaci, proročišta i vođe su imali slična uvjerenja. Kroničari (povjesničari antičkog doba) pisali su beskrajne tekstove o kozmičkim nesrećama (božjem gnjevu) izazvanim zloporabama koje su počinile elite. To je zapravo bila srž njihovog pisanja.

Kroničar Mihael Sirijac ⁶⁹⁸ je otišao još dalje. Svaku stranicu svojih kronika strukturirao je u dva stupca. U desnom stupcu je naveo političke poslove i ponašanje elita, dok je lijevi stupac posvetio prirodnim katastrofama koje su uslijedile. Naravno, obilno je i komentirao veze između tih događaja zbog poteškoća u razlučivanju koji je točno politički skandal izazvao koju ekološku katastrofu.⁶⁹⁹

Kako bismo naveli samo jedan primjer korelacije između kozmičkih katastrofa i lošeg ponašanja vođa, usredotočiti ćemo se na posljednja desetljeća Rimskog Carstva (530.-580. AD). Slijedi ulomak iz Prokopijeve Secret History (hrv. Tajna povijest, op.prev.), pod naslovom 'Kako je Justinijan ubio trilijun ljudi'. Imajte na umu da je Prokopije bio vjerojatno najistaknutiji povjesničar 6. stoljeća. Većina znanstvenika ga smatra posljednjim velikim povjesničarom antičkog svijeta. ⁷⁰⁰ Prokopije nije bio samo povjesničar; više od deset godina bio je i savjetnik najvećeg generala toga vremena, Velizara.⁷⁰¹ Kao takav, tijekom ovog razdoblja brojnih putovanja, bitaka i pregovora, bio je izravan svjedok rimskog političkog i vojnog života. Nakon povlačenja iz vojnih poslova, postao je sudac i, kao takav je imao načine i sredstava za dobivanje povlaštenih informacija koje su sakupljene u njegovoj knjizi Secret History.⁷⁰²

Poznavanje ljudske evolucije još je priličan izazov za biologe. Pojava hominina na afričkom kontinentu puna je zaokreta, preokreta, praznina i slijepih ulica, zbog čega je veoma teško pratiti uspon naše vrste.

Danas još ne znamo kada i gdje se pojavio prvi Homo sapiens, iako je arheološko nalazište u jugozapadnoj Etiopiji zasad najvjerojatniji dokaz. Ondje je 1960-ih paleoantropolog Richard Leakey otkrio najranije primjere fosila s neosporno modernom ljudskom anatomijom.

Naime, postoje stariji ostaci koji se pripisuju Homo sapiensu, a datiraju stotinama tisuća godina. No linija između nas i naših predaka je nejasna, pa nam ostaci poznati pod nazivom "Omo I" ostaju kao polazišna točka za ono što je nedvojbeno moderno.

Rijetko pismo iz jezika u Liberiji pružilo je neke nove uvide u to kako se pisani jezici razvijaju.

"Pismo Vai iz Liberije 1834. stvorilo je osam potpuno nepismenih muškaraca koji su pisali tintom napravljenom od zgnječenih bobica. Zbog svoje izoliranosti i načina na koje se to pismo nastavilo razvijati sve do danas, smatramo da iz toga možemo naučiti kako se pisanje razvija u kratkim vremenskim razmacima", kaže lingvistički antropolog Piers Kelly sa Sveučilišta New England (Armidale, NSW, Australija).

Svi uzimamo pisanu riječ zdravo za gotovo, ali istraživači još ne znaju kako se točno ta rana ljudska tehnologija razvila u sveprisutnu potrebu kakva je danas.

Koliko zasad znamo, pismo je izumljeno prije oko 5000 godina na Bliskom istoku. Smatra se da su najranija pisma osmislile male skupine ljudi unutar jedne generacije, baš kao i pismo Vai. Međutim, kako se ono prenosilo kroz generacije, tim sugerira da su ti sustavi pisanja s vremenom postali jednostavniji.

Tokom radova na uređivanju okoliša koji su se vršili u prirodnom rezervatu Rutland nedaleko od Leicestera u Engleskoj pronađeni su fosilizirani ostaci "morskog zmaja".

Do otkrića je došlo sasvim slučajno kada je tim radnika primjetio nešto u blatu. Raskopavanjem tla su pronašli fosilizirane ostatke životinje duge deset metara, a riječ je o morskom predatoru pod nazivom ihtiosaur (ichithyosaur). To je ujedno i najveći primjerak ove vrste koji je ikada pronađen u Velikoj Britaniji.

Zemlja domorodaca pretvorena je u poligon za nuklearno testiranje. Sada pate od bolesti.

'Najviše nuklearno bombardirana nacija na planetu' neželjeno je priznanje koje je ponijelo indijansko pleme Šošoni. To je imalo razorne učinke za zajednicu, a RT je razgovarao s jednim aktivistom koji se bori za pravdu.

"Oni okupiraju našu zemlju, kradu nam mogućnosti i zbog toga se od nas očekuje da umremo. Još uvijek se pokušavamo uhvatiti u koštac i razumjeti što nam se dogodilo, te pronaći načine da to zaustavimo, ispravimo i spriječimo da se to dogodi u budućnosti."

Glas Iana Zabartea je ljutit, ali ne posustaje dok opisuje surovu sudbinu svog naroda, Indijanaca koji su desetljećima, u bilo kojoj mjeri, bili podvrgnuti najgorim strahotama, a sve ih je počinila njihova vlada u Washingtonu.

Zabarte, 57, glavni je čovjek zapadnih grupa nacije Šošona i predvodi kampanju za razotkrivanje onoga što opisuje kao "etničko čišćenje" svog plemena.

Novi dokazi pokazuju da je Belgija zatvorila oči dok su njeni zvaničnici planirali ubistvo premijera Burundija princa Louisa Rwagasora 1961.

Belgija ima "ogromnu odgovornost" za ubistvo princa Louisa Rwagasora, popularnog burundijskog lidera koji je nastojao da ujedini etničke grupe u zemlji kad je stekla slobodu od kolonijalne sile, pokazuju novi dokazi.

Nekoliko nedjelja nakon što je izabran za premijera, Rwagasore, 29-godišnji sin bivšeg kralja, ubijen je u oktobru 1961. Vladajuća belgijska elita je organizovala ubistvo dok je Brisel zatvarao oči, prema arhivskim zapisima koje je otkrio Flamanski sociolog Ludo De Witte.

Iako su ubica, grčki državljanin i pet saučesnika pogubljeni, De Witte je rekao da su istrage belgijskog kolonijalnog suda, vlade nezavisnog Burundija i UN zanemarile ulogu Belgije u ubistvu, što je dovelo do decenija rata, etničkih tenzija i nestabilnosti.

Objavljujući svoje nalaze u knjizi pod naslovom "Ubistvo u Burundiju", De Witte je primijetio da je tadašnji belgijski guverner Roberto Regnier rekao na postizbornom kriznom sastanku visokih belgijskih zvaničnika i saveznika u Demohrišćanskoj partiji koja je naklonjena Belgiji (CDC) da "Rwagasore mora biti ubijen."

Svakome tko je u posljednje vrijeme pratio manevriranja New York Timesa moglo bi se oprostiti što je pomislio da se radi o modernoj inscenaciji "Vještice iz Salema" ili sovjetskoj čistki. Američke centralne "rekordne novine" (osnovane 1851.) nedavno su se, čini se, odrekle svake uredničke ravnoteže i autonomije.

Bari Weiss, urednica kolumni koja je tamo dala otkaz prošlog kolovoza, rekla je u pismu ostavke da uredništvo časopisa zapravo više nije na vlasti: "Twitter je postao njegov krajnji urednik". Govorila je i o "stalnom maltretiranju" od strane kolega, "građanskom ratu ... između (uglavnom mladih) "woke" pojedinaca i "(uglavnom 40+) liberala" i kulturi "sigurnosti" koja sada prevladava u novinama. "Pravo ljudi da se osjećaju emocionalno i psihički sigurno", napisala je, "nadilazi ono što se ranije smatralo temeljnim liberalnim vrijednostima, poput slobode govora".

Defenestracija Donalda McNeila, veteranskog znanstvenog izvjestitelja koji je radio za novine od 1976. i bio je nominiran za Pulitzera za svoje izvještavanje o pandemiji, primjer je toga. A McNeilov odlazak nije prvi put da se ovako nešto dogodilo. Prošlog ljeta je šef uredničke stranice James Bennet bio prisiljen hodati po dasci nakon što je tiskao članak senatora Toma Cottona (Arkansas). Osam stotina djelatnika NYT-a požalilo se, rekavši da ih je Cottonov članak doveo u "opasnost".

Radikalni slom uredničkog autoriteta u NYT-u bio bi od ograničenog interesa da nema odjeka drugdje. Od prisilne ostavke urednika Stana Wischnowskog u Philadelphia Enquireru prošle godine zbog loše sročenog naslova do otpuštanja učitelja Eton Collegea Willa Knowlanda zbog prekršaja u vezi sa slobodom govora, čini se da su institucije, jedna za drugom, u engleskom govornom području kapitulirale pred novom radikalnom ortodoksijom, s neslaganjem kažnjivim prisilnom ostavkom ili raskidom.

Stručnjaci se slažu da je kod vikinških kaciga naglasak bio na funkciji, a ne na estetici, što znači da im je temeljna namjena bila - zaštita glave u borbi, a ne dekoriranje rogovima, perjem i sl.

Vikinške su kacige bile kupolastog oblika i vjerojatno su prekrivale cijelu gornju polovicu glave kako bi zaštitili ratnika od udaraca neprijateljskog oružja poput mačeva, sjekira, strijela i kopalja. Ploče ili grebeni bili su ugrađeni u prednji dio kacige za zaštitu očiju. Ponekad su mogle imati i okomiti komad nalik prstu za zaštitu nosa.

Kod grada Veksøa u istočnoj Danskoj, 1942. otkrivene su dvije kacige s rogovima za koje se dugo smatralo da su pripadale Vikinzima.

Jedan je američki špijun nehotice pomogao nacistima da razviju jednu od najučinkovitijih dezinformacijskih kampanja u Drugom svjetskom ratu tako što je proširio glasine da se Hitler planira utvrditi negdje visoko u Alpama, piše Guardian. Otkrio je to povjesničar koji je imao pristup tajnim spisima američke vojske.

Mit da nacisti u proljeće 1945. u austrijsko-bavarskim alpama gomilaju naoružanje i trupe od 100.000 fanatičnih vojnika uopće nije bio utemeljen u činjenicama, no snažno je utjecao na maštu američkih i britanskih vojnih zapovjednika koji su se bojali da će to produžiti rat za još nekoliko godina.

Thomas Boghardt, njemački povjesničar iz američkog Centra za vojnu povijest u Washingtonu, kaže u novoj knjizi da mit o njemačkom utvrđivanju u Alpama nije bio ključni faktor prilikom donošenja odluke da Amerikanci umjesto prema Berlinu krenu na jug, no kaže da je stvaranju tog mita pomogao jedan američki špijun.

Nacističko vodstvo je 1944. prvi put doznalo da se saveznici boje eventualne posljednje bitke na vrhu planine, nakon što je SS-ova obavještajna služba presrela poruku poslanu iz američkog veleposlanstva u Bernu u Švicarskoj.

Biblijska priča o Potopu je svima poznata. O njoj se mnogo sporilo. Dugo se smatralo da priča o prirodnoj katastrofi nije jedinstvena i da su njene razmere preuveličane. Međutim, naučnici sada tvrde da se globalna katastrofa zaista dogodila.

Kineska legenda

Prema Bibliji, nekoliko vekova nakon stvaranja sveta počeo je da "raste broj ljudi na zemlji, rodile su im se kćeri. Tada su sinovi Božji (anđeli) videli da su kćeri lepe i uzeli ih za žene". Gospod je bio ljut i odlučio je da istrebi čovečanstvo i sve živo na Zemlji.

Bog je pomilovao samo pravednika Noja i njegovu porodicu. Rekao mu je da sagradi barku i da sa sobom ponese od svake vrste par. Nakon toga je počela snažna kiša koja je trajala 40 dana. Voda se podigla više od najviših planina. Svi su poginuli osim onih koji su bili u Nojevoj barci.

To je najpoznatija priča. Ipak, kako su pojasnili naučnici, to nije jedina priča. Mit o Potopu je poznat kod velikog broja naroda od Japana do Bliskog istoka, u Africi i Americi. Mada, nije poznato čije se predanje pojavilo ranije i da li se kataklizma dogodila.