Slika
© Sott.net

Komentar: 26. travnja 1986. godine dogodila se jedna od najpoznatijih nuklearnih katastrofa trenutne ljudske civilizacije: Černobil. Povodom 29. obljetnice tog događaja, donosimo Vam prijevod članka koji se bavi modernijom verzijom "problema suživota" nuklearnih postrojenja i prirodnih izazova poput potresa. Odnosno, govorimo o tome što se dogodilo u Fukushimi 2011. godine, nakon što je i poslovično oprezne Japance iznenadila silina tsunamija nastalog nakon potresa u Tihom oceanu, te kakve je posljedice taj događaj imao po percepciju "dozvoljenih" razina zračenja naše hrane i okoliša.


Zadivljuje me kako službene agencije reagiraju na razvoj krize u vezi oslobođenog zračenja iz nuklearke u Fukushimi. Gledajući vijesti na službenim televizijskim kanalima nakon tragedije u Japanu, zapitala sam se nekoliko pitanja: Zašto je reakcija Svjetske zdravstvene organizacije tako mlaka? Zašto IAEA (International Atomic Energy Agency - Međunarodna agencija za atomsku energiju) umanjuje prijetnju zračenja? Zašto nas neki novi stručnjaci diljem cijelog svijeta pokušavaju uvjeriti da zračenje zapravo i "nije tako loše" za ljudsko zdravlje? Stoga sam se potrudila kako bih sama odgovorila na ova pitanja. Ono što sam zaključila jest da nema svrhe oslanjati se na podatke i izvješća koje iznose razne instance institucija zaduženih za "sigurnost" nuklearne energije, a u nastavku slijedi zašto sam to tako zaključila.

Glavni cilj IAEA-e je propagirati atomsku energiju. To je jasno napisano u 2. paragrafu statuta IAEA-e:
"Agencija treba tražiti načine za ubrzati i povećati doprinos atomske energije miru, zdravlju i prosperitetu svuda po svijetu."
Štoviše, mnoge agencije UN-a su podređene IAEA-i. To se naročito odnosi na WHO (World Health Organization - Svjetsku zdravstvenu organizaciju). Prema trenutno važećem sporazumu koji je potpisan 28. svibnja 1959. godine (WHA 12-40), IAEA ima pravo uložiti veto na svako istraživanje WHO-a koje nije u suglasnosti s 2. paragrafom statuta IAEA-e. Jedan dio tog sporazuma kaže:
"WHO priznaje da IAEA ima primarnu ulogu u podupiranju, pomaganju i koordiniranju istraživanja, te razvoja i praktične primjene, atomske energije za mirnodobske potrebe u cijelom svijetu bez predrasude na pravo WHO-a da se brine o promociji, razvoju, pomaganju ili koordinaciji međunarodnog zdravstvenog rada, uključujući i istraživanja, u svim njegovim aspektima."
Dakle, jednostavno je procijeniti relativnu vrijednost izvješća o efektima nuklearnih katastrofa koje objavljuju institucije koje zastupaju nuklearne interese, uključujući i famozno izvješće iz 2005. godine o Černobilu (omiljene reference atomskih lobista). Ukratko, u interesu "podupiranja, pomaganja i koordiniranja istraživanja, te razvoja i praktične primjene, atomske energije" takva izvješća su vrlo vjerojatno pristrana i teže umanjivanju opasnosti zračenja na ljude.

Međutim, izgleda da se Europska komisija polako distancira od IAEA-e. Komisija je stvorila svoju vlastitu instituciju, Europski komitet za rizik od zračenja (European Committee on Radiation Risk - ECRR), koji je odbacio idiotski model doza dozvoljenog zračenja koji su stvorili proatomski lobisti povezani s Međunarodnom komisijom za zaštitu od zračenja (International Commission on Radiological Protection - ICRP).

Dodatno, ECRR je objavio izvješće "Černobil 20 godina kasnije: Efekti na ljudsko zdravlje nesreće u Černobilu" koje su uredili prof. Busby i prof. Yablokov i koje je u jasnoj suprotnosti nalazima WHO/IAEA/ICRP/UNSCEAR-a iz 2005. godine. Profesori su pokazali da je Černobil uzrokovao smrt, putem smrtonosnih oblika raka, gotovo 1,8 milijuna ljudi. I to je čak bila "konzervativna procjena".

Pročitajte dostupno izdanje (na engleskom jeziku) i plačite.

Još "gore" (za one koji opravdavaju atomsku energiju) jest da je Akademija znanosti New Yorka (NYAS) objavila nadopunu izvješća iz 2009. godine pod naslovom "Černobil: Posljedice katastrofe za ljude i okoliš".

Primjeri odjeka tog izvješća (na engleskom jeziku) s linkovima na NYAS se mogu naći ovdje, ovdje i ovdje.

Dakle, informacije o takozvanim sigurnim dozama koje su iznijeli "stručnjaci" su sve laži koje desetljećima šire proatomski vojni i civilni lobisti. Model "dozvoljene doze zračenja" koji se temelji na primljenoj dozi (vanjskog zračenja) kojeg je ICPR napravila na temelju kontaminacijskih testova i efekata na stanovništvima Hirošime i Nagasakija je pseudoznanost znanost jer se temelji na krivim (pogrešnim) podacima.

Interesantno za primijetiti jest kako je Komisija za žrtve atomskih bombi (Atomic Bomb Casualty Commision - ABCC) koju je osnovala američka vlada, napravila to istraživanje. Odnosno, barem kako su to službeno prikazali. Skupina koju su promatrali se sastojala od onih osoba koje su preživjele eksplozije. Kontrolna skupina se sastojala od onih koji su došli u obližnje gradove odmah nakon eksplozija u potrazi za obiteljima i prijateljima, te da sudjeluju u obnovi razrušenih područja! Očigledno su ti "znanstvenici" pretpostavili da kontaminirana područja nekim čudom prestaju biti kontaminirana već poslije nekoliko dana nakon što su pale bombe!

Možete pročitati više o ovom ozbiljno pogrešnom istraživanju pod nazivom "Studija o ljudskom vijeku života" (Life Span Study - LSS) u odlomku iz rada Paula Zimmermana A Primer in the Art of Deception. The Cult of Nuclearists, Uranium Weapons and Fraudulent Science.

Dakle, oni su uspoređivali ozračene ljude s... drugim ozračenim ljudima! Nije ni čudo da su pronašli tek neznačajne razlike u razinama zračenja između skupine koju su proučavali i "kontrolne" grupe. Također, tada ne iznenađuje da je njihov zaključak bio da su učinci zračenja samo minorni i da je Japan potpuno siguran za život kao i bilo koji dio ostatka svijeta.

Slika
Preporuku ECRR-a u vezi situacije u Fukushimi, koja je u potpunoj suprotnosti od svega što je izjavila IAEA, možete pročitati (na engleskom jeziku) ovdje.

Dodatne korisne informacije s konferencije koju je održala ECRR u Rigi 2009. godine možete pročitati ovdje. Na dnu stranice se nalaze linkovi na dvije prezentacije. Pogledajte onu prof. Busbyja. Na str. 28 stoji interesantna slika koja pokazuje promjene u zračenju cezija 137 i cezija 134 za vrijeme i poslije Černobila.

Primijetite da se najveće vrijednosti kreću oko 300 Bq (bekerel je jedinica aktivnosti radioaktivnog izvora, odnosno govori o broju raspada radionuklida u jedinici vremena, op. prev.) i prisjetite se da su prije nekoliko dana japanske vlasti zabranile davanje vodovodne vode djeci kada je kontaminacija postala veća od 100 Bq. Međutim, naglasili su da je dozvoljena doza za ostale skupine 300 Bq. Je li to slučajnost? Sumnjam u to. Službeni stav je da su efekti Černobila bili "neznačajni", odnosno da je razina od 300 Bq potpuno "sigurna"!

Dakako, "obični čovjek" se treba zapitati zašto se u slučaju kontaminacije vode uzima u obzir samo jod 131, a ne jod 131 i cezij 137, jer se potonji mnogo bolje otapa u vodi!

Zatim imamo sljedeće na Natural News:
Gotovo sve brojke koje vidite o radioaktivnosti koja dolazi iz Fukushime se temelje na jodu 131 koji ima poluživot od 8 dana (polovica početne količine materijala se radioaktivno raspadne tokom tog vremena, op. prev.), a ne uzima se u obzir mnogo opasniji cezij 137 s poluživotom od 30 godina. Dakle, dok većina službenih medija govori da "razine zračenja rapidno opadaju" putem 7,5 milijuna mjerenja koja su napravili prije nekoliko dana, ono što nam ne govore jest da će za radioaktivnost cezija 137 trebati 30 godina da bi se samo smanjila za 50%.

Sve to predstavlja globalno zataškavanje: Što se događa sa svim radioaktivnim cezijem koji se upravo sada izlijeva u ocean? On ne nestaje samo tako sam od sebe u par mjeseci kao jod 131. Ta stvar ostaje oko nas stoljećima.
I ovo od Sofia News Agency:
Ruska nuklearna stručnjakinja je izjavila da je kriza u Fukushimi mnogo gora od one u Černobilu i da može dovesti do promjena u skali određivanja nuklearnih kriznih slučajeva. "Kriza u Japanu će koštati puno više nego ona u Černobilu u terminima ekonomskih i ljudskih žrtava." rekla je nuklearna inžinjerka Nataliya Mironova, koja je glavi stručnjak u Rusiji na tom polju. Mironova je izjavu dala tijekom posjete SAD-u, zajedno s drugim ljudima koji su uključeni u antinuklearni aktivizam, uoči 25. obljetnice černobilske tragedije 26. travnja 1986. godine. U međuvremenu, izvijestilo se da radioaktivna voda curi iz pukotine u nuklearnoj elektrani Fukushima.
Još jedna zanimljivost jest da se službeni podaci TEPCO-a, japanske vlade i/ili IAEA-e uglavnom odnose na emitere gama zračenja. Slučajnost? Kada se saznalo krajem ožujka da je plutonij 239 (alfa emiter) pronađen u tlu 28. ožujka, Financial Post je isti tren objavio članak o navodnim zdravim karakteristikama te smrtonosne supstance. Još jedna slučajnost? Zašto me to stalno podsjeća na Ann Coulter koja je izjavila na Fox News da je izlaganje zračenju dobro za ljude?

Slika
© nepoznato
30. ožujka sam naletjela na pokušaj zataškavanja katastrofe u Fukushimi u SAD-u, kada je Agencija za zaštitu okoliša (Environmental Protection Agency - EPA) odlučila značajno smanjiti (u mnogim značajkama) svoje sigurnosne standarde zračenja za američko stanovništvo tako što je drastično povisila razine radijacijske kontaminacije koje se smatra "sigurnima".

Istu užasnu ideju je sada primijenila i Europska unija, kada je 27. ožujka donijela rezoluciju kojom primijenjuje iste mjere za građane Europe. Tako su se "dozvoljene" razine kontaminacije hrane cezijem 134 i 137 popele sa 600 Bq/kg na 12 500 Bq/kg!!!

Toksični odnos između IAEA-e i WHO-a nam je poznat već godinama. Prije dvije godine The Guardian je objavio ovaj članak.

Također imamo i sljedeći članak na Sott.net-u:
Vlasti na nuklearnu nesreću reagiraju na način da podižu dopuštene razine zračenja i da se pretvaraju da je zračenje dobro za nas

"A sada EPA razmatra drastično povećanje dozvoljenih razina zračenja u hrani, vodi i okolišu."
Europska komisija je zapravo reagirala brže od EPA-e.

[Napomena: Nijedan link u narednom dijelu o regulativama EU-a, u originalnom engleskom članku, više ne radi. Izgleda da je u međuvremenu došlo do promjena na internetskim stranicama EU-a, tako da se sada cijelo javnosti dostupno zakonodavstvo nalazi ovdje.]

No, postoje neke određene nepravilnosti u gornjem članku. Do sada, regulativa EU-a br. 733/2008, na snazi od 15. srpnja 2008. godine, u 2. članku tvrdi da je dozvoljeno zračenje cezija 134 i 137 bilo 370 Bq/L ili po kilogramu za mlijeko i mliječne proizvode, a 600 Bq/kg ili na litru za ostale prehrambene proizvode.

25. ožujka, EU je najavila značajna povećanja dozvoljenih razina za radioaktivnu kontaminaciju hrane i stočne hrane. Regulativa br. 297/2011 je stupila na snagu 27. ožujka 2011. godine. Očigledno je da se u njoj ne mogu naći nikakve brojke. EU preferira ne davati svojim građanima "iscrpne" informacije o njihovim propisima. Umjesto toga, oni upućuju ljude na druge regulative koje su se implementirale nakon katastrofe u Černobilu kada se bojalo da će doći do poremećaja u nabavi hrane i stočne hrane u zemljama EU-a.

Jedan takav dokument je regulativa br. 3954/1987 od 22. prosinca 1987. godine, koja je uspostavila gornje dozvoljene granice na kontaminaciju hrane tog vremena.

To je bio prvi ozbiljni pomak dozvoljenih razina: gornja granica na cezij u mliječnim proizvodima i drugim namirnicama je postavljena na 370 i 600 Bq, respektivno, u regulativi br. 733/2008 iz 2008. godine. No, ako se osvrnemo natrag na regulativu br. 3954/1987, vidimo da su te brojke smanjene sa 1000 i 1250 Bq. Dakle, možemo reći da su granice podignute nakon Černobila kako bi se umirili strahovi od političkih posljedica, kao i noćna mora odnosa s javnošću nuklearne industrije.

Ove kasnije brojke su prikazane u sljedećoj tablici koja se pojavljuje u regulativi br. 3954/1987 iz 1987. godine (na engleskom jeziku):
Slika
Stroncij 90 ima granice 125 i 750, jod 131 - 500 Bq/L i 1000 Bq/kg, emiteri alfa čestica, primjerice plutonij 239 i americij 241 imaju granice 20 i 80 (primijetite koliko su iznosi za alfa emitere niži od drugih izvora; toliko o tome "kako su oni manje štetni po zdravlje"), a nuklidi čiji je poluživot raspada dulji od 10 dana, primjerice cezij 134 i 137 imaju granice 1000 Bq/L i 1250 Bq/kg. Prve brojke se odnose na mlijeko i mliječne proizvode, a druge na ostale prehrambene namirnice.
No, to nije sve! Jedan drugi dokument na koji se EU poziva u regulativi br. 297/2011 je regulativa br. 944/89 od 12. travnja 1989. godine.

Samo u njoj (u 2. članku) zaista nalazimo da su se dozvoljene razine za radioaktivnu kontaminaciju hrane i stočne hrane povećale desetostruko u odnosu na stariju regulativu br. 3985/1987, dok je u isto vrijeme popis proizvoda koji su uključeni u tu regulativu mnogo duži. Za pretpostaviti je da se brojkama manipuliralo kako bi se prilagodilo sve većim razinama zračenja koje se detektiralo u godinama nakon nuklearne nesreće.

Da zaključimo: dozvoljeni razine kontaminacije za cezij 134 ili 137 su narasle na sljedeći način: za mlijeko i mliječne proizvode - od 370 Bq/kg na 10 000 Bq/kg ili litri, a za ostale prehrambene proizvode - sa 600 Bq/kg na 12 500 Bq/kg ili litri!!!

I dodatno, zar nije čudno da su se samo tri godine nakon nesreće u istočnoj Europi granice ponovno povećale? Zar to ne govori koliko nam lažu o razinama zračenja nakon Černobila?

Organizacija FoodWatch je prva primijetila da nedavna regulativa EU-a br. 297/2011 griješi kad uspoređuje dozvoljene razine između EU-a i Japana jer se temelji na europskim razinama koje su određene 1987. godine. Da bi došlo do trenutno dozvoljenih razina/granica koje su određene ove godine, treba ih pomnožiti s faktorom 10 (pogledajte 2. paragraf regulative br. 944/89).

Ono što je zanimljivo jest da su dozvoljene razine kontaminacije u japanskim propisima koji su objavljeni 17. ožujka 2011. (odnosno, stupili na snagu manje od tjedan dana nakon nesreće u Fukushimi) još uvijek niže od razina iz propisa EU-a iz 1987. godine - onih razina koje je za usporedbu koristila organizacija FoodWatch! One su također niže od nedavnih regulativa EU-a!

Izvor podataka za Japan

Slika
© 20min.chOvaj grafički prikaz, koji je napravio švicarski medijski tim 20 Minuten Online, navodno se temelji na mjerenjima koja pokazuju da su visoke razine zračenja stigle do zapadne Europe i sjeverne Afrike do kraju ožujka 2011. godine.
Na pamet pada puno pitanja:

Pokazuje li ovo kako EU, iza zatvorenih vrata, zapravo procjenjuje pravu veličinu katastrofe u Fukushimi? Je li Fukushima ista ili čak gora od Černobila?

Zašto se regulativa 297/2011 odnosi samo na uvoz iz Japana? Više izgleda kao da su trgovinski odnosi zemlje koja ne pripada EU-u, zajedno s europskim uvoznicima, važniji kada se radi o dozvoljavanju distribucije kontaminirane hrane i hrane za stoku na tržište! Zar se ne radi o očiglednom kršenju pravila jednakosti svih poslovnih/gospodarstvenih subjekata kroz favoriziranje nastavka uvoza kontaminiranih proizvoda?

Zašto su europski standardi tako nevjerojatno niski u usporedbi s japanskim standardima? Dozvoljene razine zračenja za hranu i stočnu hranu određene regulativom 297/2011 su užasno visoke kad se uzme u obzir da se radi o unutarnjem zračenju (odnosno tek kada kontaminirana hrana i voda uđu u tijelo!).

Koja je svrha postavljanja granica tako visoko, naročito ako je dokazano da je unutarnje zračenje (nakon unosa hrane i vode) puno puta opasnije od vanjskog zračenja? Zašto nisu zabranili uvoz hrane iz područja koja su najviše pogođena zračenjem? Radi li se o još jednom medicinskom eksperimentu koji se obavlja na nesvjesnom stanovništvu EU-a? Ili još gore, je li to još jedan oportunistički plan psihopata na vlasti da prorijede ljudsku populaciju...