turkmenistan
Predsjednik srednjoazijske države Turkmenistan, poznate najviše po svojoj međunarodnoj izoliranosti, ali, što je puno važnije i po izuzetno bogatim zalihama prirodnoga plina - Gurbanguly Berdimuhamedov, u ponedjeljak, 12. kolovoza, podržao je veliku kinesku infrastrukturnu inicijativu "Jedan pojas, jedan put", smatrajući kako je ona korisna za obje zemlje i njihove narode.

Ova kineska inicijativa, o modernizaciji postojećih i izgradnji novih trgovinskih i prometnih koridora, za sada uključuje 60 država Srednje Azije, Europe i Afrike. Ona je bila pokrenuta od strane kineskog predsjednika Xi Jinpinga tijekom njegovog govora u kazahstanskoj prijestolnici Astani 2013. godine i od tada k sebi privlači sve veći broj zemalja. Njoj se od samoga početka, a poglavito nakon dolaska na vlast Trumpove administracije, otvoreno protive Sjedinjene Države, smatrajući kako Peking kroz tu inicijativu želi preuzeti globalnu gospodarsku dominaciju i da, zapravo, kreditno nepovoljno zadužuje druge države, povećavajući time njihovu svekoliku ovisnost o Kini.

Peking, naravno, ima potpuno suprotne stavove, tvrdeći, kako će veliku korist od ove inicijative imati sve zemlje koje u njoj sudjeluju, kroz neslućeno otvaranje mogućnosti za još jednostavniju trgovinu i izlaz njihovih proizvoda na nova tržišta i povećanje broja radnih mijesta.

Istina je, kao i obično, negdje po sredini tj. postoje i jedni i drugi elementi. Uostalom, bilo koji veliki međunarodni projekt infrastrukturnog, energetskog ili bilo kojeg drugog karaktera u sebi, osim tržišnih, sadrži i sveprisutne geopolitičke elemente i motive, i u tome niti ovaj kineski projekt ni u čemu nije iznimka. Jer nitko ne može negirati da i kreditiranje iz vodećih zapadnih financijskih institucija (koje su najvećim dijelom pod nadzorom SAD-a) ne dovodi do sličnog učinka - enormnog zaduženja i ovisnosti onih zemalja koji njihovu financijsku pomoć primaju. Još veći problem je u tome što od takve financijske pomoći tj. kreditiranja i države i obični ljudi u poraksi ne vide nikakve gospodarske ili socijalne koristi. Štoviše, puno prije stvar izgleda potpuno obrnuto - da zemlje koje se zadužuju u stvarnosti "kreditiraju" svoje kreditore. Zbog toga je ova kineska inicijativa, s konkretnim projektima koje u sebi nosi, toliko i privlačna mnogim zemljama, i to ne samo zemljama u razvoju.

O tome najbolje svjedoči činjenica da je kineskoj inicijativi "Jedan pojas, jedan put" prije nekoliko mjeseci pristupila i prva zemlja članica G7 - Italija, što je izazvalo veliko negodovanje Washingtona, koji u praksi nije mogao učiniti ništa da to spriječi osim priopćene konstatacije, adresirane Rimu, kako će Italija zbog te odluke imati dugoročne štetne posljedice. Ali prazna politička retorika bez konkretike je jedno, a stvarni život nešto sasvim drugo pa se Talijani nisu dali previše omesti. Tako Rim, osim po Italiju pozitivnih kineskih kapitalnih inveaticija u njihove glavne luke Genovu i Trst, ulaskom u ovu inicijativu vidi i svoju veliku šansu za plasiranje talijanskih poljoprivrednih (prije svage vina), industrijskih (automobila) i modnih proizvoda (prije svega milanska modna industrija) na golemo kinesko tržište.

Gospodarska i svekolika druga korist tu je obostrana i to nitko ne može negirati. A geopolitičke posljedice nešto su sasvim drugo. Uostalom, nije li cilj pravilnog geopolitičkog pozicioniranja bilo koje države svijeta, zapravo, stvaranje preduvjeta za njezin uspješni i dugoročni razvoj? Ili bi geopolitika, gledano iz perspektive Washingtona, trebala služiti isključivo za zaštitu i promicanje američkih interesa?

Zato u novonastalim geopolitičkim preslagivanjima globalnoga karaktera kineski projekt "Jedan pojas, jedan put" ni u kojem slučaju ne ide na ruku SAD-u, koji čini sve da ga "minira" i stvari vrati u "uobičajeni tijek" tj. položaj u kojemu globalna dominacija SAD-a mora biti neupitna. Koliko će Washington u tome uspjeti posve je druga stvar.