Kineska vojska
© AP Photo / Andy Wong
Priča o tome da je kineska vojna moć postala opasnost za Evropu i da su za obuzdavanje Kine odgovorne SAD je samo izgovor za ubrzano naoružavanje i raspoređivanje američkih raketa srednjeg dometa na azijskom kontinentu.

Da Kina ima ne samo nameru, nego i u sopstvenim dokumentima zacrtan cilj kojem se vrlo primakla, da u dogledno postane ekonomski najjača zemlja sveta ni za koga odavno nije nepoznanica. O tome svedoči i njen globalni projekat "Jedan pojas — jedan put". Nije sporno ni da su najvažnija injekcija posustaloj zapadnoevropskoj privredi bile upravo direktne kineske investicije. Međutim, najnovije ocene pojedinih američkih medija da kineska vojna moć predstavlja pretnju za bezbednost i interese evropskih država, svakako je novina koja izaziva zapitanost.

Vašingtonski dnevnik "Hil" konstatuje da Kina, koja se nekada smatrala neiskorišćenim poljem za evropske investicije i izvoz, danas izaziva zabrinutost u Evropi. Portal daje za pravo generalnom sekretaru NATO-a Jensu Stoltenbergu koji je tokom prošlonedeljne posete Australiji izjavio da nagli rast kineske vojne moći ima posledice za NATO i Evropu u celini.

Autora članka brine to što Kina više ne želi da bude samo azijska sila, što je Peking jasno stavio do znanja da namerava da proširi svoje prisustvo u mnogim regionima sveta — na Arktiku i u Africi, a istovremeno je očigledan dalji rast kineskih investicija u Evropi, pa i u državama Istočne Evrope i Sredozemlja.

Kina nije osvajač

Portal navodi da je bitno što je Evropa pokrenula pitanje pretnje koja dolazi iz Kine, naglasivši da to otežava "često neprijateljski stav administracije predsednika SAD Donalda Trampa prema zemljama EU".

Spoljnopolitički komentator i dobar poznavalac prilika na azijskom kontinentu Borislav Korkodelović nema dilemu da je u pozadini takvih tvrdnji traženje izgovora za nameru da SAD rasporede nuklearne rakete srednjeg dometa na azijskom kontinentu.
"U ovom trenutku kineska vojska još je u zamašnom procesu reorganizacije i ona ne može da predstavlja pretnju po kontinentalnu Evropu, niti ona ima neke ambicije u tom pogledu. Međutim, čitava istorija Kine govori o tome da je ona, pre svega, zemlja koja nije osvajač. Tu se u stvari više radi generalno o rastu Kine u svetu", smatra Korkodelović.
On za Sputnjik napominje da se autor članka u "Hilu", inače konzervativnom glasilu, bavi pitanjima revizionizma, kako se to naziva u američkoj literaturi, a u stvari je reč o preraspodeli moći koja je u toku na globalnom planu — o jačanju Kine, učvršćivanju pozicije Rusije, odlučnom otporu Irana, rastu i ekonomskom jačanju Indije. Sve to u američkoj političkoj literaturi doživljavaju kao revizionizam, kaže taj spoljnopolitički komentator, ističući da sledbenike takvog razmišljanja imaju i u Evropi, kakav je i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg.

Preraspodela moći

I najnovija događanja u Aziji su upravo posledica procesa preraspodele moći, smatra on.
"To su, pre svega, događanja u Hongkongu, koja su tipična obojena revolucija. Zatim, to je indijsko ukidanje poluautonomnog statusa Kašmira i treća stvar koja će biti vrlo interesantna u narednim nedeljama je sporazum SAD sa talibanima i eventualno vlastima u Kabulu o povlačenju više hiljada američkih vojnika iz Avganistana, iz rata koji je, praktično, zaboravljen, gde će SAD na neki način priznati da su ga izgubile", objašnjava sagovornik Sputnjika.
Otuda, u trenutku krupnih dešavanja u Aziji, Stoltenbergov put u azijsko-pacifički region pada samo nekoliko dana pošto ga je posetio i američki sekretar za odbranu Mark Esper. Obojica su, kako podseća Korkodelović, upozorila na rastuću moć Kine, komentarišući to iz vojničkog ugla.

Zajednički nastup SAD i NATO prema Kini

Korkodelović ukazuje na još jedan značajan momenat — na istupanje SAD iz Sporazuma sa Rusijom o ograničavanju raketa srednjeg dometa, koje je došlo pošto je Kina, koja nije bila deo tog sporazuma, počela da ih proizvodi.

"Amerikanci su, to je sve očiglednije, istupili iz Sporazuma sa Rusijom kako bi imali odrešene ruke u Aziji i u odnosu na Kinu. Kina nije bila potpisnik tog sporazuma između Regana i Gorbačova, ali Kina kaže: 'Mi imamo znatno manje raketa nego što ih imaju Amerikanci i Rusi'. Procene su da Kina ima 290 nuklearnih bojevih glava u poređenju sa 1.600 ruskih i 1.750 američkih", napominje naš sagovornik.

Prema njegovim rečima, SAD trenutno imaju dobar izgovor da ubrzaju raspoređivanje svojih raketa srednjeg dometa u kontinentalnom delu Azije.
"Čitava priča časopisa 'Hil', i ne samo njegova, o kineskoj opasnosti po Evropu je u stvari izgovor za ubrzano naoružavanje SAD i raspoređivanje raketa srednjeg dometa na azijskom kontinentu. Esper je rekao da bi želeo da to bude ostvareno narednih meseci, ali taj proces je duži. Sa njim se slaže i Stoltenberg, tako da je to u stvari zajednički nastup NATO-a i vojnih krugova SAD prema NR Kini", izričit je Korkodelović.
On podseća da je Peking upozorio Australiju, Južnu Koreju i Japan da ne ulaze u takve aranžmane sa Vašingtonom, zato što je Kina spremna da na svaki mogući način odgovori na takve izazove.

Na pitanje u kojoj meri je sve to deo predizborne kampanje u Americi, jer je za vojno jačanje Kine optužen Tramp, pošto nije bio dovoljno odlučan da je zaustavi, Korkodelović odgovara da je to nesporno usmereno protiv politike koju američki predsednik pokušava da vodi.

Tramp je, pre svega, čovek poslovnih krugova koji je pokušao da SAD izvuče iz nekoliko ratova, od kojih je samo avganistanski koštao bilion dolara. Ti ratovi su mnogo koštali američku privredu, koju bi on da podstakne, ali vojno-industrijski kompleks ne podržava takav pristup, zaključuje sagovornik Sputnjika.