Nije isključeno da će se na kraju cele ove predstave sa virusom COVID-19 ispostaviti da je Borislav Pekić u svom "Besnilu" naslutio krajnji epilog
Policajci mere temperaturu građanima Gvangžua, 22. januar 2020.
© Stringer/Anadolu Agency via Getty ImagesPolicajci mere temperaturu građanima Gvangžua, 22. januar 2020.
Borislav Pekić je na samom početku prve knjige svoje antropološke trilogije za njenog glavnog junaka rekao da je "bio čudo prirode, čije je poreklo obavijeno misterijom, kao i poreklo svih čuda. Ali mu je delo bilo izvan sumnje i izvan nade. Pustošio je svoju rodnu sredinu s podmuklom, svirepom, bolesnom bezobzirnošću, s kojom čovek zloupotrebljava i razara svoju. Bio je ubitačno crno sunce svog kosmosa, zapaljeno da bude sunce i svih ostalih... Za njega u tom ratu nije bilo bojazni. Došao je na svet s drugim omotačem koji još nije imao ime, ali kad ga dobije, znaće se da je neprobojan i neuništiv. Jer, bio je mutant, prvi u svom soju."

Uzimajući u obzir da se radi o romanu Besnilo, nije teško pogoditi da je taj junak virus, misteriozno stvorenje, gotovo neshvatljivih osobina, koje obitava u onim maglovitim područjima smeštenim na granici između živog i neživog, stvarnog i nestvarnog, fikcije i realnosti. Tako se možda po prvi put u istoriji književnosti desilo da virus postane junak jednog književnog dela i time ovekoveči onu njenu iskonsku potrebu da preplitanjem fikcije i realnosti omogućava čitaocu da se na kratko preseli u ona područja rezervisana samo za viruse, istovremeno ga stavljajući pred izazov da u suočenju sa sve teže podnošljivom i objašnjivom stvarnošću pokuša da se za stalno preseli u fikciju.

PEKIĆEVA PARALELA

Ako se pažljivije osmotri ta inauguracija virusa u književnost može se zapaziti da je Pekić, sigurno ne slučajno, uspostavio paralelu između virusove podmukle, svirepe i bolesne bezobzirnosti sa kojom pustoši svoju rodnu sredinu i čovekovih istovetnih stremljenja sa kojima razara svoju, i to ne samo onu vidljivu, nego i onu nevidljivu, duhovnu. Ta paralela bi se mogla shvatiti kao nagoveštaj one, moglo bi se reći skoro iskonske veze između čoveka i virusa koja je izgrađivana još od trenutka kada su se prvi put sreli i od tada nastavili da žive, to jest postoje, u neraskidivoj simbiozi, bez koje kao da im samostalni opstanak više nije bio moguć. Čoveka, zbog njegove devijantne potrebe da laboratorijskim rekombinacijama ribonukleinskog omotača virusove osobine stalno prilagođava svojim, ne baš uvek jasnim i svrsishodnim namerama. Virusa, zbog njegove vlastite sposobnosti da se tim čovekovim namerama suprostavlja i uvek iznalazi način da se otrgne njegovoj kontroli.

"Putovaće kroz mikrokosmos kao što čovek putuje kroz makrokosmos. Lutanje će ga voditi kroz mesta s tajanstvenim imenima, kao što su za čoveka današnjice gorje Hindukuš, pustinja Karakum, prašume Amazona, i kao što bi, da mu je trajanje obezbeđeno, za čoveka sutrašnjice bile magline Andromede, sazvežđe Aldebarana, zvezda Proksima Kentauri. Njegove kosmičke luke biće Nervus sciatikus, Amonov rog, Cerebelum, Hipokampus, salivarna glandula. Njegov transgalaktički put - kičmena moždina. Njegov cilj - mozak."

Posmatrano iz perspektive vremena u kojem je Pekić pisao Besnilo nije se verovatno moglo tako lako pretpostaviti da će se za samo nekoliko narednih decenija sredstva putničkog transporta do te mere razviti i omasoviti, te tako omogućiti milionskim masama prosečnog sveta da po jeftinim i skoro bagatelnim cenama putuju i da, prevaljujući velikim brzinama donedavno nezamislive udaljenosti, čitavu planetu postepeno pretvore u jedno veliko, globalno selo. To je, zahvaljujući pomenutoj simbiozi koja se razvijala i produbljavala tokom milenijuma zajedničkog života, omogućilo virusu da poput čoveka i on postane svetski putnik, i da uz pomoć sopstvenih transportnih sredstava - kao što su pandemije - prevaljuje lako i efikasno velika prostranstva, uspevajući da se probije i do onih najudaljenijih i najzabačenijih tačaka tog velikog sela.

Nekako se u isto vreme sa eksplozijom transportnih i saobraćajnih veza, koje su omogućile fizičko zbližavanje, pojavila, i istom brzinom razvila, postavši nezaobilazni deo čovekove svakidašnjice, još jedna vrsta komunikacija, onih digitalnih, za koje nije bio potreban fizički kontakt, a uz čiju pomoć će se za divno čudo globalno selo još čvršće povezati. Zahvaljujući elektronskom mediju otelovljenom u čudu zvanom internet međuljudsko vezivno tkivo dobija nadfizičku, virtuelnu dimenziju, koja će omogućiti virusu da, zaobišavši kičmenu moždinu, pronađe mnogo brži put ka cerebralnom korteksu, hipokampusu i najskrivenijim dubinama i katakombama ljudskog mozga. Virus će tako na suptilan, gotovo metafizički način, dobiti mogućnost da ovlada ljudskim mozgom, i to bez direktnog dodira i potrebe da ga razara kao nekada.

"Svuda gde bude prolazio svetovi će se preobražavati u kataklizmi strašnijoj od svakog zemljotresa koji je još od Postanja pogodio planetu. Svuda gde bude prolazio predavaće strah, mržnju, bes onima koji budu imali nesreću da od Njegovog dodira odmah ne polude. Poludelima će predati saznanje u čiju prirodu niko nikad neće moći da pronikne. Opet će biti ono za šta je stvoren i što mu je oholi uzurpator prirode - Čovek, na kratko osporio: najopasniji, najmoćniji, najnemilosrdniji stvor u Vaseljeni, nedokučivoj uniji svetova, kojoj je pripadao i Njegov Neuron. Rođen da umre tek kad ostane sam, kad ne bude više smrti od koje bi mogao živeti... Zato je mirno krenuo da ispuni sudbinu - da mori i umre."

PODMUKLI NEPRIJATELj

Neki biolozi i fiziolozi nove generacije, skloniji da fenomen čoveka posmatraju iz nešto šire perspektive, smatraju da je ljudski organizam prirodno osposobljen mehanizmima za samoregulaciju i samoodržavanje. Glavnu ulogu u tim procesima po njima igra imuni sistem koji tu funkciju obavlja na razne načine. Jedan od njih je održavanje ravnoteže u delovanju mnogih vrsta bakterija na važne metaboličke procese u organizmu. Bakterije su, kao što je poznato, osnovni pokretači i katalizatori najvažnijih bioloških procesa u prirodi.

Neke od tih bakterija su korisne i neophodne, dok su druge štetne i mogu izazvati bolesti ukoliko se nađu na pogrešnom mestu i ukoliko izmaknu kontroli imunog sistema. Jedno od oružja u borbi sa patogenim bakterijama su upravo virusi kojima se reguliše njihov život i delovanje na organizam. Sposobnost stvaranja virusa od strane imunog sistema predstavlja, prema tom tumačenju, važnu kariku u procesu evolucije sa kojom je ljudskom organizmu stavljeno na raspolaganje jedno od najefikasnijih sredstava čišćenja i regulacije.

Da bi odgovorio svojoj svrsi i kosmičkom principu ugrađenom u njegov kod virus je primoran na stalne mutacije kako bi se, bilo sam, bilo uz pomoć čovekovog imunog sistema prilagodio novim sojevima bakterija, ali i okolnostima sredine, rukovođen onim iskonskim motivom borbe za opstanak inherentnim kako svim živim sistemima u prirodi, tako i onim čija je uloga da život samo imitiraju. Međutim, mutacije su se vremenom počele događati ne samo spontano, nego i u laboratorijama kao rezultat one patološke potrebe "oholog uzurpatora prirode" da agresivno deluje na njene procese pokušavajući da ih modifikuje i prilagodi svojim ne baš uvek uzvišenim ciljevima. Tako da su na sceni počele da se pojavljuju nove hibridne sorte virusa, nekada bivajući slučajno ispuštene iz dobro čuvanih bunkera, a nekada s namerom, kao deo nekog zakulisanog plana, nedokučivog i neshvatljivog milionskim masama njegovih potencijalnih žrtava, a ponekad ne potpuno jasnog ni njihovim tvorcima.

Zahvaljujući odavno naslućivanom i u praksi proverenom omamljujućem uticaju masovnih medija na kognitivne funkcije ljudskog mozga, ti hibridni laboratorijski virusi najnovije generacije nisu obavezno morali da poseduju patogenu ubojitost kao njihovi davni militantni prethodnici. Dovoljna će biti samo vest da se pojavio onaj, pekićevskim rečnikom opisan, "najopasniji, najmoćniji, najnemilosrdniji stvor u Vaseljeni", pa da se čitavom planetom poput šumskog požara nezaustavljivo rašire strah i panika, koji su u stanju sa parališu ne samo ljudski razum, nego i život na toj istoj planeti. Ako se tom podmuklom, nevidljivom neprijatelju doda šifrovani nadimak "COVID-19", onda se stvaraju gotovo savršeni uslovi da se svet "preobrazi u kataklizmu strašniju od svakog zemljotresa koji je još od Postanja pogodio planetu".

Prvo dolazi do kolapsa finansijskog sistema, žile kucavice i osnovnog zamajca moderne civilizacije. Vrednost akcija na berzama započinje svoj vrtoglavi pad. Indeksi doživljavaju prvo svoj "crni petak", zatim "crni ponedeljak", pa "crnu sredu", a onda ponovo istim redosledom. Zatim se, kao po nekom unapred napravljenom planu, obustavlja nastava u školama i na univerzitetima. Preduzeća, fabrike i kompanije započinju sa otpuštanjem i slanjem zaposlenih na prinudni godišnji odmor, dok oni koji su imali sreće da budu zadržani nastavljaju da rade kod kuće, ukoliko je to izvodljivo. Zabranjuju se javni skupovi, otkazuju gladijatorske sportske predstave, najefikasniji opijum za mase Novog Rima, nasleđen još od onog starog. Taj crni scenario nastavlja se u prodavnicama čiji rafovi se polako prazne, a među prvima nestaje toalet papira, što na prvi pogled može da začudi, ali i nagovesti da je od "Njegovog dodira" već započelo ludilo. Strah ustupa mesto panici, a panika histeriji.

A kao šlag na tortu dolazi uvođenje vanrednog stanja, prvo u pojedinim gradovima, zatim pokrajinama, a na kraju i čitavim državama u kojima je evidentirano tek nekoliko stotina takozvanih zaraženih, a ponekad i manje od sto. Zatim sledi zatvaranje državnih granica koje zaposeda vojska. U pojedinim gradovima i regijama se uvodi policijski čas sa kaznama za prekršioce i do 21 godine zatvora na osnovu optužbe za pokušaj masovnog ubistva sa predumišljajem. Da bi se situacija pokušala staviti pod kontrolu na televizijskim ekranima se počinju pojavljivati najviši državni funkcioneri koji u svom poznatom licemerno-humanističkom maniru objavljuju velikodušne spasonosne pakete finansijske pomoći iz državnog budžeta za ugroženo stanovništvo i posrnulu privredu. Dok oni najmoćniji izdaju naredbe za interventno štampanje hiljada milijardi onih, sve manje vrednih, dolara.

METAFORA VIRUSA

Posmatrajući sve to iz prikrajka, možda i sa osmehom na licu, onom Pekićevom virusu bi moglo da padne na pamet da možda koriguje onaj svoj plan "da ispuni sudbinu - da mori i umre". Jer zašto bi morio i umirao kada mu se, zahvaljujući čovekovoj urođenoj i gotovo paranoičnoj sklonosti ka devijantnom ponašanju, pružila prilika da do onog cerebralnog korteksa i hipokampusa dođe čak i bez potrebe da se smuca po prljavim ljudskim telima zagađenim od veštačke hrane, prejedanja i nezdravog načina života. Na svoju veliku radost shvatio je da je preko noći postao globalna megazvezda, supermen, terminator, "selebriti" kakav sanjaju da postanu stotine miliona poklonika materijalističke utopije zvane zapadna civilizacija. Pred njegovom maglovitom i nevidljivom pojavom srušio se kao kula od karata vidljivi svet čije ustrojstvo se činilo tako moćnim i neuništivim.

Virusu se sigurno dopala glavna uloga u toj velikoj planetarnoj predstavi koja se žanrovski, kako je vreme odmicalo, transformisala od horora, preko komedije, u grotesku. Pogotovo nakon što su posredstvom Tvitera i onih takozvanih uglednih medija počele da se pojavljuju, izrečene od strane vodećih čelnika najmoćnijih država zapadne hemisfere, ozbiljno intonirana, a na prvi pogled idiotska mišljenja da će borba protiv najnovije pandemije dirigovanog gripa šifrovanog kao "COVID-19" potrajati najmanje 18 meseci, i da će to predstavljati najveće iskušenje za čovečanstvo od Drugog svetskog rata. A da se ne pominju izjave uglednih medicinskih eksperata izvađenih iz naftalina za jednokratnu upotrebu u kojim najavljuju sudnji dan i pomor ljudske rase u desetinama i stotinama miliona. Takve izjave će sigurno goditi uhu pobednički raspoloženog virusa, dok će kritičare globalističkih elita, njihovih epigona i nalogodavaca podstaći na razmišljanja šta bi se moglo kriti iza ovog najnovijeg eksperimenta.

Što se čoveka i njegovog spasenja tiče, ostala mu je jedino nada u obnovu imuniteta, i to ne onog biološkog protiv malignog dejstva virusa i bakterija, već mentalnog, koji bi mu pomogao da se odupre sve raširenijoj i sve opasnijoj totalitarizaciji stvarnosti, svedene na golu manipulaciju pod čijim sve težim plaštom zdrav razum "sputan živi, teško diše i sve ga je manje", kako nekad davno reče jedan pesnik, živeći u sličnim prilikama, u samo predvečerje Drugog svetskog rata.

U suprotnom, kako se trenutno čini, nije isključeno da će se pokazati da je Pekić vispreno naslutio epilog predstave. Jer bi se moglo desiti da virus na kraju ostane sam, ali ne zato što je pomorio sve ljude, već zato što su oni pomorili sami sebe. Ali pre nego što i sam umre neće biti siguran da li je to stvarno on, ili samo njegova metafora koja je čoveka koštala glave.
Milovan Šavija je publicista iz Vankuvera. Autor je više eseja i knjiga od kojih je poslednja "Romantična povest vankuverskih Dinaraca" (Beograd, Albatros plus, 2018.). Ekskluzivno za Novi Standard