U nastavku je transkript donjeg videa, koji također možete vidjeti i na samom videu u obliku subtitlova.

Svi znamo da zasićene masti nisu zdrave i da nas ubijaju. Vlasti to govore, stručnjaci to govore, i zdravstveni djelatnici to govore. No, je li to stvarno tako? Pogledajmo iza znanosti koja podržava tu tvrdnju.


Fat Controversy
© Sott.net
Hipotezu da zasićene masti nisu zdrave prvi put je 1955. godine razvio istraživač Ancel Keys. U svojoj slavnoj, ili bolje rečeno zloglasnoj Studiji u sedam zemalja, pokazao je da zemlje s najvišom količinom zasićenih masti u svojoj prehrani pokazuju najvišu stopu kardiovaskularnih bolesti.

Međutim, da kod ove studije postoji problem, ukazala su dva druga istraživača, Yerushalmy i Hilleboe, dvije godine kasnije. Keys je odabrao samo sedam zemalja od njih ukupno 22 za koje su podaci bili dostupni. Da je koristio sve podatke, njegova bi teorija izgledala puno slabije, a njegovu studiju vjerojatno nikad ne bi objavili.


(Ako ne vidite subtitlove, pokrenite ih ručno u izborniku u donjem desnom uglu videa.)


Osim ovih problema s podacima, postoje također i velika strukturalna ograničenja Studije u sedam zemalja: to je bilo epidemiološko istraživanje. Epidemiološke studije mogu pokazati samo povezanost, ne i uzročnost. Drugim riječima, one samo pokazuju da se dva elementa događaju zajedno, ali ne mogu utvrditi nikakvu uzročnu vezu.

Istovremeno, o još jednoj hipotezi se također žučno raspravljalo: hipotezi o šećeru, koja pripisuje pretilost i mnoge druge kronične bolesti prehrani s visokim udjelom šećera. Od kasnih 1950-ih do ranih 1970-ih, Keys je vodio stalnu rapravu po znanstvenim publikacijama s Johnom Yudkinom, profesorom fiziologije na fakultetu Queen Elizabeth Sveučilišta u Londonu, koji je u to vrijeme bio glavni pobornik šećerne hipoteze. "Keys je bio jako protiv ideje o šećeru." rekao je kasnije jedan od njegovih suradnika. Keysov komentar je jednostavno bio da je Yudkinova hipoteza "gomila gluposti".

Danas znamo da je Yudkin bio u pravu, a da gluposti pripadaju Keysu.

1961. je bila prekretnica za Ancela Keysa i njegovu hipotezu o vezi prehrane i srca. Napravio je tri značajna udara: u prvom, uspio je dobiti podršku od American Heart Association, najmoćnije skupine za bolesti srca u povijesti SAD-a; drugi ga je doveo na naslovnicu časopisa Time, najutjecajnijeg časopisa tog vremena; a treći mu je otvorio vrata Nacionalnog instituta za zdravlje, koji nije bio samo vodeći znanstveni autoritet u zemlji, već i najizdašniji izvor financiranja.

Od tada, hipoteza o povezanosti masnoća s bolestima srca duboko se ukorijenila kao činjenica među zdravstvenu i opću zajednicu. Postala je dogma. One koji su se usudili suprotstaviti toj dogmi njihove kolege su ismijali i protjerali, i mnogi su ostali bez posla.

U narednim godinama, ogromna industrija je sretno uskočila u "nisko-masni" vlak, proizvodeći hrpu jeftine hrane koja se temelji na ugljikohidratima. 1980. godine Agencija za lijekove SAD-a počela je izdavati smjernice za prehranu koje su promicale smanjenje svih masnoća, posebno zasićenih masti, te kolesterola povezanog s tim. Cijeli svijet se uključio u ogromni prehrambeni eksperiment izbacivanja mesa, mliječnih proizvoda i masti općenito, zamijenjujući ih sa žitaricama, voćem, povrćem i biljnim uljima. Rezultati? Povećanje broja slučajeva pretilosti, srčanih i moždanih udara, te naposljetku bolesti srca.

To da je zapadni svijet počeo gledati biljno ulje kao najzdraviju moguću vrstu masnoća bila je jedna od zapanjujućih promjena u našem stavu prema prehrani tijekom 20. stoljeća. Promjena u samoj konzumaciji bila je astronomska: Od potpuno nepoznatih prije 1910., ulja su do 1999. dosegnula razinu da su predstavljala negdje između 7 i 8 posto svih kalorija koje Amerikanci pojedu.

No, što se dogodilo s bolestima srca? Suprotno Keysovoj teoriji, srčane bolesti, dijabetes i pretilost su eksplodirale, unatoč stalnom smanjenju ukupnih masti, zasićenih masnoća i kolesterola koje se konzumira u većini zapadnih zemalja.

Dakle, što trebamo misliti o svemu tome?

Od tada je učinjena nebrojena količina studija koje su detaljno opovrgnule da zasićene masti uzrokuju srčane bolesti. Posebno, jedna od najvećih i najdužih epidemioloških studija ikad učinjenih, studija Framingham, nije uspjela utvrditi nikakvu vezu između zasićenih masnoća i bolesti srca. Jedan od istraživača koji su bili uključeni u studiju, George Mann, kasnije je rekao: "To je bio kao hladan tuš za moje nadređene u časopisu NIH jer je bilo suprotno od onoga što su htjeli da pronađemo."

Tek je 1992. glavni istraživač studije Framingham, William Castelli, javno priznao sljedeće: "Zapravo, što se više zasićenih masti jede, to je manja količina seruma kolesterola, i manja je kilaža." Druga stvar koju je studija Framingham definitivno pokazala bila je da smanjenje kolesterola ne pomaže. Zapravo, sa svakih 1% smanjenja kolesterola događa se 11%-tno povećanje u broju srčanih bolesti i ukupne smrtnosti.

1993. još jedna studija, Inicijativa zdravlja žena uključila je 49 000 žena u očekivanju da će se dobrobiti nisko-masne prehrane dokazati jednom zauvijek. Nakon desetljeća što su jele više voća, povrća i cjelovitih žitarica, i izbacile meso i masti sa jelovnika, te žene nisu uspjele smršavjeti. No, još važnije, nisu ni uočile nikakvo značajno smanjenje rizika za dobivanje raka ili srčanih bolesti. To je istraživanje bilo najveće i najduže koje je ikad napravljeno u vezi s niskim mastima i rezultati su jasno pokazali da je takva prehrana potpuno promašena.

Drugo otkriće je bilo da muškarci koji su smanjili razinu kolesterola umiru puno više nego inače od samoubojstava, nesreća i ubojstava. Istraživači su na osnovu toga zaključili da nedostatak kolesterola u mozgu može dovesti do narušavanja funkcioniranja receptora serotonina. Drugim riječima: niži kolesterol uzrokuje depresiju.

Novije studije pokazuju istu sliku: meta-analiza koju je 2010. Siri-Tarino objavio u časopisu American Journal of Clinical Nutrition pokazuje "da nema nikakvih značajnih dokaza za zaključak da su prehrambene zasićene masti povezane s povećanim rizikom za kardiovaskularne bolesti ili moždani udar".

Zasićene masnoće su ključne za tijelo i um, pokazuje se da njihovo smanjenje vodi povećanju raznih bolesti i smrtnosti. Zasićene masti su jako energetski guste i zadovoljavaju tijelo, stoga smanjuju glad i žudnju za ugljikohidratima, prave krivce za eksploziju srčanih bolesti, dijabetesa, pretilosti i raka na Zapadu. Nisko-masna prehrana će neizbježno biti bogata ugljikohidratima jer se njima zamijenjuju zdrave masnoće. Nadalje, zasićene masti se zamijenjuju polinezasićenim i umjetnim trans mastima poput margarina, za koje se također pokazuje da su toksične.

Dakle, što nam je činiti?

Objektivna analiza desetljeća prehrambenih istraživanja nam jasno pokazuje da izbacivanje masnoća iz naše prehrane, posebno zasićenih masti, predstavlja recept za loše zdravlje i preuranjenu smrt.

Zdrava prehrana se sastoji od mješavine zasićenih masti i mononezasićenih masnoća u omjeru 1:1, što uključuje većinu dnevnog unosa kalorija, umjerene količine proteina po mogućnosti životinjskog porijekla, te što je moguće manje ugljikohidrata.

Stoga, ostavimo tost i radije se primimo slanine i jaja!