Sada je objavio tekst naslovljen "Kako su neokonzervativci odabrali hegemoniju umjesto mira, počevši od ranih 1990-ih", a kojeg ovdje prenosimo u cijelosti:
Godine 1989. služio sam kao savjetnik prve postkomunističke vlade Poljske i pomogao sam osmisliti strategiju financijske stabilizacije i gospodarske transformacije. Moje preporuke iz 1989. pozivale su na zapadnu financijsku potporu velikih razmjera poljskom gospodarstvu kako bi se spriječila neumjerena inflacija, omogućila konvertibilna poljska valuta po stabilnom tečaju i otvaranje trgovine i ulaganja sa zemljama Europske zajednice (sada Europska unija). Ove su preporuke poslušali Vlada SAD-a, G7 i Međunarodni monetarni fond.
Na temelju mog savjeta, osnovan je stabilizacijski fond od jedne milijarde dolara u zlotima koji je služio kao potpora novokonvertibilnoj valuti Poljske. Poljskoj je odobreno mirovanje servisiranja duga iz sovjetske ere, a potom i djelomično otpisivanje tog duga. Poljskoj je službena međunarodna zajednica dodijelila značajnu razvojnu pomoć u obliku bespovratnih sredstava i zajmova.
Poljska kao primjer
Kasniji ekonomski i društveni učinak Poljske govori sam za sebe. Unatoč tome što je poljsko gospodarstvo doživjelo desetljeće kolapsa 1980-ih, Poljska je početkom 1990-ih započela razdoblje brzog gospodarskog rasta. Valuta je ostala stabilna, a inflacija niska. Godine 1990. poljski BDP po stanovniku (mjeren kupovnom moći) iznosio je 33 posto susjedne Njemačke. Do 2024. dosegnuo je 68 posto njemačkog BDP-a po glavi stanovnika, nakon desetljeća brzog gospodarskog rasta.
Na temelju gospodarskog uspjeha Poljske, 1990. godine kontaktirao me g. Grigory Yavlinsky, gospodarski savjetnik predsjednika Mihaila Gorbačova, kako bih ponudio sličan savjet Sovjetskom Savezu, a posebno kako bih pomogao mobilizirati financijsku potporu za ekonomsku stabilizaciju i transformaciju Sovjetskog Saveza. Jedan od rezultata tog rada bio je projekt iz 1991. pokrenut na Harvardskoj školi Kennedy s profesorima Grahamom Allisonom, Stanleyem Fisherom i Robertom Blackwillom. Zajednički smo predložili "Veliki dogovor" SAD-u, G7 i Sovjetskom Savezu, u kojem smo zagovarali veliku financijsku potporu SAD-a i zemalja G7 za Gorbačovljeve tekuće ekonomske i političke reforme. Izvješće je objavljeno kao Window of Opportunity: The Great Bargain for Democracy in the Sovjetski Savez (1. listopada 1991.).
Hladnoratovske osobe u Bijeloj kući glatko su odbili prijedlog velike potpore Zapada Sovjetskom Savezu. Gorbačov je došao na summit G7 u Londonu u srpnju 1991. tražeći financijsku pomoć, ali je otišao praznih ruku. Nakon povratka u Moskvu, otet je u pokušaju državnog udara u kolovozu 1991. U tom je trenutku Boris Jeljcin, predsjednik Ruske Federacije, preuzeo učinkovito vodstvo krizom opterećenog Sovjetskog Saveza. Do prosinca, pod teretom odluka Rusije i drugih sovjetskih republika, Sovjetski Savez se raspao s pojavom 15 novih neovisnih država.
Rusi mole pomoć
U rujnu 1991. kontaktirao me Yegor Gaidar, Jeljcinov ekonomski savjetnik, koji će uskoro biti vršitelj dužnosti premijera nove neovisne Ruske Federacije od prosinca 1991. Zatražio je da dođem u Moskvu kako bismo razgovarali o gospodarskoj krizi i načinima stabilizacije ruskog gospodarstva.
U toj je fazi Rusija bila na rubu hiperinflacije, financijskog bankrota prema Zapadu, kolapsa međunarodne trgovine s drugim republikama i s bivšim socijalističkim zemljama istočne Europe te intenzivne nestašice hrane u ruskim gradovima kao rezultat kolapsa dostave hrane s poljoprivrednih površina i sveprisutnog crnog marketinga prehrambenih proizvoda i drugih osnovnih roba.
Preporučio sam Rusiji da ponovi poziv za zapadnu financijsku pomoć velikih razmjera, uključujući trenutačnu obustavu servisiranja duga, dugoročniji otpis duga, fond za stabilizaciju valute za rublju (kao za zlot u Poljskoj), velike potpore od dolara i europskih valuta kako bi se podržao hitno potreban uvoz hrane i medicinskih sredstava i drugi bitni robni tokovi, te trenutačno financiranje od strane MMF-a, Svjetske banke i drugih institucija za zaštitu ruskih socijalnih usluga (zdravstvo, obrazovanje i drugo).
U studenom 1991. Gaidar se sastao sa zamjenicima G7 (zamjenicima ministara financija zemalja G7) i zatražio mirovanje u servisiranju duga. Ovaj zahtjev je glatko odbijen. Naprotiv, Gaidaru je rečeno da će hitna pomoć u hrani na otvorenom moru koja ide prema Rusiji, osim ako Rusija ne nastavi isporučivati sve do posljednjeg dolara, odmah biti vraćena u matične luke. Susreo sam se sa šokiranim Gaidarom neposredno nakon sastanka zastupnika G7.
Američka odbijenica
U prosincu 1991. susreo sam se s Jeljcinom u Kremlju kako bih ga izvijestio o ruskoj financijskoj krizi i o mojoj kontinuiranoj nadi i zagovaranju hitne pomoći Zapada, pogotovo jer je Rusija sada postajala neovisna, demokratska nacija nakon raspada Sovjetskog Saveza. Zatražio je da služim kao savjetnik njegovom ekonomskom timu, s fokusom na pokušaj mobiliziranja potrebne velike financijske potpore. Prihvatio sam taj izazov i savjetničko mjesto potpuno besplatno.
Po povratku iz Moskve otišao sam u Washington kako bih ponovio svoj poziv za mirovanje duga, stabilizacijski fond za valutu i hitnu financijsku potporu. U susretu s gospodinom Richardom Erbom, zamjenikom direktora MMF-a zaduženim za sveukupne odnose s Rusijom, doznao sam da SAD nije podržao ovakav financijski paket. Još jednom sam se izjasnio za ekonomski i financijski slučaj i bio sam odlučan promijeniti politiku SAD-a. Moje je iskustvo u drugim savjetodavnim kontekstima pokazalo da bi moglo biti potrebno nekoliko mjeseci da se Washington usmjeri na njegov politički pristup.
Doista, tijekom 1991.-94. zagovarao bih bez prestanka, ali bez uspjeha, široku potporu Zapada krizom pogođenom ruskom gospodarstvu i potporu za ostalih 14 novih neovisnih država bivšeg Sovjetskog Saveza. Upućivao sam te apele u bezbrojnim govorima, sastancima, konferencijama, komentarima i akademskim člancima. Moj je glas bio jedini u SAD-u koji je pozivao na takvu podršku. Naučio sam iz ekonomske povijesti - što je najvažnije iz ključnih spisa Johna Maynarda Keynesa (osobito Ekonomske posljedice mira, 1919.) - i iz vlastitih savjetodavnih iskustava u Latinskoj Americi i Istočnoj Europi, da bi vanjska financijska potpora Rusiji mogla biti posljednje utočište hitno potrebnim stabilizacijskim naporima Rusije.
Pobjednička (ne)čast
Vrijedi ovdje opširno citirati moj članak u Washington Postu iz studenog 1991. kako bih predstavio srž svoje argumentacije u to vrijeme:
"Ovo je treći put u ovom stoljeću da se Zapad mora obratiti pobijeđenima. Kada su njemačko i habsburško carstvo propali nakon Prvog svjetskog rata, rezultat je bio financijski kaos i društvena dislokacija. Keynes je 1919. predvidio da će ovaj potpuni kolaps u Njemačkoj i Austriji, u kombinaciji s nedostatkom vizije pobjednika, dovesti do urote da proizvede bijesnu reakciju prema vojnoj diktaturi u srednjoj Europi. Čak ni tako briljantan ministar financija kao što je Joseph Schumpeter u Austriji nije mogao zaustaviti bujicu hiperinflacije i hipernacionalizma, a Sjedinjene Države su pale u izolacionizam 1920-ih pod "vodstvom" Warrena G. Hardinga i senatora Henryja Cabota Lodgea .Razočaravajući Clinton
Nakon Drugog svjetskog rata pobjednici su bili pametniji. Harry Truman je pozvao na financijsku potporu SAD-a Njemačkoj i Japanu, kao i ostatku zapadne Europe. Iznosi uključeni u Marshallov plan, jednaki nekoliko postotaka BDP-a zemalja primateljica, nisu bili dovoljni za stvarnu obnovu Europe. To je, međutim, bio politički pojas za spas vizionarskim graditeljima demokratskog kapitalizma u poslijeratnoj Europi.
Sada su Hladni rat i kolaps komunizma ostavili Rusiju klonulom, uplašenom i nestabilnom kao što je bila Njemačka nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Unutar Rusije, pomoć Zapada imala bi stimulirajući psihološki i politički učinak koji je Marshallov plan imao za zapadnu Europu. Psihu Rusije mučilo je 1000 godina brutalnih invazija, koje su se protezale od Džingis-kana do Napoleona i Hitlera.
Churchill je ocijenio da je Marshallov plan bio "najdivniji čin" u povijesti, a njegovo mišljenje dijele i milijuni Europljana za koje je pomoć bila prvi tračak nade u propalom svijetu. U raspadnutom Sovjetskom Savezu imamo izvanrednu priliku podići nade ruskog naroda činom međunarodnog razumijevanja. Zapad sada može inspirirati ruski narod s još jednim divnim činom."
Ovaj savjet nije poslušan, ali to me nije spriječilo da nastavim svoje zagovaranje. Početkom 1992. pozvan sam da predstavim slučaj u PBS-ovoj emisiji vijesti The McNeil-Lehrer Report. Bio sam u eteru s vršiteljem dužnosti državnog tajnika Lawrenceom Eagleburgerom. Nakon emisije zamolio me da se vozim s njim iz studija PBS-a u Arlingtonu u Virginiji natrag u Washington, D.C.
Naš razgovor je bio sljedeći. "Jeffrey, molim te dopusti da ti objasnim da se tvoj zahtjev za velikom pomoći neće dogoditi. Čak i pod pretpostavkom da se slažem s vašim argumentima - a poljski ministar financija (Leszek Balcerowicz) iznio mi je iste stvari prošli tjedan - to se neće dogoditi. Želite li znati zašto? Znate li koja je ovo godina?" "1992", odgovorio sam. "Znate li što to znači?" "Izborna godina?" odgovorio sam. "Da, ovo je izborna godina. To se neće dogoditi."
Ruska ekonomska kriza se naglo pogoršala 1992. Gaidar je početkom 1992. ukinuo kontrolu cijena, ne kao neki navodni čudotvorni lijek, već zato što su službene fiksne cijene iz sovjetske ere bile irelevantne prema planu predviđanja kakav je poduzela Poljska, ali takav plan je bio nedostižan financijski (zbog nedostatka vanjske potpore) i politički (jer je nedostatak vanjske potpore značio i nedostatak unutarnjeg konsenzusa o tome što učiniti).
Kriza se pogoršala kolapsom trgovine među novim neovisnim postsovjetskim nacijama i kolapsom trgovine između bivšeg Sovjetskog Saveza i njegovih bivših satelitskih država u srednjoj i istočnoj Europi, koje su sada primale zapadnu pomoć i preusmjeravale trgovinu prema zapadu Europi i dalje od bivšeg Sovjetskog Saveza.
Tijekom 1992. nastavio sam bez ikakvog uspjeha pokušavati mobilizirati opsežno zapadno financiranje za koje sam vjerovao da je sve hitnije. Polagao sam nade u novoizabrano predsjedništvo Billa Clintona. I te su se nade brzo raspršile. Clintonov ključni savjetnik za Rusiju, profesor s Johnsa Hopkinsa Michael Mandelbaum, rekao mi je privatno u studenom 1992. da je nadolazeći Clintonov tim odbacio koncept velike pomoći Rusiji. Mandelbaum je ubrzo javno objavio da neće služiti u novoj administraciji.
Susreo sam se s Clintonovim novim savjetnikom za Rusiju, Strobeom Talbottom, ali sam otkrio da on uglavnom nije bio svjestan goruće ekonomske stvarnosti. Zamolio me da mu pošaljem neke materijale o hiperinflaciji, što sam uredno i učinio.
Gluhe uši
Krajem 1992., nakon godinu dana pokušaja pomoći Rusiji, rekao sam Gaidaru da ću se povući jer moje preporuke nisu poslušane u Washingtonu ili europskim prijestolnicama. Ipak, oko Božića primio sam telefonski poziv od budućeg ruskog ministra financija, gospodina Borisa Fjodorova. Zamolio me da se nađemo u Washingtonu prvih dana 1993. Upoznali smo se u Svjetskoj banci.
Fjodorov, džentlmen i vrlo inteligentan stručnjak koji je tragično umro mlad nekoliko godina kasnije, preklinjao me da ostanem njegov savjetnik tijekom 1993. Pristao sam to učiniti i proveo još jednu godinu pokušavajući pomoći Rusiji da provede stabilizacijski plan. Ostavku sam podnio u prosincu 1993. godine, a svoj odlazak s mjesta savjetnika javno objavio u prvim danima 1994. godine.
Moje kontinuirano zagovaranje u Washingtonu ponovno je naišlo na gluhe uši u prvoj godini Clintonove administracije, a moje vlastite slutnje postale su veće. U svom javnom govoru i pisanju opetovano sam se pozivao na povijesna upozorenja, kao u ovom članku u New Republicu u siječnju 1994., ubrzo nakon što sam se povukao iz savjetničke uloge.
"Prije svega, Clinton se ne bi trebao tješiti mišlju da se u Rusiji ne može dogoditi ništa preozbiljno. Mnogi zapadni kreatori politike s povjerenjem su predvidjeli da će se reformatori, ako sada odu, vratiti za godinu dana, nakon što komunisti ponovno pokažu da nisu u stanju vladati. To bi se moglo dogoditi, ali velike su šanse da neće. Povijest je vjerojatno dala Clintonovoj administraciji jednu priliku da vrati Rusiju s ruba; i otkriva alarmantno jednostavan obrazac. Umjereni žirondisti nisu slijedili Robespierrea natrag na vlasti. Uz neobuzdanu inflaciju, društveni nered i pad životnog standarda, revolucionarna Francuska se umjesto toga odlučila za Napoleona. U revolucionarnoj Rusiji Aleksandar Kerenski nije se vratio na vlast nakon što su Lenjinova politika i građanski rat doveli do hiperinflacije. Nered ranih 1920-ih otvorio je put za Staljinov uspon na vlast. Bruningovoj vladi nije dana još jedna prilika u Njemačkoj nakon što je Hitler došao na vlast 1933."Gubitak povjerenja u Zapad
Vrijedno je pojasniti da je moja savjetodavna uloga u Rusiji bila ograničena na makroekonomsku stabilizaciju i međunarodno financiranje. Nisam bio uključen u ruski program privatizacije koji se oblikovao tijekom 1993.-4., niti u razne mjere i programe (kao što je zloglasna shema "dionice za zajmove" 1996.) koji su doveli do novih ruskih oligarha.
Naprotiv, protivio sam se raznim mjerama koje Rusija poduzima, smatrajući da su prepune nepravednosti i korupcije. To sam rekao i javno i privatno Clintonovim dužnosnicima, ali ni oni me nisu slušali po tom pitanju. Moji kolege s Harvarda bili su uključeni u posao privatizacije, ali su me marljivo držali podalje od svog posla.
Dvojicu je kasnije američka vlada optužila za insajdersko poslovanje u aktivnostima u Rusiji o čemu nisam imao apsolutno nikakvo predznanje niti bilo kakvu umiješanost. Moja jedina uloga u tom slučaju bila je otpustiti ih s Harvardskog instituta za međunarodni razvoj zbog kršenja internih pravila HIID-a protiv sukoba interesa u zemljama koje je HIID savjetovao.
Neuspjeh Zapada da pruži veliku i pravovremenu financijsku potporu Rusiji i drugim novim neovisnim državama bivšeg Sovjetskog Saveza definitivno je pogoršao ozbiljnu gospodarsku i financijsku krizu s kojom su se te zemlje suočile početkom 1990-ih. Inflacija je nekoliko godina ostala vrlo visoka.
Trgovina, a time i gospodarski oporavak, bili su ozbiljno ometeni. Korupcija je cvjetala pod politikom raspodjele vrijedne državne imovine u privatne ruke.
Sve te dislokacije ozbiljno su oslabile povjerenje javnosti u nove vlade regije i Zapada. Ovaj kolaps društvenog povjerenja podsjetio me je u to vrijeme na Keynesovu izreku iz 1919., nakon katastrofe Versailleske nagodbe i hiperinflacije koja je uslijedila:
"Nema suptilnijeg, sigurnijeg načina preokretanja postojeće osnove društva nego uništiti valutu. Proces uključuje sve skrivene sile ekonomskog zakona na strani destrukcije, i to na način koji niti jedan čovjek od milijuna nije u stanju dijagnosticirati."Dolazak Putina
Tijekom burnog desetljeća 1990-ih, ruske socijalne službe krenule su u pad. Kada se ovaj pad pridružio znatno povećanom pritisku na društvo, rezultat je bio nagli porast smrtnih slučajeva povezanih s alkoholom u Rusiji. Dok su u Poljskoj ekonomske reforme bile popraćene produljenjem životnog vijeka i javnog zdravlja, u krizom razorenoj Rusiji dogodilo se upravo suprotno.
Čak i uz sve te ekonomske debakle, i uz bankrot Rusije 1998., teška gospodarska kriza i nedostatak zapadne potpore nisu bili konačne prijelomne točke američko-ruskih odnosa. Godine 1999., kada je Vladimir Putin postao premijer i 2000. kada je postao predsjednik, Putin je težio prijateljskim međunarodnim odnosima između Rusije i Zapada koji se međusobno podržavaju. Mnogi europski čelnici, na primjer, talijanski Romano Prodi, opširno su govorili o Putinovoj dobroj volji i pozitivnim namjerama prema snažnim odnosima Rusije i EU-a u prvim godinama njegova predsjedništva.
Rusko-zapadni odnosi završili su raspadom u 2000-ima u vojnim poslovima, a ne u gospodarstvu. Kao i s financijama, Zapad je bio vojno dominantan 1990-ih, i sigurno je imao sredstva za promicanje snažnih i pozitivnih odnosa s Rusijom. Ipak, SAD su bile daleko više zainteresirane za rusko pokoravanje NATO-u nego za stabilne odnose s Rusijom.
Arongancija Washingtona
U vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke, i SAD i Njemačka su više puta obećale Gorbačovu, a zatim Jeljcinu da Zapad neće iskoristiti ponovno ujedinjenje Njemačke i kraj Varšavskog pakta širenjem vojnog saveza NATO-a na istok. I Gorbačov i Jeljcin ponovili su važnost ovog obećanja SAD-a i NATO-a.
Ipak, unutar samo nekoliko godina, Clinton je potpuno odustao od zapadnih obveza i započeo proces proširenja NATO-a. Vodeći američki diplomati, predvođeni velikim državnikom-znanstvenikom Georgeom Kennanom, upozoravali su tada da bi proširenje NATO-a dovelo do katastrofe: "Stav je, otvoreno rečeno, da bi širenje NATO-a bila najsudbonosnija pogreška američke politike u cijeloj doba nakon hladnog rata." Dakle, pokazalo se točnim.
Ovdje nije mjesto za preispitivanje svih vanjskopolitičkih katastrofa koje su proizašle iz američke arogancije prema Rusiji, ali ovdje je dovoljno spomenuti kratku i djelomičnu kronologiju ključnih događaja.
- Godine 1999. NATO je bombardirao Beograd 78 dana s ciljem raspadanja Srbije i stvaranja neovisnog Kosova, gdje se sada nalazi glavna baza NATO-a na Balkanu.
- Godine 2002. SAD se jednostrano povukao iz Sporazuma o protubalističkim projektilima zbog oštrih primjedbi Rusije.
- Godine 2003. SAD i NATO saveznici odbacili su Vijeće sigurnosti UN-a ulaskom u rat u Iraku pod lažnim izgovorima.
- Godine 2004. SAD je nastavio s proširenjem NATO-a, ovaj put na baltičke države i zemlje crnomorske regije (Bugarska i Rumunjska) i Balkana.
- Godine 2008., unatoč hitnim i oštrim protivljenjima Rusije, SAD je obećao proširiti NATO na Gruziju i Ukrajinu.
- Godine 2011. SAD je zadužio CIA-u da svrgne sirijskog Bashara al-Assada, saveznika Rusije.
- Godine 2011. NATO je bombardirao Libiju kako bi svrgnuo Moammara Gaddafija.
- Godine 2014. SAD se urotio s ukrajinskim nacionalističkim snagama da svrgnu ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča.
- Godine 2015. SAD je počeo postavljati protubalističke projektile Aegis u istočnoj Europi (Rumunjska), nedaleko od Rusije.
- U razdoblju 2016.-2020. SAD je podržavao Ukrajinu u potkopavanju sporazuma Minsk II, unatoč jednoglasnoj potpori Vijeća sigurnosti UN-a.
- Godine 2021. nova Bidenova administracija odbila je pregovarati s Rusijom o pitanju proširenja NATO-a na Ukrajinu.
- U travnju 2022. SAD je pozvao Ukrajinu da se povuče iz mirovnih pregovora s Rusijom.
Osvrćući se na događaje oko 1991-93, i na događaje koji su uslijedili, jasno je da su SAD bile odlučne reći ne ruskim težnjama za mirnom integracijom Rusije i Zapada uz uzajamno poštovanje. Kraj sovjetskog razdoblja i početak Jeljcinove predsjedničke vlasti doveo je do uspona neokonzervativaca (neokona) na vlast u Sjedinjenim Državama. Neokoni nisu i ne žele odnos s Rusijom uzajamnog poštovanja. Oni su tražili i sve do danas traže unipolarni svijet predvođen hegemonističkim SAD-om, u kojem će Rusija i druge nacije biti podređene.
U ovom svjetskom poretku pod vodstvom SAD-a, neokonzervativci su zamislili da će SAD i samo SAD odrediti korištenje bankarskog sustava temeljenog na dolarima, smještaj američkih vojnih baza u inozemstvu, opseg članstva u NATO-u i raspoređivanje američkih raketnih sustava, bez ikakvog veta ili mogućnosti primjedbe drugih zemalja, svakako uključujući Rusiju.
Ta arogantna vanjska politika dovela je do nekoliko ratova i do sve većeg prekida odnosa između bloka nacija predvođenog SAD-om i ostatka svijeta.
Kao savjetnik Rusije tijekom dvije godine, od kasne 1991. do kasne 1993., iz prve sam ruke iskusio prve dane neokonzervativizma primijenjenog na Rusiju, iako će proći mnogo godina događaja nakon toga da se shvati puni opseg novog i opasnog zaokret u američkoj vanjskoj politici koji je započeo početkom 1990-ih.
Komentar: Pogledajte također: