Kit Klarenberg razotkriva program nuklearnog naoružanja cionističkog entiteta i njegovu mračnu, skrivenu povijest, onu koja i dalje potiče globalnu nestabilnost, a istovremeno izmiče kontroli.
izrael nuklearno oruzje
© Al Mayadeen; ilustrirao Mahdi RtailU vrijeme Vanunuovog zviždanja, zapadne vlade i obavještajne agencije bile su svjesne "izraelskog" razvoja nuklearnog oružja gotovo tri desetljeća.
Dana 13. lipnja, cionistički entitet izveo je širok, ničim izazvan, kriminalni vojni napad na Iran, navodno kako bi spriječio nastojanja Islamske Republike da razvije nuklearno oružje. Teheran je dosljedno odbacivao svaku sugestiju da gaji takve ambicije, a procjena američke Nacionalne obavještajne službe iz studenog 2007. izrazila je "visoko povjerenje da je u jesen 2003." zemlja "zaustavila" sva istraživanja na tom području. Ova procjena ostala je nepromijenjena nekoliko godina, a navodno ju je objavio i Mossad.

Nasuprot tome, Benjamin Netanyahu gotovo svake godine izjavljuje da je Iran samo nekoliko godina udaljen od toga da postane nuklearna sila te kao rezultat toga poziva na vojnu akciju. Zabrinutost dugogodišnjeg izraelskog čelnika je bolesno ironična, s obzirom na to da je nuklearni program Tel Aviva najgore čuvana "tajna" u međunarodnim odnosima. Tijekom desetljeća, više entitetskih dužnosnika i istaknutih osoba učinkovito je - ili čak izravno - priznalo ovaj monstruozni kapacitet. Štoviše, "Izrael" je otvoreno predan "Samsonovoj opciji".

Pod svojim užasnim okriljem, ako se entitet osjeća dovoljno ugroženim, on zadržava pravo izvesti preventivne nuklearne napade ne samo na regionalne protivnike, već i na svoje zapadne sponzore. Kao što se nizozemski izraelski vojni teoretičar Martin van Creveld pohvalio u rujnu 2003.:
"Posjedujemo nekoliko stotina atomskih bojevih glava i raketa i možemo ih lansirati na ciljeve u svim smjerovima, možda čak i na Rim. Većina europskih prijestolnica su ciljevi... Imamo sposobnost uništiti svijet sa sobom. I mogu vas uvjeriti da će se to dogoditi prije nego što Izrael propadne."
Unatoč takvim flagrantnim otkrićima, cionistički entitet kruto se drži politike "namjerne dvosmislenosti", odbijajući formalno potvrditi ili poreći da posjeduje nuklearno oružje. Kada je jedan od ministara Benjamina Netanyahua otvoreno zagovarao nuklearno bombardiranje Gaze u studenom 2023., bio je ukoren i suspendiran. Takva kazna blijeda je u usporedbi sa sudbinom Mordechaija Vanunua, bivšeg izraelskog nuklearnog tehničara koji je britanskim medijima 1986. godine otkrio detalje o programu nuklearnog oružja u Tel Avivu.

Mossad ga je namamio u Rim, a zatim je predan cionističkom entitetu i osuđen je na tajnom suđenju. Vanunu je potom proveo 18 godina u zatvoru, većinom u samici. Od puštanja na slobodu 2004. godine, bio je podvrgnut širokom nizu ograničenja govora i kretanja te je više puta uhićen i zatvaran zbog kršenja strogih uvjeta uvjetnog otpusta. Sve to vrijeme brojne organizacije, uključujući Amnesty International, osudile su drsko kršenje Vanunuovih osnovnih ljudskih prava u Tel Avivu.

U vrijeme Vanunuovog herojskog zviždanja, zapadne vlade i obavještajne agencije bile su svjesne - i duboko zabrinute - "izraelskog" razvoja nuklearnog oružja gotovo tri desetljeća. Kako je cionistički entitet došao do nuklearnog oružja malo je poznata priča, o krađi, obmani, sumnjivim špijunskim igrama, opasnim dosluhima i još mnogo čemu. Njezine pune dimenzije danas ostaju neodređene. Međutim, s obzirom na trenutne događaje, ključno je da se ono što se zna o ovoj prljavoj skrivenoj povijesti sada ispriča.

'Nominalna vrijednost'

"Izraelski" program nuklearnog naoružanja od samog je početka bio "tajna unutar tajne". Godine 1957. Francuska je potpisala tajni sporazum sa cionističkim entitetom, što je dovelo do stvaranja nuklearne elektrane Dimona. Pariz očito nije bio svjestan da će kompleks uskoro postati osnova tajnog podzemnog postrojenja za preradu, sposobnog za proizvodnju plutonija za nuklearno oružje. SAD su, čini se, sve do prosinca 1960. bile neupućene u postojanje Dimone, a kamoli u njezinu korisnost za proizvodnju nuklearnog oružja.

Tog mjeseca, u tajnoj procjeni CIA-e navedene su "implikacije stjecanja nuklearnog oružja od strane Izraela". U dokumentu se nije izrazila sumnja da je "glavna svrha" Dimone bila "proizvodnja plutonija za oružje" te su detaljno opisane višestruke ozbiljne implikacije nastojanja Tel Aviva da razvije nuklearno oružje. Za početak, izloženost bi neizbježno izazvala "zaprepaštenje" u sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji, što bi potencijalno potaknulo "ugrožene" arapske i muslimanske države da se obrate Sovjetskom Savezu za vojnu pomoć.

Nadalje, CIA je predvidjela da bi zapadni interesi u širem području mogli biti napadnuti, a izraelska inicijativa "mogla bi ukloniti neke od prepreka razvoju nuklearnog oružja" drugdje u svijetu. 19. siječnja 1961., dan prije inauguracije, John F. Kennedy i njegova nova administracija posjetili su Bijelu kuću kako bi se sastali s odlazećim predsjednikom Dwightom D. Eisenhowerom. "Izraelski" nuklearni program bio je važan u razgovorima između dvojice državnika.

Dana 31. siječnja te godine, Kennedy se sastao s odlazećim američkim veleposlanikom u "Izraelu" Ogdenom Reidom na sveobuhvatnom brifingu. Deklasificirani zapisi odnose se na predsjednikov "poseban interes" za Dimonu. Dok je bio član Kongresa tijekom 1950-ih, Kennedy je više puta zauzeo čvrst stav ne samo protiv širenja nuklearnog oružja, već i protiv testiranja, vjerujući da bi potonje potaknulo prvo. Bio je neumoljivo protiv toga da Tel Aviv osigura nuklearno oružje i odmah po preuzimanju dužnosti počeo je intenzivno vršiti pritisak na tadašnjeg izraelskog premijera Davida Ben-Guriona da dopusti američke inspekcije Dimone.

Reid je rekao Kennedyju da vjeruje da se Ben-Gurionova "uvjeravanja" da je Dimona samo "istraživački reaktor" namijenjen "potrebama industrije, poljoprivrede, zdravstva i znanosti" mogu shvatiti "doslovno". Predsjednik se snažno usprotivio i nedvosmisleno je obavijestio izraelskog premijera da su redovite inspekcije Dimone ključni uvjet za normalizaciju američko-izraelskih odnosa. Tel Aviv je konačno popustio u svibnju 1961., a američki inspekcijski tim poslan je na lokaciju.

U njihovom izvješću zaključeno je da je Dimona bila isključivo namijenjena za proizvodnju nuklearne energije, bez vojne primjene. Ovaj lažni nalaz postigli su francuski i izraelski tehničari koji su otvoreno lagali američkim inspektorima, poduzimajući opsežne napore kako bi kamuflirali i sakrili dijelove postrojenja namijenjene istraživanju i razvoju nuklearnog oružja. Tek je u ožujku 1967. izvješće State Departmenta za obavještajne poslove i istraživanje otkrilo ovu obmanu te da je Tel Aviv imao sposobnost proizvodnje nuklearnog oružja u kompleksu.

'Strašno nesposoban'

U međuvremenu, više američkih istraga Dimone došle su do istog zaključka kao i prva. Ipak, sve do svoje smrti u studenom 1963., Kennedy je ostao uvjeren da je cionistički entitet odlučan razviti nuklearno oružje i da je to možda već učinio. Šest mjeseci prije atentata, napisao je privatni telegram Ben-Gurionu, upozoravajući na "uznemirujuće učinke na svjetsku stabilnost koji bi pratili razvoj nuklearnog oružja od strane Izraela". Također je naglasio "hitnost" redovitih inspekcija Dimone.

S obzirom na predsjednikovo instinktivno neprijateljstvo prema "izraelskim" nuklearnim ambicijama, ne čudi da se godinama gomilaju teorije da je Tel Aviv na ovaj ili onaj način bio umiješan u njegovo ubojstvo. Godine 2004. Mordechai Vanunu izričito je iznio ovu optužbu, navodeći da postoje "gotovo sigurne naznake" da je Kennedy ubijen zbog "pritiska koji je izvršio" na Ben-Guriona da "rasvijetli Dimonin nuklearni reaktor". Od tada se pojavili nemogući dokazi koji podupiru ovu tvrdnju, iako osjetljivi dokumenti nedavno objavljeni po nalogu Donalda Trumpa nedvosmisleno upućuju u tom smjeru.


Komentar: Da li Izrael stoji iza ubojstava braće Kennedy?


Godine 1992., istraživački novinar Samuel Katz pretpostavio je da je veteran, šef kontraobavještajne službe CIA-e James Jesus Angleton, godinama tajno upravljao tajnom pomoći Agencije "izraelskom" programu nuklearnog oružja. Danas, nedavno deklasificirani zapisi JFK-a uvelike otkrivaju kako je Angleton, jedan od osnivača Agencije, sustavno zlorabio svoj položaj kako bi pomogao cionističkom entitetu tijekom svog dugog mandata. Među novo deklasificiranim dosjeima je i memorandum iz lipnja 1953. u kojem se navodi da je Angletonov primarni izvor obavještajnih podataka bio "Izrael".

Drugi deklasificirani dokumenti ukazuju na to da je Angleton zapravo vodio agenciju unutar agencije CIA-e, a Tel Aviv je bio krajnji korisnik. Izvješće FBI-a iz lipnja 1975. o "izraelskim mogućnostima prikupljanja obavještajnih podataka" u SAD-u detaljno opisuje Angletonov "poseban odnos" s tim entitetom, napominjući da je rutinski osobno dostavljao "izuzetno osjetljive informacije" u "izraelsko" veleposlanstvo u Washingtonu. Istovremeno, Ured je bio u desetoj godini istrage o tome kako je 93 kilograma visoko obogaćenog uranija misteriozno nestalo iz washingtonske Korporacije za nuklearne materijale i opremu.

U središtu FBI-jeve istrage bio je predsjednik NUMEC-a Zalman Shapiro, tvrdokorni cionist s visokorangiranim vladinim kontaktima i značajnim poslovnim interesima u "Izraelu". To je uključivalo ugovor o izgradnji generatora na nuklearni pogon. Službeno, skandal NUMEC-a ostaje neriješen do danas, unatoč dugogodišnjim predanim istragama Komisije za atomsku energiju, Ureda, CIA-e i drugih američkih vladinih agencija. Oštra revizija glavnog kontrolora Washingtona iz 1978. zaključila je da su istražne vlasti namjerno sabotirale svoje istrage o incidentu, u korist cionističkog entiteta:
"Incident s NUMEC-om i s njim povezana 13-godišnja istraga naglašavaju trenutnu nesposobnost ove zemlje da se učinkovito nosi s mogućim preusmjeravanjem nuklearnog materijala... SAD treba poboljšati svoje napore u učinkovitom reagiranju na incidente nestalih ili neevidentiranih nuklearnih materijala za oružje i njihovom istraživanju... Vjerujemo da bi pravovremeni i usklađeni napori ovih... agencija uvelike pomogli i moguće riješili pitanja preusmjeravanja NUMEC-a, da su to željele."
Postojala je očita motivacija CIA-e, FBI-a i ostalih da ne "žele" riješiti zagonetku gdje je završio nestali visoko obogaćeni uran iz NUMEC-a. Kao što je stručnjak za Kennedyjevo ubojstvo Jefferson Morley rekao glavnim vijestima, James Jesus Angleton stavio je navodnog predsjednikovog ubojicu Leeja Harveyja Oswalda pod nadzor Agencije u studenom 1959. To se svodilo na intenzivno "praćenje njegove politike, njegovog osobnog života, njegovih inozemnih putovanja, njegovih kontakata" sve do dana kada je predsjednik ubijen. Morley je objasnio značaj ovog nadzora ovako:
"Angleton je imao dosje od 180 stranica o Oswaldu na svom stolu tjedan dana prije nego što je Kennedy otišao u Dallas u studenom 1963. ... Dakle, ono što ova priča postavlja jest pitanje: je li CIA bila nevjerojatno, užasno nesposobna kada je u pitanju Lee Harvey Oswald ili je Angleton zapravo vodio operaciju u koju je bio uključen Oswald?"