© AP
Izrael je objavio da je pokrenuo preventivni napad na Iran, predstavljajući operaciju kao pokušaj neutraliziranja onoga što je opisao kao neposredne prijetnje povezane s iranskim raketnim i nuklearnim programima. U roku od nekoliko sati, više velikih medija izvijestilo je da SAD ne samo da diplomatski podržava Izrael, već aktivno sudjeluje u napadima, a Washington je kampanju opisao općenito, implicirajući ciljeve koji daleko nadilaze uski, jednodnevni vojni napad.
Komentar: Predsjednik Trump je javno objavio da SAD sada sudjeluje u ratu.
Ako se iz prvih izvješća i službenih izjava može izvući jedan neposredan zaključak, to je da diplomacija nije samo zakazivala u pozadini. Preuzimala ju je sila upravo u trenutku kada su neki posrednici još uvijek opisivali pregovore kao spasive. U danima koji su prethodili suboti, vođeni su neizravni razgovori i izvješća o ozbiljnim, produženim rundama rasprava. Omanski ministar vanjskih poslova čak je sugerirao da je mir nadohvat ruke i da diplomaciji treba dopustiti da radi svoj posao. Ipak, koordinirani udari u subotu ujutro, koje su izraelski dužnosnici opisali kao planirane mjesecima i koordinirane s Washingtonom, ukazuju na drugačiju stvarnost, onu u kojoj je političko vodstvo u Washingtonu i zapadnom Jeruzalemu već odabralo prisilu umjesto kompromisa i odabralo datum tjednima unaprijed.
Zato se ključni politički argument koji mnogi analitičari iznose godinama vraća s obnovljenom snagom. Središnje pitanje nije bilo jesu li iranske politike konfrontacijske ili alarmira li njegov regionalni stav susjede. Pitanje je bilo jesu li vodeći zapadni i izraelski donositelji odluka doista tražili pregovarački okvir koji bi trgovao ograničenjima i inspekcijama za ublažavanje sankcija ili su svaki trajni sporazum s Teheranom smatrali strateški nepoželjnim jer bi stabilizirao Iran, normalizirao dijelove njegovog gospodarstva i smanjio opravdanje za kontinuirani pritisak. Rani obrisi ove kampanje, posebno javna retorika koja dolazi iz Washingtona o davanju Irancima prilike da sruše svoje vladare, više se poklapaju sa strategijom slabljenja iranske države nego s ograničenom operacijom osmišljenom samo da prisili na poštivanje sporazuma za pregovaračkim stolom.
Ono što se do sada zna o vojnom slijedu još je uvijek nepotpuno i promjenjivo, ali nekoliko elemenata već je dosljedno u više vjerodostojnih izvješća. Eksplozije su prijavljene u Teheranu i drugim lokacijama, a Izrael je rekao da je pogodio Iran u onome što je nazvao preventivnim potezom. Izrael je također poduzeo opsežne domaće hitne mjere, uključujući zatvaranje zračnog prostora i ograničenja koja utječu na svakodnevni život, signalizirajući da očekuje neposrednu odmazdu. Reuters je izvijestio da je iranski vrhovni vođa premješten na sigurnu lokaciju, izvanredan detalj koji sugerira ili strah od napada odrubljivanjem glava ili barem uvjerenje unutar iranskog vodstva da je operacija bila usmjerena na zapovjednu jezgru režima, a ne samo na lansere i skladišta.
Iz Washingtona su poruke bile još opsežnije. Pentagon je američke udare nazvao Operacijom Epski bijes, dok je predsjednik Donald Trump opisao velike borbene operacije i uokvirio kampanju kao namjeru uništenja iranskih raketnih kapaciteta i sprječavanja Irana da dobije nuklearno oružje, s jezikom koji je također implicirao ambicije promjene režima. Što god mislili o iranskim namjerama, značajno je da je barem jedno istaknuto izvješće naglasilo da Iran dugo inzistira na tome da ne traži nuklearno oružje te da su međunarodna tijela i procjene američkih obavještajnih službi bile središnje u raspravi o tome koliko je zapravo neizbježno bilo kakvo naoružanje. Taj jaz između navodne prijetnje i osporavanih dokaza oduvijek je bio prostor u kojem se argumenti preventivnog rata šire, jer neizvjesnost postaje alat, a ne ograničenje.
Iranski odgovor započeo je brzo. Više izvješća opisuje iranska lansiranja projektila i dronova prema Izraelu, uz sirene i hitne mjere s izraelske strane. Ova faza odmazde važna je ne samo zbog neposredne štete koju može uzrokovati, već i zato što signalizira stratešku logiku koju će Teheran vjerojatno slijediti ako zaključi da su SAD prešle prag od podržavatelja do suzaraćene strane. U tom slučaju, iranska doktrina odvraćanja obično se prebacuje sa simbolične odmazde na širi skup ciljeva osmišljenih da nametnu troškove američkom regionalnom stavu.
Upravo je to ono što rana izvješća sugeriraju da bi se možda već događalo u Zaljevu. Associated Press izvijestio je o eksplozijama u nekoliko zemalja i rekao da je pogođen servisni centar američke Pete flote u Bahreinu. Izvještavanje uživo lista Times of Israel spomenulo je sirene za zračnu uzbunu u Bahreinu i opisalo eksplozije i dim u Manami usred tvrdnji o iranskim napadima usmjerenim na američke baze u zaljevskim državama kao odmazdu za jutarnje napade. Washington Post također se osvrnuo na iranska upozorenja da će se američke baze tretirati kao legitimne mete ako budu napadnute te je subotnju eskalaciju smjestio u kontekst velikog gomilanja američke vojske u regiji. Čak i ako se uzme u obzir magla rata, obrazac je dovoljno jasan da bude alarmantan. Nakon što američka infrastruktura u Zaljevu postane aktivno bojište, a ne pozadinsko sredstvo odvraćanja, ljestve eskalacije dramatično se skraćuju, jer svaki udar stvara pritisak za trenutni protuudar.
Subotnje nasilje također je neodvojivo od sjećanja na prošlogodišnji kratki, ali intenzivni sukob. Brojni mediji eksplicitno su povezali trenutnu krizu s 12-dnevnim ratom u lipnju 2025. između Izraela i Irana, sukobom koji je završio bez sveobuhvatnog političkog rješenja i stoga je funkcionirao manje kao završetak, a više kao proba. Ako je ta ranija epizoda išta naučila regionalne aktere, to je da se brza razmjena projektila i zračnih napada može neko vrijeme obuzdati, ali po cijenu normalizacije izravnih napada među državama koji su se prije uglavnom provodili putem posrednika. Kada se taj tabu prekrši, sljedeći krug obično je brži, širi i manje upravljiv.
Zato se regija u jednom jutru približila katastrofalnom, potpunom ratu čije bi granice bilo teško kontrolirati. Ne gori samo izraelsko-iranska dijada. Upravo uključivanje američkih snaga u aktivne operacije i vjerojatno proširenje iranske odmazde na američku imovinu i partnere oko Zaljeva stvara rizik od prelijevanja na više frontova, uključujući morske putove, energetsku infrastrukturu i unutarnju stabilnost država koje su domaćini američkih baza.
U tom kontekstu, političko tumačenje koje korisnik zagovara nije samo retoričko, već se s njim mora postupati pažljivo i iskreno. Može se tvrditi, na temelju vremena i javno objavljenog prethodnog planiranja, da vodstvo u Washingtonu i Zapadnom Jeruzalemu nije dalo prioritet postizanju dogovorenog sporazuma s Teheranom, jer se čini da je operacija pripremljena dok su pregovori još bili u tijeku, i jer se deklarirani ciljevi sada protežu na teren transformacije režima. Također se može tvrditi, s jednakom ozbiljnošću, da se jezik demokracije često koristi kao moralno pokriće za strateške ciljeve, dok operativna stvarnost zračnih i raketnih kampanja teži slabljenju državnih kapaciteta, širenju nesigurnosti i ubijanju civila čak i kada se tvrdi o preciznosti.
Komentar: Primjer "strateških" ciljeva koje Izrael/SAD gađaju je ovaj zračni napad na osnovnu školu za djevojčice u gradu Minabu, na jugu Irana.
Izraelski napad na djevojačku školu u iranskom gradu ubio do 160 učenica (AŽURIRANO)
Ali bilo bi neodgovorno predstaviti kao dokazanu činjenicu unutarnji motiv koji se ne može izravno dokumentirati. Ono što se s pouzdanjem može reći jest da su subotnje akcije u skladu s pristupom maksimalnog pritiska usmjerenim na degradaciju iranskih sposobnosti i destabilizaciju njegovog vodstva, umjesto na izgradnju stabilnog, provjerljivog dogovora s kojim obje strane mogu živjeti.
Kamo ovo vodi dalje? Predviđanje sljedećih poteza trenutno je zaista teško, jer putanja ovisi o odlukama koje se mogu donositi iz sata u sat, a ne o fiksnom scenariju. Ipak, nekoliko scenarija je već vidljivo.
Optimističan scenarij pretpostavlja da će trenutna američko-izraelska operacija ostati ograničena, trajati samo nekoliko dana, te da će iranska odmazda ostati kalibrirana, dovoljno ozbiljna da se može tvrditi da ima odvraćajući učinak, ali ne toliko opsežna da prisili Washington na prošireni ratni plan. U ovom tumačenju, diplomacija iza leđa bi se brzo ponovno pokrenula, možda preko Omana ili drugih posrednika, a nakon niza udara regija bi utonula u napetu pauzu, sličnu po obliku, ako ne i po detaljima, zatišju koje je uslijedilo nakon borbi u lipnju 2025. Argument za ovaj scenarij je jednostavan. Svaka strana ima razloga bojati se nekontrolirane eskalacije, a ekonomski i domaći politički troškovi dugotrajnog rata bili bi ogromni za sve strane, uključujući rizike energetskog šoka i opasnost od širenja nemira.
No, mračnije scenarije je lakše ocrtati jer se podudaraju s logikom onoga što je već javno signalizirano. Jedan negativni put je namjerno sveobuhvatna kampanja protiv Irana, koja nije ograničena samo na projektile, već se širi na kontinuirane zračne operacije, tajne sabotaže i ciljane napade, u kombinaciji s informacijskim operacijama namijenjenima razbijanju kohezije elite i poticanju unutarnje pobune. Neka izvješća u subotu istaknula su izvore koji namjeru karakteriziraju kao obezglavljivanje iranskog režima, a druga izvješća opisala su retoriku koja poziva Irance da svrgnu svoju vladu. Ako ovo postane dominantna strategija, navedena krajnja točka neće biti revidirani nuklearni sporazum, već preuređenje same iranske države. Potencijalni ishod u tom slučaju nije demokracija donesena odozgo, već strukturni kolaps, frakcionacija i dugoročna mogućnost da Iran uđe u stanje propale države, s centrifugalnim pritiscima u zemlji koja je velika, raznolika i pod strogim sankcijama čak i u mirnodopsko vrijeme.
Drugi negativan put je mukotrpan, šireći se rat u kojem Iran prima početne udarce, čuva svoje političko središte, a zatim prelazi na iscrpljujuću odmazdu diljem regije, ciljajući američke objekte i partnere u Zaljevu te izvodeći teže udare na Izrael. Rani pokazatelji da zaljevske zemlje već osjećaju šok naglašavaju koliko se brzo ovo može proširiti. U ovom scenariju, sukob prestaje biti zasebna epizoda i postaje regionalni rat koji preusmjerava trgovinu, militarizira pomorske koridore i uvlači više aktera u otvoreni sukob, bilo po izboru ili nuždi.
Između tih polova nalazi se zbunjujući srednji scenarij, i u mnogim aspektima, on bi mogao biti najrealniji. To je scenarij djelomične eskalacije i djelomičnog suzdržavanja, u kojem obje strane nastavljaju udarati, ali i traže izlaze, naizmjenično između kažnjavanja i signaliziranja. Ta vrsta sukoba je nestabilna na svoj način, jer ovisi o stalnoj kalibraciji, a kalibracija je upravo ono što postaje najteže kada se žrtve gomilaju, dezinformacije se šire, a domaća publika zahtijeva osvetu.
Ono što treba naglasiti, prije svega, jest da su subotnji događaji snizili prag katastrofe. Regija se približila točki u kojoj bi jedan krivo pročitan radarski trag, jedan napad s masovnim žrtvama ili jedan napad na kritičnu točku mogao prisiliti vođe na odluke koje nisu planirali donijeti jutros. Neposredne činjenice će se nastaviti razvijati, a neke rane tvrdnje neizbježno će se pokazati pretjeranima ili pogrešnima. Ali strateški smjer je nepogrešiv. Izravan američko-izraelski napad na Iran, nakon čega slijedi iranska odmazda prema Izraelu i napadi na infrastrukturu povezanu sa SAD-om u Zaljevu, arhitektura je šireg rata, čak i ako nitko od protagonista ne kaže da ga želi.
Komentari čitatelja
na naše novosti