© Noel Celis/ReutersProsvjednici spaljuju slike Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua tijekom skupa nakon američkih i izraelskih napada na Iran u Quezon Cityju na Filipinima 2. ožujka 2026.
Je li to uništenje iranskog programa nuklearnog oružja za koji nikada nije bilo opipljivih dokaza, a za koji je Trump prije samo nekoliko mjeseci tvrdio da ga je "potpuno i potpuno uništio" u ranijem napadu koji je kršio zakon?
Ili je namjera prisiliti Teheran da se vrati pregovorima o njegovom programu obogaćivanja nuklearne energije koji su prerano prekinuti kada su SAD pokrenule svoj neizazvani napad - razgovori, treba napomenuti, koji su postali nužni jer je 2018., tijekom svog prvog mandata, Trump raskinuo izvorni sporazum s Iranom?
Ili se ratom treba zastrašiti Iran i natjerati ga da postane fleksibilniji, iako je Trump upropastio pregovore upravo u trenutku kada je Oman, glavni posrednik, inzistirao da je Teheran kapitulirao pred gotovo svakim od teških zahtjeva Washingtona i da je sporazum "u našem dosegu"?
Ili su zračni napadi osmišljeni kako bi "oslobodili" Irance, iako je među prvim žrtvama bilo najmanje 165 civila u djevojačkoj školi, većinom djece u dobi između 7 i 12 godina?
Ili je cilj izvršiti pritisak na Iran da se odrekne svojih balističkih projektila - jedinog odvraćanja koje ima od napada, a koje bi ga ostavilo potpuno bespomoćnim protiv američkih i izraelskih zlonamjernih planova?
Ili je Washington vjerovao da će Teheran prvi udariti, iako su dužnosnici Pentagona povjerili kongresnom osoblju da nema obavještajnih podataka o tome da će se napad dogoditi?
Ili je cilj obezglaviti iranski režim, kao što su napadi već postigli atentatom na iranskog vrhovnog vođu Alija Hamneija? Ako je tako, s kojom svrhom, s obzirom na to da se Hamnei toliko protivio iranskoj nuklearnoj bombi da je izdao vjerski edikt, fetvu, protiv njezina razvoja?
Može li Hamneijev nasljednik - nakon što je vidio koliko su SAD i Izrael potpuno nepouzdani, kako djeluju kao odmetničke države neograničene međunarodnim pravom - sada odlučiti da je razvoj nuklearne bombe apsolutni prioritet za zaštitu iranskog suvereniteta?
Nema jasnog obrazloženja
Washington nema jasnog obrazloženja jer se autor ovog napada ne nalazi ni u Bijeloj kući ni u Pentagonu. Ovaj plan je smišljen u Tel Avivu prije nekoliko desetljeća.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu priznao je to u nedjelju. Likovao je: "Ovaj zajednički napor omogućuje nam da učinimo ono što sam se nadao postići 40 godina: potpuno srušiti režim terora. To je moje obećanje i to će se dogoditi."
Ta četiri desetljeća, napomenimo, bila su i vremenski okvir za beskrajni niz upozorenja Netanyahua i drugih izraelskih čelnika da je Teheran samo nekoliko mjeseci udaljen od razvoja nuklearne bombe.
Netanyahu cijelo to vrijeme nudi isti hitan, besmislen izgovor za napad na Iran. Četrdeset godina svaka se godina proglašavala posljednjom prilikom da se spriječi da "lude mule" dobiju bombu - bombu koja se nikada nije materijalizirala.
I cijelo to vrijeme, izraelski vlastiti arsenal nuklearnog oružja, neprijavljen i stoga nenadziran, bio je javna tajna.
Europa je pomogla Izraelu da razvije svoju bombu, dok su SAD zatvarale oči pred tim, čak i dok su izraelski čelnici zagovarali samoubilačku doktrinu poznatu kao "Samsonova opcija", koja je tvrdila da će Izrael radije detonirati svoj nuklearni arsenal nego pretrpjeti konvencionalni vojni poraz.
Samsonova opcija implicitno odbacuje ideju da se bilo kojoj drugoj državi na Bliskom istoku može dopustiti nabavka bombe i time izjednačiti vojno igralište s Izraelom.
Upravo je ta pretpostavka desetljećima vodila izraelsku politiku prema Teheranu. Ne zato što je Iran pokazao sklonost razvoju oružja. Niti zato što bi njegovi navodno "lude mule" bili dovoljno glupi da ih ispaliju na Izrael ako bi ih ikada nabavili.
Ne, to je bilo iz drugih razloga. Zato što je Iran najveća i najjedinstvenija država u regiji, država s bogatom poviješću, snažnim kulturnim identitetom i impresivnom intelektualnom tradicijom. Zato što je Iran više puta pokazao da nije voljan podvrgnuti se zapadnoj i izraelskoj kolonijalnoj dominaciji.
I zato što ga šijitske vjerske zajednice u susjednim zemljama - Iraku, Libanonu, Siriji, Jemenu - koje imaju povijest sličnog odbijanja da se poklone izraelskoj hegemoniji, smatraju izvorom autoriteta i vodstva.
Izrael se bojao da će, ako Iran slijedi Sjevernu Koreju i nabavi nuklearno oružje, Izrael biti uništen kao najkorisnija militarizirana klijentska država Zapada na naftom bogatom Bliskom istoku.
Lišen sposobnosti teroriziranja susjeda, poticanja sektaških podjele i projiciranja američke imperijalne moći u regiju, Izrael bi izgubio svoju logiku. Postao bi ultimativni bijeli slon.
Izraelski vođe - obogaćeni beskrajnim vojnim subvencijama koje plaćaju američki porezni obveznici i kojima je dana dozvola za pljačku palestinskih resursa - nikada ne bi dragovoljno sišli s njihovog vlaka s umakom. [koristi se za označavanje situacije u kojoj netko može zaraditi mnogo novca uz vrlo malo truda, op.prev.]
Zbog toga je Iran rijetko bio izvan izraelskog vidokruga.
'Porođajne muke'
Razmjeri izvanredne obmane Izraela u vezi s ratom protiv Irana mogu se procijeniti usporedbom s prijevarom koju je počinila administracija Georgea W. Busha prilikom invazije na Irak 2003. godine.
Irak je bio još jedna jaka vojna država - iako inherentno krhkija zbog dubokih sektaških i etničkih podjela - za koju se Izrael bojao da bi mogla razviti nuklearni kapacitet koji bi uništio njezin status vodećeg igrača.
U pripremi za ovaj ilegalni rat - koji je Izrael ponovno podržavao - Bush je tvrdio da irački vođa Saddam Hussein ima velike, tajne zalihe oružja za masovno uništenje koje su prethodile uvođenju režima inspekcije oružja Ujedinjenih naroda 1991. godine.
Inspektori, koji su uživali široke ovlasti u Iraku, procijenili su to nevjerojatnim. Također su istaknuli da bi, čak i da je neko od poznatog iračkog kemijskog oružja izbjeglo njihove inspekcije, do tada bilo toliko staro da bi se pretvorilo u "bezopasnu sluz".
Nakon invazije nikada nije pronađeno oružje za masovno uništenje. Unatoč tome, zapadni političari i mediji lako su povjerovali u veliku laž. Barem su tom prilikom mogli tvrditi da su imali samo nekoliko mjeseci da procijene vjerodostojnost optužbi.
U slučaju Irana, nasuprot tome, političari i mediji imali su 40 godina da istraže i odvagnu uvjerljivost izraelskih tvrdnji. Trebali su odavno shvatiti da je Netanyahu potpuno nepouzdan narator navodne iranske "prijetnje".
A to čak ne uzima u obzir činjenicu da je on ujedno i odbjegli osumnjičenik za ratne zločine koji je više od dvije godine lagao o izraelskom genocidnom uništenju Gaze. Nitko ne bi trebao vjerovati nijednoj riječi koja izlazi iz njegovih usta.
Kao i kod tekućeg iskorjenjivanja Gaze i ranije okupacije Iraka, trenutni napad na Iran još je jedna američko-izraelska kriminalna koprodukcija - zapravo, nastavak istog projekta.
Prodajni argument je jasan.
Netanyahu govori o želji da "slomi teroristički režim", baš kao što je ranije govorio o "iskorenjivanju" Hamasa u Gazi.
Trump slično tvrdi da je poraženi Iran ključ za "potpuno drugačiji Bliski istok". Nakon pokretanja zračnih napada tijekom vikenda, pozvao je Irance da svrgnu svoju "represivnu teokraciju" i izgrade "slobodan i miroljubiv Iran".
Sve je to osmišljeno kako bi odražavalo fantazije o stvaranju novog Bliskog istoka koje Izrael i njegovi ideološki agenti u Washingtonu - poznati kao neokonzervativci ili neokoni - šire već više od četvrt stoljeća, još od prije uzaludnih invazija na Afganistan i Irak.
Condoleezza Rice, Bushova državna tajnica,govorila je 2006. o bolnim "porođajnim mukama" koje će regija morati podnijeti dok američka i izraelska vojska budu djelovale kao primalje u ovom novom dobu.
Prvi put, plan je brzo propao. Američke trupe nisu mogle svladati žestoki irački otpor. Talibani su polako vraćali Afganistan od američkih i britanskih okupatora. Hezbollah je Izraelu zadao poraz kada je pokušao ponovno okupirati južni Libanon 2006. godine.
Ipak, prva runda bila je horor predstava. Uključivala je masovno ubijanje stanovništva diljem regije od strane SAD-a i Izraela. Uspostavljene su posebne američke vojne crne lokacije gdje je cvjetalo mučenje. Međunarodno pravo je uništeno. A raseljavanje milijuna ljudi ratom tjeralo ih je prema Europi i potaknulo uspon antiimigrantske krajnje desnice.
Mit o 'promjeni režima'
Druga runda, koju Izrael i neokonzervativci od tada potiču, uvijek je trebala biti još ružnija.
Njen trenutak dogodio se krajem 2023. godine Hamasovim smrtonosnim, jednodnevnim bijegom iz koncentracijskog logora u Gazi gdje su Palestinci - do tada ih je bilo oko 2,3 milijuna - desetljećima bili zatočeni od strane Izraela.
Inzistirajući na pravu na "odmazdu", Izrael je pokrenuo genocidnu kampanju neselektivnih zračnih napada. Sićušna obalna enklava je sravnjena sa zemljom, ubijeni su deseci - vjerojatnije, stotine - tisuća Palestinaca, a cijelo stanovništvo ostalo je bez domova i sredstava za život.
Ali to razaranje - baš kao i paralelna izraelska kampanja izgladnjivanja naroda Gaze - nije bio samo odgovor na napad Hamasa 7. listopada 2023., iako je bilo tabu sugerirati drugačije.
Izrael je dugo imao plan za "preoblikovanje" Bliskog istoka, onaj koji datira još od prije Netanyahuovog dolaska na vlast.
Još uvijek nije jasno koliko se izraelski predložak za transformirani Bliski istok slaže s washingtonskim, iako analitičari obično oboje labavo nazivaju "promjenom režima". Ali to je pogrešan naziv. Čak i za Washington, promjena režima isključuje postavljanje demokratskog vođe koji predstavlja volju iranskog naroda.
Ministar rata Pete Hegseth, koji je služio u Iraku, bio je iskreniji od nedavnih prethodnika u odbacivanju ideje da bi iz ovog ilegalnog napada proizašlo išta dobrohotno.
"Nikakvih glupih pravila angažmana, nikakve kaljuže izgradnje nacije, nikakve vježbe izgradnje demokracije, nikakvih politički korektnih ratova", rekao je novinarima.
Postoji dobar razlog za tu odbojnost. Posljednji put kada je Iran imao demokratsku vladu, početkom 1950-ih, njegov sekularni, socijalistički premijer Mohammad Mossadegh razbjesnio je Zapad nacionalizacijom iranske naftne industrije u korist Iranaca.
CIA-ina operacija Ajax svrgnula ga je 1953. i vratila brutalnog Mohameda Rezu Pahlavija na mjesto monarha, odnosno šaha, omogućujući SAD-u i Britaniji da ponovno preuzmu kontrolu nad iranskom naftom.
Negativni udarac čekao je 26 godina. Islamski klerici su iskoristili izljev narodne mržnje prema SAD-u i šahu kojeg podržava Izrael kako bi pokrenuli svoju revoluciju.
Neuravnotežena manjina
Washington bi nesumnjivo želio "promjenu režima" u obliku postavljanja Reze Pahlavija, najstarijeg sina šaha, kao nove autokratske, zapadne marionete.
Izrael bi također mogao biti zadovoljan tim zaključkom.
Ali nitko ni u Washingtonu ni u Tel Avivu zapravo ne zamišlja da se Iran može bombardiranjem prisiliti da prihvati povratak okrutnog klijentskog vođe poput šaha.
Sve što su SAD do sada uspjele dokazati je očito: da se veliki broj Iranaca može natjerati na ulice u znak prosvjeda, kao što je to bio slučaj krajem prosinca, ako se oni i njihova zemlja osiromaše do nepodnošljivosti zbog kontinuiranog i nemilosrdnog režima američkih ekonomskih sankcija.
No, kakve god bile insinuacije zapadnih političara i medija, Iranci ljuti što su dovedeni u bijedu nisu ni koherentan politički pokret niti je vjerojatno da će biti prijemčivi za molbe upravo onih američkih elita koje su godinama dovele njihovu zemlju do bankrota.
Ako ideja da je iranska oporba spremna preuzeti vlast izgleda uvjerljivo, to je samo zato što zapadni mediji pripremaju svoju publiku s dvije vjerojatne laži.
Prvo, da iranski režim nema masovnu podršku. I drugo, da oni koji prosvjeduju isključivo krive za svoju nevolju vlastite vladare, umjesto da dio svog bijesa rezerviraju za vanjske aktere koji se zlonamjerno miješaju u njihove živote.
Nekoliko bogatih iranskih prognanica - oni koji ponovno žele profitirati od prodaje iranskog srebrnog pribora kolonijalnim zapadnim gospodarima - možda navijaju za bombardiranje iranske školske djece iz sigurnosti zapadnih TV studija. Ali bilo bi nerazumno zamišljati da predstavljaju išta više od male, poremećene manjine.
Previranja u MAGI
Za razliku od zbrke koju je u Washingtonu izazvala potreba da se umiri američka javnost, izraelski dugoročni plan za "preoblikovanje" Bliskog istoka je jasan.
U Tel Avivu nema interesa za "promjenu režima" osim ako novi režim nije spreman podrediti se - kao što su to učinile zaljevske zemlje - Izraelu kao regionalnom gospodaru.
Bez ikakve vjerojatnosti za to, Izrael želi ono što bi se bolje nazvalo "svrgavanjem režima" ili "kolapsom režima": potpuno uništenje iranske infrastrukture, raspuštanje sve vladine i vojne vlasti i stvaranje vakuuma moći u kojem Izrael može manipulirati suparničkim akterima i poticati trajni i iscrpljujući građanski rat.
Zvuči poznato?
To je zato što napad na Iran odgovara istoj katastrofalnoj američkoj vojnoj strategiji koju su izraelski neokonzervativni saveznici u Washingtonu primijenili u napadima na Afganistan, Irak, Libiju, Siriju i Jemen prije listopada 2023.
Trump je doveden na vlast upravo zato što je obećao da će zaustaviti "vječne ratove" - ratove za Izrael - koji su stvorili kaos diljem Bliskog istoka i izravno hranili nove oblike militantnog islamskog ekstremizma, od Al-Kaide do Islamske države.
Razumljivo je da je njegov pokret Maga sada u previranjima zbog napada na Iran.
Ali Trump, izborno ovisan o glasovima žestoko proizraelskih kršćanskih evangelika i financijski ovisan o velikim izraelskim donatorima poput Miriam Adelson, nikada nije namjeravao odstupiti daleko od postojećeg priručnika.
Od listopada 2023., uz podršku Bidenove administracije, Izrael je pokrenuo ratove za rušenje režima u Gazi, Libanonu i ponovno u Siriji. Svaki je sada vojno uništen i jedva upravljiv.
Trump nije prigovarao tim ratovima - a njihova je primarna svrha bila utrti put izolaciji Irana od regionalnih saveznika, ostavljajući ga dovoljno izloženim za trenutni napad.
To se dogodilo po potpuno predvidljivom scenariju, kako je priznao general s četiri zvjezdice Wesley Clark još 2007. godine. Ubrzo nakon napada na Twin Towers 2001. godine, pokazan mu je povjerljivi informativni dokument o planu Pentagona za "rušenje" sedam zemalja, počevši od Iraka, a završavajući s Iranom.
Pakt s vragom
Zapadni saveznici Washingtona možda se privatno ne osjećaju ugodno što su vidljivo povezani s još jednim ilegalnim američko-izraelskim ratom. Ali podržavajući više od dvije godine genocida u Gazi, već su sklopili pakt s vragom. Sada nema povratka.
Zbog toga su se Britanija, Francuska, Njemačka, Kanada i Australija ovog tjedna poslušno postrojile iza Trumpove administracije.
Prva reakcija Marka Carneyja, kanadskog premijera, bila je da proguta riječi koje je izgovorio u Davosu u siječnju: da je vrijeme da "srednje sile" poput njegove prestanu "živjeti u laži" dobrohotnosti koju predvode SAD i umjesto toga uspostave vlastitu stratešku autonomiju kako bi unaprijedile pošteniju vanjsku politiku.
Carney je tijekom vikenda izdao izjavu u kojoj je Kanada u potpunosti podržala američku i izraelsku tešku nezakonitu agresiju na Iran - ono što međunarodno pravo definira kao "najviši međunarodni zločin" - samo da bi se morao povući suočen s domaćim negativnim reakcijama.
Britanski premijer Keir Starmer, u međuvremenu, predao je Trumpu ključeve britanskih zračnih baza za ono što on dvolično naziva "obrambene svrhe".
Netko mora objasniti Starmeru, nekada poznatom odvjetniku za ljudska prava, da ne možete "obrambeno" pomagati u agresivnom ratu. Time i sami postajete agresor.
Vremenska crta plana Pentagona za svrgavanje režima iz 2001. koju je vidio general Clark bila je "sedam zemalja u pet godina". Kako su se događaji pokazali četvrt stoljeća kasnije, taj je scenarij bio krajnje nerealan.
Nema razloga pretpostaviti da SAD ili Izrael imaju jasniji uvid nego što su ga imali 2001. u to kako će se ovo odvijati. Jedino što je sigurno je da neće ići po planu.
Izrael je izbrisao sićušnu Gazu s karte, ali Hamas još uvijek stoji i upravlja ruševinama, nesumnjivo ispunjen bijesom i željom za osvetom koja gori još intenzivnije.
Iran je daleko, daleko veći problem od Gaze ili bilo koje druge prethodne mete izraelsko-američkih napada.
Žar otpora - u Gazi, Iraku, Libanonu, Siriji, Jemenu i potencijalno na novim mjestima poput Bahreina - nije ugašen. A sada, s napadom na Iran, rasplamsava se svakim novim zločinom, svakim novim skandalom, svakim novim zvjerstvom.
Komentari čitatelja
na naše novosti