iran war
Zamislite samo kakav bi bio nemir da je Iran ubio više od 150 izraelskih učenica
Takozvane progresivne političke i medijske elite cinično su normalizirale atentat na iranskog vođu, prikazujući promjenu režima kao moralnu nužnost, dok Irancima uskraćuju pravo na samoodređenje. Time razotkrivaju rasistički dvostruki standard koji humanizira izraelske žrtve, dehumanizira iranske živote i pokapa same principe slobode, dostojanstva i međunarodnog prava koje tvrde da brane.

Ritual je nepromjenjiv:

1/ osuditi iranski "režim" i manje-više eksplicitno pozdraviti "smrt" (iznad svega, nikada ne reći "atentat") Hamneija;

2/ nakon što su time pružili opravdanje za američko-izraelski rat agresije - najveći zločin prema Nürnberškom sudu - i potvrdili groteskne i podle argumente zločinaca protiv čovječnosti koje Trump i Netanyahu iznose u vezi s navodnom "diktaturom mula", s rukom na srcu proglašavaju da se ne odobrava rat i umjetno distanciraju druge žrtve tih napada, dok istovremeno potvrđuju solidarnost s iranskim narodom;

3/ konačno i prije svega, ne spominje činjenicu da su isti ti ljudi u milijunima izašli na ulice kako bi podržali svoj "režim" u siječnju, i to čine ponovno danas, unatoč bombama: nisu važne stvarne težnje iranskog naroda - duboko ukorijenjene u vlastitoj povijesti, vrijednostima i duhovnosti, prožimajući svaki aspekt svog života učenjima šijitskog islama dvanaest godina i dubokom privrženošću Poslaniku i njegovom potomstvu - već one koje im određuje "civilizirani Zapad", nastojeći ih oblikovati na svoju bezbožnu sliku. Kolonijalni mentalitet obvezuje - isti mentalitet koji je naveo Julesa Ferryja da izjavi da "superiorne rase imaju dužnost civilizirati inferiorne".

Apsolutno je mučno vidjeti da više od dvije godine genocida u Gazi nije ništa učinilo da promijeni grubo neznanje, ogrezlo u rasizmu i islamofobiji, naše takozvane progresivne ljevice, čijoj smo hiperboličnoj reakciji solidarnosti svjedočili kada je u pitanju 40 izraelskih beba "obezglavljenih" - koje postoje isključivo u truloj mašti propagandista.

U Francuskoj, čak i La France Insoumise (LFI, glavna ljevičarska stranka na čelu s Jean-Lucom Mélenchonom), koja se uspjela distancirati od nespretnog i suučesničkog diskursa "ni Maduro ni Trump" o Venezueli, sada se prepušta ratnom zločinu koji predstavlja atentat na stranog vođu, kojeg Mélenchon servilno opisuje kao "krvnika svog naroda", ponavljajući američko-cionističku propagandu i odbacujući milijune Iranaca koji ga štuju i smatraju svojim političkim i duhovnim vođom. Stoga poslušajmo Mélenchona, "Tribuna puka":
"Ovo je prvi put da se vodi rat bez dobrih momaka. Ovo je prvi put da se vodi rat samo s ljudima koje ne volimo, mislim na vlade koje ne volimo. Iranska vlada u meni ne izaziva simpatije: što se mene tiče, protivio sam joj se od samog početka. Kad umre njezin vođa Ali Hamnei, dužan sam reći da ne osjećam tugu."
Mélenchon zatim tvrdi da, baš kao što je nacizam bio oblik supremacizma, vlade Trumpa, Netanyahua i Hamneija su svaka na svoj način supremacističke sile koje se natječu za dominaciju - ide toliko daleko da sugerira da Hamnei proglašava iransku "superiornost unutar islama i nad Bliskim istokom", apsurdna karakterizacija koja služi samo za opravdanje izjednačavanja agresora s napadnutima. Zaključuje: "Ni šah ni mule."

Dakle, nema tuge za Hamneijem, niti za njegovom suprugom, niti za njegovom kćeri, niti za njegovim zetovima, niti za njegovom 14-mjesečnom unukom, ubijenima uz njega - osim ako se ne usvoji izraelska logika prema kojoj se, kako bi se ubila jedna osoba, deseci ili čak stotine ubijaju s njom, pozivajući se na "kolateralnu štetu" ili ih čak prepuštajući zaboravu niječući njihovo samo postojanje.

Nema tuge ni za međunarodnim pravom, ciljevima i načelima sadržanima u Povelji Ujedinjenih naroda, temeljnim normama koje reguliraju odnose između država, globalni mir i stabilnost. Niti za više od 100 milijuna Iranaca i šijitskih muslimana diljem svijeta (uključujući Francusku i druge europske i zapadne zemlje) koji žale za gubitkom svog Vodiča - čiju popularnost dovode u pitanje samo neupućeni i ideolozi, jer je za njegove sljedbenike on više nego što je Papa katolicima - jer ne prihvaćaju model društva koji promovira Mélenchon, koji se protivi Islamskoj Republici iz principa, čak i kad bi je masovno podržavao iranski narod, jednostavno zato što ga samo načelo teokracije odbija.

Iran mora biti podvrgnut promjeni režima, čak i ako to znači vraćanje u kameno doba, poput Sirije i Libije, uništavanje svih njegovih nevjerojatnih postignuća od 1979. u područjima poput zdravstva, obrazovanja i znanosti - postignuća postignuta unatoč paralizirajućim sankcijama i stalnim vanjskim pritiscima, baš kao i Kuba, od dramatičnog poboljšanja očekivanog životnog vijeka do širenja medicinskog i visokog obrazovanja, brzog rasta istraživačkih rezultata i znanstvenih inovacija te samodostatnosti u farmaceutskom i visokotehnološkom sektoru. Iranke čine 70% iranskih STEM diplomanata (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika), ali mora se pretpostaviti da nisu "slobodne" dok ne počnu nositi mini suknje. Takvo sljepilo i otvoreno uskraćivanje prava na političko i kulturno samoodređenje su skandalozni.
iran war
© Copyright"Ne osjećam tugu"
Iako zapadna tradicija humanizira samo izraelske žrtve, koje se smatraju jedinima vrijednima suosjećanja, prkosimo konvencijama i dajmo ime i lice mučenicima: gore, Zahra Mohammadi Golpayegani, 14 mjeseci stara, Hamneijeva unuka, ubijena sa svojom obitelji. Nema tuge, zar ne? A dolje, nekoliko lica žrtava napada na osnovnu školu za djevojčice - koliko odvratno jednorodno obrazovanje mora izgledati u vašim očima - čije nošenje vela, koji je Mélenchon jednom opisao kao "krpu na glavi", možda bi vas moglo šokirati.

Mélenchon, čije su osude i strastveni ispadi nakon 7. listopada dobro pamćeni - kada je Palestinski otpor samo iskoristio svoje pravo na borbu protiv okupacije (a Izrael je odgovorio Hanibalovom doktrinom i genocidom) - bi li se usudio reći "Ne osjećam tugu" da su Trump ili Netanyahu ubijeni zajedno sa suprugom, djecom i unucima, bez provokacije, izazivajući regionalni rat koji bi brzo mogao postati Treći svjetski rat? Nikada u milijun godina. Osudio bi sam čin međunarodnog terorizma koji predstavlja agresija i atentat na stranog vođu, evocirao bi sve njegove potencijalno kataklizmičke posljedice i izričito spomenuo žrtve. Ali kada je riječ o Iranu, ništa od toga nije važno. Iranski i izraelski životi nisu jednaki u očima "supremacista", bilo etničkih, političkih ili civilizacijskih - jesu li, gospodine Mélenchon?

Što se tiče Mediaparta, koji se dugo smatra jednim od vodećih francuskih lijevo orijentiranih medija, on se više ni ne trudi skrivati ​​​​svoje atlantske i cionističke pripadnosti, otvoreno ih prihvaćajući. Čestitala je Izraelu na "taktičkom genijalnom potezu" koji je predstavljao masovni teroristički napad pejdžerom na Libanon (kasnije diskretno revidirajući opis u "strateški uspjeh" nakon što je prepoznala da je izvorna formulacija bila ispričavajuća), a sada eksplicitno pretvara žrtvu u krivca, usuđujući se tvrditi da je Iran to zaslužio jer je odbio "kapitulirati na svojim temeljima", naime na svojim obrambenim sposobnostima (nuklearno oružje nije ništa više od grubog izgovora), i odbio dopustiti da bude rasparčan (vidi nadrealni članak Umjesto da kapitulira na svojim temeljima, iranski režim radije podnosi rat, rastrgan komentarima samih pretplatnika Mediaparta, koji sve više okreću leđa ovom podlom NATO-ovom podlizivanju). Francuska ostaje, bez sumnje, kći Julesa Ferryja kolonijalista i Pétaina kolaboracionista.

Kad bi se naši velikaši zaista brinuli za međunarodno pravo, prava naroda te globalni mir i sigurnost, atentat na Hamneija bio bi jednoglasno osuđen s užasom i ogorčenjem, kako samo po sebi tako i zbog kataklizmičnih posljedica koje bi to moglo imati, od globalne ekonomske krize do trećeg svjetskog rata. Kad bi "ljudske životinje" imale jednako dostojanstvo kao zapadni i izraelski životi u očima naših samoproglašenih "feministkinja", iranske učenice koje je Izrael ciljao dospjele bi na svaku naslovnicu - i izazvale osude koje bi nadmašile one izazvane lažnom pričom o 40 obezglavljenih beba. Umjesto smiješnih optužbi za ekspanzionizam ili imperijalizam prema Iranu, svake bismo sekunde bili podsjećani da Izrael - međugalaktički prvak ubijanja djece i uništavanja škola i bolnica - sanja o pretvaranju cijelog Bliskog istoka u Gazu i želi osigurati da Trump do samog kraja provede "Operaciju Epsteinov bijes".

Velika povijesna tradicija međunarodne solidarnosti, koja je nekoć navela francuske muškarce i žene da riskiraju svoje živote i podnose mučenja u znak podrške alžirskom FLN-u, više ne postoji. U najboljem slučaju, može se očekivati ​​da će "progresivci" i drugi samozvani "revolucionari" staviti agresora i žrtvu u istu ravan. Daleko od onih koji tvrde da su neutralni u situacijama nepravde i koji, kako je rekao Desmond Tutu, samo igraju igru ​​tlačitelja, mi potvrđujemo našu istinsku internacionalističku solidarnost s Islamskom Republikom Iran suočenom s imperijalističkim i cionističkim agresorima i potvrđujemo ne samo njezino pravo da se brani, već i njezino pravo da odabere svoj model društva, uključujući i onaj "teokracije", što je samo prljava riječ za fanatične sekulariste.