© Kevork’s Newsletter
Za mnoge ljude koji događaje promatraju emocionalno, a ne strateški, to odmah izaziva sumnju. Pitaju se: ako Iran doista smatra Izrael svojim primarnim neprijateljem, zašto onda ne bi izravno udario Izrael nadmoćnom silom? Zašto umjesto toga ciljati zaljevske monarhije, američke baze, radarske sustave i regionalnu infrastrukturu? Zašto vršiti pritisak na širu arhitekturu koja okružuje Izrael, a ne samo na Izrael?
Vjerujem da je ovo pitanje od velikog značaja jer prikriva nerazumijevanje prave prirode moći na suvremenom Bliskom istoku.
Prvo što moramo shvatiti jest da Izrael ne djeluje izolirano. Izraelska vojna nadmoć nije samo izraelska. Dio je mnogo većeg regionalnog sustava predvođenog Amerikom koji se proteže preko zaljevskih monarhija, mreža za razmjenu obavještajnih podataka, radarskih sustava, nadzorne infrastrukture, koordinacije protuzračne obrane, vojnih baza, satelitskih sustava i financijskih ovisnosti. Perzijski zaljev danas nije samo energetska regija. To je pozadinska operativna zona američke moći u zapadnoj Aziji.
I kad to shvatite, iranska strategija počinje imati puno više smisla.
Ako iranski planeri vjeruju da ne mogu realno uništiti Izrael izravno bez izazivanja potpunog regionalnog uništenja, uključujući nuklearnu eskalaciju, tada racionalnija strategija postaje degradacija infrastrukture koja uopće omogućuje funkcioniranje izraelske dominacije. Drugim riječima, čini se da je Iran manje zainteresiran za dramatičnu simboliku, a više za slabljenje ekosustava koji održava izraelsku nadmoć.
Zato zaljevske monarhije odjednom postaju središnje mete.
Jer te monarhije ugošćuju američku vojnu arhitekturu koja štiti Izrael. Radarski sustavi postavljeni diljem Zaljeva nisu pasivni obrambeni alati. Oni pružaju mogućnosti otkrivanja, koordinacije praćenja i dijeljenja obavještajnih podataka koji pomažu izraelskim i američkim sustavima da presretnu dolazne iranske projektile. Američke baze u Zaljevu također nisu neutralni promatrači. One su operativna sredstva unutar šireg sukoba.
Dakle, kada Iran cilja ove sustave, ne "izbjegava Izrael". Cilja regionalni živčani sustav iza izraelske vojne zaštite.
Ali ovdje postoji još jedan sloj koji mislim da je još važniji.
Zaljevske monarhije izgradile su cijeli svoj moderni identitet oko ideje stabilnosti. Zemlje poput UAE i Saudijske Arabije transformirale su se u investicijska središta uvjeravajući svijet da predstavljaju izolirane otoke sigurnosti unutar kaotične regije. Njihova legitimnost sve je manje ovisila o vojnim sposobnostima, a više o povjerenju investitora, financijskim tokovima, luksuznim razvojnim projektima, turizmu i globalnoj integraciji.
Emirati su, posebno, usavršili ovaj model. Dubai nije postao samo grad, već geopolitički brend. Poruka je bila jednostavna: donesite svoj novac, svoje korporacije, svoje bogatstvo, svoju tehnologiju, svoje bankarske mreže i svoja ulaganja ovdje jer američka moć jamči trajnu sigurnost.
Iran savršeno razumije da je sama ta slika pravo strateško težište.
Nakon što rakete počnu letjeti preko zračnog prostora Zaljeva, nakon što investitori počnu propitivati povećava li američka vojna prisutnost zapravo opasnost, a ne smanjuje je, nakon što se percepcija stabilnosti počne urušavati, cijeli regionalni ekonomski model postaje ranjiv. U tom trenutku Iran ne treba vojno osvojiti te države. Samo treba razbiti iluziju da su nedodirljive.
I to je upravo ono što smo vidjeli.
Jer dublja iranska poruka zaljevskim monarhijama je psihološka: američka zaštita postala je teret.
Zato mislim da mnogi analitičari krivo shvaćaju iransku očitu suzdržanost prema samom Izraelu. Ljudi na internetu ležerno govore o "uništenju Izraela" kao da je to jednostavno pitanje spremnosti. Ali ozbiljne države ne razmišljaju u sloganima. Razmišljaju u posljedicama.
Iran razumije da svaka istinski egzistencijalna vojna prijetnja Izraelu riskira nuklearnu eskalaciju. Izrael posjeduje nuklearno oružje. Svi u regiji to znaju, čak i ako diplomacija nastavi pretvarati se da nije tako. Scenarij u kojem Izrael istinski vjeruje da je opstanak države u pitanju gotovo sigurno bi gurnuo sukob u katastrofalno područje daleko izvan konvencionalnog rata.
I zato mislim da je iranska strategija manje izgrađena oko neposrednog uništenja, a više oko dugoročnog iscrpljivanja.
Ne iscrpljivanja samo protiv Izraela, već protiv američkog regionalnog poretka koji ga održava.
Jer Izrael, bez ogromne američke vojne, financijske, tehnološke i diplomatske podrške, ne može funkcionirati kao dominantna regionalna sila kakva trenutno jest. Izraelska moć strukturno ovisi o američkoj moći. I Iran se čini sve više usredotočen na neizravnu degradaciju te strukture, a ne na pokušaj nemogućih fantazija o neposrednom vojnom uništenju.
Istovremeno, nešto drugo se počinje mijenjati za što mislim da bi se dugoročno moglo pokazati još opasnijim za Izrael: politička klima unutar samih Sjedinjenih Država.
Desetljećima je podrška Izraelu funkcionirala gotovo kao sveti konsenzus u američkoj politici. Kritika je, naravno, postojala, ali uglavnom na marginama. Ono što se promijenilo nakon genocida u Gazi, a sada i nakon agresivnog rata s Iranom, nije samo liberalna kritika. To je već donekle postojalo. Značajnija transformacija je lom koji se pojavljuje na samoj američkoj desnici. (KEYE)
Sve više osoba unutar konzervativnih, nacionalističkih i krugova "Amerika na prvom mjestu" otvoreno se pitaju zašto se čini da izraelski prioriteti nadmašuju američke interese, zašto beskrajni ratovi i dalje iscrpljuju američke resurse i zašto kritika Izraela ostaje politički opasna na načine na koje kritika gotovo bilo koje druge strane države nije. Ankete sada pokazuju pad podrške Izraelu čak i među mlađim republikancima i rastuće negativne percepcije u američkom stanovništvu općenito. (Pew Research Center)
To ne znači da je Washington odjednom napustio Izrael. Daleko od toga. Vojni i institucionalni odnos ostaje izvanredno dubok. Ali politički, nešto važno se počelo kretati ispod površine.
I sumnjam da izraelski stratezi vrlo jasno razumiju ovu opasnost.
Jer iz njihove perspektive, trenutno razdoblje može predstavljati sužavanje povijesnog prozora. Ako se američko javno mnijenje nastavi mijenjati, ako buduće političke koalicije postanu manje spremne podrediti američke interese izraelskim regionalnim ambicijama, tada bi izraelska sloboda djelovanja na kraju mogla biti ograničena na načine koje nije iskusila desetljećima.
I tu regionalna dimenzija postaje izuzetno važna.
Jer sve više vjerujem da dugoročna ambicija Izraela nije samo preživljavanje. Preživljavanje je već zajamčeno američkom podrškom i nuklearnim odvraćanjem. Čini se da je veća ambicija transformirati Izrael u potpuno autonomno regionalno imperijalno središte.
Razmislite o široj slici koja se sada pojavljuje.
Izrael traži dominaciju nad plinskim poljima istočnog Mediterana. Traži integraciju u zaljevske ekonomske sustave. Traži normalizaciju diljem arapskog svijeta. Traži utjecaj na energetske koridore koji povezuju Aziju s Europom. Traži neizravnu polugu nad sirijskom obnovom i regionalnim trgovinskim rutama. A ako bi se Iran ikada transformirao u prijateljsku državu nakon promjene režima usklađenu sa zapadnim i izraelskim interesima, tada bi geopolitičke implikacije bile zapanjujuće.
U tom trenutku Izrael više ne bi bio samo američka klijentska država zaštićena od vanjskih prijetnji.
Mogla bi se razviti u dominantno geopolitičko i energetsko središte same regije.
Država smještena između Europe, Zaljeva i Azije. Država sposobna istovremeno iskoristiti trgovačke rute, energetske tokove, obavještajne sustave i vojnu nadmoć. Država koja sve više djeluje ne samo kao produžetak američke moći, već i kao regionalni imperijalni akter sam po sebi.
I mislim da Iran vrlo dobro razumije tu mogućnost.
Zato se trenutni rat odnosi na to hoće li budući Bliski istok biti organiziran oko regionalnog poretka usmjerenog na Izrael, kojeg podržava američka moć, ili hoće li u regiji još uvijek postojati dovoljno otpora da spriječi da ta transformacija postane trajna.
To je prava strateška borba koja se sada odvija ispod naslova.
I zato Iran ne cilja samo na Izrael.
Cilja na sustav koji uopće omogućuje izraelsku nadmoć.
Komentari čitatelja
na naše novosti