Ionako loši rusko-britanski odnosi naglo su se pogoršali tjedan dana uoči ruskih predsjedničkih izbora, a formalni uzrok tome bilo je zagonetno trovanje kemijskim otrovom bivšeg ruskog dvostrukog agenta Sergeja Skripala i njegove kćeri Julie na tlu Velike Britanije, za što se London požurio optužiti Rusiju iako službena istraga još de facto nije bila niti pokrenuta. Skripal, u Rusiji uhićen i pravomoćno osuđen zbog špijunaže u korist Velike Britanije, 2010. g. pušten je iz zatvora u sklopu američko-ruske razmjene zatočenih špijuna, nakon čega je životnu sreću potražio baš u zemlji za koju je izdavao vlastitu domovinu.

U čitavoj ovoj aferi, koja, ne slučajno, ima jasne obrise sličnih scenarija iz doba hladnog rata, postoji čitav niz kontroverzi, koje, kako vrijeme prolazi, sve više bacaju sumnju u čitav ovaj nemili događaj u odnosu na interpretacije službenog Londona. Neke od njih upravo ću i proanalizirati.

Ostavimo sada po strani (iako je vrlo bitno) zašto London nije želio Moskvi dostaviti pronađene sumnjive uzorke otrova s mjesta tragedije, iako je ona to tražila i što je u skladu s međunarodnim konvencijama i okvirima o postupanju u takvim slučajevima unutar Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja. Naime, Moskva tvrdi kako se iz kemijske formule pronađenog uzorka jasno može utvrditi i porijeklo otrova, a time i potvrditi ili odbaciti sumnju da je u Veliku Britaniju došao iz Rusije. London se, umjesto toga, odlučio na davanje 48-satnog ultimatuma Rusiji da se očituje oko toga, je li na bilo kakav način povezana s tim trovanjem, bez da joj je predočio konkretni dokaz.

Ovdje se mora postaviti pitanje: zašto London ne iznosi dokaze, odnosno, želi ih predati spomenutoj Međunarodnoj agenciji za zabranu kemijskog oružja zbog provedbe istrage bez sudjelovanja Rusije? Jedan od odgovora je verzija premijerke Therese May, da bi to moglo ugroziti sigurnost Velike Britanije, ma što to značilo. Drugo pitanje koje se mora postaviti je, koji bi bio Ruski motiv da upravo u ovom trenutku poduzme nešto tako nepromišljeno: uoči ruskih predsjedničkih izbora i svjetskog nogometnog prvenstva u toj zemlji!

Slijedeći kontroverzan moment je taj, da je Sergey Skripal već bio u ruskim rukama i sve što je mogao reći sigurno je odavno i rekao ruskim istražiteljima, a osim toga, da je Moskvi bio toliko bitan, sigurno ga ne bi niti razmijenili. Skripal je bio nižerazredni špijun, koji i u svojoj aktivnoj fazi bavljenja dvostrukom agenturom Britancima nije mogao dati nikakve sigurnosno važne informacije (radilo se, uglavnom, o određenim zaštićenim telefonskim brojevima).

"Drugi Aleppo", "novi zločin Moskve", "nezapamćena nečovječnost i okrutnost", sve to je samo dio nedavnih naslova u informacijskom ratu usmjerenom protiv Sirije i Rusije, u nešto manjoj mjeri protiv Irana, uglavnom u izraelskim medijima, obzirom da europske kancelarije paze kako ne bi pretjerano povrijedile vladu u Teheranu zbog unosnih ugovora s Iranom, kojem nakon ukidanja sankcija predstoji procvat gospodarstva.

No, sada u zapadnim medijima čujemo da je sudbina Istočne Goute riješena. Dijelove nekada velike terorističke enklave je nedavno osobno posjetio sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, a linije obrane terorista pucaju jedna za drugom. Sve što teroristi mogu učiniti je u odmazdi i očaju raketirati Damask, kao jučer, kada su na prepunoj tržnici u centru sirijske prijestolnice u raketnom napadu ubili 37, a raniji najmanje 35 civila.


To bi bio dovoljan razlog za prekid svih pregovora s teroristički skupinama i za fizičko uništenje posljednjeg militanta koji se nalazi u tom području. Međutim, kao što su pokazale snimke evakuiranih civila, mnoge stanovnike Istočne Goute su teroristi prisilno mobilizirali i doveli na linije obrane kako bi pokušali spriječiti napredovanje vladinih snaga. Stoga se Assad odlučio za pokušaj pomirbe i što je više moguće odvojiti obične i prisilno mobilizirane stanovnika od uvjerenih islamističkih ekstremista i zločinaca.

Ali se i Rusija sada suočava s novim problemom. Do druge polovice utorka je oslobođeno oko 80% bivše terorističke enklave, a broj civila koji izlaze kroz humanitarne koridore, koji su otvoreni ujutro od 9 do 14 sati poslijepodne, progresivno raste.

Uhićenje bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya posebno je važno u kontekstu optužbi zapadnih kancelarija o regularnosti izbora u ostalim zemljama u svijetu.

Ako se optužbe protiv Sarkozya pokažu točnima, a postoje materijalni dokazi o njegovoj krivnji, to će otkriti velike nezakonitosti na izborima u zapadnim zemljama. Zapad ne priznaje rezultate izbora u Venezueli i kritizira nisku razinu demokratičnosti ruskih izbora. Zanimljivo, ruske političke procese kritizira zapadna elita, koja je zbog vlasti spremna podmititi, pobiti i uništiti cijele narode i zemlje.

Izbori u Rusiji se na Zapadu ne smatraju demokratskim, a njihovi to jesu. Osim toga, Rusiju se također optužuje za miješanje u američke i europske izbore. Međutim, vidimo da se u dvije ključne zemlje zapadnog svijeta, koje su po ustroju predsjedničke republike, tijekom izbora događaju nevjerojatne makinacije i prijevare.

Ne bismo se sada bavili pojedinostima oko posljednjih američkih izbora. Podsjetimo samo da se za nominaciju Hillary Clinton i njezinu pobjedu nad Berniem Sandersom mobilizirao cijeli moćni aparat Demokratske stranke. A onda, nakon poraza od Donalda Trumpa, protiv izabranog predsjednika ista ta mašinerija organizira sabotaže i opstruira rad vlade već godinu i pol dana.

Pogledajmo Francusku, zemlju koja je postala prva predsjednička republika na svijetu. Njezin bivši predsjednik Sarkozy (63) priveden je u utorak u zgradu pravosudne policije u Nanterreu, jednom od predgrađa Pariza. Morao je biti ispitan za slučaj financiranja njegove izborne kampanje 2007. godine, kada je postao predsjednik Francuske. Na sljedećim izborima, 2012. godina, izgubio je i nestao iz politike. No, ostali su kosturi u ormaru.

Iako SAD nemaju ništa za ponuditi Europskoj uniji kada su u pitanju energenti, što se vidjelo po nedavnim rekordnim isporukama ruskog plina europskim kupcima, Washington i dalje ne odustaje od pritiska na europske kompanije koje su s ruskim Gazpromom sklopile sporazum o izgradnji plinovoda "Sjeverni tok 2".

Američke vlasti se oštro protive projektu plinovoda "Sjeverni tok 2", izjavila je glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert.

"Mi, kao američka vlada, se suprotstavljamo "Sjevernom toku 2", na konferenciji za novinare je izjavila Heather Nauert.

Rekla je kako će projekt "potkopati cjelokupnu energetsku sigurnost i stabilnost Europe i pružiti Rusiji još jedan način da vrši pritisak na europske zemlje, posebno na Ukrajinu".

Predstavnica State Departmenta je također zaprijetila Rusiji i europskim tvrtkama koje sudjeluju u projektu i rade na izgradnji plinovoda uvođenjem sankcija.

Prošlog tjedna skupina senatora, republikanaca i demokrata, pozvala američkog predsjednika Donalda Trumpa da blokira izgradnju ovog plinovoda.

"Zabrinuti smo zbog moguće izgradnje plinovoda "Sjeverni tok 2". Protivimo se projektu i inzistiramo da uprava američkog predsjednika Donalda Trumpa iskoristi sva sredstva koja ima na raspolaganju da spriječi izgradnju ovog plinovoda", stoji u pismu američkih senatora.

Prema njihovom mišljenju, "ako se projekt provede, američki saveznici i partneri u Europi bit će pod još većim zlonamjernim utjecajem Rusije".

Istu poruku je američkom ministru financija Stephenu Mnuchinu uputio i zamjenik državnog tajnika John Sullivan.

Ranije je posebni predstavnik State Departmenta za Ukrajinu Kurt Volker nazvao "Sjeverni tok 2" potpuno političkim projektom, a State Department je priznao da je napad protiv ruskih plinovoda za Sjedinjene Države najveća politička zadaća.

U vrijeme kada vlada teroristima u Istočnoj Gouti nudi koridore za izlazak i povoljne uvjete predaje proveden je jedan od najubojitijih raketnih napada na Damask u kojem je poginulo najmanje 37 ljudi, a ranjeno ih je 35.

Napad je proveden jučer, a teroristi su projektile lansirali iz Istočne Goute, gdje se povlače pred ofenzivom vladinih snaga. Pogođena je velika tržnica Jaramana u centru Damaska, koja je uoči Majčinog dana, koji se danas slavi u Siriji, bila prepuna ljudi koji su kupovali poklone i druge potrepštine.

Putinov govor je bio prvi korak u dovođenju osećaja za realnost u Imperiji. Ono što želim ovde da uradim je da pregledamo neke od političkih posledica ovih najnovijih otkrića.

Prve dve od pet faza žaljenja: Poricanje i bes

AngloCionisti trenutno prolaze kroz nešto vrlo slično prvim dvema od pet faza žaljenja po Kibler-Ros modelu: Poricanje, bes, cenkanje, depresija i prihvatanje.

To se uglavnom manifestuje u kritikama kvaliteta video snimaka koje je predstavio Putin i jednostavnim navodima da "ovo oružje postoji samo na papiru". Ovo je apsolutno normalno i neće trajati dugo.

Međutim, vredi razmotriti zašto su tačno ova otkrića pokrenula tako snažnu reakciju, jer su stvari malo komplikovanije nego što se čini na prvi pogled.

Prvo, zapanjujuće otkriće je da, raspoređivanje ovih sistema oružja u osnovi ne menja nuklearnu ravnotežu između Rusije i SAD, bar ne u smislu stabilnosti prvog udara. Obe zemlje poseduju više nego dovoljno kapaciteta za isporuku nuklearnih bojevih glava, čak i ako bi njihove snage bile smanjene za punih 90% u bilo kom razoružavajućem udaru.

Poenta Putinovog upozorenja nije bila da se zapreti Zapadu ili da se sugeriše da bi Rusija mogla sprovesti uspešan nuklearni rat, daleko od toga! Mogli biste reći da je njegova namera bila da primora "Imperiju" da konačno uđe u naredne, konstruktivnije, tri faze žaljenja- cenkanje, depresiju i prihvatanje.

Na upravo održanim predsjedničkim izborima u Rusiji, Vladimir Putin osvojio je još jedan mandat - po četvrti put bit će predsjednik i vodit će Rusiju sljedećih šest godina, sve do 2024.g. Izbori su održani 18. ožujka, na dan kada je prije četiri godine Krim vraćen u sastav Rusije. Građani Rusije doživjeli su to kao veliki uspjeh koji je znatno pridonio rastu popularnosti predsjednika Putina, a povjerenje ruske javnosti u njegov način upravljanja Rusijom odrazilo se i na rezultate posljednjih izbora. Predsjednik Putin sa 77% glasova birača, ostvario je najuvjerljiviju izbornu pobjedu do sada, nesporni politički uspjeh, koji Zapad, potpuno obuzet proturuskom histerijom, nije spreman probaviti. Na neki način, velikom izlaznošću i velikom potporom Vladimiru Putinu, građani Rusije poslali su svojevrsnu poruku Zapadu - ruska država vlasništvo je ruskog naroda, a o vlastitom predsjedniku odlučivat će samostalno.

Za Zapad bi ponovni izbor Vladimira Putina, zapravo, trebala biti dobra vijest, međutim, ona to nije! Zapadne zemlje, duboko uvjerene kako se može ponoviti još jednom Gorbačov ili Jelcin, na čelu Rusije žele vidjeti liberalnog, uz to i sebi podređenog, "kooperativnog" političara. Stoga je Aleksey Navalni, odvjetnik i oporbeni lider trebao biti osoba na koju su mogli "tipovati", ali ih je Putin preduhitrio, te zbog "kršenja propisa u vezi organiziranja demonstracija" zatvorio ovog, po zapadnim mjerilima "osvjedočenog borca protiv korupcije". Sjedinjene Države i njihove saveznice okupljene u NATO-u nikako da shvate kako Rusija nije samo europska, već i iznimno prostrana azijska zemlja. Rusija nije ni Zapad, ni Istok, na neki način riječ je o zasebnoj i vrlo složenoj civilizaciji, u kojoj liberalna demokracija nije uvijek model kojem se teži. Zapad ne razumije ni psihologiju Rusa - u slučaju sasvim slobodnih izbora, zapadne bi se političke elite mogle iznenaditi i suočiti s činjenicom da bi Rusi radije glasovali za kandidate autoritarnog tipa (neofašiste ili neokomuniste) nego za prozapadnu oporbu, koja, jednostavno, unatoč svim američkim pokušajima organizacije "obojane revolucije", ne uspijeva zadobiti povjerenje naroda.

Za Zapad, Putin je svakako stabilan i predvidljiv partner, pozicioniran u političkom centru, međutim, njegovo odbijanje da nastavi voditi "vazalnu", samoubilačku, ali prozapadnu politiku, njegova uloga u obnovi tradicionalne ruske državnosti, kao i niz poteza kojima je Rusiju učinio međunarodno relevantnom državom, razlogom su vrlo napetih i bitno pogoršanih odnosa sa SAD-om, NATO-om i EU. Putin je odlučio ići putom oživljavanja suverenog statusa Rusije, spašavanje Rusije bio je najteži, ali jedini mogući izbor, zbog čega ga je na kraju njegovog drugog mandata, američki časopis Time proglasio čovjekom godine "koji je Rusiji vratio status svjetske sile".

Američki predsjednik Donald Trump telefonski je nazvao ruskog kolegu Vladimira Putina i čestitao mu na pobijedi na nedjeljnim predsjedničkim izborima u Rusiji, javio je ured ruskog čelnika u Kremlju.

Dvojica državnika također su razgovarala o aktualnim pitanjima iz međunarodne politike.

U službenom priopćenju Kremlja navedeno je slijedeće: "Vođe su se zauzele za razvoj praktičnog djelovanja po raznim smjerovima, između ostalog i po pitanju osiguranja strateške stabilnosti i borbe protiv međunarodnog terorizma. Također je naglašena važnost koordinacije napora u ograničenju utrke u naoružanju."

Također su izjavili kako je nužno brzo riješenje stanja u Siriji i Ukrajini, a izrazili su zadovoljstvo smanjenjem napetosti na Korejskom poluotoku. Razgovarali su o razvoju daljnjih bilateralnih kontakata, između ostalog i zbog nedavne promjene na čelu State Departmenta. Poseban interes dvojica državnika iskazala su po pitanju mogućnosti susreta na najvišoj razini tj. između njih dvojice.

Glasnogovorništvo Kremlja razgovor je ocijenilo konstruktivnim i radnim, orjentiranim na prevladavanje nakupljenih problema u američko-ruskim odnosima.

Predsjednik Trump razgovor je ocijenio "vrlo dobrim", dodavši, kako se može susresti s ruskim vođom "u ne tako dalekoj budućnosti".

Sada se postavlja glavno pitanje, što će na sve ovo reći ljuti Putinovi protivnici na Zapadu, koji već danima na sav glas urlaju o izbornim manipulacijama u Rusiji. Čini se kako Trump za njihovu galamu baš i ne mari previše. Također će biti zanimljivo čuti i britansku reakciju na razgovor dvojice državnika, s obzirom da je upravo London uoči ruskih izbora pokrenuo pravu proturusku histeriju u jednom dijelu međunarodne zajednice, zbog navodne ruske umješanosti u trovanje bivšeg dvostrukog agenta Sergeya Skripala i njegove kćeri na britanskom teritoriju, što Moskva oštro demantira i optužuje London za pokušaj destabilizacije Rusije uoči izbora i svjetskog nogometnog prvenstva.

Znanstvenik iz doba Hladnoga rata priznao je u utorak da je pomogao u stvaranju nervnog otrova za koji Britanija kaže da je korišten za trovanje bivšeg špijuna i njegove kćeri, što je u suprotnosti s tvrdnjama Moskve da ni Rusija niti Sovjetski Savez nikada nisu imali takav program, ali je rekao da taj napad ne izgleda kao djelo Moskve jer žrtve nisu trenutačno ubijene.


Profesor Leonid Rink rekao je u ekskluzivnom intervjuu za novinsku agenciju RIA da taj napad ne izgleda kao djelo Moskve jer Sergej i Julija Skripalj nisu na licu mjesta umrli.

"S obzirom da su svi sudionici tog incidenta živi, teško je pretpostaviti da su u to upleteni Rusi", kazao je on dodavši da je takva nekompetentnost počinitelja "smiješna i nedopustiva". Po njegovim riječima, čak ni neobrazovani ruski napadač ne bi upotrijebio jedinstveni preparat ruskog porijekla i ruskog naziva, a upotrijebiti nešto tako moćno i pritom ne uspjeti ostvariti cilj predstavlja "vrh gluposti".

Prije 15 godina se SAD napale Irak. Kongres je, uz veliku podršku američke populacije, odobrio ovu invaziju, ali se sada to smatra jednom od najvećih grešaka u povijesti američke vanjske politike.

Bivši američki predsjednik George W. Bush je ovu invaziju pokrenuo pod izgovorom da Sadam Hussein pokušava stvoriti oružje za masovno uništenje i da je iračka vlada povezana s različitim terorističkim skupinama, uključujući Al-Qaedu. Unatoč činjenici da neke od tih informacija nisu potvrđene, SAD su osam godina pod okupacijom držale irački teritorij.

Dvije godine nakon odlaska trupe Sjedinjenih Država su se vratile u zemlju, ali kako bi se navodno borile protiv drugog neprijatelja, terorističke skupine ISIL. Ovdje ćemo opisati glavne događaje u Iraku proteklih 15 godina.

Laž o kemijskom i nuklearnom oružju

George W. Bush 2002. izjavljuje da iračka vlada razvija nervni plin i nuklearno oružje. Njegova administracija, više od godinu dana nakon terorističkog napada 11. rujna, daje izjave o Husseinu i njegovim nuklearnim ambicijama, kao i njegovim vezama s terorizmom.

Isto su tvrdili i potpredsjednik Dick Cheney i savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice. Međutim, bilo je i onih koji su izrazili neslaganje s podacima koje je dala američka obavještajna služba.