Nemački javni radio, Deutschlandfunk (DF), opisao je Hrvatsku u velikom članku "Hrvatska neriješena povijest" kao zemlju koja u pet godina članstva u EU uopše nije napredovala, u kojoj radikalna desnica i dalje uzdrmava društvo. "Rat, neprijatelj, domovina, narod, izdaja - to su ključni izrazi iz radikalnog političkog rečnika koji se i dalje koristi uz uzavrele strasti", piše Norbert Mappes-Niediek.

On je na početku opisao kako je Slobodan Praljak primio osuđujuću presudu u Hagu, da bi potom primetio da je druga vest tog dana bila reakcija hrvatskih vlasti. Premijer je, podseća on, pričao o dubokoj moralnoj nepravdi. - Pritom nije mislio na logore za ubijanje i bombardovanje stambenih četvrti za šta je general osuđen. Nepravednom je smatrao presudu - navodi DF.

Tako se dolazi do treće vesti koja je tog dana potresla Hrvatsku: sud je intervenciju hrvatskih vojnih snaga u ratu u BiH proglasio "kriminalnim poduhvatom". Nakon objašnjenja nemačkoj publici da je Hercegovina krševito zaleđe turističke Dalmacije, sociološkinja iz Zagreba Dinka Ćorkalo-Biruški opisala je šta se u Hrvatskoj danas događa:

- Nakon rata svi smo se radovali da je to gotovo, da ostaje iza nas. Sada počinje budućnost, mislili smo, sad ćemo napred. Sad ćemo graditi, osigurati se, negovati naše ranjene i oplakati naše žrtve, a zatim krenuti napred. Ali, tada je počelo ono što smatram glorifikovanjem i božanskim poštovanjem rata. Ne postoji nikakav drugi narativ osim onog o pobedi, o 'nama' Hrvatima, o 'našim' žrtvama, o 'našim' patnjama. Na takav način u javnom prostoru ne može se graditi nikakav identitet."

Nedavni nemiri u Iranu su otvorili pitanje pitao je li sve tako glatko u unutarnjoj politici ove države. Neki stručnjaci su izrazili zabrinutost da bi se u Iranu mogao ponoviti scenarij Sirije, Iraka ili Libije.

Međutim, mnogi zaboravljaju da Iran, za razliku od navedenih zemalja, ima tisućljetnu tradiciju državnosti u približno istim i danas postojećim granicama. Osim toga, nevjerojatno je da se zaboravlja da postoji i nešto što znanstveni krugovi zovu "perzijski identitet".

Na primjer, malo tko je upućen u činjenicu da su nacionalne manjine široko zastupljene u vladi i državnim strukturama Islamske Republike. Skoro 20 milijuna iranskih državljana, kojih ima 81 milijun, čine etnički Azeri, koji sebe više smatraju građanima Irana, nego Azerbajdžana. Mnogo je od njih među šiitskim klericima, ali i među predstavnicima najviših vojnih, političkih i gospodarskih elita. Nakon Islamske revolucije 1979. je u zemlji u prvi plan došao iranski zajednički identitet. Među Perzijancima ima manje brojnih naroda, kao što su Tališi, Gilaki, Mazanderani, Luriani i Bahtiari. Nije bilo ozbiljnih političkih problema ni s iranskim Turkomanima ili Afšarima.

Potencijalno opasna etnička skupina u multinacionalnoj državi su Kurdi, unatoč činjenici da su ovdje manje politizirani nego u Turskoj, Iraku ili Siriji. Kurda ukupno u Iranu ima oko 5 do 6 milijuna ljudi. Među njima prevladavaju suniti, ali ima i šiita. Sjedinjene Države i Izrael godinama protiv Irana pokušavaju igrati na "kurdsku političku kartu".

Tako je nastala stranka PJAK, na kurdskom Partiya Jiyana Azad Kurdistanê, oružana skupine koja vodi puzajući gerilski rat u udaljenim područjima iranskog Kurdistana, gdje vrši upade s područja Turske ili protekle godine s teritorija Iraka.

Međutim, među iranskim Kurdima oni ne čine većinu i mogu se smatrati "odmetnicima". Iranska vlada obraća pozornost na Kurde, ističući kako problemi ovog naroda nisu strani ni drugima u zemlji.

Druga moguća "bolna točka" su iranski Baluči, suniti na jugu zemlje, usko povezani sa svojom plemenskim subraćom u Afganistanu i Pakistanu. Po načinu života su uglavnom nomadi.

Socio-ekonomska situacija Balučistana je tradicionalno komplicirana. Regija je slabo razvijena, granica između Irana i Afganistana je "polutransparentna". Dakle, situacija u iranskom Balučistanu je složenija nego s Kurdima. U međuvremenu, Balučistan je strateški važna tranzitna regija, koja Iran povezuje s Kinom i drugih zemalja jugoistočne Azije. To u Washingtonu vrlo dobro znaju i godinama računaju na pokret sunita Balučistana, kojeg je teško homogenizirati.

Kao što smo rekli, Iran se ne može usporediti sa Sirijom, Irakom ili Libijom, jer govorimo o ujedinjenoj državi, s manjim potencijalnim točkama žarišta.

Elita u zemlji je umjereno domoljubna. Iran zapravo ima dvije vojske. Prva su redovite Oružane snage Islamske Republike, a druga Iranska revolucionarna garda koja raspolaže svim vrstama naoružanja.
Za razliku od Sirije ili Iraka, Iran nije dio nekada bivše države, nego drevna civilizacija koja ima stabilne povijesne tradicije, što je važna ideološka podrška državi.

Podsjetimo da je Iran kontinuirano okružen američkom vojnim snagama iz različitih smjerova. Invazija Afganistana 2001. je dovela američke snage i NATO na granice Irana na istoku. Potom je na zapadu zemlje uništen Irak, koji je pretvoren u rasadnik međunarodnog terorizma i kurdskog separatizma.

U 2011. godini je na red za uništenje došla Sirija. Danas se protiv Irana igra na iste geopolitičke karte, od "Obojene revolucije" iznutra, koju sanjaju manje prozapadne skupine i liberali, do etničkih napetosti u kojima se SAD i Izrael služe Kurdima i Balučima, koje žele naoružati i gurnuti ih u hibridni rat protiv vlade u Teheranu.

Saudijska Arabija igra veliku ulogu u pokušajima stvaranja sektaških podjela između sunita i šiita, a prijetnja izravnom vojnom intervencijom Sjedinjenih Država i Izraela je konstantna.

Iran je kao strateški saveznik Rusije i ekonomski saveznik Kine kao suverena država pod stalnim pritiskom. Pokušaj uništenja Irana je u geopolitičkom smislu puno ozbiljniji od raspada Iraka, Sirije ili Libije. Iran je posljednja "ideološka utvrda" u islamskom svijetu koja je suprotstavlja američkoj hegemoniji.

Hibridni rat se već vodi, ali se borbene operacije provode na širem području, od Siriji do Iraka i od Jemena do Afganistana. Međutim, ove borbe bi mogle biti uvod u velike vojne sukobe. No, paradoks je da je u uvjetima zapadnih sankcija Iran samo ojačao svoj geopolitički utjecaj i jedno je od tri velika carstva koje nikada nije nestalo s lica zemlje. Ostala dva su Kina i Rusija, zemlje koje su na strani Teherana. Stoga bi SAD i Izrael dva puta trebali promisliti prije nego što odluče poduzeti oštrije mjere protiv Islamske Republike.

Rusija je odbacila u utorak u UN-u nove američke "proizvoljne" optužbe o korištenju kemijskog oružja od strane sirijskog režima i napala ponovljenim prijedlogom o novom "doista nezavisnom" mehanizmu međunarodne istrage.

Na hitnom sastanku Vijeća sigurnosti organiziranom na njegov zahtjev, ruski veleposlanik u UN-u Vasilij Nebenzja ocijenio je da je američki državni tajnik Rex Tillerson dao "proizvoljne izjave" protiv sirijskog režima, prenoseći na Damask odgovornost za novi navodni kemijski napad na pobunjeničku enklavu istočna Guta i "pokušavajući kompromitirati i Rusiju".

"Nije li čudno da se ta epizoda, koju tek treba potvrditi, vremenski poklopila sa sastankom u Parizu" o kemijskom oružju, upitao je ruski veleposlanik. "To je čudna podudarnost".

Na sastanku je iznio i ideju o "novom međunarodnom tijelu za istrage" o korištenju kemijskog oružja u Siriji koje bi zamijenilo Zajednički istražni mehanizam u Siriji čiji mandat nije obnovljen upravo zbog ruskog veta.

"Želimo se izdići iznad nesuglasica i predložiti da se uspostavi novo međunarodno istražno tijelo koje će utvrditi činjenice na temelju detaljnih i nepobitnih dokaza dobivenih transparentnim i pouzdanim metodama tako da Vijeće sigurnosti može identificirati one koji su odgovorni za uporabu otrova kao oružja", rekao je Nebezja, a prenijela ruska agencija TASS.

Osim toga, Rusija je predstavila i nacrt rezolucije kojom se zalaže za osnivanje tog novog mehanizma koji bi bio "doista nepristran, nezavisan, profesionalan i vjerodostojan".

Američka veleposlanica pri UN-u Nikky Haley smjesta je dala naslutiti da ruski prijedlog nema nikakvih izgleda za usvajanje.

"Nećemo prihvatiti nijedan ruski prijedlog koji minira našu sposobnost utvrđivanja istine ili dovodi u pitanje nezavisnu i nepristranu istragu", kazala je ona.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda na sastanku u ponedjeljak, 22. siječnja, raspravljalo je o aktivnostima Turske u pretežno kurdskom području Afrin u sjeverozapadnoj Siriji. Međutim, ovo najvažnije tijelo Ujedinjenih naroda niti je osudilo, niti zahtijevalo od turske vlade da zaustavi vojnu operaciju u ovoj sirijskoj regiji, priopćila je agencija AFP.

Sastanak Vijeća sigurnosti je sazvan na inicijativu Francuske. Kao razlog je naveden razvoj situacije u Afrinu, ali se raspravljao i o situaciji u sirijskoj pokrajini Idlib, te predgrađu Damaska, Istočne Goute.

Ovakav tijek rasprave je neobjašnjiv, obzirom da Vijeće sigurnosti ima jasna pravila kako se saziva sjednica i koji je dnevni red. Uoči sastanka su sve agencije izvijestile kako je Francuska sjednicu sazvala isključivo zbog situacije u Afrinu, da bi se na kraju raspravljalo o protuterorističkoj kampanji sirijske vojske u Idlibu i stanju u islamističkoj enklavi Istočna Gouta.

"Rasprava o situaciji u Afrinu je bila samo dio rasprave", rekao je stalni predstavnik Francuske u Ujedinjenim narodima François Delattre, koji je rekao "kako je Turska uživala široku podršku tijekom rasprave".

Američki veleposlanica u Ujedinjenim narodima, Nikki Haley, nije sudjelovala na sastanku Vijeća sigurnosti o Siriji, istaknuo je AFP.

Sve u svemu, nije zaključeno ništa i nije jasno što je Pariz htio postići ovom raspravom.

Kao što smo izvijestili, 20. siječnja je Glavni stožer turske vojske najavio pokretanje kampanje "Maslinova grančica", čiji je cilj "zaštita granica Turske, sigurnosti i stabilnosti regije".

Nakon što je, vjerojatno uz prethodni dogovor s Rusijom, turska vojska pokrenula vojnu kampanju apsurdnog imena "Maslinova grančica" na sjeveru Sirije i napala kurske snage u samoproglašenom "kurdskom kantonu Afrin", prvi koji su progovorili o "izdaji Rusije" su bili zapovjednici YPG snaga, koji su u Afrinu formalno priznali središnju vlast u Damasku, ali nisu pristali da se na tom području rasporede snage sirijske vojske, koje su ih jedine mogle obraniti od turske invazije.

Ostali komentari se kreću od toga "kako je turska invazija dokaz slabosti Rusije", "kako će NATO okupirati sjever Sirije, bilo preko Turske ili pomoću kurdskih snaga potpomognutih američkom vojskom i slično. Uglavnom može se čuti svašta, dok se istovremeno iz vida gube nesporna postignuća Damaska, Rusije, Irana i Hezbollaha. Tu je sada i Turska, koja o kurdskoj državi ima iste stavove kao Damask, koja i dalje insistira na smjeni aktualne sirijske vlade, ali je odavno odustala od konkretnih mjera u tom smislu.

U ovom je trenutku važno podsjetiti na barem pet važnih postignuća Damaska i njegovih saveznika, posebice ako pogledamo kako je situacija na frontu u Siriji izgledala u proljeće 2013. i nakon tursko-saudijskog plana o zauzimanju pokrajine Idlib u proljeće 2015.

Tijekom nedavne turneje po Bliskom istoku je Vladimir Putin najavio pobjedu u sirijskoj kampanji. Analiza njezinih rezultata će dugo biti tema raznih stručnjaka, kako u Siriji i Rusiji, ali i među stratezima uništenja sirijske države. Međutim, čak i sada se može nabrojati pet glavnih vojnih i političkih postignuća ruske kampanje, koja još uvijek traje, na kopnu i na nebu Sirije.

Bashar Al-Assad ostaje

Ovo je glavni ishod rata i dokaz odlučujuće uloge ruske vojske i sirijskih saveznika na kopnu. Njegov ostanak u predsjedničkoj palači je omogućilo oružje. Nikakvi međunarodni aranžmani, ni partnerstva u ovom trenutku ne mogu uništiti ovaj uspjeh. Osim toga, teritorij Sirije, koja je bojno polje, štite Rusi!

Ruski predsednik Vladimir Putin razgovarao je telefonom sa turskim predsednikom Redžepom Tajipom Erdoganom o poslednjim dešavanjima u Siriji i operaciji "Maslinova grančica", saopštila je pres-služba Kremlja.

Između ostalog, lideri dveju država su razmenili mišljenja o turskoj operaciji na severu Sirije.

Erdogan je rekao Putinu da će operacija u Afrinu pomoći da se očuva celovitost Sirije, saopštili su u Kremlju.

On je dodao da pridaje veliki značaj zajedničkom radu i koordinaciji sa Rusijom o Siriji.

Dva predsednika su potvrdila odlučnost da se produže zajednički napori za održavanje kongresa Nacionalnog dijaloga Sirije.

"Sa zadovoljstvom smo konstatovali pozitivnu dinamiku razvoja rusko-turskih odnosa u najrazličitijim sferama", dodali su u pres-službi.

Od kada je Hillary Clinton izgubila predsjedničke izbore u Sjedinjenim Američkim Državama ne prođe dan da se neki od lidera i visokih dužnosnika neke od europskih zemalja ne probude i daju izjavu za medije o "ruskom uplitanju" u njihove unutarnje izborne i političke procese.
Lista optužbi za ruska uplitanja u referendume, parlamentarne, predsjedničke i lokalne izbore je preduga da bi naveli sve zemlje koje tvrde kako su demokratski izborni procesi u njihovim zemljama "kontaminirani lažnim vijestima koje plasiraju vojske ruskih trolova".

Izjava načelnika Generalštaba britanskih oružanih snaga o mogućem iznenadnom napadu Rusije data je kako bi se opravdalo povećanje finansiranja britanskog ministarstva odbrane, smatra ruski vojni ekspert, glavni i odgovorni urednik časopisa "Arsenal otadžbine" Viktor Murahovski.

"Sve ove izjave imaju jedan jedini cilj: dajte novac da bismo mogli da nastavimo dobro da jedemo, slatko spavamo i razvijamo naše karijere, preduzeća vojno-industrijskog kompleksa pod izgovorom "užasne ruske pretnje". A Rusija neće napasti još mnogo godina", izjavio je Murahovski za Sputnjik.

Prema njegovim rečima, neke zemlje-članice NATO-a i zapadne države "pate od svojih tradicionalnih dubokih strahova".

"Jedni tradicionalno traže podmornice u svojim teritorijalnim vodama, drugi tradicionalno izjavljuju da će Rusija obavezno delovati kroz Suvalski koridor, a u baltičkim državama tradicionalno govore da će ih Rusija sutra osvojiti, te nakon vežbi 'Zapad 2013', te nakon vežbi 'Zapad 2017' i tako dalje", istakao je stručnjak.

Sa svoje strane, član Odbora za međunarodne poslove Državne dume Rusije Sergej Železnjak smatra da su Karterove izjave gruba provokacija i pretnja bezbednosti Rusije.

Turska je u području Afrina pokrenula vojnu kampanju protiv sirijskih YPG snaga. Za to se područje smatralo da je u dobrim vezama s Moskvom, kako pregovara s Damaskom i da neće biti metom turskih napada. No, Erdogan je prošlog četvrtka u Moskvu poslao svog načelnika Glavnog stožera i prvog čovjeka obavještajnih službi, koji su tamo razgovarali s ruskim kolegama. Nakon toga Ankara kreće u ofenzivu, a YPG snage za sve optužuju Rusiju."Rusija je sada u savezu s turskim okupatorom"

Zapovjednik kurdskih YPG snaga na sjeveru Sirije Sipan Hemo je danas priopćio "kako je Rusija izdala Kurde u Afrinu i prekršila dogovore koje je sklopila s Kurdima".

"Rusija je sada u savezu s državnim okupatorom - Turskom - i na rubu rata protiv nas. Dvije su godine ruske snage bile u Afrinu, imali smo i sporazume s Rusijom, ali ona nas je izdala i te sporazume zanemarila", napisao je Sipan Hemo na službenoj stranici internetskoj stranici YPG snaga.

"Stav prema okupaciji Afrina je pokazao da je Rusija neprincipijelna", rekao je Hemo.

Kurdi su od Moskve trežili zaštitu od "fašističkog turskog režima", ali pod nemogućim uvjetima

Istina je da su Kurdi u Afrinu puno umjereniji od svojih sunarodnjaka s istočnih područja u Siriji i ugostili su ruske promatrače i vojnu policiju, od kojih su tražili zaštitu od "fašističkog turskog režima". Sklopljeni su i neki sporazumi, kako tvrdi Hemo, a pod pokroviteljstvom Moskve su pokrenuti i pregovori sa službenim Damaskom. Situacija je općenito bila obećavajuća za Kurde i lokalne milicije.

Jučer je tijekom službene posjete Jordanu, govoreći na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s jordanskim kraljem Abdullahom II u Amanu, američki potpredsjednik Mike Pence rekao da će američke snage ostati u Siriji ne samo zbog borbe protiv terorizma, nego i da suzdrže Iran, što i jeste pravi cilj američke vojne prisutnosti u Iraku i Siriji, dok je ISIL služio kao izgovor.

"Ostajemo predani prisutnosti u Siriji. I ne samo zbog borbe protiv terorista, već i da suzdržimo Iran koji destabilizira situaciju", rekao je Mike Pence.

Prije njegove izjave je visoki sirijski vojni dužnosnik, kao odgovor američkom državnom tajniku Rexu Tillersonu, koji je rekao da će američke trupe ostati u Siriji "kako bi spriječile povratak Islamske države", izjavio "kako će američke snage ostati u Siriji sve dok ne budu prisiljene na povlačenje".

"Kada je planiran napad na Al-Buqamal, naše su obavještajne službe potvrdile nazočnost tisuća terorista "Islamske države u zemlji". Taj je grad bio utvrda s ogromnim skladištima oružja, borcima i rovovima s kojima se teško bilo nositi. Brojne su sirijske jedinice napadale i okružile grad. Nismo ni smatrali da će biti lako uništiti više od 2800 terorista, koji su se godinama utvrđivali, pripremili plan obrane i iskopali tunele", govoreći s novinarom kuvajtske kuće Al-Rai, Elijahom J. Magnierom, izjavio je sirijski vojni dužnosnik.

Potvrdio je kako je trebalo nekoliko tjedana da se oslobodi Al-Buqamal i da se likvidiraju ili protjeraju svi teroristi takozvane "Islamske države".

"Računali smo i da ćemo u ovoj teškoj bitci imati značajan broj žrtava. Međutim, na naše veliko iznenađenje, suočili smo se s mnogo manjim brojem terorista, koji su ostavljeni samo kako bi usporili naš i omogućili većini terorista ISIL-a da pobjegnu istočno od Eufrata, na području na kojem djeluju američke snage. Očito je da je ISIL smatrao da će Sjedinjene Države s njima puno bolje postupati, osigurati im siguran prijelaz i prebivalište na području kojim upravljaju. Mi smo čuli od američkog državnog tajnika ono što smo oduvijek sumnjali, kako Sjedinjene Države žele ostati u Siriji zauzeti naš teritorij. To znači da Sirija i Irak iz dva razloga moraju očekivati daljnje terorističke napade u budućnosti. Prvo, ISIL se reorganizira pod američkim nadzorom. Drugo, očekuje se nastavak napada terorista takozvanog "kalifata", samo kako bi Sjedinjene Države imale opravdanje zašto su američke snage još uvijek u Siriji", Magnieru je rekao sirijski vojni dužnosnik.