Ruski ministar odbrane Sergej Šojgu i sekretar odbrane Sjedinjenih Američkih Država Ešton Karter dogovorili su se da ponovo uspostave kontakte između vojski dveju država, izjavio je ministar odbrane Rusije.

Ruski i američki šefovi ministarstava odbrane takođe su razgovarali o situaciji na Bliskom istoku i složili se da su stanovišta njihovih država koja se tiču situacije u regionu umnogome slična, rekao je portparol ruskog Ministarstva odbrane Igor Konašenkov.

Rusko Ministarstvo odbrane je saopštilo da su razgovori sa SAD na temu Sirije pokazali da SAD i Rusija imaju zajedničko stanovište o većini tema o kojima su razgovarala dvojica ministara, prenela je agencija RIA Novosti.

Poslednji razgovor između američkog i ruskog ministra odbrane dogodio se u avgustu 2014. godine, kad su razgovarali Šojgu i tadašnji američki ministar odbrane Čak Hejgel.

Portparol ruskog predsednika Dmitrij Peskov izjavio je danas da će Rusija razmotriti mogućnost da pošalje svoju vojsku u Siriju, ako Damask to bude tražio.

Edvard Basurin, zamenik glavnokomandujućeg armije DNR, medijima je saopštio da je ukrajinska armija u poslednjih 24 časa izvršila sedam napada na teritoriji Donbasa.

U napadima je zabeleženo ispaljivanje 24 tenkovske granate i 13 projektila kalibra 120 milimetara, kaže Basurin.

Basurin je ocenio da je reč o grubom kršenju Minskog sporazuma i naveo da obaveštajna služba DNR ima informacije da je u mestu Veseli Gaj došlo do gomilanja vojne tehnike i artiljerijskog naoružanja.

Nešto ranije, Aleksandar Zaharčenko, predsednik DNR, poručio je da je došlo vreme da se „narod sprema za novi rat sa Ukrajinom“.

Zaharčenko je ocenio da sve ukazuje na to da predstoji novi rat sa Ukrajinom i da narod mora da se sprema na vreme.

© JutjubPodmornica vojske Rusije

Kao u vreme hladnog rata, SAD ponovo plaše svoje poreske obveznike „ruskom pretnjom“.

Američki mediji su prošle nedelje pisali kako Rusi prave dron-podmornicu sa nuklearnom bojevom glavom, koja je sposobna da uništava baze američkih strateških podmornica i druge važne objekte na obali. U SAD su čak smislili šifru za ovu podmornicu bez posade naoružanu bojevom glavom desetina megatona, koja je sposobna da se brzo i neprimetno premešta na velike razdaljine - „Kanjon“.

Ova „senzacija“ je najverovatnije stvorena da bi se opravdali troškove za slične projekte u SAD. Jer, Rusija ne pravi takvo oružje.

Ono već postoji. I, postoji odavno, objavio je televizijski kanal „Zvezda“ koji finansira Ministarstvo odbrane Rusije.

Reč je o priličnno staroj podmornici „Podmoskovlje“ koja je nakon modernizacije pretvorena u ploveću podvodnu bazu za mini-podmornice. Poznato je da je u toku rekonstrukcije ovaj strateški nosač raketa dobio odeljak sa aparatima za izvođenje podvodnih radova i pristanište za podmornice u donjem delu plovila. Međutim, Amerikancima nije poznata prava namena ove podmornice, i to ih brine.

Mada, bilo bi im sve jasno da su samo pažljivije slušali glavnokomandujućeg ratne mornarice admirala Viktora Čirkova, koji je na upravo završenom međunarodnom tehničkom forumu „Armija-2015“ izjavio da će se perspektivne ruske podmornice pete generacije razlikovati od današnjih unificiranim modulnim platformama i robotizovanim kompleksima. Modernizovanje „Podmoskovlja“ samo je početak stvaranja nove generacije podmornica, uključujući i podvodne dronove.

Radovi na prvoj podmornici pete generacije su već započeti u 50. hali severodvinskog brodogradilišta „Sevmaš“, međutim u tu halu pristup je zabranjen čak i mnogim ljudima iz njegovog rukovodstva.

Pokušaji evropskih zemalja da dobiju odobrenje Saveta bezbednosti UN za izvođenje vojne operacije protiv brodova za koje se sumnja da prevoze ilegalne migrante preko Sredozemnog mora izazvali su protivljenje Moskve, piše „Njujork tajms“. List navodi da Rusija traži garancije da to odobrenje neće biti izgovor za operacije većih razmera.

Evropljani pokušavaju da dobiju odobrenje Saveta bezbednosti na osnovu sedmog poglavlja Ustava, kako bi poslali vojnike za inspekciju i zaustavljanje brodova u međunarodnim vodama Sredozemnog mora.

Rusija još uvek nije zaboravila rezoluciju Saveta bezbednosti iz 2011. godine, donetu isto na osnovu 7 poglavlja Ustava, kojom je odobreno donošenje „svih neophodnih mera“ za zaštitu civila u Libiji. Rusija se tada uzdržala prilikom glasanja po ovom pitanju, dok su rezultat bile velike vojne operacije.

Stalni predstavnik Rusije u UN Vitalij Čurkin izjavio je da je potrebno obustaviti sve procese koji mogu dovesti do otpočinjanja vojnih akcija.

Prema njegovim rečima, on želi da se uveri da ta rezolucija neće stvoriti presedan. Osim toga, Čurkin nije siguran da će rezolucija u potpunosti biti u skladu sa sedmim poglavljem Ustava.

Nacrt rezolucije, kako se očekuje, dobiće svih 15 članica Saveta bezbednosti, dok će razgovori biti nastavljeni tokom narednih dana. Zapadne diplomate su izrazile nadu da će rezoluciju usvojiti svetski lideri na godišnjoj Generalnoj skupštini koja će biti održana krajem meseca. Rusija ima pravo veta, podseća „Njujork tajms“.

Nijedna evropska institucija nije osudila nasilje mađarske policije. Evropski komesar za migracije Dimitris Avramopulos bio je juče u Budimpešti gde je samo uopšteno rekao da „ograde i nasilje nisu rešenje“ pokušavajući da privoli mađarske vlasti da pristanu na plan o formiranju centara za prihvat izbeglica.

Taj plan podrazumeva da se u Italiji, Grčkoj i Mađarskoj kao graničnim državama EU formiraju punktovi na kojima bi izbeglice bile registrovane i gde bi se napravila selekcija na one koji imaju prava na azil i one koji nemaju.

Međutim, vlasti u Budimpešti odbijaju da učestvuju u sprovođenju ovog plana i zajedno sa ostalim istočnoevropskim državama-članicama EU ne želi da učestvuje u preraspodeli azilanata po sistemu kvota.

Ipak, evropski komesar i druge institucije nadaju se da će izbeći raspad sistema i nekako privoleti Mađarsku da pristane na evropski plan.

Veruje se da se zbog toga i toleriše nasilja na mađarskoj granici. Šta će se desiti ukoliko Budimpešta ostane neumoljiva kao i ostale istočnoevropske zemlje?

U tom slučaju vrlo su moguća dva scenarija. Prvi je pre nekoliko dana najavio visoki komesar za izbeglice Antonio Gutereš. Kao što su „Vesti“ prenele, on je pozvao na upućivanje hitne pomoći Srbiji najavljujući da će baš u Srbiji biti ustanovljen izbeglički centar jer to neće biti moguće u Mađarskoj.

Sjedinjene Američke Države su krenule u svoj imperijalistički pohod davne 1899. kada su okupirale Filipine i takvu politiku vode već više od sto godina. Američko carstvo danas nema kolonije, ali se zato prilagodilo informatičkoj eri u kojoj bogatstvo nije nužno vezano za posjedovanje teritorija. Međutim, bez obzira na sve mogućnosti koje nudi moderna tehnologija, američka vojska se borila, i bori se dan danas, na moru i na kopnu diljem svijeta, kako bi branila interese svojih nalogodavaca. Glede naoružanja, SAD ulaže u oružje više nego 10 najvećih svjetskih sila zajedno i reći kako vojska takvih proporcija nije imperijalistička značilo bi govoriti neistinu.

Kao i sva carstva u prošlosti, SAD se periodično upuštaju u osvajanja tuđih teritorija, no, to uvijek čine u ime “ljudskih prava, sloboda i za dobrobit čovječanstva”. Kada tomu nije tako, onda se koristi metoda “soft-power“, tj. vojna sila se koristi u najmanjoj mogućoj mjeri, a hegemonija, koja za posljedicu ima iskorištavanje tuđih resursa, se postiže kulturološkom i tehnološkom dominacijom. Imperijalističke sile su uvijek svoje vrijednosti uspjele prikazati kao univerzalne i to im je bilo opravdanje za osvajanja. Neki tvrde kako su Rim, Osmansko carstvo, Velika Britanija doista bili u pravu i kako su, osim što su bile i vojne sile, bili najnaprednija društva u povijesti. To bi, međutim, trebalo ostaviti povjesničarima kao predmet akademske rasprave.

SAD vojne kampanje pokreću zahvaljujući ljudima koji imaju jasnu viziju o tome što je američko poslanje u svijetu. Naravno da je uspjeh američke ekspanzije usko povezan s njihovim osobnim interesima. U Americi svi oni koji su u službi određenih interesnih skupina: novinari, politički eksperti i Think-Tank analitičari, napisima i analizama potiču debate koje utječu na vanjskopolitičke odluke američke administracije. Radi se o dobrostojećim pojedincima, koji su pohađali najbolja sveučilišta u zemlji i koji imaju pristup i utjecaj na mass medije. Među njima ima liberalnih internacionalista, kao i neokonzervativaca, ali su i jedni i drugi u prošlosti opravdavali uporabu vojne sile kako bi nametnuli svoje vrijednosti ostatku svijeta. Znakovito je kako oni doista smatraju da je dužnost SAD-a da sprečava genocid, te da brani etničke i vjerske manjine i sve ugrožene skupine u svijetu. No, svakom je jasno da se to već desetljećima radi selektivno. Dovoljno je reći kako je na Dan žena objavljen podatak kako su jedine dvije zemlje u svijetu u kojima žene nemaju pravo glasa Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Dakle, američki neprikosnoveni saveznici, koji će se teško naći na udaru američke vanjske politike. Stoga s pravom možemo reći kako američki ‘selektivni humanitarizam’ ima sve odlike imperijalizma.

Imperijalistička klasa nije prolazni fenomen u SAD kojega će ‘otpuhati neka nova vlada’. Ona ostaje aktivna prilikom smjene vlasti i uvijek zastupa ideju ‘kako je nužno vojno reagirati svaki put kada negdje u svijetu dođe do kršenja ljudskih prava’. Naravno da se pitanje ‘ljudskih prava’ uvijek poteže u zemljama koje su prepreka američkim interesima. Pojedinci drže kako će se pritisak SAD-a na ostatak svijeta smanjivati uporedo s energetskom neovisnosti i manjoj potrebi za uvozom nafte iz Perzijskog zaljeva, ali budući da je imperijalistička klasa proizvod američkog prosperiteta, teško je za povjerovati kako će se, sve dok bude u mogućnosti, SAD odreći ekspanzionizma.

Danas je i najpovršnijim analitičarima, te onima koji nisu nimalo upućeni u geopolitiku, jasno kakva je uloga SAD-a u svijetu i kamo vodi pasivan stav koji mnogi zauzimaju pred američkom moći. ’90-te su bile posebno znakovite u tom smislu. Tržišta energenata su bila stabilna, a Sjedinjene Države nakon pada Berlinskog zida nisu bile u nikakvoj opasnosti. Ipak su se odlučile vojno intervenirati u Somaliji, Kuvajtu, na Haitiju, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kome je to bilo u cilju?

Novi lider britanske opozicione Laburističke stranke Džeremi Korbin izjavio je danas da je uspon Islamske države krivica Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.

Korbin (66), ljevičar i borac protiv vojnih intervencija, rekao je da IS "nije došla niotkuda" i da je "djelimično posljedica intervencija Zapada u regionu Bliskog Istoka", prenio je danas britanski list "Dejli mejl".

"IS nije došao niotkuda. Oni imaju mnogo novca koji je morao odnekud da stigne. Oni, takođe, imaju velike zalihe oružja koje su došle odnekud. Oni su, ne potpuno, ali bar djelimično, posljedica intervencija Zapada u tom regionu", istakao je Korbin.

"Ono što bih ja uradio je da ih ekonomski izolujem. Takođe bih pokušao da ujedinim druge grupe u regionu time što bih podržao autonomiju Kurda i priznao bih da je ogromna količina oružja koju smo prodali, posebno Saudijskoj Arabiji, završila negdje drugdje i da je to oružje koje se sada koristi", rekao je lider britanskih Laburista.

On je istakao i da bi vazdušni udari Zapada na Siriju stvorili još veći haos i dodao: "Protivio sam se bombardovanju Sirije na tom istorijskom glasanju 2013. godine i nastavljam sa takvim stavom."

Korbin je istakao da bi, ukoliko bi njegova stranka došla na vlast u Britaniji, on zaštitio svoju zemlju.

Omar al-Sišani, komandant Islamske države, obučavan je od strane specijalnih jedinica SAD-a u Gruziji, u periodu od 2006. do 2010. godine, a o tome piše više uticajnih američkih medija.

Naime, Biznis Insajder navodi da „američki mediji priznaju ulogu SAD-a u rastu Islamske države“, baveći se temom ove informacije da je džihadista obučavan u američkoj vojsci koja je odjeknula u američkim medijima.

Informacija je postala glavna tema najuticajnijih američkih političkih portala.

Naime, otkriveno je i potvrđeno da je Omar al-Sišani, jedan od glavnih ljudi Islamske države, obučavan od strane specijalnih jedinica armije SAD-a u trening centrima u Gruziji.

Al-Sišani je poznat kao borac u Čečeniji, a zatim i u Gruziji, da bi danas ratovao u Siriji i Iraku kao jedan od komandanata terorističke grupe Islamska država.

On je zapravo iz Gruzije i pravo ime mu je Tarkan Batirašvili.

Portal McClatchyDC.com se poziva na izvore u vojnom vrhu Gruzije i navodi svedočenja da je „al-Sišani prepoznat kao zvezda i istaknuti borac u specijalnim jedinicima SAD-a“.

Sirijci su uvereni da njihova zemlja ponovo može da postane jedinstvena i priželjkuju diplomatsko rešavanje krize, pokazali su podaci ankete koju je sprovela britanska kompanija „O-Er-Be internešenel“.

Osamdeset jedan odsto Sirijaca smatra da je formiranje ekstremističke organizacije Islamska država delo SAD i njihovih saveznika, pokazala je anketa koju je sprovela britanska kompanija „O-Er-Be internešenel“.

Sedamdeset devet odsto građana veruje da strani plaćenici pogoršavaju situaciju u Siriji, dok 22 odsto anketiranih smatra da Islamska država pozitivno utiče na situaciju.

Manje od četvrtine građana (21 odsto) smatra da je njihov život sada bolji nego kada je zemlja bila potpuno pod kontrolom vlade Bašara Asada. Više od polovine Sirijaca (57 odsto) uvereno je da se njihov položaj pogoršava.

Protiv podele zemlje je 70 odsto anketiranih, dok je 65 odsto građana uvereno da će Sirijci ponovo moći da žive u jedinstvu.

Gotovo polovina (49 odsto) građana Sirije zalaže se protiv vazdušnih napada koalicije pod vođstvom SAD, 51 odsto njih je uvereno da krizu treba rešavati diplomatskim putem, a 64 odsto anketiranih smatra da je moguće rešiti sukob mirnim putem.

Istraživanje je vođeno na uzorku od 1.365 Sirijaca, od 10. juna do 2. jula, u svim provincijama te zemlje, među kojima su i one pod kontrolom Islamske države.

Slika trogodišnjeg izbjeglice Aylana Kurdija, dok njegovo mrtvo tijelo leži na turskoj plaži, je postala ikona vremena te se u kratkom roku proširila Internetom poput požara. Ta ista slika je konačno dovela dvogodišnju europsku „izbjegličku krizu“ u centar medijske pozornosti. Zemlje EU-a će se morati suočiti s najvjerojatnijim dolaskom stotina tisuća imigranata koji bježe u sigurnost i stabilnost iz ratom uništenih država, a sve zahvaljujući NATO-vom aranžmanu. Hoće li imigranti uspjeti pronaći stabilnost i sigurnost još uvijek je otvoreno pitanje.

Naravno, 'problem izbjeglica' nije novost, tragična smrt malenog Aylana nije prva takva stvar direktno povezana sa spomenutom problematikom. Zamislite na stotine tisuća mrtvih ljudi u Siriji, a sve to zahvaljujući 'revoluciji' koju je izmanipulirao SAD prije četiri godine. Ili razmislite o ni sa čim isprovociranim napadima i invaziji na Irak i Afganistan, te o NATO-vom bombardiranju Libije i potonje instalacije fundamentalističkog 'džihadijskog' režima u istoj zemlji. Zatim razmislite o tome da je na putu za Europu na samom Mediteranu već umrlo više od 2600 ljudi. 'Izbjeglička kriza' je polako vrila u posljednje dvije godine, no tek je pogled na mrtvo tijelo dječaka Aylana skrenulo pažnju javnosti.

Izbjeglička kriza je sasvim stvarna, barem u smislu činjenice da su odredi smrti organizirani od strane zapadnjačkih sila uspjeli pretvoriti u mizeriju živote milijuna Sirijaca (gotovo polovica sirijske populacije je razmještena po samoj zemlji i inozemstvu). Iako SAD (zajedno s lakejima poput Kanade, Australije, zaljevskih zemalja i drugih) nosi najveći dio odgovornosti, ova zemlja je najmanje željna prihvatiti izbjeglice iz država koje sama uništava s navodom kako te iste zapravo 'spašava'. Europa je prisiljena primiti glavninu izbjeglica i brinuti se o njima: ljudi trebaju hranu, krov nad glavom i posao. Naravno to se sve može urediti da je želje i volje. Rusija je dragovoljno udomila milijune ukrajinskih izbjeglica (ta kriza je također aranžirana od strane Amerike koja je stvorila prošlogodišnju revoluciju u istoj državi). No za sada, Njemačka je jedina EU država koja ima volje otvoriti vrata ljudima kojima je pomoć najviše potrebna, te je samo tijekom ove godine primila 800 tisuća izbjeglica.