Jučer je sirijski predsjednik Bashar Al-Assad nakon duže vremena dao intervju nekoj od agencija i televizijskih kanala. Cijele 2019. nije odgovarao na pozive novinara iz kuća diljem svijeta, a navikli smo da je tijekom rata takoreći jednom mjesečno davao intervjue za sve televizijske kuće ili dnevne listove iz bilo koje zemlje u svijetu.
Što se dogodilo da je Assad odlučio "zašutjeti", nije poznato, ali je sigurno dio dogovorene strategije. Jučer je konačno pristao na intervju s novinarima dvije sirijske televizijske kuće, Al-Ikhbariya i Al-Souriya.

Bashar al-Assad je naglasio da je scenarij koji su emitirale SAD o operaciji ubojstva Abu Bakra Al-Bagdadija, vođe terorističke organizacije ISIL, dio američkih trikova i, ako ne pruže čvrste dokaze, ne bismo trebali vjerovati onome što kažu. Predsjednik je dodao da je rusko-turski sporazum o sjevernoj Siriji privremen, ali suzbija tursku pohlepu za postizanjem veće štete okupacijom više sirijskih teritorija i ispriječio se pred namjerama Sjedinjenih Država.

Predsjednik Al-Assad potvrdio je da je ulazak sirijske vojske u regije na sjeveru Sirije izraz ulaska sirijske države sa svim uslugama koje nudi, dodavši da je vojska dosegla većinu regija, ali ne u potpunosti. Predsjednik je naglasio da Sirija nije ponudila nikakve ustupke u vezi s formiranjem odbora za raspravu o ustavu. Odgovorio je na pitanja kakvu je ulogu Sirija igrala u likvidaciji Al-Bagdadija, koji je problem s Kurdima i kakav je stav Sirije o rusko-turskom sporazumu, kako će se država nositi s onima koji su godinama bili na područjima koja su izvan kontrole sirijske države, je li bilo i hoće li biti sirijsko-turskih sastanaka na bilo kojoj razini?

Ono što se zbilo u Ženevi ove srede - prvo zasedanje Sirijskog ustavnog odbora - ne može biti od većeg značaja u pogledu konačnog uspostavljanja mira u Siriji. Sirijski ustavni odbor proistekao je iz rezolucije usvojene u januaru 2018. u Sočiju, na predlog tela pod nazivom Sirijski kongres za nacionalni dijalog.

Odbor koji je brojao 150 ljudi podelio se na 50 članova sirijske opozicije, 50 predstavnika vlasti u Damasku i 50 predstavnika civilnog društva, a svaka od grupacija imenovala je po 15 predstavnika za sastanak u Ženevi, održan iza zatvorenih vrata. Ovakav razvoj situacije direktna je posledica mučnog procesa iz Astane - koji je organizovan u režiji Rusije, Irana i Turske. Inicijalna ideja potekla je od bivšeg izaslanika UN za Siriju Stafana de Misture. Trenutni specijalni izaslanik UN za Siriju Geir Pedersen igra ulogu posrednika. Odbor je krenuo sa radom početkom 2019. u Ženevi.

Važno je istaći da u njemu nema viših zvaničnika ni iz administracije u Damasku, niti iz redova opozicije, osim Ahmeta Faruka Arnusa, niskorangiranog diplomate pri Ministarstvu spoljnih poslova Sirije. Očekivano, među predstavnicima opozicije nema bivših lidera oružanih frakcija, kao ni "umerenih pobunjenika". Delegati su nekoliko bivših i aktuelnih parlamentaraca, rektora univerziteta i novinara. Nakon prve runde pregovora, predsedavajući odbora Ahmed Kuzbari je istakao: "Nadamo se da bi se naš sledeći sastanak mogao održati u našoj rodnoj zemlji, u voljenom Damasku, najstarijoj naseljenoj prestonici u istoriji."

Čak i opozicija koja je deo odbora nada se da će politički dogovor biti postignut naredne godine. Predsedavajući Hadi el Bahr ističe: "Nadamo se da će sledeće godine obeležavanje 75 godina od osnivanja Ujedinjenih nacija biti prilika da se proslavi još jedno dostignuće ove međunarodne organizacije, a tu mislim na uspeh procesa koji se odvija pod pokroviteljstvom specijalnog izaslanika UN, koji će svim Sirijcima doneti mir i pravdu."

UDRUŽENE PATROLE

Rad odbora u Ženevi odvija se paralelno sa svakodnevnom promenom činjeničnog stanja na terenu. To će sigurno dovesti do novih sastanaka u četiri oka predsednika Erdogana i Putina, što potvrđuju i reči samog Erdogana: "Razgovor sa Putinom je moguć u svako doba. Sve zavisi od razvoja toka događaja."

Amerika se na velika vrata vraća na Balkan zbog sporosti Evropske unije da reši probleme u regionu.

Odluka EU da Severnoj Makedoniji ne da datum za otvaranje pristupnih pregovora bila je dovoljan razlog da specijalni američki izaslanik za Balkan Metju Palmer okupi u Skoplju ambasadore država u regionu, kako bi im dao uvid američku perspektivu daljeg razvoja zemalja Balkana.

Sagovornici Sputnjika politikolog Aleksandar Daštevski i bivši diplomata Zoran Milivojević saglasni su da je akcenat Palmerove posete bila Severna Makedonija i da je bez svake sumnje započela nova politička ofanziva Amerike na Balkanu.

Nedovršen posao

Daštevski za Sputnjik kaže da je primarni cilj Palmera bio da se uveri da Makedonija neće odustati od Prespanskog sporazuma, dok Milivojević veruje da je njegova poseta imala za cilj predstavljanje drugačijih geostrateških ciljeva u odnosu na EU.

"Misija Amerike je da se sva preostala pitanja na Balkanu, odnosno nedovršeni poslovi, reše po ubrzanom tempu. Kosovo i BiH su dva preostala pitanja. Palmerov susret sa ambasadorima očito ima za cilj da im predstavi strategiju Stejt departmenta u realizaciji tih ciljeva", objašnjava Milivojević.

Danska - jedina od ukupno 5 država čijim teritorijalnim vodama ili isključivim gospodarskim pojasom treba proći ruski baltički plinovod "Sjeverni tok 2" a koja za to nije dala svoj službeni pristanak (preciznije, mijesecima je odlagala davanje svog odgovora na molbu investitora) i time "kočila" realizaciju njegove izgradnje - sinoć je i konačno "kapitulirala". Naime, danska Agencija za energetiku dala je svoj pristanak da ruski plinovod prolazi teritorijalnim vodama te zemlje. Time je "Sjeverni tok 2", kako se čini - i konačno postao nezaustavljiv, usprkos brojnim kontroverzama i njegovom visokom politizacijom, prije svega na razini Moskva-Washington.

A od stava Danske u odnosu na to pitanje neposredno su ovisili rokovi konačne izgradnje tog kontroverznog plinovoda, koji je već odavno iz prvobitne dominantne energetske prešao u klasičnu geopolitičku sferu i postao pravo poprište sukoba između američkih i ruskih energetskih (ali i političkih) interesa na energentima žednom europskom tlu.

Operater projekta tvrtka "Nord Stream 2 AG" (u većinskom vlasništvu ruskog Gazproma) već je tri puta slala molbe danskoj vladi za izdavanje potrebne suglasnosti, predlažući svaki put novu varjantu trase plinovoda kroz danske teritorijalne vode, ali odgovora do sinoć nije dobivala. Odgađanje davanja suglasnosti Kopenhagen je pravdao mogućim negativnim utjecajem plinovoda na plovidbu brodova, ekologiju, traženjem stalno novih ispitivanja, izradbi stručnih studija i td. (neovisno što takav isti, već postojeći plinovod "Sjeverni tok" koji se proteže paralelno s ovim novim i koji je pred završetkom izgradnje, oko toga nije imao nikakvih problema, pa je svima bilo jasno kako je iza svega ovog danskog otezanja stajala visoka politika - i to ne samo njezina).

Sada je i konačno odabrana najkraća trasa kroz danske vode duga 147 kilometara i na nju je izdana tražena suglasnost.

Zapravo, osim kočenja samoga projekta Kopenhagen u praksi u konačnici njega nije mogao zaustaviti (da je to mogao već bi davno dao negativni odgovor), jer bi se plinovod u slučaju danskog "beskonačnog" otezanja davanja odgovora na molbe od strane investitora samo izmjestio u danski isključivi gospodarski pojas, u kojemu, prema međunarodnom pravu, država koja ga je proglasila ne može stopirati izgradnju prometne infrastrukture, u koju spadaju i plinovodi. Danska bi time samo povećala ukupnu dužinu plinovoda, koji bi, prema planiranim projekcijama u slučaju takvog scenarija, bio duži za oko 55 kilometara, čime bi se, naravno, povećali troškovi i planirani rokovi izgradnje.

Predsednik Sirije Bašar al Asad izjavio je da Damask nije kontaktirao sa Sjedinjenim Američkim Državama o likvidaciji lidera Islamske države Abu Bakr al Bagdadija i ne veruje u verodostojnost njegovog ubistva sve dok se ne iznesu dokazi. "Nismo imali nikakav kontakt sa američkim institucijama o Bagdadijevoj likvidaciji. Što je još važnije, ne znamo da li se ta operacija zaista dogodila ili ne", rekao je Asad u intervjuu za sirijsku državnu televiziju. On je primetio da SAD još nisu pružile nikakve dokaze o ubistvu, a sam Damask je saznao o "pomoći" Sjedinjenih Američkih Država isključivo iz izveštaja medija. "Radari nisu zabeležili nikakvu avijaciju. Zašto nisu prikazani Bagdadijevi ostaci? To liči na scenario sa Osamom bin Ladenom", istakao je sirijski predsednik. Asad je naglasio da Bagdadijeva smrt ili čak smrt svih terorista neće uticati na opštu situaciju, sve dok je živa teroristička ideologija.

Sirijski vođa je dodao da se lider Islamske države može zameniti u svako doba i ponovo pojaviti pod novim imenom i novom maskom. "Verujem da je cela ova operacija trik. Bagdadi će se pojaviti pod novim imenom, kao nova ličnost, ceo ISIL može da se reprodukuje u novom ruhu, ali sa istom idejom i ciljem. Iza svih ovih scenarija stoji isti režiser - Amerikanci", zaključio je. Američki predsednik Donald Tramp objavio je 27. oktobra da je Bagdadi likvidiran u Siriji. Kasnije je portparol Ministarstva odbrane Rusije, general-major Igor Konašenkov, saopštio da Moskva nema pouzdane informacije o operaciji američke vojske o još jednoj "likvidaciji" ovog teroriste.

Sajt Amak, povezan sa islamistima, saopštio je da je ISIL potvrdio likvidaciju lidera ove terorističke organizacije.

Iako 30 milijuna zarade mjesečno, ipak nije jasno treba li tu odbiti i rashode osiguranja, tranzita i isplate preprodavača, za SAD definitivno nisu neki novac. Naime, tolika je zarada koju CIA, Pentagon, lokalni kurdski zapovjednici i trgovci u Erbilu ostvare od pljačke sirijske nafte.

Ranije je Donald Trump najavio i pokrenuo povlačenje američkih trupa iz Sirije, da bi iznenada promijenio mišljenje i sjetio se kako bi ISIL u kaosu na sjeveroistoku arapske zemlje "mogao uskrsnuti i dokopati se naftnih polja Omar i postrojenja Conoco". Prilično žalosno za svjetsku velesilu.

Prvo, zbog nekonzistentnosti vanjske politike, iako smo na to već navikli, ali i zbog iznosa kojeg spomenute osobe zarađuju na pljački resursa suverene države, članice Ujedinjenih naroda. Ako usporedimo ovaj komad sirijskog teritorija s bilo kojom okupiranom zemljom, bio to Afganistan ili samoproglašeno Kosovo, koje raspolaže resursima vrijednim destine milijardi dolara, ili pak Ukrajinu, gdje je još u tijeku pljačka epskih razmjera koju provode američki namjesnici, počevši od obitelji Biden do nedavno imenovanih, sirijskih 30 milijuna dolara je doslovno kap u moru i sramota za američku upravu.

Iako svjestan za SAD mizerne svote koja se ostvaruje "državnim razbojništvom", kako je ovaj prljavi posao nazvao ruski general Konašenkov, Trump je u tom smislu morao smisliti nekakvo opravdanje.

Kada je američki predsjednik objavio likvidaciju vođe terorističke organizacije ISIL, Abu Bakra Al-Bagdadija, on je otkrio i dugogodišnju američku vojnu politiku o prisvajanju rezervi nafte na Bliskom istoku, koja se provodi bez obzira na broj žrtava potrebnih da se to provede u djelo.

Naime, Trump je na svojoj nedjeljnoj konferenciji za novinare rekao novinarima da Sjedinjene Države imaju pravo na sirijsku naftu, čak i nakon povlačenja trupa iz sjeveroistočne sirijske regije koja graniči s Turskom. Ranije ovog mjeseca, predsjednik Trump je povukao vojnike s tog područja, ali je poslao trupe u druge dijelove zemlje "kako bi zaštitili naftna polja od ISIL-a".


Jedna izjava je posebno važna u kontekstu obrata u svjetskoj naftnoj industriji i tržištu energenata, na kojem su SAD od uvoznika postale jedan od najvećih proizvođača i izvoznik.

Selekcija Evropske unije postigla je u važnoj utakmici na domaćem terenu u Briselu, spektakularan autogol: vrh Unije odlučio je da prevari Sjevernu Makedoniju i Albaniju

Evropska unija za promatrača sa strane, ali i za sve veći broj stanovnika u zemljama same Unije, polako ali uočljivo pretvara se u prostor različitih političkih apsurda, ma koliko se odlazeći, ili i novopristigli funkcioneri u Briselu trudili da te apsurde opravdaju ili objasne na svoje sve interesantnije načine, pa i globalnim okolnosti u svijetu. Činjenice, ipak, nedvosmisleno ukazuju da u Uniji mnogo toga već nekoliko godina nije ni blizu onim odnosima, standardima, političkoj logici, pa i princima na kojima je EU počivala onda kada je - prije 16 godina - potpisano takozvano »Solunsko obećanje« s neupitnim opredjeljenjem: Budućnost država Zapadnog Balkana je u Evropskoj Uniji.

Minulih dana u toj sve čudnijoj igri bez prepoznatljivog koncepta i u napadu i u obrani, selekcija Evropske unije postigla je u važnoj utakmici na domaćem terenu u Briselu, spektakularan autogol: vrh Unije odlučio je da prevari Sjevernu Makedoniju i Albaniju, zapravo da prevari sebe, i ne dodijeli obećani datum ovim državama za početak pristupnih pregovora.

Pomenuta odluka poprilično je iznenadila sve, a stanovnike Sjeverne Makedonije i zabezeknula. Sve ono što je od Skoplja traženo na tom putu, od na silu referendumske promjene imena države do niza drugih samožrtvovanja, ispunjeno je uz puno muke i unutrašnjih potresa, da bi se iz Brisela priča vratila kao šokantno iznenađenje. Od čvrstog i uslovljenog obećanja - ništa. Albancima se nisu tražile tolike žrtve i odricanja, »geostrategija« je tu nešto drugačija, ali i njihovo pravo na duboko razočarenje sve do promišljanja »što nam sve ovo sa njima treba«, za mnoge tamo postaje logično.

Ovo, naravno, nije jedini signal da se razne sjene spuštaju na mnogo toga što je bila »Evropa« prije dvadesetak godina, da se o onoj Evropi kao »mirovnom projektu nade« iznjedrenom nakon Drugog svjetskog rata i ne govori. Činjenica je da se i mimo ovoga sutrašnje potencijalne članice Unije sve više udaljavaju od Brisela već duže vremena, tragom sve otvorenijih i raznih dilema.

Recimo, od one znaju li u prvom timu Unije uopće igrati igru koju igraju, ili se samo prave da (ne)znaju a zapravo pojma nemaju šta je realnost terena i publike gdje igraju. Ili je poneko u timu, u skladu sa svekolikom realnošću u svijetu pa i u Evropi na ovaj ili onaj način ispotiha stimuliran da opstruira igru i u odbrani i u napadu, sve do spektakulranih autogolova poput ovog o kojemu je ovdje riječ. Suvišno je u ovoj situaciji, naravno, i podsjećati na riječi poput onih nekada uobičajenih sa vrha Euvrope - »evropsko jedinstvo neće biti zaokruženo dok se, u biti, cijeli Zapadni Balkan ne pridruži Evropskoj Uniji...« Utom iza ćoška evo i đavolovog advokata: A šta ako pod tim »jedinstvom« mnogi uopće ne podrazumijevaju iste stvari ili, još gore, ako im to »jedinstvo« više nije krajnji cilj...

Ilhan Omar odbila je glasati za rezoluciju o priznavanju genocida nad Armencima u Osmanskom Carstvu 1915, kazavši da istinsko priznavanje takvih zločina mora uključivati i ostale historijske masovne pokolje.

Demokratska zastupnica iz Minnesote bila je jedno od samo troje onih su se tokom glasanja u Zastupničkom domu Kongresa SAD-a o američkom priznavanja genocida nad Armenima izjasnili kao suzdržani.

Konačan rezultat glasanja bio je 405 naprema 11 u korist priznavanja genocida.

Kongresmenka je kasnije u saopštenju navela da vjeruje u "odgovornost za kršenje ljudskih prava", ali da "odgovornost i priznanje genocida ne trebaju biti korišteni kao 'batina' u političkim borbama".

"To bi trebalo činiti na temelju akademskog konsenzusa van geopolitike", rekla je, aludirajući na razvoj događaja nakon turske invazije na teritoriju Sirije nakon povlačenja američkih trupa iz regije.

Gnusni zločini iz 20. stoljeća

"Istinsko priznavanje historijskih zločina protiv čovječnosti mora uključivati i gnusne zločine iz 20. stoljeća, kao i ranije masovne pokolje poput trgovine robljem i genocida nad američkim domorocima, koji su odnijeli živote stotine miliona nedužnih ljudi u ovoj zemlji", poručila je u izjavi za CNN, prenosi Independent.

Svih 11 zastupnika koji su glasali protiv bili su republikanski zastupnici.

Rezolucija nije pravno obvezujuća, ali njome se traži da se smrt najmanje 1,5 milijuna Armena pod Osmanskim carstvom proglasi genocidom.

Turska odbacuje takve tvrdnje, te je dugo vodila kampanju lobiranja u SAD-u i širom svijeta kako bi spriječila upotrebu tog termina.

Prema službenom stavu Ankare, događanja iz 1915. godine ne mogu se definirati kao genocid, nego "tragedija za obje strane".

Američki medij The Wall Street Journal objavio je kolumnu Jonathana Spyera, direktora Bliskoistočnog centra za novinarstvo i analitiku i znanstvenog suradnika Jeruzalemskog instituta za strategije i sigurnost i Bliskoistočnog foruma (Middle East Center for Reporting and Analysis and a research fellow at the Jerusalem Institute for Strategy and Security and at the Middle East Forum), pod naslovom: "Putin je novi kralj u Siriji". Pa iako je članak objavljen dan uoči postignutog američko-turskog sporazuma o prekidu vatre na sjevero-istoku Sirije (17.10.), sam komentar niti malo nije izgubio na aktualnosti te ga vrijedi pročitati, ali o pojedinim autorovim stavovima i otvoreno polemizirati.

Davši Turskoj "zeleno svjetlo" za intervenciju na sjevero-istok Sirije, SAD su jednim potezom promijenile ravnotežu snaga na Bliskom istoku, od čega najviše profitira Rusija, tvrdi Spyer. Trenutačno je Vladimir Putin "nezamjenjivi strateški arbitar u Siriji" te se "niti jedna od preostalih strateških figura na šahovskoj ploči ne može pomicati bez ruku Putina", navodi američki analitičar i dodaje kako je Assadov režim preživio zahvaljujući ruskoj zračnoj intervenciji u rujnu 2015. godine. Moskva je na svoju stranu povukla važne zapovjednike sirijske vojske i snaga sigurnosti, a najvažniji od njih je zapovjednik specijalnih postrojbi "Tigrovi" Soheil Hassan. Osim predsjednika Bashara Assada jedino je general Hassan od svih zapovjednika sirijske vojske bio pozvan na susret s ruskim predsjednikom Putinom kada je on posjetio Siriju krajem 2017. godine, kako bi zajednički proslavili pobjedu nad terorističkom organizacijom "Islamska država" u Siriji, navodi Jonathan Spyer.

Autor dalje tvrdi kako Rusija ima i svoje snage unutar sirijske vojske i to 5. jurišni korpus. Danny Makki, britansko-sirijski analitičar koji ima kontakte sa sirijskom vladom, izjavio je kako Assadov nedavni sporazum s Kurdima uključuje inkorporaciju kurdskih "Sirijskih demokratskih snaga" (SDF) u 5. jurišni korpus pod nadzorom Rusije. SDF sada broji oko 100 tisuća boraca i do prošloga su tjedna to bile jedine snage koje su mogle učinkovito vojno djelovati istočno od Eufrata. Od kraja 2015. godine u SDF-u zajedno djeluju borci iz kurdskih Postrojbi narodne samoobrane - YPG (čine okosnicu SDF-a), kao i asirijske kršćanske snage i pobunjenici iz arapskih plemena. Snage SDF-a bile su obučene i naoružane od strane SAD-a i oslobodile su istok Sirije od ISIL-ovih snaga. Sada se, iznenada, ta "moćna vojska našla pod kontrolom Rusije", navodi autor članka u WSJ. "Assad, Kurdi, Turska - oni sada svi ovise o suglasnosti Moskve oko promicanje njihovih interesa u Siriji. ... i sve to - bez ijednog ruskog metka. Sve ceste u Siriju sada vode kroz Moskvu. Putin je teško mogao zamoliti za više", zaključuje Jonathan Spyer.

***

Njujork tajms je u četvrtak objavio članak vredan pažnje kojim se de fakto priznaje postojanje američke "duboke države" i njeno neumoljivo neprijateljstvo prema Donaldu Trampu.

Naravno, autori članka (svih pet potpisanih: Piter Bejker, Lara Džejks, Džulijan Barns, Šeron Lafranije i Edvard Vong) ne osuđuju delovanje duboke države, kao što to čini toliki broj konzervativaca i Trampovih pristalica. Niti se uzdržavaju od vrednosno motivisanih kritika Trampa koji od početka razotkrivaju pristrasnu antitrampovsku poziciju ovog lista.

Ali oni trenutnu dramu oko impičmenta opisuju kao poslednju fazu borbe između autsajdera Trampa i insajderskih administrativnih snaga unutar vladajućeg aparata. Tako su neposredno dali za pravo onima koji tvrde da je američka spoljna politika bezmalo postala ekskluzivna sfera neizabranih birokrata, koji se ne obaziru na gledišta izabranih zvaničnika (čak ni predsednika) koji eventualno stvari sagledavaju sa drugačijeg stanovišta.